Prikazani su postovi s oznakom Krka. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Krka. Prikaži sve postove

utorak, 30. lipnja 2020.

ZLATO

Ako je život rijeka što teče
ljubav je zlato nataloženo.
Ona ga u svom koritu njiše.
A zlato raste. I što ga dalje
u sebi nosi, sve zlatnija je.

Ja već prevalih tri nizine.
Daleko za mnom izvor šumi
a ušće ne znam gdje se krije.
A kada gledam na svoje dno
u šljunku sija zlato čisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskošnije.

Skradin

ponedjeljak, 21. listopada 2019.

SEOSKI ŽIVOT

U toploj sjeni trešnje, što već žuti,
Mi sjedimo i mirišemo svjetlost dana.
Vrt pun je sunca. Sjenke slaze s grana,
Te tankim, čudnim sagom pokriti su puti.

Bjelina neka danas i zrak nam se smiju
Ko zadnji put – jer vrt sve žući biva –
Dan bio bi ko blagdan, da još zvona liju
S brežuljka milost zvuka povrh kuća i njiva.

Gle: dolje se kroz mali prozor kuće vide
Kukuruzi, što vise u bojama zlata,
A baka kraj njih viri i kitom lijepih kata
Otklanja sunce, što joj baš u oči ide.

I pjevac zapjeva; na prozor maca skoči:
Dvije zavjese se njišu kao bijela krila.
I čini se: iza njih neke glede oči,
I pozivlje nas k sebi neka duša mila.

Antun Branko Šimić 
Drniš  
Visovac
Petrovo Polje


utorak, 30. listopada 2018.

SPREMAN BUDI SVAKOG ČASA

Ne zakivaj nogu za tlo
niti gradi strehu nad glavom

Spreman budi svakog časa
podići šator i
utrnuti vatru na otvorenome

Pjevaj sa štapom u ruci
i piši štapom po pijesku

Jedan samo nosi teret - krila
i jedan samo slijedi put - lijet

Nema biča nad tvojim plećima
niti hajke na tvojim putima

Tvoj hod je pjesma
tvoj trag je zapis

Ivan Golub

Krka - Visovac

nedjelja, 6. svibnja 2018.

AH, EVO OPET

Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače siplje sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.

Gdje dom moj stoji uz široki drum
I pred njim stara murva, što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno...

Dođoh...i moja smirila se duša,
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe - vjetar, kiša - tmuša...

Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada?...Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.

Antun Branko Šimić 

Krka




četvrtak, 23. studenoga 2017.

KOLAJNA XXII - SVJETLOSTI MOJE VJERE

Svjetlosti moje vjere, tugo tuge,
kaži mi stazu žutim perivojem
i daj da grlim braću, plačidruge,
i da plačem, da plačem po svojem;

Ljubavi moga bola, moga boga,
daj mi da gazim čvrstim stopalima
po žetvi što je zlati žega mnoga,
po vijencima, po snima propalima.

Nikada više neću sresti one
blažene oči sanjarskih badema,
ni rajski osmijeh plašljive Madone,
ni krotko čelo, mudra usta nijema;

bogzna na kojoj zaprašenoj cesti
izgubio sam sjenku svoga duha;
I nikad više, nikad neću sresti
usne nježnosti pravcem moga uha.

I ako oblak udre gustom krupom,
a kruta java stegne strogim gvožđem,
daj mi, o Višnji, šumski hlad sa klupom
i vinograde sa dozrelim grožđem.

Tin Ujević 

Visovac  

srijeda, 18. listopada 2017.

KADA BIH SAMO MOGAO REĆI

Kada bih samo mogao reći koliko sam radostan.
Imam tu sreću da me sad svaki dan obuzima
tajna dubina za koju nisam znao, i ta pjeva.
Kao da otkupljujem
i sjene i sebe. A zbilo se u hipu,
kada sam odjednom shvatio da ne mogu
spasiti više ništa, ali da se moram
ponašati tako, kao da o mom ponašanju
ovisi sitni spas svake sitnice na svijetu. Tu i tamo,
noću, u zoru, dižu se moje ruke same od sebe,
sav sam ushit, možda molitva, pojma nemam
što se to zbiva. Dobio sam dar,
i za sve žive sjene stojim ganut i zahvalan.

