NENADANA SVJETLOST

U svibnju za sunca jutarnjeg
nekoga ili nešto si čekao,
zagubljen kao što se to događa stvarima,
i učinilo ti se da svjetlost,
ta blaga poravnateljica pojedinosti,
gleda s neba, sa čitavog neba,
sve što možeš i ne možeš vidjeti.
Daleki i bez imena idu oblaci,
otkrivaš putove u dimovima, vidiš
kako se daljina (nebo možda) razlaže
u ovo ili ono: u šumu, sjenu, misao,
zaustavljeni glas ili nešto manje
i nevidljivo - i ti s naporom praviš
prvi korak, da poljuljaš taj izuzetan čas
u kojem čistoća treba da pređe u glad,
optika u besmislene mrvice nervoze.
Moraš k tome. I praviš drugi korak,
korak neprijateljstva kome odgovara
hladnoća, prašina i "još". To je buka
sna. I praviš treći, miješa se sjaj
i ništa u oblačnom duhu onoga oko nas -
svakodnevnom. Ti dodiruješ i ne. Ti
vidiš i ne. Ti si sretan. Ti si nesretan
čovjek. Dok hodaš znaš da je lijepo
što imaš torbu, u njoj neku ideju
koja može boraviti u tijelu (kruh:
u njemu se rascvjetava zemlja).
treba ispraviti nepravdu kojom smo
nijemim životinjama prepustili osjećanje tla,
treba vratiti astrologiju u razgovor.
Sadržaj i zaplet je to kada govoriš,
govor vraća mrtvi sjaj zvijezda u
sudbinu starice. Kaži lokomotiva,
zafućkaj i idi. Vrati se, tako se slabe
granice, reče putnik, šuma ulazi u hod,
hod u tamu, tama u ime, ime smiruje.
Iz daljine dopire zvono. Iz kojeg
to doba? Iz daljine dopire spokoj.
Iz koje to budućnosti? Kako su se to
pred tobom zavrtložila vremena:
raste biće drveta, drvo siromaha,
mirno gudalo vuče po jednoj žici
svemira i tu u tom zaseoku vrhunac je
svijeta. Ugasila se uspomena na strast
ali nije nestala, nije zaborav nego
tišina nad sutonom, nije plivač, to
klizi sama voda. Ptice nekog drugog lijeta.
A onda gradovi koje oblikuju dlanovi
s kojih je spala prošlost, ukus nevolje.
Bože, tako sam ti se molio za jedan otok,
a evo sada su tu svi otoci ispred tebe
u svjetlosti koja uništava dan.
Na koncu Korčula u oktobru postaje beskrajna.
Čedna stoji prozračna i bestjelesna.

Danijel Dragojević

Solin

MRAK

U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog

i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak

odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama

čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega

nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a na drugim

mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u

krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače,

kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.

Danijel Dragojević

Zagreb

TAPISERIJA

Stojim usred riječi kao da je to negdje

i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome

neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo

neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za

nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,

svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom

koju je stvorio, slijedim li put njegovog

kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.

Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!

A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički

vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,

duga rečenica za one koji umiru.

Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,

veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,

zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.

Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.

Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?

Nestalo je mjesto. Izgorilo.

Danijel Dragojević

Dubrovnik

TAMA

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu

pitala me Melita Roko jeste li primijetili

kako neki za vrijeme predstave ne gledaju

drugo nego mrak oko sebe.

Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća

što je sjedila daleko od mene,

inače bi doznala da sam jedan od tih.

Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,

kada se svjetla ugase i tišina pokaže

dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,

kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?

Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,

dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,

jezik prije govora, kao dječji strah

dolazi, moglo bi se reći plavi,

i mi ne znamo što hoće,

stajati na ramenu, ustima, razumu,

biti donji i gornji glas, slika,

priča prije i nakon priče,

ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,

svekoliki profil slijepog oka,

tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.

O, tama, tama. Približio bih je

da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,

udaljio bih je da me ne zaguši,

udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?

Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.

Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao

svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,

to nesretno mjesto gdje se bez

prestanka obnavljaju porazi.

Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,

tu časak budi svjetlo,

reci ja sam svjetlo.

Danijel Dragojević

Dubrovnik

ČETVRTAK

Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak,
moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge
strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja
do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak,
četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.
Obično, dani su negdje tamo, takva im je narav;
on je tu, brani oblik svega do čega mu je stalo,
ne dopušta da oteče. Pjeva žuto, tuče sa zvonika,
hoda, čita Superviellea, gleda djecu što se igraju
u parku: on nabraja i zbraja. Kada uz mene hoda
i šuti, znam da se meni obraća, a ja mu kažem:
kada mene više ne bude, tebe će biti kao i
do sada, to smo se dogovorili.

