utorak, 20. prosinca 2016.

KAKO PAMTIM MAJKU

dugo sam držao kako i nisam rođen

ipak, majku pamtim; najprije po jednoj
lipanjskoj bonaci pravilnoj kao kružnica
devetsto i ente; došla je na valu mirisa
pelina smokava i merlina i neupitana rekla
ocu: frane, tako smo lijepi na onoj slici
s vjenčanja, tako smo

pamtim je i po zimskom pristanu,
kako usred kuhinje raspolovljene kao koreja,
na vatreni dio i ostalo, drži ciglu u desnoj
a lijevom pruža zagrijanu podkošulju ocu
i prividno nemarno govori: preobuci se
potan si a već si nikakav sa zdravljem

pamtim je i po onisku tijelu
starijem od zviježđa velikog medvjeda;
izlizano bolešću stanjilo se u list
papira i nestalo među nepravednim
računima, ne znam jesam li ikada razumio
da više ništa ne mogu učiniti za nju

još je pamtim kao molitveno ime tereza
u imeniku sretnih iz nejasnih priča o vilama;
list gdje je upisana toliko je plav da se
ne razlikuje od odsječka zenita svijena trajno
tamo nad velebitom još u vrijeme kada je bog
češće volio popravljati rotaciju i lik

i još je pamtim u kolu nejasnih prizora
sličnih kometima; odabirem ih hirovito
i govorim to je sve, i varam; volim ponoviti
varku i kada novi sijev naglo zauzme pamćenje,
nema joj premca među vježbama iz prisilne
vedrine, a i po koji infarkt uspije odgoditi
koliko mi duguje koliko mu dugujem
bog?

Ivan Rogić Nehajev

Split - Varoš

 KAKO PAMTIM MAJKU - evo još lijepa, osjećajna pjesma Ivan Rogić Nehajeva, uz koju sam dodala svoju fotografiju iz SPLITA, iz Varoša...

ponedjeljak, 19. prosinca 2016.

PONOVLJENI ZAPIS O HRVATSKIM BRANITELJIMA

samo rečenica kraća od pucnja za njima traje
               ubilo ih,
izvršitelj može biti tko god s odužeg popisa
               krivotvorena negdje,
lakoće radi pričama još vlada: otišli su, zlo i zima
               učinili su ostalo

ipak, u onim rijetkim prostranim noćima, u rijetkim
               kada i imena ostaju
zasluženo sama a tijela tek orhideje brane i post,
               u onim rijetkim
vilinskim srsima iz tektonske prošlosti srca, tamo,
               još odjeknu
konjici krici kromirane kiše sami u vječnosti
               odvojenoj i glatkoj

tek krhki lovori i čistoća usta jasnije rišu
               odsjenke plavoga tvrdi galop limfe
neće stići pisma neće biti: možda, pod paskom psovke
               rane se peru samo u jednom smjeru,
toliko nevinih toliko tolikih, ponovo tko će
               kartirati plavo popuste li,
one duge fuge urasle u utihu ona vedrina slana
               i ista, rascijepljena visina, tko?

ta odanost, tako isključiva tako neprilična

Ivan Rogić Nehajev 


Solin - Spomenik hrvatskim braniteljima

PONOVLJENI ZAPIS O HRVATSKIM BRANITELJIMA - kao spomen na današnji dan kada su '91 Island i Njemačka prve priznale Hrvatsku, stavljam ovu pjesmu Ivana Rogića Nehajeva, uz moju fotografiju iz SOLINA, kako bi se u ovom tjednu prisjetili kako nismo uvijek bili u mogućnosti ovako raskošno osvjetliti naše gradove...bili smo sretni kad ne bi bilo zamračenja...pa eto da ne zaboravimo biti zahvalni onima koji su sebe dali za nas...

nedjelja, 18. prosinca 2016.

STANICA

      
   Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora
vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se,
sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju
tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara
me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima,
malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u
neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to
najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na
pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu
sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze
k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam
s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja,
naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak
nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću
njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam
mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za
neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora,
zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će
sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati,
vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?

Danijel Dragojević


Split - Željeznički kolodvor


STANICA - evo jedna zanimljiva pjesma u prozi Danijela Dragojevića uz koju sam smjestila svoju fotografiju iz SPLITA s pogledom na Željeznički kolodvor, a prigodno uokvirenu....za one koji ovih dana odlaze ili dolaze ili čekaju  nekoga na sličnim mjestima....

subota, 17. prosinca 2016.

U BETLEHEM

Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj odgađati vrijeme polaska.
Pođi bez oklijevanja.
Budeš li oklijevao, moglo bi se dogoditi da okasniš.
Da jasle nađeš prazne
ili da u Betlehemu zatekneš Herodove vojnike.
Ne brini, ne možeš doći prerano.
Jer dođeš li ranije, moći ćeš za Dijete pripraviti sve oko čega se u ono vrijeme nije imao tko pobrinuti.
Tvoja dosjetljivost i srdačnost pomoći će da neka vrata ostanu otvorena
i da Dijete, kad se rodi, snažnije doživi ljudsku gostoljubivost.
Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj previše pažnje posvećivati putokazima
jer Betlehem nije samo zemljopisni pojam.
Na putu u Betlehem znanje i oprez nisu od prevelike pomoći –
oni čak mogu povesti u krivom smjeru.
Postoji samo jedan pouzdan putokaz u Betlehem: tvoje srce.
I što je jednostavnije, odvažnije i vjernije, to je pouzdaniji putokaz.
U prostranstvima tvog srca, na putovima u njemu ugaženima, prepoznat ćeš kamo ti je poći.
I kad prepoznaš put, idi. Samo idi.
Jer za tebe ne postoji svijet izvan puta u Betlehem.
Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj sa sobom ponijeti ništa suvišno.
Od stvari ondje će ti jedva što biti potrebno.
Osjećaj sigurnosti tamo te neće nimalo zaštititi.
Sve što će se ondje dogoditi toliko je novo da ti o tome nitko ne može reći ništa pouzdano.
Dobro je da ti i srce i ruke budu nesputani i raspoloživi.
Na putu će ti se u nekom trenutku približiti neko dijete.
I premda ga nikad nisi vidio, odmah će ti biti jasno da ga oduvijek poznaješ.
Stavit će svoju ruku u tvoju.
I dok ćeš ga ti zaštitnički prigrliti, ono će te povesti najplemenitijim putovima svijeta.
A oni svi vode u Betlehem.
Ako si nakanio poći u Betlehem, pođi s povjerenjem u svoje srce.
Ono je mnogo mudrije no što slutiš.
Učinit će za tebe sve što ti je na putu u Betlehem potrebno.
Dopusti mu samo da te na svoj način obdari i zemaljskim i nebeskim.
Dopusti mu da diše čitavim tvojim životom.
Nemoj se iznenaditi ako, i prije nego što kreneš, shvatiš da si u Betlehemu.
Jer betlehemsko Dijete jedva čeka da bude s tobom.
Njemu je svaka, pa i ona najobičnija, prigoda poželjna da je dijeli s tobom.
Betlehem je ondje gdje je i Dijete.
Ondje gdje je tvoje srce kod kuće.

