subota, 28. listopada 2017.

SMRT

Nešto je palo,
sa stola,
u tišini.

Dok je polako
silazio stepenicama
nije se sjetio djetinjstva,
nije upamtio ni jedan jedini dan,
nikakav film o tome
što je bilo,
sve se to desilo drugome.

Ali, kad mu je ruka
već gotovo dotakla nebo,
sjetio se:

Nije ispraznio pepeljaru,
nije namjestio jastuk na uzglavlju,
nije nahranio pticu,
nije ostavio vrata kaveza
otvorena.

Zvonimir Golob

Kaštel Sućurac

SMRT - a evo i Zvonimir Golob, uz moju fotku iz KAŠTEL SUĆURCA..."Nešto je palo,/sa stola,/u tišini....Ali, kad mu je ruka
već gotovo dotakla nebo,/sjetio se:....nije nahranio pticu,/nije ostavio vrata kaveza/otvorena....."

STARI GREBI

Stari grebi su kruto tajnovita mista
i zato ih raskopaju i pronoštikaju
kako je nikad bilo i ča se itilo
i ča se činilo i ča je čovik dilo
i izdilo
pri neg ga je vrime izilo


Jure Franičević Pločar

Solin - Salona - Manastirine

 STARI GREBI - su kruto tajnovita mista...kaže Jure Franičević Pločar, a ja dodajem svoju fotku iz SOLINA, iz Stare Salone, starokršćanskog groblja Manastirine....

ponedjeljak, 23. listopada 2017.

VJEROJATNO NEGDJE U HRVATSKOJ

Vjerojatno negdje u Hrvatskoj, na otocima,
prebiva drevna baba, koja još uvijek čeka
da se netko vrati iz rudnika preko mora,
jer su kukci pojeli vinograd i jer je to
naša povijest. Toliko je čekala,
da ni ona više nije doma, tkala ne tkala.
Povijest voli ljeporječivost.

Nikica Petrak

Korčula

 VJEROJATNO NEGDJE U HRVATSKOJ - evo Nikica Petrak i moja fotka iz KORČULE....gdje možda, kao i u Petrakovoj pjesmi "prebiva drevna baba....."

nedjelja, 22. listopada 2017.

PJESMA UMORNA ČOVJEKA

Težak sam kao zemlja, isušen kao pepeo.
Želio bih još trenutak slušati meku kišu, tihu i obazrivu.
Ali ne plači, ljubavi moja. Oprosti! Kriv sam.
Zaboravio sam i godišnjicu i ruže.
Zamrači, ipak molim te, i ne daj da se naslonim na tišinu.
Danijela, molim te. Danijela, vjeruj mi. Dabome, lijepa si.
Uvijek si lijepa, ljepotice moja, ti vječno mlada grlice.
Čemu suze? Rekao sam ti da nije ništa. Samo sam jako
                                                                             umoran.
Točno, perivoj, vodoskok, u njemu, kažeš zvijezde
modre i tople od naše sreće. Jasno, tko poriče zvijezde?!
Tko poriče vode?! I grane zanjihane.
Ta valjda je bilo i nešto lahora. Tko poriče tu klupu?!
Bila je zaista jedna klupa u sjeni i radosni grad.
Bila je barka i zvučno more.
Da, govorio sam ti da su ti oči dva mala bistra mora.
I plakao sam od ljubavi. Ta tko poriče plač, tko poriče
                                                                            more?!
Tko može poreći da su nas polijevale kiše
i da su nas ovijale trave i lišće, pokrivali snjezi
da sam ti govorio lijepe riječi, svijetla moja dušo!
Mogu ti reći: Srce moje! Samo zamrači sobu, molim te
i zamoli prolaznike i gvožđa da me ne bude.
Nešto suviše sja ovo nagnuto nebo
i nešto suviše dršće u dubinama.
Svima reci da sam umoran, samo umoran, jako umoran
kao stara maslina, kao prag tamnice, kao stup vješala
i ne plači, Danijela, molim te.
Spusti zastore i budi moja dobra duša u mraku.