Nikica Petrak

Visovac  

srijeda, 27. rujna 2017.

NULA

Na crnoj ploči nula
nacrtana kredom.

Bijela crta, gotovo okrugla
odvaja malu crnu prazninu
od guste boje ničega.

Tako razumijemo
odakle stižemo
i gdje je prostor
koji smatramo svojim.

Zvonimir Golob

Krka - Visovac

utorak, 26. rujna 2017.

CARSTVO NEBESKO

Ne ću da mislim na nesreće koje su prošle
ovim stazama. Jezero je usnulo i ne treba
davati glasa od sebe niti ga buditi.
Neka se grane saberu i smire i neka me
ne ošamućuju svojim opojnim šumorom.
Vjetar će naići i trgnut će ih od sna
kad bude vrijeme za to. Ta davno je bio
početak svijeta i daleko je Sudnji dan.
U međuvremenu možemo na miru odigrati
partiju pokera i poslušati budnu melodiju
svitanja. Nemojmo misliti na zao udes,
on će se desiti ako je čas da se desi.
Dobra ruko, spusti svoje tople prste
na lepezu od perja, na usnula leptira,
i blagoslovi tišinu koja nas uspavljuje.
Blagoslovi naše ožaljene želje i davno
posijane nade. I sve što je izgubljeno
neka nosi urezan u svoju sjenu znak
utješne svetosti. I blaženi koji su snili
djetinje snove, njihovo je carstvo  nebesko.

Nikola Milićević

Krka - Visovac

četvrtak, 13. travnja 2017.

VELIKI ČETVRTAK

Za Tvojim se stolom izmjenjuju
gladni dobrote.
Jedno je mjesto ostalo prazno:
trgovca savjesti.
I zauvijek će praznim ostati. 


Rajmund Kupareo 

Posljednja večera - Franjevački samostan Majke od Milosti na Visovcu

nedjelja, 19. ožujka 2017.

POUČAVAJ ME, DIJETE

Dijete, poučavaj me o svemu.
Ti znaš kako vjetar pjeva u krilima ptica i kako za svakim pogledom ostaje trag.
Ti znaš kako svaki trun dobrote širi život zemlje za po jednu prisnost.

Poučavaj me o svemu prije no što počneš zaboravljati.

Ja sam nekoć bio sve znao-i sve sam zaboravio.
Kroz tebe, premda i ne samo kroz tebe, polako se prisjećam i, slutim, doći će doba kad će mi se sve izgubljene vode obilno vratiti kroz darežljive i blagotvorne kiše.

Znam, možda će doći dani kada će naizgled okopniti tvoja i moja i naša srodnost, kad otkucaji naših srca ne budu nalazili odjeka jedno u drugome, kada se nećemo razumijevati i kada ćemo jedan kraj drugoga prolaziti neupoznati.
Možda će doći doba kada ćeš i ti sve zaboraviti.

Ne plaši se!
Pouzdano će tada na tvoj put naići netko tko će ti, kao što si ti danas meni, biti vidikovac.

A u neki dan tvoji i moji koraci ujednačit će se kao što se kroz boli ujednačuju snovi i ruke i pohitit ćemo jedan k drugome da si kažemo ono što je od iskona u nama, ono što jesmo: zemlja koja se budi za nebo.

Stjepan Lice

Visovac - oltar Sv Josipa u crkvi Gospe Visovačke

petak, 10. ožujka 2017.

U PODNOŽJU TVOGA KRIŽA

…zapljuskuju me slapovi Tvoje boli.
…okovalo me sjećanje na pijetla i srebrni zveket. 
…izmrvljenim uzdasima vapim da mi oprostiš 
   sve neprozračene i neozračene trenutke.
…osjećam, moje srce vrije u Tvome srcu.
…na oltaru moje duše Tvoja Krv odzvanja otkupljenje. 