Stjepan Lice 
 
Split - Crkva Sv Frane


U BETLEHEM - evo već je četvrta Adventska svijeća upaljena, pa je već krajnje vrijeme "poći u Betlehem", kako kaže Stjepan Lice u ovoj svojoj pjesmi, uz koju sam dodala svoju fotografiju iz SPLITA, iz Crkve Sv Frane...."Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj previše pažnje posvećivati putokazima/jer Betlehem nije samo zemljopisni pojam....Postoji samo jedan pouzdan putokaz u Betlehem: tvoje srce./I što je jednostavnije, odvažnije i vjernije, to je pouzdaniji putokaz...."

petak, 16. prosinca 2016.

UŠUTKAJTE PJESNIKA

Ušutkajte pjesnika
I bit će manje riječi među nama
- Manje slučajnog sjaja
Manje tajanstvenog leta ...
Sigurniji bit će trenutak,
A izgubljeno bit će doba…

Vlado Gotovac 
Split

 UŠUTKAJTE PJESNIKA - ..."i bit će manje slučajnog sjaja, manje tajanstvenog leta...." kaže Vlado Gotovac u ovoj svojoj pjesmi, a mene je potakla izabrati uz nju ovu svoju fotografiju iz SPLITA..

četvrtak, 15. prosinca 2016.

STARE LJUBAVI

Stare ljubavi što ih je znao svijet
duge večeri u ruci poklonjen cvijet,
stare ljubavi u čistom jutarnjem sjaju
zauvijek u nama ostaju
i svjetlost očima daju.

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al' prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi dalje nam ne daju poć
tajni susreti kad padne proljetna noć,
stare ljubavi, te sjene minulih dana,
svakog me poljupca sjećaju
uvijek kad ostanem sama.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al' prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.
One su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće. 


Željko Sabol 
Split


STARE LJUBAVI - romantična pjesma Željka Sabola, koju poznajemo u izvedbi Tereze Kesovije, uz romantičan prizor sa moje fotografije iz SPLITA...i sjećanje na stare ljubavi....

nedjelja, 11. prosinca 2016.

PUT

Prošao sam noću vlakom kroz tvoj grad
što bliješti kao rascvjetala grana.
Nad tornjevima ponoć.
Mjesec mlad.
I na dnu srca jedna stara rana.
Zaboravih na svijet, na noć, i put…
Tek za trenutak: telefonske žice,
i ponad mora jedan oblak žut.
Tek za trenutak: cvrkut noćne ptice,
i opet put,
i noć,
i dalek put.
Zaboravih na svijet; u svijesti niče
čarobna šuma, čempresi i more,
i tvoje ruke koje u snu sjaju
vatrama stare priče.
O, gdje si?
Sve je noć i sve je sjena.
Bez svijesti lutam svijetom uspomena.
O, gdje si?
Sve je bol i mrak i rana,
a u daljini bliješti grad ko divna
proljetna i procvjetala grana.
I dokle tutnji vlak u svjetlost dana,
kroz livade, kroz polja i kroz šume,
u duši niče jedan stari lik.
O, gdje si, draga?
Noć je pala u me.
Noć beskrajna.
I mrak.
I bol.
I krik!

Gustav Krklec 
Split


PUT - evo kako jako želim napraviti dobru noćnu fotku, a čini mi se da to neću bez bolje opreme postići, ipak će mi ova fotka SPLITA moći proći uz ovu lijepu ljubavnu pjesmu Gustava Krkleca..."Prošao sam noću vlakom kroz tvoj grad što bliješti kao rasvjetala grana...."


subota, 10. prosinca 2016.

JEZIK RODA MOGA

Kao vječno more sinje
U kretu si gipkom, lakom,
Podaje se dahu svakom,
I mreška se i propinje,
(Kakva moć je vjetra koga) –
Zuji, zveči, zvoni, zvuči,
Šumi, grmi, tutnji, huči –
To je jezik roda moga!
Koliko se hvale puci
Svaki svojim tobož slavnim,
Kad ih s njime divnim sravnim,
To su meni mrtvi zvuci;
Nijesu srcu sladost medna,
Nit su duhu krilna sila,
Nit bukte kroz sva bila,
Ko što njegva riječca jedna!
Sile mu je glas olujne,
Njemu riječi te se ore,
Kao munje kad se bore,
A ko vali rijeke bujne,
Provaljuju kroz sve uze,
Listom dižu srca, duše,
I sobom ih tamo ruše
Kud im struja tečaj uze.
Molitve su kada silom
Uzneseni u mah diže,
On uznosom nebo stiže
I omili bogu milom;
Jer mu tad je krotka sila,
Sladost nježna, vatra sveta,
S kojih ocu od djeteta
Jedino je molba mila.
Tuga, žalost, bol i muka
Sa vajom si i lelekom
Na njem ječe živom jekom;
Kad zacvili il zakuka
Koje slasti miloj sjeni,
Udesa li crnoj stopi,
U suze ti ćut rastopi,
Il ti srce okameni.
U radosti na sto strukâ
Sretnom čuvstvu izraz nađe
I lijeva ga ponajslađe
U miline svoga zvuka,
Probuđuje sve duhove
Dobre volje, blage ćudi,
Širi ruke, širi grudi
I u kolo ljubav zove.
Slavulj-pticu slušaj sitnu
Kad zahladi ljetno veče,
Kako njojzi glasak teče
Na ugodu nedohitnu;
To je njegva nježnost prava
U glasila drugoj slici –
Otkud ime slavulj-ptici,
Njegvom glasu otud slava.
Ljubu pitam: je li moja –
A ona mi slatkom riječi
Svake sumnje sjen prepriječi
Veleć: Tvoja, uvijek tvoja!
O ta radost prevelika
Još se većom meni čini
Po sladosti i milini
Premiloga mog jezika!
Njime milim, krasnim zato
I odijevam svoje pjesme.
Oj! spjevi su njemu česme
S kojih teče obilato
I put neba silno štrca,
A odozgo rosom blagom
Po rodu se siplje dragom,
I uvela krijepi srca.
Oj! roda mi slavni glase,
Razliježi se na sve strane
Zemlje tobom opjevane
I ushićuj srca za se!
Grozno kao s božje trube
Uvjeri ih tvrdom vjerom
Da tu vrijede samo mjerom
Kom po tebi dom svoj ljube!