Jure Franičević Pločar


Kaštel Gomilica

 PJESMA UMORNA ČOVJEKA - a evo ipak prilike saznati malo više o tome "kakva je bila Danijela", u ovoj pjesmi Jure Franičević, uz koju dodajem svoju fotku iz KAŠTEL GOMILICE....

subota, 21. listopada 2017.

DANIJELA

Danijela je umrla jedne obične noći.
Danijela je živjela obične duge dane
i nikada nije dospjela da se zagleda
u zrcalo vode.
Na samrti je zaželjela malo ogledalo
i dugo je promatrala svoje umorno lice.
Zatim je odložila ogledalo kao da odlaže život
i tiho je rekla bez srdžbe i žalosti:
To sam dakle, ja, Danijela!
Ali nitko nije potvrdio njezine riječi.
A ona nije bila dospjela da svoj lik upamti.
Smrt nije dopustila da se još jednom pogleda.
I tako nitko ne zna kakva je bila Danijela.
Zaista, kakva je bila Danijela?

Jure Franičević Pločar

Prugovo - Crkva Sv Ante



DANIJELA - približavanjem studenog počinjemo više razmišljati o nekim osobama koje nisu više među nama....a vjerojatno mnogi poznaju neku ovakvu Danijelu kao ovu iz pjesme Jure Franičević, a uz pjesmu evo i moja fotka iz PRUGOVA, iz splitskog zaleđa....
"Zatim je odložila ogledalo kao da odlaže život/i tiho je rekla bez srdžbe i žalosti:/To sam dakle, ja, Danijela!....Zaista, kakva je bila Danijela?"



petak, 20. listopada 2017.

SAMO STABLA STOJE

Hodamo
hodaju
hodam
gore
dolje
lijevo
desno
naprijed
natrag
sa svijećom
bez svijeće
s riječi
bez riječi
između stabala
između grobova
Samo stabla stoje
(Vjetar dodnosi odnekud
miris pečenih kestena)

Ivan Golub

Mirlović Zagora


SAMO STABLA STOJE - opet je jesen, i opet vrijeme kad se prisjećamo onih koji su nekad kao i mi hodali ovim prostorima....pa eto pjesma Ivana Goluba uz moju fotku sa groblja iz Šibenskog zaleđa...."Hodamo/hodaju/hodam....sa svijećom/bez svijeće/s riječi
bez riječi/između stabala/između grobova....samo stabla stoje...."

četvrtak, 19. listopada 2017.

STARI SELJAK NE BOJI SE GOVORITI

Stari seljak ne boji se govoriti,
ali mu riječ teško pada preko usana
Strah ga je, one premalo, one previše.

On zna kako se kolje janje, a ovca striže,
što god poslije bilo s tim nakitom.
Boji se opsjene, strah ga je čarolije
od koje poslije ne ostaje ništa.

Stroga i suha, kamen oko vrata,
riječ-zalog, časna riječ, riječ-nož.
Perje i pjena, vuna i paučina
nisu njegov kruh.

Pod noć, on kadšto šutke
razgovara sa svojim mrtvima.
Odasvud mu naviru riječi, ali on ih više ne izgovara.
Dok traju, svaka je nova: put u nepoznato.
Odjednom, on se osjeća vrlo svečano.

Nikica Petrak
Petrovo polje

STARI SELJAK NE BOJI SE GOVORITI - a evo već u ovoj pjesmi Nikica Petrak je u svom uobičajenom, pomalo ogorčenom raspoloženju....a ja uz pjesmu dodajem svoju fotku iz blizine DRNIŠA...."Stari seljak ne boji se govoriti,/ali mu riječ teško pada preko usana/Strah ga je, one premalo, one previše...."

srijeda, 18. listopada 2017.

