O KRUHU JE RIJEČ

Kad dirnem: kruh,
pomislim prvo na zemlju,
široku, duboku, uzorno uzoranu.
Zatim slutim grubo izbrazdane dlanove ratara
u čijim se znojnim šakama zrno sa zrnom sljubljuje
znajući da će svako od njih
u drugoj brazdi nestati, umrijeti, vjerujući
da će se nakon smrti
ponovno jednom sastati
u nekom bijelom mlinu.
Za kruh koji tako jednostavno
svakoga dana dodirujem,
toliko toga treba
s neba,
iz zemlje
i od čovjeka.
Da bismo kruha imali,
potrebna je kratka jesenja šetnja
sunca nad usnulim oranicama,
potrebna su maglovita jutra
i kiše obilne koje potope
davne staze među poljima.
I zime ciče dio su priče
o kruhovima što rastu
u njedrima smrznute zemlje
pod toplom bundom snijega.
Da bismo kruha imali,
snjegovi moraju okopnuti,
sunce ojačati,
vode se povući
da bi iz srca bivšega zrna
zeleno proklijalo.
Pa rast.
Pa rast.
Do gležnja,
ispod koljena,
preko koljena do pasa.
Stabljika.
Na vrhu klas.
Stabljika do stabljike.
I svaka s krunom klasa na vrhu.
Žitno zeleno more
urešeno crvenim makovima.
Kad kažem kruh
toliko toga treba izreći
između sjetve i žetve.
Izreći hvalu rataru,
sijaču,
koscu,
mlinaru,
pekaru.
I ptici
koja nije pozobala
zrnje u brazdama.
Kruh je veliko dijeljenje:
Od jednog zrna
stotine zrna u klasu.
Od tisuću tisuća,
između žrnjeva,
milijuni bijelih čestica
bijeloga, sipkoga, brašna.
Čudi li ikog što Hrvati brašno
još nazivlju muka?
Dodirujem kruh
ćuteći sve ovo rečeno
od zrna u crnoj brazdi
do kriške u košarici na stolu.
Kruh naš jučerašnji.
Kruh naš današnji.
Kruh crni, bijeli, polubijeli,
okrugli, niski, visoki, pereci,
slanci, žemlje, pšenični,
kukuruzni, zobeni, raženi,
toliko željen,
i sanjan
tako poželjan,
tražen.
Kruh miomirisan
izjutra namiriši najslađim mirisom
gradske ulice,
a tek sjetan,
divan miris kruha
iz bakine ili mamine pećnice...
Kruh je blagoslov stola.
Najslađe su kriške koje s nekim dijelimo,
najveći mu je blagoslov kada ga srcem
dajemo onima koji ga samo sanjaju.
Molimo za kruh svagdašnji,
da bismo ga imali koliko trebamo,
a dijeleći s onima koji ga nemaju,
da bismo ga svi s blagoslovom imali u izobilju.
Kruh je uistinu dobar.
Pa budimo i mi
dobri kao kruh
sa svima oko sebe.

Joža Prudeus 

blizu Sjevernog Velebita

POSLIJE

U pjesmama to uvijek izgleda drugačije.
Kada čitam rečenice koje drugi pišu,
sve mi se čini jasnim i laganim.
Kao list papira koji još odolijeva vatri,
koji jedva da osjeća znakove pepela
na sebi. U mojem dvorištu
pepeo je tako sveobuhvatan.
Poput varke, poput slike koja ushićuje.

Mnogi pišu o izgubljenoj ljepoti,
o nesreći koja dolazi iznenada i uvlači se
u neko tiho, napušteno srce.
Želio bih, međutim, nešto reći
o svojem dvorištu i velikoj rijeci
koja bi se trebala vidjeti s prozora.
O jasenu i dvjema lipama kojih
od neki dan više nema.

Mehanizam bajke postao mi je odjednom
sasvim nedokučiv.
Onaj pepeo koji se osipa s prozora,
ona crna čađ koja je još jučer
bila stol, krevet ili knjige,
nečiji život o kojemu se nije mnogo razmišljalo,
to mi stoji u grlu i zamagljuje vidik.
Kada zamahnem rukom,
hoću li još išta moći osjetiti?

Zvonko Maković

blizu lokacije Gornji Velebit

BRANIT ĆU KUĆU MOGA OCA

Branit ću kuću moga oca protiv vukova
Protiv nevremena branit ću kuću moga oca
Protiv poreznika protiv ideologija
Protiv zavjere
Branit ću kuću moga oca protiv zločina
Protiv zelenaštva protiv nepravde
Izgubit ću stoku izgubit ću vinograde
Bolest će uništiti ljetinu stabla
Ali ću braniti kuću moga oca
Kad mi otmu oružje
Branit ću je golim rukama
Branit ću je zubima branit ću je divljački
Ali ću branit kuću moga oca
Kad ostanem bez ruku bez ramena
S razvaljenim prsima branit ću je krvavim srcem
Branit ću je svojom dušom
Branit ću je očinjim vidom ali ću braniti
Kuću moga oca
Kad umrem kad se izgubi moja duša
Kad se moje srce pretvori u zemlju
Kad više ništa ne ostane od mene
Kuća moga oca
Stajat će
Uspravno


Boris Maruna 

Marune - Velebit

MOJA ZEMLJA

Ja sam vuk i medvjed, orao i zmija,
ovo je moj svijet, ovo je moja domaja.
Ovdje sam ja gospodar, gdje trava vječnosti klija
i gdje je sunce zakon i tajna čuvana od zmaja.

Nema zemlje nad ovom zemljom božanskom
i zraka nema koji je čist i plodonosan.
Samo tu je moj svijet i miriše mišlju lanjskom,
stoji sveti hrast i jasen se uzdiže rosan.

Ja sam ovaj kamen i ova voda živa
i uz mene se javlja Velebita san.
U svemu ja živim i sve u meni se skriva.

Ja sam svaka biljka i svaki tajni poziv.
Ovo je moja zemlja i ja sam njezin ban.
I stoga ja okrećem glavu na svaki tajni odziv.

Zlatko Tomičić

Marune - Velebit - pogled na Masleničko ždrilo

KAD BI PJESNICI

Kad bi pjesnicima dali
da vlakove voze,
oni bi u livadama stali
i gledali kako brste koze,
zatjerali bi lokomotivu
preko tobogana, na procvalu šljivu.
Kad bi pjesnicima dali
da cipele prave,
moglo bi se dogoditi
da petu na prste stave
ili da cipelama naprave rukave.
Damo li im da odijela kroje,
mogli bi staviti nogavice
gdje džepovi stoje.
Kad bi kuću gradili,
teško da bi se proslavili
ako bi iz donjih redova
ciglu vadili
da bi na gornji stavili.
Nikad kraja putu
kad bi pjesnici brodove vodili,
oni bi uvijek za svojom
zvijezdom brodili.
Zato je najbolje
da i dalje djecu vole,
da im pričaju smiješne priče
i igraju se s njima škole.

Zvonimir Balog

Odmorište Marune - Velebit