Petar Preradović 

Split - Spomenik Prvom Hrvatskom Predsjedniku - Dr Franji Tuđmanu

 JEZIK RODA MOGA - ova snažna, domoljubna pjesma Petra Preradovića, definitivno će dobro pristajati uz moju fotografiju iz SPLITA sa mjesta gdje je postavljen spomenik PRVOM HRVATSKOM PREDSJEDNIKU Dr Franji Tuđmanu, čije se obljetnice smrti danas sjećamo..."Oj! roda mi slavni glase,/Razliježi se na sve strane/Zemlje tobom opjevane/I ushićuj srca za se!"


srijeda, 7. prosinca 2016.

MOJ VODIČ U VJEČNOST

Tvoje je lice tako lijepo,
da jedva postoji.
I svaki moj pogled u vječnosti nestaje.
Spavaš li ili bdiješ svejedno je:
pred tobom se ništa ne može zaustaviti
i ostati na zemlji.
U tvojim se očima pokazalo sve,
što su vjekovi skrivali,
i ostalo neizrecivo.
Cijela jedna šuma propada pred tvojim trepavicama,
i brdo tako beznačajno postaje ravnica
iza tvojih usana.
Samo tvoje tijelo ne iščezava
u ovoj seobi gdje nestaje materija.
O, napustimo napokon zemlju,
kad ti ni časa ne odolijeva!
Ti si vodič u vječnost!

Vlado Gotovac


Klis

 MOJ VODIČ U VJEČNOST - svidjelo mi se uz ovu lijepu pjesmu Vlade Gotovca, dodati svoju fotografiju sa KLISA, samo kao ilustraciju, bez namjere da se riječi povezuju sa osobom na slici...

JA TO NAZIVAM PJESMOM

Ne znam draga da li je naš svijet počeo propadati
na nebu ili na zemlji
Ne znam šta je bilo jače
svijet u kome smo živjeli
ili svijet koji smo stvorili ljubeći se
I da li su bili zajedno i da li su bili jedno
Pružajući drugima sve riječi koje smo rekli jedno drugom
Ne razmišljajući šta se sa svijetom tada zbiva
Mijenjali smo sve što ljubav može mijenjati
Ja sam to nazivao pjesmom
A zemlja je u nas sve više ulazila kao pijesak u vrt
kao jesen u vidik
I ne znam šta je bilo slabije u našem svijetu
naše tijelo ili naš zanos
Samo znam da je sve opet isto
Kao prije svega što smo učinili i što smo izgubili
To je taj svijet što je opet između nas
rođen iz naše pustoši
Dok mi svako na svojoj strani promijenjeni vremenom
Nosimo svoj plod što ja nazivam pjesmom

Vlado Gotovac 

Klis - pogled na Split

JA TO NAZIVAM PJESMOM ...evo u sjećanje na Vladu Gotova kod obljetnice njegova odlaska, jedna njegova lijepa pjesma, uz moju fotografiju sa KLISA...

utorak, 6. prosinca 2016.

BRODITI SE MORA

Ploviti se mora
Preko sinjeg mora neka ode brod
Graditi se mora
Korablju iz snova da nam slavi rod
Graditi se mora
Ruke dok ne klonu
Nikada ne tonu lađe ljubavi
Ploviti se mora nevere će stati
Ploviti se mora
Plovit ćemo mati


Arsen Dedić
 
Split


BRODITI SE MORA - uz blagdan Sv Nikole, zaštitnika pomoraca, evo jedna pjesma Arsena Dedića uz moju fotografiju iz SPLITA...

ponedjeljak, 5. prosinca 2016.

DAROVI SVETOG NIKOLE

Dobri Sveti Nikola

već se na put sprema.
U njegovoj naprtnjači
nema što nema.

Još je natovario na saonice
igračke,
slatkiše
i slikovnice.

No najviše nosi sobom
Božjeg blagoslova,
kako bi djeci
mir i ljubav ispunili
obiteljski dom do krova.


Vera Zemunić


Baška Voda - Sveti Nikola

 DAROVI SVETOG NIKOLE - iako mi se baš ne uklapaju saonice koje Vera Zemunić u ovoj pjesmi stavlja uz Svetog Nikolu, evo njena vesela dječja pjesmica za sve one koji su spremili čizmice očekujući da ih Sv Niko posjeti večeras....a evo i Sv Nikola, zaštitnik pomoraca na mojoj fotografiji iz BAŠKE VODE....

nedjelja, 4. prosinca 2016.

STARI KLESAR

Izdubio je duboki klanac
u zavičajnome brdu
kroz koji sada puše vjetar
i odnosi sve njegove obrađene
kamene križeve i nadgrobne ploče
Groblje nije njegov stan
on je smrti stalni podstanar
nitko k njemu ne dolazi
a svi iz sela od njega odlaze
Noću, kada se njegove ruke
trzaju od kamena otpora
probudi ga: tko će za njega
obraditi kruh koji se vadi
iz novog kamenoloma?
I tada kroz stari usjek
vjetar zalupi drveni prozor
mekano kao zemlja poslije kiše
što primi teški mramor

Borben Vladović

Promina - pogled sa vidikovca pored Krke


STARI KLESAR - evo jedna pjesma Borbena Vladovića, na koju me podsjetio ovaj pogled prema Promini, sa vidikovca pored KRKE, pa evo moja fotografija, obrađena crno bijelim filterom...


petak, 2. prosinca 2016.

