nedjelja, 31. siječnja 2016.

ONOLIKO KOLIKO

najradije bih te pitao
kako te je pitala majka
kako je mene pitala mati
koliko me imaš rado

da raširiš ruke
onoliko koliko

Ivan Golub
Vodice
ONOLIKO KOLIKO - nećete moći znati koliko ova moja fotografija iz VODICA ima veze sa hrvatskim rukometom, jer to ne želim otkriti, ali pjesma Ivana Goluba može biti jedna od verzija odgovora kojim smo danas odgovarali: Neopisivo!...

subota, 30. siječnja 2016.

DALMATINSKE MADONE

Dalmatinske madone imaju male ribe
u očima i češalj od riblje kosti bijele
u kosi, grudi sitne, i kao da se libe
pokazat da su dijete rodile, premda žele.

Imaju srce kao kapulu malu ljutu
i smokvu što se suši na suncu, drže dijete
na koljenu i more gledaju, dok u kutu
u mreži poput sipa anđeli božji lete.

U sumrak tihim glasom pjevaju kao cure:
u krilu mome, dušo, najlipše cvitje cvate,
a srce kuca za te, a srce kuca za te....

Naglo zadrhte malo kao da im je zima,
zatim u južne zvijezde očima lijepim zure,
oseka im u tijelo nadolazi i plima.

Luko Paljetak
Kaštel Novi - pogled na Kaštel Štafilić
DALMATINSKE MADONE - evo jedna pjesmica Luke Paljetka o Dalmatinkama, i samo zato što znam da on često u svojim pjesmama blago ironizira, prihvaćam šalu i na svoj račun, pa dodajem i svoju fotografiju iz KAŠTEL NOVOG, iako mu ne trebate baš sve povjerovati....

petak, 29. siječnja 2016.

FAUN I NIMFA

Neutješno plaču posljednje frule pastira
faun se sa nimfom u  mrak šume gubi
(sunce je na nebu zlatna, razmrskana lira).

Danas su cio dan trčali svijetlim ravnicama,
i skupiv opaljene ruke oko ustiju
visoko u zraku dovikivali pticama.

Sa brda su se u nizinu kotrljali,
kose su im bile pune lišća,
sa blistavim su očima u šumnu rijeku srljali.

Iz vinograda su dozrele grozdove krali
i pohlepno ih suhim ustima gutali;
uvukli se u mračni vrt starog dvorca,
nemirno su vijaugavim stazama lutali.

Rastvorili su vrata tamne kapele
i pobjegli vrisnuvši od straha;
na oltaru se kipovi kao lešine bijele.

Došli su do starog jezera,
u hladnoj, mirnoj vodi se okupali,
šalili su se i smijali glasno
kada su duboko u mulj upali.

A sada tihi leže u mračnoj šumi;
ona mu iz frule zemlju  vadi,
dok nad njima bog mirno pjevajući
zvijezde gradi.

Vjekoslav Majer
Split - Kaštelet - Meštrovićeve Crkvine
FAUN I NIMFA - kao podsjetnik na večerašnju Noć muzeja, uz ovu moju fotografiju iz SPLITA, sa Kašteleta iz Meštrovićeve galerije Crikvine, a kad sam već kod Vjekoslava Majera, dobro mi se uklopila ova njegova pjesma o mitološkim bićima, jer i ova statua s kozjim rogovima u atriju galerije podsjeća na mitološko biće, iako bi mogla biti upravo onaj, za kojeg legende kažu:" U cara Dioklecijana uši ko u magarca, rozi ko u jarca, a glava ko u prasca"....

četvrtak, 28. siječnja 2016.

BEZBRIŽNO JUTRO

Split - Kaštelet -Obojena svjetlost
Rumeni paž u malim, zlatnim cipelama
dotrčao je veselo do grma,
na umirući mjesec nad granjem baca
ružičasta vela.

A onda nasmiješen potrči na vrh brda
i s dugom, blještavom trubljom zove sunce,
pa začudiv se jako da ga još nema
zatrubi novom snagom.

Nato u duboku šumu uleti
gdje po stazama još zvijezde leže
i razgovijetnim, jasnim glasom zove
po imenu sve ptice.

Onda se na visoki toranj uspne
udari u najviše, svijetlo zvono,
a golubovi se preplašeno razlete
zbunjeni u snu.

A onda pred tvoju kuću dođe
i kada se pojaviš na prozoru
s rukom na srcu ti se pokloni duboko
u malim, zlatnim cipelama što blješte.

Vjekoslav Majer

BEZBRIŽNO JUTRO - moram priznati da mi se Vjekoslav Majer puno više sviđa uz splitske, nego uz zagrebačke fotke...pa evo još jedno njegovo bezbrižno jutro, uz moju fotografiju sa istog mjesta, iz SPLITA, sa Kašteleta, s pogledom na plažu Obojena Svjetlost...i pogled u moje duguljasto sunce...


srijeda, 27. siječnja 2016.

