VEČERNJA

Koji jesi
kad budeš isponova
raspoređivao rasuta blaga
uvrsti me među svoja zvona
da na svečani jezik ptica
prevedem visinu neba
i svoju notu u njemu prepoznam
da u veliko uho svemira
urežem jedan jedini pozdrav:
Ave Maria

Jakša Fiamengo

Solin

ROĐENJE ZAVIČAJA

Neka nam je svakako toplo brdo iza leđa
neka nama tog čuvara od zlih vjetrova
taj materin zagrljaj, pouzdani obronak
i neka nam je kakva dubrava, skrovita
i za ogrijev, za hlad i zaštitu
i nek nam je nešto zdrave zemlje
(jutro u zemlji, jutro u nebu)
za blago, za pogled, za riječ
nek nam je sunce na prozorima
i zapis na pragu, stol i svete moći
objed u hrastovini, dijeljenje lovine
i nek nam je štogod vode u blizini
da i sami potečemo žiljem plemenskim
i kad iziđemo iz kuće da izađe
i sunce s nama, da nam ponese štit
i nek su nam vazda dobri susjedi
i nek su nam grobovi podno zidova
mirni i spokojni, jednostavni u snu
i tko dođe evo mu kruha i soli
za početak, nek nam je sklon
na imanju ponad mora, na ispaši
iza straža, u pejzažu isječenih putova
gdje smo primili knjigu, križ i zakon
gdje nas je sve više oko ognjišta
i nek smo tlu ovome sve što nas je
iznjedrilo, dok nismo stigli, dosegli
p r o  d u c e  T r e p i m e r o


Jakša Fiamengo 

Solin

ZAZIV PROTIV ZLODUHA

Molim ti se da budeš milostiv
ti koji imaš lice zloduha
i naređuješ trnje i čavle
koji si usuo noć u naše sandale
i ne razlikuješ dobre vijesti
od nečasnih, od nerazumnih

Koji si gradove obložio mrakom
koji si oranice kušao nerodicom
i otoke ostavio bez mora, more
bez brodova, sidra bez zavjetrine
koji si nas rasporedio u obruč šutnje
i odjenuo nam korizmene haljine
dao nas u podzemlje i riječima
zabranio sveta značenja

Zazivam te da ne budeš, da nisi
ti koji se uzalud upinješ biti
stariji od sreće, mudriji od spokoja
koji sve i da hoćeš ne možeš biti
viši od katedrala, snažniji od
jablanova, mekši od ženskog srca

Utječem se tvojoj slabosti, mirim
tvoje bičeve, zaklinjem te
zaboravi nas, učini da nas ne vidiš
da nas nisi zaslužio, da si iz
drugih stoljeća a ne iz naših
koja su nam namrla toliko svjetlosti:
svečanost jezika, pjesmu pletera
svijeću molitve - baštu baštinsku

Ne umiješ ti biti dragi kamen
ne znaš ti zemlju koja je riječ
nemaš ti toliko olova koliko je mora
nemaš ti toliko žice koliko je Hrvatske
iz tvoga zrna nikada ljubavi

Plemenita smokva, preplanuli ružmarin
darežljive rijeke, ulja iza sna
- ništa ti to ne znaš, ne bacaš ti
mreže u ovaj skladni krajolik
ne vučeš vrše iz ribnjaka zavjetnog
ne zanima te bucal naš povijesni
grb roda, trava naroda, ploča grobna

Nikada ti nisi bio cvrčak
nikada nisi dodirivao ovakvu mjesečinu
nikada mjerio kristal suze, vrč
zvijezda, blagost anđela
i nikada ti ovo sunce nije bilo
i nikada ti neće biti ni ime ni način

U ime ovih i u ime riječi
u kojima nisi a nisi ni zaslužio biti
pozivam te da odeš, da prestaneš biti
lišaj na blagoslovljenom hljebu
imela na palmi, zmija u gori maslinskoj
ilovača u bljesku riblje krljušti

Izvjetri da nam noć bude manja
da nam naravna bude poezija disanja
da ptica bez straha sleti u naš vrt
da smo vinogorje, da smo ludi pašnjaci
da smo ja i moja draga, da smo dar
vjere, prsten izobilja, da smo naprosto
svijetla djeca, lijepi tamni čempresi