MOGU SAMO NESTATI

Ne može se zamijeniti mekoća trave
Ni miris ni vlaga
Ni hladno njihanje što dolazi s neba
Zajedničko njoj oblacima i zvijezdama
Ne može se zamijeniti potok u bijelom jutru
Ni majčine ruke svježe od zaklanih životinja i tijesta
Ne može se zamijeniti svijetla i duga hladnoća
Ni škripanje leda u drvenim posudama s vodom
Ne može se zamijeniti rosa sa seoskih kola
Ni jutro na golom kamenu Zagore
Ne može se zamijeniti glava mog djeda
Ni njegov pogled kojim su otkrivane prve tajne života
Ne može se zamijeniti ruka moje bake s krunicom
Ni njeno lice što miriše kao stara hrastova kora
Ne može se zamijeniti siromašno selo mojih starih
Ni njihovi grobovi što se brzo ravnaju
Oni mogu samo nestati ne gubeći snagu

Vlado Gotovac 

Crkva Presvetog Imena Isusova - Drinovci, Krka


MOGU SAMO NESTATI - "Ne može se zamijeniti rosa sa seoskih kola/Ni jutro na golom kamenu Zagore...Ne može se zamijeniti ruka moje bake s krunicom/Ni njeno lice što miriše kao stara hrastova kora..." Evo predivna pjesma Vlade Gotovca, uz koju dodajem svoju fotografiju sa "golog kamena Zagore"...iz DRINOVACA, kraj KRKE....

četvrtak, 1. prosinca 2016.

MOJ DID

Moj se did sa zvizdan družija,
sa suncen i sa misecon,
moj se did družija s tovaron
i sa zrnijon i s kozon se družija,
moj se did s kišon družija,
sa svakin vitron, s mrazon i sa zviriman.
Jerbo se moj did o' ditinstva,
o' ditinstva vas zemji naminija.
I ka' je bos na ledini zauvik zanimija,
baba moja, s očiman od jastreba,
baba moja ni mogla raspoznat nikako
njegove noge među žilan o' masline.
I tako je did moj uza Boga sta.


Drago Ivanišević 

HNK Split - Predstava "Kašeta brokava"


MOJ DID -u ovoj lijepoj pjesmi Drage Ivaniševića, ima nešto pomalo nostalgično, što me potaklo da uz nju stavim ovu svoju fotografiju iz SPLITA, iz HNK, sa predstave Elvisa Bošnjaka: Kašeta brokava ili Mali Lear iz Velog Varoša...

srijeda, 30. studenoga 2016.

NAVEK JE NEKAK BILO

Živio sam u Primorskoj banovini
u Zetskoj i u NDH,
u DFJ, u SFRJ
a uvijek sam bio ja.

Kako god nas je rezalo
navék je nekak bilo
šljive su bile plave
jaje je bilo bilo.

Ljubili smo Bebu i Aniku,
pjevali pjesme stare,
slušali termodinamiku
i starom žicali pare.

I tako te proglašavam kraljicom
ilirskih lijevih zemalja
i desnih i komada Pulje
i Grčke, a sebe za kralja.

Ljevicom nosim tebe,
desnom mač, ko pravi dasa;
kročimo na ustoličenje
uz klicanje širokih masa.

Ivan Slamnig

Kralj Petar Svačić - Krka


NAVEK JE NEKAK BILO - evo jedna simpatična pjesma Ivana Slamniga, u kojoj naglašava prolaznost različitih sistema nasuprot postojanosti prirode, pa čak i čovjeka...Uz pjesmu dodajem svoju fotku sa KRKE, uz koju je kip posljednjeg kralja hrvatske narodne dinastije, Petra Snačića (Svačića), rad akademskog kipara Kažimira Hraste...


utorak, 29. studenoga 2016.

PROROČKA SLUŽBA

Proroci ne znaju da su proroci.
Oni su obični ljudi. Poput tebe i mene.
Katkada plahi i nesigurni. Zbunjeni i nespretni, češće, mnogo češće
nego što bi čovjek očekivao.
Osjetljivi su za potrebe drugih. Obzirni prema njihovim slabostima.
Dogodi im se da ostanu bez riječi u presudnom trenutku.
I da, kad sve prođe, točno znaju što su trebali reći.
Premda zaneseni i vedri, gotovo sve vrijeme žive na rubu suza.

No ima u njima nešto jače od njih.
U njima živi netko jači od njih. Netko blaži i žešći od njih.
I oni mu ne mogu odoljeti.
Oni jednostavno moraju reći riječ koja im je na srcu.
Oni jednostavno moraju gledati u oči i kad svi spuste pogled, okrenu glavu.
Oni moraju prići bliže, kad svi uzmaknu.

Pritom ne misle što će ih zbog toga zadesiti.
Hoće li izdržati.
Hoće li ih svi ostaviti.
Njima je važnije da budu vjerni svojoj duši, poticajima koji provru u njima.
Samo im je to važno.

Da u njima živi nešto proročko možda će tek katkada naslutiti.
I zbog toga zašutjeti. Postati još manji.
Jer uvijek će osjećati da su nedovoljno ljudi.

Oni koji žive uz njih, neodređeno će, nerijetko i u strahu
pretpostavljati da su proroci.
Pretpostavljat će to po tome što ih njihova riječ i njihova šutnja uznemiruju.
Po tome što su i njihovi blagi pogledi, postojani osmjesi pa i sama njihova prisutnost rječiti. Rječitiji nego je to moguće izreći.

A kad ih na neki način uklone iz svoje sredine, znat će da su proroci
po tome što će i nadalje čuti njihovu riječ i njihovu šutnju.
Znat će po tome što će i nadalje osjećati njihove poglede, osmijehe,
njihovu prisutnost.
Znat će to gotovo pouzdano.