Danijel Dragojević

Zagreb

KROZ OTVOR PALUBE

Kroz otvor palube vide se poluge
brodskog motora kako se pokreću
gore dolje, naprijed natrag, vrte
u ulju, mazivu, pari, tko zna čemu.
Jedan dio dohvaća drugi, utišava ga,
sporazumijevaju se kao sljepačke slike.
Teško je vjerovati da jedan s drugim,
da jedan do drugoga mogu išta učiniti,
bilo što pokrenuti. Tu, u blizini dna,
kao da sve počinje, završava se, potire.
A ipak, onome tko s prozora na obali
gleda kako brod klizi i bez napora ulazi
u luku, a trag mu začas nestaje, srce
zaigra i misao o smrti, ako se i javi,
lakša je, tiša, bliža običnoj misli.

Danijel Dragojević 

Split

STANICA

      

   Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora

vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se,

sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju

tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara

me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima,

malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u

neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to

najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na

pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu

sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze

k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam

s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja,

naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak

nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću

njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam

mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za

neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora,

zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će

sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati,

vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?

Danijel Dragojević

Split - Željeznički kolodvor

PTICE

Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.

Danijel Dragojević 

Solin

GLAS

Glasu moj u dubokom bunaru, izađi, dođi.
Ovdje je
uz rijeku i po brjegovima
veliki lijepi grad
s mnogo parkova, ulica, trgova,
golubova, ljudi,
tu ćemo šutjeti.

Danijel Dragojević 

Knin - Tvrđava

LAKE MISLI

Lako je lakim mislima,
lako je i nikakvim mislima,
one dođu i prođu,
one ne dođu.
Često o njima mislim,
često ih čekam i zovem,
dođite lake misli,
dođite nikakve misli,
budite moje misli,
zajedno s drugim mislima.
Lake misli za naslov,
lake misli u knjizi,
lake misli za misli,
nikakve za pogled i spavanje,
nikakve kada budem na nebu
sa sveticama i svecima
i laganim anđelima
letio iznad oblaka.

Danijel Dragojević 

Makarska - pogled na Hvar

PRIZOR

Ako se o Bogu išta zna,
zna se da on ne zna
da se Zemlja okreće.
Za njega ovo sunce izlazi i zalazi
ravno u oči
ako su jasne

On zna pouzdano samo ono
što ja gledam od početka.

On pita:"Gdje si?"
Ja mu kažem: "Gospode, tu sam
među zvijezdama i stabljikama;
vješam vodu o drugu vodu,
vrijeme čekanja o pjesmu, mrtve o žive,
kost o udarac, bolest o neostvarenu ljubav
i veslam prema tebi u nepostojanje zla, grijeha, nespokoja,
u nepostojanje nevidljivog dok traje ova praznina,
praznina svakovrsnih riječi."

Danijel Dragojević

Cetina

ZASTORI

Sada su preko svijeta pali zastori
i gdje bje ruj i plavet, drvo čudesno,
sad tkanina je duga, meka.
Umjesto zemalja, voda, grmlja rumenog
- tkanje rešetkasto.
Mjesto valova morskih dugi, plavi nabori.

Preko godina, preko zločina spušteni su zastori.
Stoji hram tkanine noću sam.
Pitam se, tko me njime odijeli
od nečega što je bilo jedno sa mnom,
i na kojoj sam ja sada strani
iza ili ispred svoje želje?
Tko spusti zastor preko ljubavi?

U času kad duge pripreme bjehu završene
i ruka je naučila kako vitlat mačem,
nad srce svijeta pade zastor
i onome što je napeo sve mišice i oružje
zamračiše sobu da spava.
Zbunjujuća tkanino, da li je ikad od tebe
pobjegao ijedan nabor?

O, nepoznati skrivaoci svijeta, čemu
puštate suhe, meke tkanine preko vlažne trave, tvrda kamena?
Otkada znam za naše vojne i bitke izgubljene
znam za vašu borbu da sakrijete borbu i prekrijete neprijatelje
dimnim zavjesama, maglom, noću, haljinama žena,
koje su ljudskim očima zakrile sunce i mjesec, zrak i plamen.
Od srca svijeta odijelili ste nas zastorom
da biste ga podijelili ni od koga ometani.
O, čudni tkaninari, o kobni zavjesari
ko moljci što jedu vunenu nit, pojeli ste svijet
pregrađujuć ga u mnoštvo sobičaka u kojima sjede junaci naoružani
 - pjesnici s knjigom u ruci prošaranoj nabreklom žilom
što nikad više neće moći vidjeti ruj i plavet
pijesak, grm i kamen,
već će rasplamtjele oči hranit milom ili silom
jednoličnom sivom tkaninom, geometrijom nabora
pretvarajuć se u moljce, a čeznući za krvlju i plamenom
ne znajuć da su sve igre svemira raspraskane
pojeli drugi moljci i pretvorili ih u zastore
iza kojih nema ništa osim tame.

Danijel Dragojević 

Split - PC Joker

 

SLOBODA

Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
                 Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

Danijel Dragojević

Zadar - Aerodrom