Iziđi iz nas, odustani, odvrati se
ako si riba nemoj biti riba
ako si gomolj nemoj biti gomolj
ako si klas, ako si škrip, ako si sol
ništa nam nemoj biti, ništa ti nismo
ni kišnica ni suhodol, ni glas ni muk
ni postojani ovaj kamen pučka pjesmarica
ni bol ni bilo što na što sličiš

Učini da smo poredak svoje volje
da uživamo u nebu domaćih zvona
da smo voda svete rijeke naroda
da trajno možemo blagovati
stare jednostavne riječi:
kuću, zemlju, slobodu
čisto srce poštenja, dah oduvijek

Utječem ti se, molim te...Ma ništa te
ja zapravo ne molim! Ništa nemam s
                                                    tobom
jedino ti zapovijedam da se ukloniš
da poništiš čelik i zatvoriš vrata
da mi od riječi ne činiš sulice
i neka si proklet
neka je zauvijek proklet
svaki tvoj rat

Jakša Fiamengo 

Split

JEKA

Mjesta što ih posjećujemo

još uvijek žive od onoga što su od nas

sačuvala, što nas razdvaja i mjeri

prema sveznačnom morskom vjetrokazu

Pamtimo i najmanje detalje, treptaje

                                                  okom, način

na koji otvaramo usta, pokrećemo prste,

                                               zalijevamo

cvijeće, vezujemo uzice na cipelama

i sve nam je po načelu neke uzajamne veze

isprepleteni onim što jest i onim što će biti

mjerimo se po nakupljenoj količini 

                                          sjećanja

A vrijeme je i nadalje samo jeka

onoga što je prošlo u onome što će biti

i onoga što će biti u onome što smo prošli

gubi se prema obzorju, ostavlja nas na 

                                         volju

mjestima koja pamte i ono što je bilo

i ono što sasvim sigurno nikada neće biti

Jakša Fiamengo

Split

TROMI MANEVRI

Pratio sam kretanje brodova
velikih tustih usporenih
raskriljenih prema svim dolascima
dolazili su po ustaljenom plovidbenom redu
neki jutarnji neki večernji
upisani u tekuće dnevne izvještaje
prljavi od daljina umorni od nesanica
dohvaćali su se obale kao zadnje mogućnosti
ili joj pak prilazili dostojanstveno
kao da hoće sjesti počinuti
gledao sami ih gledali su me
nepomičnim širokim ribljim očima
mimoilazili su se u tromim manevrima
kao da im je to posljednje
kao da će se ubrzo sve rasplinuti
u luci u pretjesnom sidrištu
što je kao jezik a njih je ionako odviše
svakako onako iz jutarnje dokolice
pratio sam kretanje brodova
disali su kako sam ih ono bio naviknuo
jest pratili su me brodovi

Jakša Fiamengo

Split

SLAVNA SLOVA

ili: don Frane susreće kraljicu Jelenu

I jutros je Jadro poranilo s pjesmom
Pod mostove drevne pri punome svjetlu;
Čitala se povijest, svakom njenom restlu
Davala se mjera (ko luč neizvjesnom).

Trebalo se samo uplesti u vrijeme
Što rasuto stoji u svačijem grobu.
Helena famosa ne bi u svom dobu
Ništa bolje sreće (a ni njeno pleme).

A don Frane već je hitao k Solinu.
On, najbliži duhom kraljici sirota,
Koji za se kaza: presbyter...pecator...

Kad rasutih slova pokaza crninu,
Raspjeva se zemlja poliglota,
Zaslaviše zvona, pučki naš narator!

Jakša Fiamengo

Solin - Don Frane Bulić

ZAPOVIJED SVIJETLOSTI

Pogledaj, Svjetlost je prva riječ
koja nas izgovara, dijeli od muka, poziva
k nama i druge, imenuje predmete,
                                         nalaže im
da isijavaju, da se premještaju i da nas
prepoznaju, oslikaju i ono vidljivo i ono
                                         što na nas
pomišlja, kamen i travu, more i drvorede,
                                                            ulice
i nastambe, široka dvorišta pred njima
Tako je to, riječ od svjetla čini da i sami
postanemo riječ, da smo u trajnoj uporabi, da
pomičemo udove i gledamo kako rezbari
reljefe i izbija iz dubine, kako poništava
                                                       neriječ
i iskri svojstvima koja joj pripadaju a
                                                       svako je
ko novi dan i zapovijed svjetlosti, često
i bolja od one iz čijeg smo početka krenuli
u nasušnost, na cestu gdje ih ljudi preuzimaju
kao poslastice i valjaju, prevrću po jeziku,
                                                         grade
rečenice, izbijaju iz njih i ono što nisu
a sačuvano je za bolje prilike, za otvorene
blagdane, za neko buduće
rađanje iz svjetlosti