Oni koji sebe doživljavaju prorocima, jedva da mogu bit proroci.
Jer proroštvo nije ničiji posjed. Ničije vlasništvo.
Čovjek je ili u službi proroštva ili nije prorok.

U naše dane već biti čovjek znači biti prorok.
Priznati se Božji pred ljudima, za zauzeti se za ljude pred ljudima i
Bogom – u tome je sadržana proročka služba, proročko poslanje.
A iz toga slijede i proročke posljedice.

Ali proroci to ne znaju.
Oni jednostavno žive svoj život kao službu i zbog toga ljubav koja
ništa ne pita nadjačava sve misli, sve glasove u njima.

Stjepan Lice 
Visovac - Crkva Gospe od Milosti


PROROČKA SLUŽBA - "Proroci ne znaju da su proroci. Oni su obični ljudi. Poput tebe i mene. Katkada plahi i nesigurni...." evo poticajnih lijepih stihova Stjepana Lice, uz moju fotografiju sa VISOVCA, gdje je iznad ulaznih vrata Crkve Gospe od Milosti statua Sv Frane...

ponedjeljak, 28. studenoga 2016.

BOGORODICA

Oči su tvoje jezero gorsko samo nebu okrenuto
I zemljom opkoljeno i njenim vremenom
S bunilom oblaka jedinim snovima ovdje
Tvojim pogledom prelijeću ptice sa zlatnim nitima
Samo po smetenim stazama uokolo
Vidi se da je mnogima bilo teško
A ti si postala njihovo cvijeće
Što u nebo gleda da bi bilo lijepo
Djevojko svima razumljiva
Po zvijezdama podjeljena

Vlado Gotovac
Bogorodica s Djetetom na prijestolju
Juraj Ćulinović, konac XV stoljeća



BOGORODICA - evo na početku Došašća, jedna lijepa pjesma Vlade Gotovca, uz moju fotografiju sa VISOVCA iz Muzeja, koja prikazuje Bogorodicu s Djetetom na prijestolju, a slika se pripisuje Jurju Ćulinoviću s konca XV stoljeća...

subota, 26. studenoga 2016.

JESENJI MOTIV

Jesen u Zagreb posve tiho došeta
u papučama bez peta.
Tek okom trepneš, a već su njeni puti
zasuti lišćem što žuti.
Ćilim se rujni pred njom podatno pruža
satkan od uvelih ruža.
I tko je sretne, namah tražiti stane
mahnito minule dane.
I ja ih tako u lišću tražim i ištem
pred žutim sveučilištem.
Pado sam i ja tu, da bješe milota,
na ispitima života.
Pa ipak zviždim đačku ariju lijepu
s rukom u praznome džepu.
Jer negdje u suncu, teška, još neobrana
i moja se svija grana.

Gustav Krklec 
Zagreb

 JESENJI MOTIV - evo još jedna lijepa jesenska pjesma Gustava Krkleca uz moju fotografiju sa Zrinjevca iz ZAGREBA...

četvrtak, 24. studenoga 2016.

LIST

Osjećam živo da sam list na grani
što se iz zemlje tajnim sokom hrani.

Nemir me trza i vjetar još brži
savija,trese. Al’ me korjen drži

i ne da još da kao sjenka žuta
padnem u blato negdje pokraj puta;

još neda da me na samotnoj stazi
okrutna noga prolaznika zgazi.

Korjen me čuva. Dobra zemlja hrani.
Osjećam živo da sam list na grani….

Gustav Krklec
Visovac


LIST  - evo jedna jesenska pjesma Gustava Krkleca, a u kojoj pjesnik kao i mnogi drugi koriste jesen kao simboliku prolaznosti, pa tako smo i mi, baš kao što je lišće na ovoj mojoj fotografiji sa VISOVCA, netko zelen, a netko već žuti jesenski list...

utorak, 22. studenoga 2016.

PODSJETNIK

Htio bih te podsjetiti na toliko toga što se, moguće, i podrazumijeva.
Htio bih te podsjetiti da sunce vazda sja nad tobom – i kad ga oblaci, pa i tmine, zakrivaju.

Htio bih te podsjetiti da je Božja ruka prostranija od svih tvojih dana i snova.
I da je Evanđelje najprisnija svjetiljka na svim čovjekovim putovima.
Da je u njemu odgovor na svako ljudsko pitanje, pa i na ono na koje odgovora nema.

Htio bih te podsjetiti da nije dobro išta grčevito držati, bilo u ruci, bilo u duši.
I da, jednako tako, nije dobro išta olako ispustiti iz ruke ili duše.

Htio bih te podsjetiti da vedrina tvog bića, osim ako ti na to ne pristaneš, ne treba biti podložna tmurnim vremenima koja te zadese.
I da dobrom voljom, postojanošću njezinom, možeš preobraziti ne samo sebe nego i svijet u kojem živiš.

Htio bih te podsjetiti na smijeh koji živi u tebi.
I na blagi smijeh, suzu, šutnju i tišinu.
I oni su tvoj govor, bit će i rječitiji od tvojih riječi.
Budi po njima blizak svakom koga ti Bog pošalje.

Htio bih te podsjetiti da je ljudski potruditi se da nikoga ne povrijediš ili raniš.
Jer svijet je odveć izranjeno mjesto da bi mu se lakomisleno smjela pridodati ijedna rana.

Htio bih te podsjetiti da smisao tvojih dana nije u tome da se samo pridodaju u nisku nalik jedni drugima.
Da bi svaki htio biti jedinstven.
I da bi te svaki htio oplemeniti u tvojoj ljudskosti; da bi ti svakog svojom ljudskošću mogao oplemeniti.

Htio bih te podsjetiti na okrepljujuću snagu zagrljaja.
Da sav život živiš u Božjem zagrljaju; i da u svoj zagrljaj spremno i skrbno udomiš one do kojih ti je stalo.
I doživiš blagoslov njihovog zagrljaja.

I molim te da i ti mene na sve to – i ne samo riječima – podsjećaš.

Stjepan Lice 
Visovac, Krka

 PODSJETNIK - evo jedna lijepa pjesma Stjepana Lice, a koja će biti dobar podsjetnik na ovo lijepo mjesto sa moje fotografije sa VISOVCA...