…znam, slomit ćeš ohole uskličnike smrti.
…zahvaljujem Ti za prsten vječnosti – ljubav.
…iz pogleda mi izlijeću golubice.
…ovijena dugom šapućem: slava Ti.
…želim, želim, u trenucima kad Te Majka

   mrtvog bude držala naručju,  
   ući u jednu od Njezinih suza,  
   skotrljati se s Njezina lica na Tvoje
   i zauvijek ostati u Tvojim porama. 

   U podnožju Tvoga križa riječi gube dah…

Ivna Talaja  
Visovac

ponedjeljak, 20. veljače 2017.

KAO DA SI MI DOTAKLA USNE

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi.
Sjedi za tvojim stolom, kao da je još ovdje,
još uvijek lomi tvoj hljeb
i pije tvoje vino,
na tvojoj čaši njegove usne,
njegova ruka dobacuje ključ koji si izgubila,
stoji između tebe i zida na koji se naslanjaš,
spava u tvojoj postelji i pokriva tvoje ovce,
pamte ga stvari uznemirene tišinom,
i svako tvoje zrcalo čuva još uvijek
njegovo usnulo lice.

Ako ugasiš svjetlo plamen se neće ugasiti,
pod tvojom rijekom teče njegovo korito,
njegove se potočnice naginju na obali
prije oluje i uspinju se na tvoja ramena,
tvojom stazom prolaze njegovi mravi,
njegovi prsti stavljaju češalj u tvoju kosu,
ovdje je i kada ponavljaš da ga nema,
u teretu koji nosiš njegovo je čelo uz tvoje,
u zraku koji dišeš nešto nedostaje,
i ako poletiš znat' ćes da te visoko podiže
njegova ruka...

Još uvijek zajedno sa tobom
izmišlja tvoju zastavu boje lišća,
i za tebe prostire slatki miris zemlje,
njegovo zrno snijega skriva što zima obećava,
još uvijek tvome licu dodaje nježnost
koju posvuda nalazi, ako ti želiš,
još uvijek stoji na hodniku pred vratima lifta,
i skriva se u svakoj kapi kiše nedjeljom,
i tamo ćes naći što je nepažnjom izgubio.

Ljubeći te,
nećeš znati da li odlazi,
ili tek stiže,
i što za tebe ima, a nije već tvoje...

Gdje su ti bile suze sada su njegove oči,
ti si djevojčica, on dječak u kaputu
kome nedostaje dugme i otišao je nekamo
da ga pričvrsti novim čavlima,
i dok razmišlja koliko je dugo živio
sjeća se tvojih snova,
ali ti, okom već usnulim,
pokrivaš nešto pepela ispod postelje.

Budiš ga kao što svijeća budi leptira plamenom,
njegova lutka nije više na tvom jastuku,
čuješ je kako plače pred vratima druge crkve,
ne osvrćeš se dok prolazi njegov glasnik,
ne prepoznaješ znakove koji ga vode,
stavljaš zlatnik na oči mrtvome
kao da je već umro, i maramom vežeš bradu i tjeme,
zatvarajući mu usta.

Ako mu oduzmeš ime koje uzalud nosi,
tada i zauvijek ponavljat će ga korijenje,
i njegovo korijenje... i njegovo korijenje...

Ovdje je, uzalud poričeš, njegova je košulja
na istom užetu sa tvojom pored jezera.
Zvijezda koja pada ona je koja se uspinje,
kraj i početak razlikuju se ponekad
jedino brojem slogova.

Ne ide zauvijek onaj koji odlazi, tu je,
na svakom mjestu i ne uvijek jednako star,
možda obilazi zemlju i stići će sa druge strane,
dovoljno je da ga upamti kora drveta,
s tavana pada njegov bosiljak
i miriše još uvijek u tvojim njedrima.

U onom je kutu kraj prozora, odjeven u modro,
u onom preko puta, sivih očiju ako se sjetiš,
mokro je gdje je stao pred vratima kupaonice,
i tamo je gdje si bila, tamo gdje si još uvijek,
a ne znaš, brojeći šutljiva zvona na kraju grada
dok izmedju rublja, na polici i među praznim knjigama
prolazi njegov mačak ne govoreći ništa.