Jakša Fiamengo

Split- Katedrala Sv Duje

  

STIGAVŠI NA TRG

Stigavši na trg

što sam to njegovo u sebi sustigao

na koji ću način upotrijebiti ključ od njegovih prolaza

pokušavam se izjednačiti s njegovim vrenjem

još me gleda sve sličniji gradu koji ga okružuje

nekoliko sretnih godina nije se mijenjao

dobrovoljno se javljam da mu budem od svih vrata

da mi bude od mojih najboljih govora

da sam njegovo najstarije dijete

pojačava se voda u njegovim fontanama

razmahale se zastave izvješene bez osobita razloga

osjećam se jači za sve njegove središnjice

pobjegne li mi u svoj najprostraniji augmentativ

požalit ću što sam se na njemu ikada našao

Jakša Fiamengo

Split

UPUTE ZA RUKOVANJE

Upućujem riječi u ono što ne razumiju

u prikrivena svojstva nerazvijene namjere

navodim ih na posve nepoznate snage

razvodim ih po temeljitim sadržajima

imenujem glagole kojima bi mogle prostrujiti

napučujujem ih stanjima koje valja pokrenuti

otkrivam ih izgubljenim očima

pokušavam obnoviti što su zaboravile

otkazujem im posluh da ih ne iznevjerim

najradije ih zatječem na pustim mjestima

punim ih prostorima kako bi se iskazale

pružam im ruku nagovaram ih na pozdrav

izdržat ću s njima i najteže kušnje

dajem im sve ovlasti govora

izuzimam iz riječi ono što ne izriču

Jakša Fiamengo

Split

NEDJELJNO JUTRO

Neka si tisuću puta blagoslovljeno
bijelo jutro u čistoj košulji
Neka si ljupko poput izvora u čijoj se
svjetlosti iznova obnavljam
Neka si kao rosa da me ljubiš i kao
nevjesta da me prstenuješ nježnošću
Neka si  sve što mi je ljepota namijenila
I nakon toliko treptaja još je u mom oku
onaj blagi uspon uz vinograde, još ona
zvona dubu titrave niše u proljetnom
uzduhu, još je ona božja žutika rasuta
diljem uvale i svečana samo za nas
Bijelo moje jutro, obiteljska sliko
iz dana pobožnosti, prilazim ti sa
svih strana, nazdravljam ti i nosim
mir da me imaš na pameti pa nek nam bude
koliko je dana toliko i tvojih blagoslova


Jakša Fiamengo

Solin

KORIZMENA

U ono sam posno pasionsko doba
Usred gluhih zvona i zastrtih slika
Sav natopljen tugom tamnih krajolika
Pun tjeskobe bio čuvar Božjeg groba.

I dani bez svjetla, dio iste muke,
Bili su i još su pjesma koju sluša
Tugaljiva moja samostanska duša
Dok Pilati posvud i sad peru ruke.

A i grob u meni, onaj grob u meni,
Oni ljuti dani, smrću poniženi,
Pune me samoćom, nude slamu pruće...

I trnova kruna, čavli, ocat, spužva,
Sve me to zlom vodi, bičuje i gužva.
Dok siv kao vrijeme čekam Uskrsnuće.

Jakša Fiamengo 

Split - Marjan

TVOJE LICE SVJETILJKA

 Ne znam kako bih drukčije mogao,

ne bih se imao na koga osloniti,

obično sve izgleda kao da prolazi kako valja.

Uvijek, u nedjeljnom pretraživanju grada,

obješeno o sve vrste mog pogleda,

vidim ga kako prodire ulicom,

kako razmiče vjetar, oslobađa se za prostor

pjeva mi na uho, silazi stubištem

- koliko li je samo tvoje lice učinilo

za cjelovitu prostornost trga!

Vidim ga pod svakim stablom, na svakom prozoru,

dodiruje more, brodove uči mirovanju,

penje se na zvonik, usisava vrevu grada,

navija male ptičje mehanizme.

Tvoje lice je svjetiljka.

