Prikazani su postovi s oznakom Nikola Šop. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Nikola Šop. Prikaži sve postove

nedjelja, 15. prosinca 2019.

POZIV DRAGOM ISUSU

O Isuse kako bih volio, kada bi se
udostojo da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.

Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
da kratki ovaj dan produžim.
Kako živim životom sasvim malim.
I pun jeda, sa braćom svojom služim.

Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima, koja su pokatkad plava.
O vratima, kroz koja pognut moraš uči.
O bravi, koja se čvrsto zaključava.

Pričao bih ti uz dim obične cigare,
O svakom čovjeku i kako se koji zove.
I kako jedni uvijek nose haljine stare
O kako drugi uvijek nose haljine nove.

I kako ima sedam brižnih dana.
O Isuse, i svaki je ko što je bilo juče.
I o tom, kako se, kad zaboli rana,
šešir na čelo duboko, duboko natuče.

Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo,
kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo:
Isuse, umoran si, tebi se sniva.

O lezi, zaspi na postelji ovoj,
koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja ću na klupi.

Nikola Šop 

Šibenik

nedjelja, 5. svibnja 2019.

SVJETILJKA ZA NJU

Od modrine neba staklo za nju livam.
I vezem ga srmom zvijezde ponoćnice.
Od bdjenja plamen kujem i okivam.
Opaljeno mi je njime tamno lice.

I pokrov crni krojim od plašta svoje sjene,
da svjetiljku prekrije kad pođe da spava.
U kopreni onoj prepoznat će mene,
lik moj, što ga zora na zid ocrtava.

I tugu svoju pretvaram u plavog leptira,
sa očima vlažnim od suza ili rose.
U ponoć da oko nje savije lijet mira
i umirući utone u mrak njene kose.

Nikola Šop 

Makarska

srijeda, 12. prosinca 2018.

MONUMENTUM PERENNE

Jednom kad bude nebo nisko i dan siv,
vijući se ko tamjan nad jesen ugašenu,
pod spomenik, meni podignut, doći ću još živ,
satrven i pognut, vukući svoju sjenu.

Na podnožje ću sjesti tih i umoran.
I spustiti lice na noge od kamena.
O tako stran, ko putnik nikom znan.
Na stijeni toj i sam ko pusta stijena.

Vječiti bjegunac od slave ovoga svijeta,
nad sobom ću začuti, ko pritajen glas,
odjeke davne s kipareva vitkog dlijeta,
pod kojim se ukazao moj maleni stas.

Čut ću ko odjek njezan kuckanje odozgora,
kad s pažnjom klesao je tugu mog pogleda.
I težak, kad je brazdao dubinu mojih bora.
I oštar, kad je usne mi ovijo crtom jeda.

Slušat ću, kao mukli tutanj iz dubine,
kad kleso je ramena i grudi uzburkane.
I kao svrdla krik, što u srzi tvrdoj skrine,
kad mi je urezivo oko srca rane.

Sam na vjetru tome koji noseć lišće suho
mom spomeniku plete vijenac oko glave.
I motajuć se oblači ga u purpurno ruho,
sred jeseni kasne, ko sred prazne slave.

Klonut ću tada tako nijem i tmurna lica
na lik svoj od kamena, pod kojim pust je svijet.
S ramena njegovih odletjet će uplašena jata ptica
dalje, na svoj put, na jug, u sunčani let.

Nikola Šop 

Solin - Spomenik Papi Ivanu Pavlu II - Bit ćete mi svjedoci


  

petak, 18. svibnja 2018.

PJESMA STAROM PROFESORU

Sjećam se, trajao je uvijek dugo
kratki ti povratak do stana tvoga.
Jer si, a i šta bi, šta bi drugo,
polako išo od izloga do izloga.

Čini mi se i sad se još skitam.
I prati me tvoj pogled i srdžba stara.
-Gle ti njega, ne zna ni kako se vadi logaritam,
a po svu noć kojekud se vucara.

-Gle drskosti, pa on još i puši.
Tog drskog derana tužit ću školskom vijeću.
Čekaj samo, sutra ću da ti izvućem uši.
I otjerat ću te u klupu magareću.

O dobri učitelju, koliko puta si od tada
izišao i opet ušao u svoj stan.
Dok su se izlozi, ulice i kuće grada
mijenjale brzo, iz dana u dan.

Najzad si, od zadocnjelosti i bijede,
izgubio put koji te vodi kući.
Jedan je tvoj đak morao da te odvede.
Mislio sam, bol će te utući.

U sluhu tvome kao da još riječi šume.
I gledaš u onaj izlog tupo,
kad si prvi put spazio crnca od gume,
gdje ti se klanja: Molim, ovdje nije skupo.

Nikola Šop 

Zadar

petak, 15. prosinca 2017.

ŽUDNJE ZA DOBRIM PASTIROM

                             I.
O pastiru dobri, bez ovaca i bez frule,
dokle ću još lutati po osamama.
Po gudurama i poljima. I u mahovini stare kule
snivati o dobroti tvojoj i skromnim kolibama.

Što bih volio da te negdje nađem,
gdje na mlazu žuborovu hladiš vruće čelo.
Ili gdje svojim štapom pastirskim
goniš oblačine nadute, što vrebaju na žito zrelo.

                            II.
Da znaš, kako je sada u gradu dosadno.
Nije više ko što je bilo u Jeruzalemu i Betlehemu.
Ulice nisu tako uzane i mirne.
I pred vratima ne šušte palme pobožne,
kad večernji hlad iz dola pine.