Što će ti drugi, ako je on već taj drugi ?
Ti si dama sa crvenim srcem u kartama, koje drži u ruci,
ulog je velik, dopusti mu da je sačuva
za igru u kojoj će dobiti oboje.
Uzalud okrećeš glavu prema tržnici, plamen ostaje...

Uzalud skidaš prozore ponavljajući
da je grad srušen, a tvrđava podignuta
i da pod sidrom plače jedino vjetar. Nije istina,
postoje dokazi na nekoj klupi, u predvečerje,
jezero ih pamti i čuva u svojoj tamnici,
ispod vode.
Postoji jos uvijek, ako postoji, na tvojoj ruci
srebrni kolut i na njemu riječi, ti ih poznaješ.
Tamo ga traži...

Živio je i umro, poljubi ga,
stotinu godina leži između trnja, dovoljno je,
još vjeruje da si ruža, i zato jesi,
i zato nisi ono što ruža ne može biti.

Pogledaj ponovo, tu je, u tvojoj haljini,
iza stakla i okupan izvorom koji ti nedostaje,
u modrini, u rumenilu, u načinu na koji ih izgovaraš,
zbunjena svjetlom,
njegova je ruka u tvojoj rukavici,
crta ljubavi na njegovom dlanu veže ga sa tvojim životom
i ako jednom otvori tvoja visoka vrata
naći će sebe sama kako ga zamišljen pozdravlja.

Jednaki služe jednake, onim što imaju,
osuđujući da umre ono što ne zna rasti
na njihovoj zemlji, i pjevaju ustima
koja će već imati mrtvi kad odu.

Ali on je ovdje, pogledaj, potraži ga,
upali svjetlo,
danju mjesec od brašna, a noću slijepo sunce,
još uvijek pije tvoje vino i lomi tvoj hljeb,
rukama koje ti imaš,
tvoj vrh i tvoja dolina, sa snijegom na obali,
zaustavi na trenutak sat koji kuca, slušaj,
srce ti njegovo savjetuje
da svjetlu pokloniš svjetlost,
a cvijetu daruješ boju i miris.
Otvori oči, probudi se, usni ponovo,
i vidjet ćeš kako silazi,
vidjet ćeš kako se uspinje
...zajedno sa tobom...


Zvonimir Golob

Odmorište Krka -Skradin

nedjelja, 4. prosinca 2016.

STARI KLESAR

Izdubio je duboki klanac
u zavičajnome brdu
kroz koji sada puše vjetar
i odnosi sve njegove obrađene
kamene križeve i nadgrobne ploče
Groblje nije njegov stan
on je smrti stalni podstanar
nitko k njemu ne dolazi
a svi iz sela od njega odlaze
Noću, kada se njegove ruke
trzaju od kamena otpora
probudi ga: tko će za njega
obraditi kruh koji se vadi
iz novog kamenoloma?
I tada kroz stari usjek
vjetar zalupi drveni prozor
mekano kao zemlja poslije kiše
što primi teški mramor

Borben Vladović

Promina - pogled sa vidikovca pored Krke



petak, 2. prosinca 2016.

MOGU SAMO NESTATI

Ne može se zamijeniti mekoća trave
Ni miris ni vlaga
Ni hladno njihanje što dolazi s neba
Zajedničko njoj oblacima i zvijezdama
Ne može se zamijeniti potok u bijelom jutru
Ni majčine ruke svježe od zaklanih životinja i tijesta
Ne može se zamijeniti svijetla i duga hladnoća
Ni škripanje leda u drvenim posudama s vodom
Ne može se zamijeniti rosa sa seoskih kola
Ni jutro na golom kamenu Zagore
Ne može se zamijeniti glava mog djeda
Ni njegov pogled kojim su otkrivane prve tajne života
Ne može se zamijeniti ruka moje bake s krunicom
Ni njeno lice što miriše kao stara hrastova kora
Ne može se zamijeniti siromašno selo mojih starih
Ni njihovi grobovi što se brzo ravnaju
Oni mogu samo nestati ne gubeći snagu

Vlado Gotovac 

Crkva Presvetog Imena Isusova - Drinovci, Krka



srijeda, 30. studenoga 2016.