KADA BIH SAMO MOGAO REĆI

Kada bih samo mogao reći koliko sam radostan.
Imam tu sreću da me sad svaki dan obuzima
tajna dubina za koju nisam znao, i ta pjeva.
Kao da otkupljujem
i sjene i sebe. A zbilo se u hipu,
kada sam odjednom shvatio da ne mogu
spasiti više ništa, ali da se moram
ponašati tako, kao da o mom ponašanju
ovisi sitni spas svake sitnice na svijetu. Tu i tamo,
noću, u zoru, dižu se moje ruke same od sebe,
sav sam ushit, možda molitva, pojma nemam
što se to zbiva. Dobio sam dar,
i za sve žive sjene stojim ganut i zahvalan.

Nikica Petrak

Visovac

 KADA BIH SAMO MOGAO REĆI - ova pjesma Nikice Petraka u njegovom neuobičajenom, optimističkom tonu, kao da je nastala u trenutku nadahnuća kakvo je možda dobio današnji svetac Evanđelist Luka...a ja uz pjesmu dodajem svoju fotku sa VISOVCA, gdje nije neuobičajeno dobiti ovakvo nadahnuće......

utorak, 17. listopada 2017.

VIRUS SJETE

Prolaze stari ljudi pored starih građevina
u lice im ulazi pijesak ne uvijek jasnog podrijetla
i u njemu složena sva naša poznata povijest
nesigurno hodaju, ne razabiru sasvim kud će
lica kao da im je oslikao neumoljivi virus sjete
i u prozore je upisan, i u stabla na pločniku
prozori se rasuli u nebo, stabla u nepoznatu vatru
kuće su bez utrobe, ljudi bez osmijeha
na štapu nemoćnih kao na vremenskom razboju
trepere ljudske godine, podrhtava domaće tlo
stari ljudi sve rjeđe govore, stare su građevine
već prije sve objavile, o svemu nas izvijestile
i sami smo već u opću slabost ulovljeni
zinuli u vrijeme, u sjene vlastite i još davnije
u sumrak, loše predznake, staklo, pepeo
vodimo brigu i o tome kako usporiti vjetar
vodimo psa na uzici

Jakša Fiamengo


Split - Riva

 VIRUS SJETE - ovu pjesmu Jakše Fiamenga smjestila sam baš na ovo mjesto s moje fotke iz SPLITA, neke od pjesničkih slika sigurno će se na njoj moći prepoznati...."Prolaze stari ljudi pored starih građevina....nesigurno hodaju, ne razabiru sasvim kud će/lica kao da im je oslikao neumoljivi virus sjete....trepere ljudske godine, podrhtava domaće tlo....stari ljudi sve rjeđe govore....vodimo brigu i o tome kako usporiti vjetar/vodimo psa na uzici...."


ponedjeljak, 16. listopada 2017.

A ŠTO AKO

A što ake me nastane vlastite pjesme
kao što sam ja višekrat činio živeći u njima,
ako mi preuzmu pravo na disanje, uzimanje
kruha i vode, korištenje preostalog vremena;
ako mi uskrate umijeće govora i dodijele ga
sebi, popnu se na scenu i počnu biti nesuvisle.
Nekad je to imalo smisla, bio je to način
da se riječi svide, da ožive na našim rukama
i namjesto nas izvedu mirakul od života.
Ubuduće bih svakako trebao biti pažljiviji
i nikako ne pustiti riječima da budu jače;
presjeći valja već u početku svaki pokušaj
da se otmu i svojom nepodnošljivom samoćom
unesreće toliko na smijeh spravnih ljudi,
pozovu se na anđele, otpočnu podjelu mora.
A što ako se to ipak jednom dogodi,
ako sjednu za stol, ako me zakartaju?
A što ako me nastane moje vlastite pjesme?

Jakša Fiamengo

Split
A ŠTO AKO - evo jedan obični gradski dan na mojoj fotki iz SPLITA, uz ovu jednu zanimljivu pjesmu Jakše Fiamenga...."A što ake me nastane vlastite pjesme/kao što sam ja višekrat činio živeći u njima....ako mi uskrate umijeće govora i dodijele ga/sebi, popnu se na scenu i počnu biti nesuvisle.....A što ako se to ipak jednom dogodi,ako sjednu za stol, ako me zakartaju?...."

nedjelja, 15. listopada 2017.