U tvome rodnom gradu Betlehemu
bila je samo jedna kavana, i to na kraju grada.
A ovdje je svaka druga kuća hram jela i pića,
gdje ljudi vječno gladni traže sna i hlada.

Ovdje se prije smrači, nego po selima i livadama,
jer dimnjaci visoko, što se iz daljine vide,
i danju i noću sukljaju, sukljaju,
nad gradom suhu maglu i noć.

Nikola Šop

Solin  

srijeda, 6. prosinca 2017.

BALADE O MOM RAZREDU

I.
Na svakoj klupi po jedan san spava.
I tajno po njima šuštanje me prene.
To vjetar po klupama prelistava
Mnoge zadatke neriješene.
I negdje iz tame skrivenog kuta
Nešto se čuje tapa-tap.
Kao da je mastionica izvrnuta,
I mastilo kaplje kap po kap.
Teška u njima slova se kriju,
Zato im je udar tako jak.
Padaju na pod, bljesnu i uzavriju,
I rasplinu se u muk i u mrak.
U razredu kakvu sad tutnjavu čuh?
Kao da netko podom valja kuglu.
Gle to izlazi matematičarev duh.
U fraku je i jaše na trougu.
U torbi nosi mnogo raznih sprava.
U ruci mu raskliman šestar.
Na ploči on do zore rješava
zadatak jedan nerješiv i star.
Kreda za kredom pod rukom mu se mrvi.
Hitro leprša mu fraka skut,
A kada kukuriknu pijetao prvi,
Na trougu on odjaše ljut.
II.
U tamno drvo urezana slova
otkriju mi davnu dosadu i jed:
Imena, imena mnogih drugova.
I do reda red i do drugog reda red.
U prvom su sjedili dobri đaci.
Oni su znali sve napamet.
U posljednjem šutljivi zanesenjaci,
Koji su uvijek htjeli u svijet-u svijet.
A drugi se u zbijenom skupu krili.
Svrstani vješto između nas.
Iz nezgode svake, u kojoj su bili,
Izvlačio ih je šaptačev glas.
Šta je sad s njima i s ostalima
Koje odnese brižni dan?
Nezadovoljni ovim životom malim,
Misle li na svoj školski san:
Kada nas je u jednom času večernjem
opčarao davne priče sjaj.
Pa skočismo, navukosmo oklop i šljem
u krvavi odjahasmo okršaj.
Al’ brzo nas prenu gnjev profesora:
Šta je to, kakvi su to snovi?
Ej ti što sanjaš daleka mora,
de sada predavanje moje ponovi.


Nikola Šop 

Split 

utorak, 5. prosinca 2017.

MOLITVA ZA SVE

Klecnuše visoko statue. Vrh litica
zadrhtao je srnin skok.
Sve stalo. Ne plače ni mala Vidica.
Daleko šuti putova suhi tok.

O znam tko si, što mi sad snene sklapaš ruke.
I zoveš u tišinu tu.
Znam što ne skače srna i ne plače mala Vidica.
Čas je kad molim sjevernu molitvu.

O Bože ti, što vunene oblake kupaš
u dubokom plavilu mora svaki dan.
molim ti se za onu staricu što me noćas
upitala da li znam kakav jeftin stan.

Molim ti se i za onaj crni brod,
što plače daleko u ledu sjevernog pola.
i za onaj nečiji osamljeni hod.
I za ono svjetlo u mraku dubokog dola.

Molim ti se i za onog čovjeka mladog
što očajan stade na oštru hrid.
Molim ti se i za onaj zid,
u kome mrtve vojske snivaju.

Molim ti se i za ono nevino lice.
I za onu crnku, podšišane kose,
koja u mraku zaustavlja prolaznike,
nudeći cjelove za gorki hljebac svoj.

I za onog se crnca mladog molim,
što je očajan plakao u kasarni
za Afrikom i mladom ženom. (Ona još ne zna
da je on jadnik poginuo na Mairni.)

Molim ti se, o Bože, molim se
za sve, za sve. Za vrelu Afriku,
za tajanstvenu Aziju i gvozdenu Ameriku.
I Evropu umornu.

Dižu se visoke statue. Vrh litica
zadrhtao je srnin skok.
U majčinu krilu zaplakala mala Vidica.
I zašumi muklo putova suhi tok.

Nikola Šop

Baška Voda - Sv Nikola


četvrtak, 19. studenoga 2015.

MOLITVA DA NE BUDEM VIŠE PJESNIK


O Bože, daj da budem ko i svi drugi ljudi.
Da idem tiho, sličan svagdanjem prolazniku.
Za najobičnijim da srce moje uvijek žudi.
Riječ mi oduzmi, koja zvoni isprazno u sliku.

Oduzmi mi i moć, kojom drugome dočaram
sve, što on jadnik nije mogao izreći.
Ugasi moje bdjenje noćno, u kome skrušen stvaram
radost i bol, od koje sam već klonuo pri svijeći.

Kakav to šum sad čujem oko svoga čela?
Zar vijenac lovorov već pletu tajni prsti.
O pusti, neka iz mog siromašnog sela
gladno stado koza slatko ga pobrsti.


Nikola Šop 
Makarska - pogled na Vepric


četvrtak, 17. rujna 2015.

ISUS ČITA NOVINE

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.

Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.

Nikola Šop 
 
Baška Voda - Crkva Sv Nikola