Jakša Fiamengo

Split

  

BOŽANSTVO VJETRA

Gotovo jednako vrijedan kao dah glazbe

vjetar je jedno od važnih božanstava uvale

obilazi vinograde mog oca dodiruje suhozidine

uvijek u dosluhu s iskoračenom zemljom

pušta izvore u neprilici što ne može sve taknuti

s njime se naši pečati sami od sebe raskidaju

plovi se niz vrijeme bere svjetlost

i ako se ikada budemo od sebe oduzimali

čak ako budemo i na nezamjetan način disali

sve ćemo izgubiti vjetar nećemo

nositi ćemo ga u teškim torbama svima pokazivati

vjetar je glazbena mjera stare uvale

ustroj po kojemu gledamo u rastvoreno nebo

sa svih naših razgovora skidamo presvlake

i pjevamo pjevamo

pjevamo

Jakša Fiamengo

Split

NIZ BOŽIĆNU ULICU

Cjelodnevna kiša kao da se ruga

našem silasku do mora, niz vrijeme od kvarca.

Preostalima od blagdanskih ukrasa,

što nas u jutrima manje od svjetla još očekuje?

Dijeljenje darova, ispijanje zajedničkih likera,

iscijeđenih iz blagog rastvora svečarskih zvijezda?

Nastavljaju se naša stara čašćenja, napitci

u lokalnom kafiću, konobarice koje nam znaju

navike, društva po čijoj točnosti okupljanja

krojimo vrijeme, navijamo ručne satove

s pogledom na neograničenu količinu vode, sa

stražnjim prozorom u zametnuta dvorišta.

Nastavlja se ta prijetvorna potreba za

praznicima, smijeh koji nikoga ni na što ne obvezuje.

A kad se dnevna svjetla prepuste dotrajalosti,

kad sve pojača onaj svoj skroviti smisao,

izrastaju iz nas sveci za mjesne svečanosti,

dobri pastiri, raspjevani anđeli, gipsane ovčice.

I odmah, uvijek, pa i u vremenu dugih kiša,

s neponovljivim zrcaljenjima u spavaćoj sobi,

sa svakim našim suvislim pokretom izbija iz nas

ona mala filigranski čista radost, 

riječ koja nam je cijelog božjeg dana

tako mnogo nedostajala.