GLAVON U VRIĆI

Čovik s glavon u vrići
govori obo srići
a nit vidi niti čuje
kako zemja pojekuje
i u jamu nebesih
pomalo putuje
A kad glavu izvuče iz vriće
već ne zno ni kud će ni di će
i počne sebe proklinjot
i parstima pipot po dnu
i po martvem snu
Ma drugi će doć i jepet glavu
u vriću stavit
i vrime istratit
i jepet će parstima pipot po dnu
i po martvemu snu


Jure Franičević Pločar 

Split

 GLAVON U VRIĆI - ova moja fotka iz SPLITA samo je slikovit doživaljaj ove pjesme Jure Franičevića a svaka sličnost sa stvarnim osobama ili mjestom samo je slučajna....


subota, 14. listopada 2017.

FLOREALNI BIS

Sjećam se starog prijatelja
on je tako sjajno znao razgovarati s cvijećem
da je to svim njegovim biljakama bilo omililo
primao je poruke iz lončanica kao da sluša radio
znao je poštovati svaku riječ koja se javi s balkona
potvrđivao je da su svi štovatelji cvijeća
ujedno i najveći štovatelji poezije, oni koji su
proučili sve mogućnosti nijemog govora
odavno već znaju da je šutnja najrječitiji oblik
na koji nam se cvijeće raznobojnim jezikom obraća
podižući lepršave latice poput snenih kapaka
dobro jutro, kažem cvijeću, dobro jutro, kaže cvijeće
još uvijek se sjetim starog sad još starijeg prijatelja
on još uvijek, sada na svoj čudesni način,
razgovara sa svojim nježnim sugovornicima, sada
razgovorljivijima nego što bi se moglo očekivati
posjetim ga gdjegod, odnesem mu cvijet, zapalim svijeću
otkad je prešao u trajnu šutnju ni cvijeće nije isto
odšutim za njega kakvu dobru rečenicu
još uvijek se sjećam starog prijatelja

Jakša Fiamengo

Split

 FLOREALNI BIS - uz ovu pjesmu Jakše Fiamenga evo jedan balkon s cvijećem s moje fotke iz SPLITA....."Sjećam se starog prijatelja
on je tako sjajno znao razgovarati s cvijećem/.....potvrđivao je da su svi štovatelji cvijeća/ujedno i najveći štovatelji poezije,....dobro jutro, kažem cvijeću, dobro jutro, kaže cvijeće/još uvijek se sjetim starog sad još starijeg prijatelja....posjetim ga gdjegod, odnesem mu cvijet, zapalim svijeću/otkad je prešao u trajnu šutnju ni cvijeće nije isto/odšutim za njega kakvu dobru rečenicu....."

petak, 13. listopada 2017.

VIR

Sve češće se zatječem kako promatram ljude
na štekatima, u autobusu, na ulazu u kino
lica su im vrlo mlada, vrlo stara, vrlo prazna od gledanja
kao da lebde u nekom svom slabo vidljivom svijetu
natječu se da me ne opaze, pretječu se u hodu
igraju se raznobojnim svjetlostima, pričaju
o stvarima koje se ne umiju osloboditi beznačajnosti
ljubavi nedočekane, ljubavi promašene, izgubljene
sklapaju ruke samo zato što ne znaju što će s njima
sve češće odlaze u neke svoje tamne postaje
koji put to završi krikom, koji put doživotnom šutnjom
tjeraju sve oko sebe, čekaju da im se netko obrati
izlaze iz dućana, izlaze iz nevjerice, izlaze iz života
zalaze u slastičarne, u sjećanja, u tihu sjenu
vjeruju u neke druge ikone, u misli neizrecive
bez imena su, nemaju baš osobito što pokazati,
ne mogu se sjetiti kad su zadnji put bili ostrašćeni
izbjegavaju pozdrav, ne haju za moju pozornost
bez zanimanja, bez napora, tek onako
sve se češće zatječem kako promatram ljude

 Jakša Fiamengo 

Split
VIR - baš kao što i Jakša Fiamengo u ovoj pjesmi kaže, tako i ja "sve češće se zatječem kako promatram ljude...." pa otud evo i ova moja fotka iz SPLITA uz pjesmu...."natječu se da me ne opaze, pretječu se u hodu/igraju se raznobojnim svjetlostima,.....izbjegavaju pozdrav, ne haju za moju pozornost/bez zanimanja, bez napora, tek onako/sve se češće zatječem kako promatram ljude....."