četvrtak, 17. studenoga 2016.

VUKOVARSKI ARZUHAL

Miroljubiv čovjek sam,
a pomalo već i star,
al vam velim, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Satrli ste cijeli grad,
napravili grdan kvar,
stog vam kažem, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Da u mojoj kući gost
hoće biti gospodar -
ne ide to, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Što ste htjeli, zlo ste htjeli,
i bit neće nikadar -
zapamtite, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Dugo će još Dunav teći,
platit će se svaka stvar -
ja vam jamčim, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Antun Šoljan
Vukovar - Vodotoranj


VUKOVARSKI ARZUHAL - evo uz ove Dane sjećanja na žrtve Vukovara, još jedna prigodna pjesma- arzuhal ili memorandum- koju je napisao Antun Šoljan za vrijeme Domovinskog rata....a ja dodajem još jednu posuđenu fotku svog sina...na kojoj je Vodotoranj - simbol stradanja i otpora herojskog VUKOVARA....

srijeda, 16. studenoga 2016.

RANJENIK ISKUŠAVA BOGA

lutao sam šumom neprijateljskog kraljevstva
i naletio na žicu skrivenu u travi
pješadijska rasprskavajuća odskočna mina PROM2
u djeliću sekunde pred eksploziju
očekivao sam od Boga da me zaobiđe ta čaša
kada me detonacija izbacila u zrak vidio sam komade
željeza komade moje odore komade mog mesa kako hvataju
orbitu / pijesak zvijezde porculan četiri kuta vjetra tartan
žilete led / Josepha Conrada kako prosi Freyu djevojku sa
Sedam Otoka / moje neprijatelje mačke kako kradu kisik
planete i ruju po smeću / sve svjetionike u plamenu od
Novih Hebrida do Obale Papra / predsjednika Zimbabwea
Canaana Bananu
kako sluša njemački radio / tisuću prepariranih ribljih glava
koje prorokuju stranim jezicima / Amadeusa Mozarta kako
slaže aviončiće od novina –
nikada nisam volio Mozarta i to me bacilo dolje na zemlju
a zbor bečkih dječaka je zapjevao:
“vrč ide na vodu dok se ne razbije
vrč ide na vodu dok se ne razbije”


Bože, daj da me zaobiđe ta čaša molio sam
u bolničkim kolima
daj da živim još malo bar kojih 100 godina
ne želim umrijeti sada kada je došlo naše vrijeme
htio sam da moja odlikovanja blistaju poput petrolejskih
platformi koje osvjetljavaju noćne letove preko Atlantika
i da moja karizma veterana bude električna
pusti da mi limuzina klizi kroz narod kao što je Moby Dick
klizio pred očima bespomoćnog kapetana Ahaba
nikada nisam rekao da ne želim prodati dušu
samo sam licitirao cijenu
daj da budem pozvan na prijam kod predsjednika
toliko je jela koja nisam probao
toliko ima ljudi na zemlji čiju sudbinu nisam
uzeo u svoje ruke

Tomica Bajsić 
Vukovar - Ovčara


RANJENIK ISKUŠAVA BOGA - evo još jedna ratna pjesma Tomice Bajsić, uz fotku posuđenu od mog sina, iz VUKOVARA, sa Ovčare, gdje je počinjen strašni ratni zločin srpskih postrojbi tijekom okupacije Vukovara...na tom mjestu podignut je Spomenik u spomen na ranjene hrvatske branitelje i civile iz Vukovarske bolnice....strašno je i pomisliti što su bile njihove zadnje misli tog jesenjeg dana, je li u ovoj pjesmi barem dio toga pjesnik mogao naslutiti....

utorak, 15. studenoga 2016.

U KRUGOVIMA

kojiput mi se čini da živim posuđeno vrijeme
moji prijatelji mrtvi rasuti po grobljima
izbrisani s ploče nijedan nije dohvatio tridesetu
ti ljudi s kojima sam dijelio kruh
spavao u istim bunkerima hodao kroz istu
travu i noć penjao se na tenkovima i padao
licem u zemlju pritisnut mecima i granatama
(o slatka mirna zemlja koja poznaješ naše molitve)
njihovi duhovi sada dolaze u posljednjim glasovima:
ima li još soka? pita jedan koji će poginuti napadajući
čuvaj mi brata kaže drugi koga će ubiti tenk
treći se pokušava sjetiti tko je i odakle dolazi
dok mu se mozak polako gasi (pogođen je u glavu)
što ima tamo? pita četvrti i steže čašu bevande
pogleda uprtog u brda u kojima ga čeka zasjeda
a peti šuti ali njegove oči mogu reći:
                                                                        smrt.

kojiput mi se čini da sam prekinuo lanac
probudim se u noći bez zraka kroz
otvoreni prozor šumi četrnaest katova
(iz drvenih sanduka penje se miris spaljenog mesa)
Krist Iskupitelj je uvijek svježa rana u crnim oblacima
električne krijesnice jurcaju i proklinju i slave
vrijeme kada su se svinje hranile ljudima
ima dolje jedna kuća koja je prije sto godina bila plava
a sada nema krova i prozori su joj otvorene duplje
iznutra je ruševina ali čudno noću oživi
zaboravljeni balkoni pune se cvijećem i svjetlošću
okrugle crnkinje u turbanima naslanjaju se na
zahrđalu ogradu i mali odjeci njihova razgovora
šapuću da je tristo tisuća ljudi mrtvo na onim poljima
gdje su moje čizme ostale bez đonova
gdje su moje oči potonule u blato svemira a
srce mi je kao željezno uže otkinuto od sidra
prozviždalo kroz zrak u slijepim krugovima:
                                                bez cilja, bez cilja.

Tomica Bajsić 
Split - Spomenik Prvom hrvatskom predsjedniku Dr Franji Tuđmanu

 U KRUGOVIMA ...vrijeme prolazi, u krugovima, i baš je lijep pogled na SPLITSKU LUKU sa ovog mjesta gdje je Spomenik Prvom Hrvatskom Predsjedniku...a nije bilo tako prije 25 godina kad su sirene najavile dan D..Boj u splitskom kanalu...Pomorsku bitku slavno izvojevanu...kao podsjetnik evo ratna pjesma Tomice Bajsić...



ponedjeljak, 14. studenoga 2016.