NAVEK JE NEKAK BILO

Živio sam u Primorskoj banovini
u Zetskoj i u NDH,
u DFJ, u SFRJ
a uvijek sam bio ja.

Kako god nas je rezalo
navék je nekak bilo
šljive su bile plave
jaje je bilo bilo.

Ljubili smo Bebu i Aniku,
pjevali pjesme stare,
slušali termodinamiku
i starom žicali pare.

I tako te proglašavam kraljicom
ilirskih lijevih zemalja
i desnih i komada Pulje
i Grčke, a sebe za kralja.

Ljevicom nosim tebe,
desnom mač, ko pravi dasa;
kročimo na ustoličenje
uz klicanje širokih masa.

Ivan Slamnig

Kralj Petar Svačić - Krka



utorak, 29. studenoga 2016.

PROROČKA SLUŽBA

Proroci ne znaju da su proroci.
Oni su obični ljudi. Poput tebe i mene.
Katkada plahi i nesigurni. Zbunjeni i nespretni, češće, mnogo češće
nego što bi čovjek očekivao.
Osjetljivi su za potrebe drugih. Obzirni prema njihovim slabostima.
Dogodi im se da ostanu bez riječi u presudnom trenutku.
I da, kad sve prođe, točno znaju što su trebali reći.
Premda zaneseni i vedri, gotovo sve vrijeme žive na rubu suza.

No ima u njima nešto jače od njih.
U njima živi netko jači od njih. Netko blaži i žešći od njih.
I oni mu ne mogu odoljeti.
Oni jednostavno moraju reći riječ koja im je na srcu.
Oni jednostavno moraju gledati u oči i kad svi spuste pogled, okrenu glavu.
Oni moraju prići bliže, kad svi uzmaknu.

Pritom ne misle što će ih zbog toga zadesiti.
Hoće li izdržati.
Hoće li ih svi ostaviti.
Njima je važnije da budu vjerni svojoj duši, poticajima koji provru u njima.
Samo im je to važno.

Da u njima živi nešto proročko možda će tek katkada naslutiti.
I zbog toga zašutjeti. Postati još manji.
Jer uvijek će osjećati da su nedovoljno ljudi.

Oni koji žive uz njih, neodređeno će, nerijetko i u strahu
pretpostavljati da su proroci.
Pretpostavljat će to po tome što ih njihova riječ i njihova šutnja uznemiruju.
Po tome što su i njihovi blagi pogledi, postojani osmjesi pa i sama njihova prisutnost rječiti. Rječitiji nego je to moguće izreći.

A kad ih na neki način uklone iz svoje sredine, znat će da su proroci
po tome što će i nadalje čuti njihovu riječ i njihovu šutnju.
Znat će po tome što će i nadalje osjećati njihove poglede, osmijehe,
njihovu prisutnost.
Znat će to gotovo pouzdano.

Oni koji sebe doživljavaju prorocima, jedva da mogu bit proroci.
Jer proroštvo nije ničiji posjed. Ničije vlasništvo.
Čovjek je ili u službi proroštva ili nije prorok.

U naše dane već biti čovjek znači biti prorok.
Priznati se Božji pred ljudima, za zauzeti se za ljude pred ljudima i
Bogom – u tome je sadržana proročka služba, proročko poslanje.
A iz toga slijede i proročke posljedice.

Ali proroci to ne znaju.
Oni jednostavno žive svoj život kao službu i zbog toga ljubav koja
ništa ne pita nadjačava sve misli, sve glasove u njima.

Stjepan Lice 
Visovac - Crkva Gospe od Milosti



ponedjeljak, 28. studenoga 2016.