četvrtak, 12. listopada 2017.

DOŠLO JE JOŠ JEDNO LITO

Došlo je još jedno lito
kako i svako ča je već pasalo
ma svako je novo lito
studenije za jedno lito
Zaludu se čejadin tezmo
čepiži i darpi
i rape po sebi, karpi
i svoje vrime prikopaje
razgarće i privarće
i išće teplije sunce
modrija neba
i ono vrime kad ni ni misli
da gre i gre i gre
put greba


Jure Franičević Pločar

Split - Sustipan

 DOŠLO JE JOŠ JEDNO LITO - evo kako Jure Franičević govori o prolaznosti vremena....a uz pjesmu dodajem svoju fotku iz SPLITA sa Sustipana, starog splitskog groblja...."Došlo je još jedno lito......ma svako je novo lito/studenije za jedno lito/Zaludu se čejadin tezmo....i išće teplije sunce/modrija neba....."

srijeda, 11. listopada 2017.

FORMA VIVA

Koji put osjetim toliku snagu
kao da letim, kao da neometan mogu
svaki zvuk odjenuti pripadajućim predmetom
i svakom predmetu vratiti izgubljeni govor
kao da mogu riječima umnažati značenja
i od činjeničnog iskovati svaku moguću riječ
i svaku od njih udahnuti bilo kojem znaku
čak i oblacima i vatri naređivati oblike
i osnažiti sve što mi se čini nedovoljnim
koji put mi se stvarno učini 
da mogu postići sva stanja po volji
da mogu i povišenom govoru oduzeti riječ
i balansirati osjećajem za nijanse
razrijediti kovine, skrutiti paru
biti neodoljivo jak, rastopljen u jantaru
i da se mogu dodati i vosku i pijesku
da mogu jasno govoriti i kad ne govorim
i da mogu od šutnje napraviti zvučne kutije
i raspolagati nevjerojatnom energijom 
pomoću koje se sve može nazrijeti
na onaj svoj stvarni i onaj svoj drugi
(pa mislili što hoćete)
još stvarniji način

Jakša Fiamengo


Split - Trstenik


FORMA VIVA - ova nadahnujuća pjesma Jakše Fiamenga, slaže mi se uz moju fotku iz SPLITA, s ovim inspirativnim oblicima oblaka na nebu...."Koji put osjetim toliku snagu/kao da letim, kao da neometan mogu/svaki zvuk odjenuti pripadajućim predmetom......čak i oblacima i vatri naređivati oblike.....da mogu postići sva stanja po volji.....i balansirati osjećajem za nijanse......da mogu jasno govoriti i kad ne govorim....."

utorak, 10. listopada 2017.

I ALOJ

I aloj na siki pati
i omendul stenje
i maslina dogod zaplače
i sve ča žive orca i darži se
i odupire dokli može
Samo je sunce uvik isto
samo je nebo uvik gor
a zemja uvik dol
Samo iz zemje sve živo niče
i u zemju utiče
a zemja izmučena tarpi
i muči
ma jedanput će i ona zagarmit
zajecat
i umrit


Jure Franičević Pločar


Split - Sustipan


 I ALOJ - evo možda nije sve na mojoj fotki iz SPLITA, sa Sustipana onako kako Jure Franičević u svojoj pjesmi navodi, ali aloj je tu...."I aloj na siki pati/i omendul stenje..../i odupire dokli može....samo je nebo uvik gor/a zemja uvik dol....ma jedanput će i ona zagarmit/zajecat/i umrit....."

ponedjeljak, 9. listopada 2017.