RAĐANJE MJESECA

Niti vjetrić šušti, niti ptice ciče,
ne treperi tankom stabljičicom mak.
Tiho je ko na dnu začarane priče,
tišina je čudna uspavala zrak.
Nit se grana njiše, niti krošnja diše,
niti se u polju ziba zlatni klas.
Kraljica tišine korača sve tiše
i u svoje mreže hvata svaki glas.
Čas je tih i svečan. Prve zvijezde gore.
Velik Medvjed strepi, dršće Mliječni Put.
Ne miči se… Stani! … Mjesec iza gore
rodio se velik, i ko zlato žut.

Gustav Krklec
Mjesec iznad Mosora

RAĐANJE MJESECA - već na sva zvona govore o tom najsvijetlijem Mjesecu kojeg se ne možemo nadati ponovo tako svijetlog vidjeti...pa evo, ovaj je dovoljno svijetao, najsvijetliji što moj fotoaparat može doseći...ali zato će ipak dobro doći ova pjesma Gustava Krkleca za ovu prigodu...

nedjelja, 13. studenoga 2016.

BORCI IZ VUKOVARA

Borci iz Vukovara nisu nosili zaštitne košulje
Giorgio Armani, ni odijela Pierre Cardin
Prezirali su kravate Gucci i Croata
I kad bismo ih zabačeni u naslonjače u udobnim stanovima
Tuškanca i Pantovčaka gledali na televiziji kako
Pretrčavaju ciglu razorenih domova
Mi smo nekako naslućivali da njihova nevinost
Seže dublje od našeg ponosa i da za neke važne stvari u životu
Čovjeku ne treba ništa: ni cocktail party ni neonska svjetla
Samo savršena ljubav
Totalna opasnost

Boris Maruna 
Vukovar

BORCI IZ VUKOVARA - uz Dane sjećanja na herojski otpor VUKOVARA u studenom '91, evo jedna pjesma Borisa Marune, uz fotku posuđenu od mog sina...

petak, 11. studenoga 2016.

IZLET U NEBO

Mnogo sam zgriješio tražeći svuda trajno
bar jednu kap nebesku. Korake smjerne
znahu samoće gluhe i šuštanje tajno,
prolazni dani i noći neizmjerene.

Ali se grijesi plaćaju. I platio sam
ne bogu božje niti caru carsko -
za grijehe svoje, silom, vratio sam
okrutnoj zemlji sve znanje neimarsko.

Ni jedne kule ne stigoh sagraditi
da mjesto svijetu zvjezdanom spletu služim,
i morah se osuditi, a ne nagraditi
time, da po starom griješiti produžim.

I eto, rasipam srce kao sijač sjeme,
iako znam da u ovim brazdama neće niknuti.
Možda će samo u  noći teške i nijeme
netko od straha, ko i ja, u snu kriknuti?

I dajem se, eto, kao pijana žena s juga,
a samo se bolom mogoh tako opiti
spoznavši, da se ova čemerna tuga
ne može u vinu ni u ljubavi utopiti.

Sve zemaljsko je umorno, teško i blatno,
a od svih sila najviše mrzim težu.
Oh, ovo nebo nad nama je čisto kao platno,
jer ga ruke ljudske ne diraju i ne stežu.

Kako nas varaju trenuci nadahnuća
kad mislimo da nam visine dolaze u goste.
Udahnimo svežeg zraka u bolesna pluća
da bismo lakše spoznali zablude proste.

U nebo ću otići jedne nedjelje poslije podne,
kao što ode pjesnik iz grada u zrela žita
i legne negdje u sjenci svoje zemlje rodne
pa mjesto iz knjiga iz šumora vječnosti čita.

Samo će nož u mojim krvavim grudima
javiti nekom dragom na kraju svijeta:
da se drug njegov rastao sa zemljom i sa ljudima
i da se sada nebeskim livadama šeta.

Gustav Krklec
Split - Diolecijanova palača - Vestibul

 IZLET U NEBO - "Oh, ovo nebo nad nama je čisto kao platno, jer ga ruke ljudske ne diraju i ne stežu..." kaže Gustav Krklec u ovoj svojoj pjesmi, što me potaklo da uz nju stavim svoju fotografiju iz SPLITA iz Vestibula, predvorja Dioklecijanova stana...ali ima i drugih lijepih pjesničkih slika u ovim stihovima, kao i poticaja na razmišljanje o prolaznosti života ..."U nebo ću otići jedne nedjelje poslije podne, kao što ode pjesnik iz grada u zrela žita.." I kao što je i danas jedan pjesnik tamo otišao....

četvrtak, 10. studenoga 2016.

ARKADE

Spustio je glavu, uzbudio uši sjeverom i šumom.
Prišao grobu, zagrebao šapom
kao da kuca na vrata.
Cvililo je u njemu štene, jer se sjetio mladih dana,
a modra se tmina slivala niz njegovu snuždenu dlaku.
Tulio je dok se oblak spuštao s planine
i zalijevao travu u mraku.
Iz daljine se odazvao u tužnom zovu
duboki pseći glas, pa drugi i treći.
Sablasno su pjevali u vlažnom zraku
i bunili snenu noć.
Ljudi su uznemireni lučima budili prozore.
Tada nečujni glas u psećem jeziku reče nešto svima.
Zaledio se govor psima,
a kiša je prala putove i ceste,
kapala svjetlost niz krovove.

S groba gospodara vraćao se pas,
umiven od zore.

Višnja Stahuljak

Makarska

 ARKADE evo pronašla sam ovu pjesmu Višnje Stahuljak, pjesnikinje na koju su mi ukazale Jadranka i Ljiljana ..nadam se da će dobro pristajati ova moja fotka iz MAKARSKE uz nju...

srijeda, 9. studenoga 2016.

OVOG ILI DRUGOG VIJEKA

Mogao bi biti New York
Pariz
Bilo koje mjesto Svijeta.
isti lanac ljudi
Nešto u karici bljesne, napukne prsne:
jedno lice već viđeno
jedan pokret
odnekud zaustavljen u sjećanju.