BOGORODICA

Oči su tvoje jezero gorsko samo nebu okrenuto
I zemljom opkoljeno i njenim vremenom
S bunilom oblaka jedinim snovima ovdje
Tvojim pogledom prelijeću ptice sa zlatnim nitima
Samo po smetenim stazama uokolo
Vidi se da je mnogima bilo teško
A ti si postala njihovo cvijeće
Što u nebo gleda da bi bilo lijepo
Djevojko svima razumljiva
Po zvijezdama podjeljena

Vlado Gotovac
Bogorodica s Djetetom na prijestolju
Juraj Ćulinović, konac XV stoljeća




četvrtak, 24. studenoga 2016.

LIST

Osjećam živo da sam list na grani
što se iz zemlje tajnim sokom hrani.

Nemir me trza i vjetar još brži
savija,trese. Al’ me korjen drži

i ne da još da kao sjenka žuta
padnem u blato negdje pokraj puta;

još neda da me na samotnoj stazi
okrutna noga prolaznika zgazi.

Korjen me čuva. Dobra zemlja hrani.
Osjećam živo da sam list na grani….

Gustav Krklec
Visovac




utorak, 22. studenoga 2016.

PODSJETNIK

Htio bih te podsjetiti na toliko toga što se, moguće, i podrazumijeva.
Htio bih te podsjetiti da sunce vazda sja nad tobom – i kad ga oblaci, pa i tmine, zakrivaju.

Htio bih te podsjetiti da je Božja ruka prostranija od svih tvojih dana i snova.
I da je Evanđelje najprisnija svjetiljka na svim čovjekovim putovima.
Da je u njemu odgovor na svako ljudsko pitanje, pa i na ono na koje odgovora nema.

Htio bih te podsjetiti da nije dobro išta grčevito držati, bilo u ruci, bilo u duši.
I da, jednako tako, nije dobro išta olako ispustiti iz ruke ili duše.

Htio bih te podsjetiti da vedrina tvog bića, osim ako ti na to ne pristaneš, ne treba biti podložna tmurnim vremenima koja te zadese.
I da dobrom voljom, postojanošću njezinom, možeš preobraziti ne samo sebe nego i svijet u kojem živiš.

Htio bih te podsjetiti na smijeh koji živi u tebi.
I na blagi smijeh, suzu, šutnju i tišinu.
I oni su tvoj govor, bit će i rječitiji od tvojih riječi.
Budi po njima blizak svakom koga ti Bog pošalje.

Htio bih te podsjetiti da je ljudski potruditi se da nikoga ne povrijediš ili raniš.
Jer svijet je odveć izranjeno mjesto da bi mu se lakomisleno smjela pridodati ijedna rana.

Htio bih te podsjetiti da smisao tvojih dana nije u tome da se samo pridodaju u nisku nalik jedni drugima.
Da bi svaki htio biti jedinstven.
I da bi te svaki htio oplemeniti u tvojoj ljudskosti; da bi ti svakog svojom ljudskošću mogao oplemeniti.

Htio bih te podsjetiti na okrepljujuću snagu zagrljaja.
Da sav život živiš u Božjem zagrljaju; i da u svoj zagrljaj spremno i skrbno udomiš one do kojih ti je stalo.
I doživiš blagoslov njihovog zagrljaja.

I molim te da i ti mene na sve to – i ne samo riječima – podsjećaš.

Stjepan Lice 
Visovac, Krka

  

ponedjeljak, 7. studenoga 2016.

POSTOJI LI VIŠE

Da sam što nisam
iskupila bih svijet
svetačkom pustolovinom
(ne stihom)
Izmislila bih glazbala
za sve pjesme -
i koje ne postoje.
Izmislila bih jezik
Jedan za sve
Jednu dobrotu
jedan vid čovjekoljublja
bez razlike u mjeri. -
Istražila bih tajnu
ljekovita bilja
Pronašla bih oružje
za poraz svih oružja
Proglasila bih: Prorok je iznad pjesnika
Ako istina osobađa
geslom "Nema smrti"
nametnula bih se slabima.
Velike privoljela
da od malih uče
kako se voli.
I nakon svega
odrekla bih se imena
(davši ga u zamjenu
za Sunce).

Stanislava Adamić
Visovac - Crkva Gospe od Milosti