Jakša Fiamengo

Split

FONTANA, OKO VODE

Voda je svjetlost koja se rasipa

na neki svoj drugi a isto prirodan način

kad bolje osmotriš mogao bi se zakleti

da su od istih kemijskih svojstava, iste snage

riječi od plavetne prozirnosti, brojevi istih formula

imaju zajedničke oči, mjere isti kamen, mirišu isti cvijet

uvježbavaju krilatost kapi, dah su lirskog zelenila

ptice su njihovi najradosniji stanovnici

kušači pitkog lepršanja, mjerači nevidljivih protoka

gužvaju se, opipljivi su, nestaju u počecima

poštuju nedjeljne rituale, procesije šetača

kljucaju dubinu prostornosti ulijeću u sjeme vode

istih su kristalnih prelijeva, istih dimnih pupanja

voda je oprostorena svjetlost, svjetlost se hrani vodom

tekući zrak se miješa s prozračnošću vode

razumiju se u potop svjetlom, nestajanje u valu

ako je svjetlost ono što je preostalo od voda

voda će jednom sasvim preuzeti ulogu svjetlosti

sve će na isti način obujmiti kamenu plastiku

proširit će se sjene, vrisnut ćemo kad ne treba

oko vode, oko zraka, oko blagdanskog

iza sve te lisnatosti, zrnatosti i sami ćemo postati

rasprskavanje u blaženom eteru vode

Jakša Fiamengo

Solin

BLAGOSLOV VODE

Neka teče i neka joj suština ne odlazi

neka u sjenama prepozna dobre svjetlosti

neka jača i neka slabi na isti koristan način

i nek joj budu ceste i kočije

nek su joj brodovi i mostovi

i nek je riječ stvaranja i samo stvaranje

neka je tvrdi grad na obali

i nek je do mora i nek je more samo

neka je dozvoljena za sve ugode

i nek bude mjesto koje smo stekli i koje stječemo

modro od svih naslućenih prilika

nek joj je vjetar koji osluškuje ptice

i ptice koje pomažu vjetru u dobrom strujanju

nek je poput rublja posvud prostrta

kao snijezi kao ubrusi kao riječi

od svake božanske važnosti

Jakša Fiamengo

Solin - rijeka Jadro

VIRUS SJETE

Prolaze stari ljudi pored starih građevina

u lice im ulazi pijesak ne uvijek jasnog podrijetla

i u njemu složena sva naša poznata povijest

nesigurno hodaju, ne razabiru sasvim kud će

lica kao da im je oslikao neumoljivi virus sjete

i u prozore je upisan, i u stabla na pločniku

prozori se rasuli u nebo, stabla u nepoznatu vatru

kuće su bez utrobe, ljudi bez osmijeha

na štapu nemoćnih kao na vremenskom razboju

trepere ljudske godine, podrhtava domaće tlo

stari ljudi sve rjeđe govore, stare su građevine

već prije sve objavile, o svemu nas izvijestile

i sami smo već u opću slabost ulovljeni

zinuli u vrijeme, u sjene vlastite i još davnije

u sumrak, loše predznake, staklo, pepeo

vodimo brigu i o tome kako usporiti vjetar

vodimo psa na uzici

Jakša Fiamengo

Split - Riva

A ŠTO AKO

A što ake me nastane vlastite pjesme

kao što sam ja višekrat činio živeći u njima,

ako mi preuzmu pravo na disanje, uzimanje

kruha i vode, korištenje preostalog vremena;

ako mi uskrate umijeće govora i dodijele ga

sebi, popnu se na scenu i počnu biti nesuvisle.

Nekad je to imalo smisla, bio je to način

da se riječi svide, da ožive na našim rukama

i namjesto nas izvedu mirakul od života.

Ubuduće bih svakako trebao biti pažljiviji

i nikako ne pustiti riječima da budu jače;

presjeći valja već u početku svaki pokušaj

da se otmu i svojom nepodnošljivom samoćom

unesreće toliko na smijeh spravnih ljudi,

pozovu se na anđele, otpočnu podjelu mora.

A što ako se to ipak jednom dogodi,

ako sjednu za stol, ako me zakartaju?

A što ako me nastane moje vlastite pjesme?

Jakša Fiamengo

Split

FLOREALNI BIS

Sjećam se starog prijatelja

on je tako sjajno znao razgovarati s cvijećem

da je to svim njegovim biljakama bilo omililo

primao je poruke iz lončanica kao da sluša radio

znao je poštovati svaku riječ koja se javi s balkona

potvrđivao je da su svi štovatelji cvijeća

ujedno i najveći štovatelji poezije, oni koji su

proučili sve mogućnosti nijemog govora

odavno već znaju da je šutnja najrječitiji oblik

na koji nam se cvijeće raznobojnim jezikom obraća

podižući lepršave latice poput snenih kapaka

dobro jutro, kažem cvijeću, dobro jutro, kaže cvijeće

još uvijek se sjetim starog sad još starijeg prijatelja

on još uvijek, sada na svoj čudesni način,

razgovara sa svojim nježnim sugovornicima, sada

razgovorljivijima nego što bi se moglo očekivati

posjetim ga gdjegod, odnesem mu cvijet, zapalim svijeću

otkad je prešao u trajnu šutnju ni cvijeće nije isto

odšutim za njega kakvu dobru rečenicu

još uvijek se sjećam starog prijatelja

Jakša Fiamengo

Split

VIR

Sve češće se zatječem kako promatram ljude

na štekatima, u autobusu, na ulazu u kino

lica su im vrlo mlada, vrlo stara, vrlo prazna od gledanja

kao da lebde u nekom svom slabo vidljivom svijetu

natječu se da me ne opaze, pretječu se u hodu

igraju se raznobojnim svjetlostima, pričaju

o stvarima koje se ne umiju osloboditi beznačajnosti

ljubavi nedočekane, ljubavi promašene, izgubljene

sklapaju ruke samo zato što ne znaju što će s njima

sve češće odlaze u neke svoje tamne postaje

koji put to završi krikom, koji put doživotnom šutnjom

tjeraju sve oko sebe, čekaju da im se netko obrati

izlaze iz dućana, izlaze iz nevjerice, izlaze iz života

zalaze u slastičarne, u sjećanja, u tihu sjenu

vjeruju u neke druge ikone, u misli neizrecive

bez imena su, nemaju baš osobito što pokazati,

ne mogu se sjetiti kad su zadnji put bili ostrašćeni

izbjegavaju pozdrav, ne haju za moju pozornost

bez zanimanja, bez napora, tek onako

sve se češće zatječem kako promatram ljude

 Jakša Fiamengo 

Split