SVAK MISLI

Svak misli da je njegova vira
jedina mira
i svita i vika
A onda vitri zapušu
iskidadu zelene grančice
otrunidu kice
i raznesu greštve zvizdice
I čovik dosegne samo
jedno suho drivo
izgrizeno izgarčeno
gropivo
i krivo

Jure Franičević Pločar 

Šibenik

 SVAK MISLI - a evo opet ovo moje krivo drvo iz ŠIBENIKA, uz jednu pjesmu Jure Franičević Pločara i njegovo...."jedno suho drivo/izgrizeno izgarčeno/gropivo/i krivo...."

subota, 7. listopada 2017.

RUŽA VJETROVA

O ružo vjetrova, treptava pri svakom dahu, kad
bih mogao naučiti tvoju osjetljivost i tvoju tihu
mudrost, tvoj svaršen mir i dostojanstvenu strpljivost!
Kad bih mogao osjetiti sve vjetrove koji pušu
nepredvidivo, odasvud, iz svih zakutaka svijeta,
osjetiti ih, označiti i ostati miran.
Kad bih poslije jednog vjetra mogao spokojno
očekivati drugi, treći, bilo koji, bez brige s koje
će strane doći, sve ih primiti i propustiti, da dođu
i odu u nepovrat.
A ja da ostanem čist, nepomaknut, ni tamo ni
ovamo, da nijedan od njih ne može reći da sam mu
naklonjen više nego nekom drugom.
Kad bih mogao, ružo vjetrova, imati tvoj blaženi
mir i tvoju gorku ravnodušnost!

Nikola Milićević

Prugovo - Dalmatinska Zagora


 RUŽA VJETROVA - uz ovu pjesmu Nikole Milićević, evo jedna moja fotka iz PRUGOVA u zaleđu SPLITA...."O ružo vjetrova, treptava pri svakom dahu, kad/bih mogao naučiti tvoju osjetljivost i tvoju tihu/mudrost, tvoj savršen mir i dostojanstvenu strpljivost!...."

utorak, 3. listopada 2017.

STABLO

Stablo pada sa svojom sjenom,
ali sjena mog stabla
stoji još uvijek
tamo gdje je ono stajalo
prije nego što je bilo oboreno
i hlad pod njegovom krošnjom
samo je sjena hlada
u kome stojim

i u kome se smrzavam.



Zvonimir Golob 

Sustipan Split

 STABLO - a stablo o kojem pjeva Zvonimir Golob moglo bi biti slično ovom sa moje fotke iz SPLITA sa Sustipana....

ponedjeljak, 2. listopada 2017.

NEKO STABLO NEGDJE

Svatko je od nas negdje ostavio neko stablo
zelenije od svih, drugačije od svih drugih,
stablo u koje smo urezali znak ili slovo,
koje nas je nekad majčinski zagrlilo
i koje nas i sada drži svojim granama.
Drži nas i možda čeka da mu se vratimo.
Tamo su njegove žile u zemlji
i visoka krošnja u suncu,
jer valjda i ono zna da bez korijena
ne može doseći nebo.
Tako traje, uspravljeno,
postojano -  u svojoj mirnoći,
posve blago i puno tiha strpljenja,
i čeka nas, predano.
Bože, samo da ga ne pohara vjetrina
prije nego mu se vratimo!

Nikola Milićević

Mirlović Zagora

 NEKO STABLO NEGDJE - ovaj stoljetni hrast sa moje fotke iz Šibenskog zaleđa mogao bi biti nečije stablo, sasvim slično nekom mom stablu na nekom sličnom mjestu... i baš ovakvo kakvo opisuje Nikola Milićević u ovoj lijepoj pjesmi...."Svatko je od nas negdje ostavio neko stablo/zelenije od svih, drugačije od svih drugih,/stablo u koje smo urezali znak ili slovo....i možda čeka da mu se vratimo....jer valjda i ono zna da bez korijena/ne može doseći nebo..../Bože, samo da ga ne pohara vjetrina/prije nego mu se vratimo!....."