Što se dulje ide
(kao od Prapostanka)
huči
savija se
oko tijela steže.
Nešto u duši ruši
Gradi nebodere
(neba dere).

Mogao bi biti Madrid
Rim, Kopenhagen
ne Split -
što kao slučajno
raketu tornja izbacuje.

Jedna grimasa pračovjeka
Tutanj jednog drugog
(nadolazećeg) vijeka.

Stanislava Adamić

Split

OVOG ILI DRUGOG VIJEKA - nešto me u ovoj pjesmi Stanislave Adamić podsjetilo na današnje aktualnosti..pa iako je ova moja fotka snimljena iz automobila i nesavršena, ipak čini mi se da pristaje uz pjesmu....


ponedjeljak, 7. studenoga 2016.

POSTOJI LI VIŠE

Da sam što nisam
iskupila bih svijet
svetačkom pustolovinom
(ne stihom)
Izmislila bih glazbala
za sve pjesme -
i koje ne postoje.
Izmislila bih jezik
Jedan za sve
Jednu dobrotu
jedan vid čovjekoljublja
bez razlike u mjeri. -
Istražila bih tajnu
ljekovita bilja
Pronašla bih oružje
za poraz svih oružja
Proglasila bih: Prorok je iznad pjesnika
Ako istina osobađa
geslom "Nema smrti"
nametnula bih se slabima.
Velike privoljela
da od malih uče
kako se voli.
I nakon svega
odrekla bih se imena
(davši ga u zamjenu
za Sunce).

Stanislava Adamić
Visovac - Crkva Gospe od Milosti


POSTOJI LI VIŠE - ova pjesma Stanislave Adamić lijepo mi se uklapa uz moju fotografiju ovog prizora iz Crkve Gospe od Milosti, sa VISOVCA...

nedjelja, 6. studenoga 2016.

KORIJEN

Bit ću što sam bio kad nisam bitisao.

Ne žive samo ruke, živi i bilje. U mome snu
davno sažgani korijen procvjetava.
I tamo u zaboravu, u bistrom dnu,
moj odraz još se ocrtava.

Pod svodom glave sva u sazviježđa skrita:
kružnice bez središta: središte bez kraja.
Vatra sam koja seli u noć
bez zvijezda, u sunce bez sjaja.

Ni veći ni manji od travke ja sam samo
drugi i svaki čovjek, a opet samo jedan.
Zemlja sam i kao zemlja ja sam
neutaživo žedan.

Ja samo ovo tijelo ili: nisam.

Jure Kaštelan
Visovac

 KORIJEN - evo i ova pjesma Jure Kaštelana također je prikladna u ovom vremenu, u Osmini Dušnog Dana, za sve one koji obilježavaju te pobožnosti u sjećanje na svoje pokojne, kao prilika za razmišljanje o dimenziji života...ovog i onog drugog....pa eto opet moja fotografija sa ovog svetog mjesta...iz prekrasnog VISOVAČKOG jezera....


subota, 5. studenoga 2016.

ANĐEO MRTVIH

Anđeo mrtvih silazi u kotlinu
da obiđe usahli puk, zemlju,
što se mrvi.

Od kacige do stopa
teče mu sjaj
- suze mladosti -
U sažganu travu.

On odgrće plašt
i gdje je srce, meće kažiprst
na procvjetali pepeo.

Mrtve pokriva.
Briše im pijesak sa usana.
Lagano na dlanu podiže im lica.

Na mjesečini pjeva
Anđeo smrti.

Viktor Vida
Visovac

ANĐEO MRTVIH - evo opet moja fotografija sa VISOVCA, gdje je na visovačkom groblju kip pučkog kipara koji predstavlja anđela smrti, kojeg ne poznajemo u svakoj religiji, ali koji predstavlja biće koje pomaže pri prelasku iz fizičkog u duhovni svijet...pa zato evo i pjesma Viktora Vida sa istim sadržajem uz nju.... 

petak, 4. studenoga 2016.

MOJ GROB


Moj grob će biti sunčan, tih
  i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
 nad stijenjem zavičaja.
   Na njemu neće gorjeti svijeća
  niti će naricat žene.
     Ja živ ću ostat da smijehom sna
   raspršim uspomene.
   Uskrsnut neću, i čemu to
  živjet ću ljepše neg prije,
     a ono sto ljudi smrću su zvali
   za mene smrt i nije.
To će tek biti slobodan život
  od patnji i veriga svijeta,
   taj prostor gdje mi polože tijelo
 bit će samo vinjeta.
   Rasut ću sebe u srca mnoga,
i živjet u bezbroj života,
jer od sadašnjeg mračnog mene
    ostat će samo ljepota.
   


"Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju.
I ništa tako sveto kao život."
Josip Pupačić
Krka, Visovac

MOJ GROB - evo još jedna prilika za razmišljanje o životu i smrti, kroz pjesmu Josipa Pupačića, a uz moju fotografiju sa VISOVCA...



   

četvrtak, 3. studenoga 2016.

KAO KRUG NA VODI

Kao krug na vodi jedini koji prkosiš
svojom lomnošću konačno odasvud vidljiv
ako ima čuda ono je u tebi
ako ima nevremena to je sve ovo u čemu trajemo

oblik koji tražim nije neponovljiv, život koji živim
bit će istinit
kad budem svuda i bez putovanja
opominjem te danas jer u zlu nije potrebno opominjati:

tama bit će zagonetna takvo je sve što imamo
djeca će rađati djecu bit će svake osvete napretek
jer smo i nebu i paklu opet jednako podložni
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
od danas do sutra nitko se ne kreće sigurno
a htio bih duboko rasti ostati u moćnom tlu
u kome nema soka što hranjiv ne bi bio

Željko Sabol
Visovac

 KAO KRUG NA VODI - evo jedna pjesma Željka Sabola, koja mi se učinila zgodna za razmišljanje...i uz koju mi se svidjelo staviti ovu svoju fotku sa VISOVCA..."život koji živim, bit će istinit, kad budem svuda i bez putovanja....tama bit će zagonetna....jer smo i nebu i paklu opet jednako podložni...."