JUTRO PJESNIKA

Zemljo, tvoj me zvučni rog
podigne sa loga mog.

Protarem iz oka san.
Kao plašt iz zlata tkan
oko tijela pane dan.

Oko mene svečan muk.
Prema suncu napnem luk.

I strelica skine s neba
koliko mi za dan treba:
malo zlata. Malo hljeba.

Vjekoslav Majer
Split - Obojena svjetlost
JUTRO PJESNIKA - evo kako se pjesma Vjekoslava Majera može lijepo i uz more slagati, kao na ovoj mojoj fotografiji iz SPLITA iz jedne jutarnje šetnje preko "Obojene svjetlosti"...

Bilješka o autoru:
Rođen: 1900. Zagreb
Umro:1975. Zagreb

utorak, 26. siječnja 2016.

ČITANJE

Čitanje sve je: i glazba, i uzdah, i slika.
Kao u kuću u knjigu ulaziš smjerno.
I kao sa stranica starog sanovnika
podigneš glavu u nebo neizmjerno.

I riba u knjizi ima i školjki i ptica;
čas na dnu mora si, a čas u oblačnom tkanju.
Teško se tijelo pretvara u sanju;
o što je još ostalo od našeg zemaljskog lica?

Čitanje uspava, da nas u rosi budi;
ono je prozor u jedno novo doba.
I dođu nove misli. I novi ljudi
stoje kraj starog kao pjevači kraj groba.

Vjekoslav Majer
Solin - Salona - Amfiteatar
ČITANJE - a evo Vjekoslav Majer i njegovo čitanje u SOLINU, uz moju fotografiju iz Salone, iz Amfiteatra...ne trebam tu puno riječi, idem dalje čitati...

ponedjeljak, 25. siječnja 2016.

KAMENI SVETAC NA KATEDRALI U ZIMSKO VEČE

Strši nad gradom katedrala
sazdana od uzdaha i kamena.
Tu stojim mračan sa mačem od plamena
i čekam dušmanina već bezbroj ljeta.
Al nikog nema
i toranj drijema,
tek vrijeme bezglasno balkonima šeta
i ostavlja za sobom krvave otiske peta.

Tako iz vijeka u vijek
tu kao ogromna motka za stijeg strši;
bure već davno raznijele su stijeg
i sad je tu sve tiše.
Tek katkad se golub s tornja u grad zanjiše
i valovi zraka zapljusnu mi lice;
teško je kamenje, lagane su ptice,
a što je teško valja se nizbrdice.

Umro je svetac, njemu za uspomenu
prikovali mene za tu stijenu.
Muči me žega. Lupaju po meni kiše.
Prolazno sve je i samo prostor stoji
i rađa zvijezde i kao majka ih doji,
a onda ih pojede sama;
prostor je tama.

Kad uveče poda mnom duboko
žarulje se pale,
 a strelica sutonjeg svjetla mi probode oko,
stojim tu ko sužanj te katedrale;
tad čežnja za životom me obuzme svega.
Da mogu s tornja zavitlati uže,
pa da se uhvati za dimnjak kuće;
po njemu bih se spustio u grad,
pa da moje srce vruće
kao svako srce tuče
brzo, lako, a ne muklo
kao tu na tornju sat.

Kad u svijetlim prozorima vidim
krevete i žene,
sav se zastidim
da tako malo o životu znam;
ja poznam samo željezo, kreč i kam,
same hladne stvari.
A tamo peć se u sobama žari
i uvijek je toplo kao na tornju u julu,
i žene su tople ko moj kamen ljeti
kad zvijezde počnu na nebu birati  mjesta,
a daleko iza grada
u rumeni se suton praši cesta.

Nad gradom strši katedrala
sazdana od uzdaha i kamena.
Tu stojim mračan sa mačem od plamena
i čeznem u zimsku noć.
s obližnje kuće reklame crveni trak
kameni plašt mi rubi;
il to krv iz moga srca teče?
Nada mnom kameni anđeli spuštenih glava
već među zvijezdama kleče.

Vjekoslav Majer
Zagreb - Zagrebačka katedrala
KAMENI SVETAC NA KATEDRALI U ZIMSKO VEČE - a kad sam već kod zagrebačkih tema, to ne može proći bez "najzagrebačkijeg" pjesnika Vjekoslava Majera, i neznam točno o kojem kamenom svecu pjeva, ali skoro sam u potpunosti sigurna da je sa pročelja ove ZAGREBAČKE KATEDRALE sa moje fotografije ...

TEBI JEDINOJ KAŽEM

Tebi jedinoj kažem
tajnu života ti govorim
i ne ostavljaj me negdje
na nekoj pustoj zaspaloj stanici
ne daj mi da idem
sam da se snađem
na ovoj ljubavnoj stranici
jer si uvijek veliko slovo
i kava jutarnja
i ljubav i navika
Sve si iza zaključanih vrata
U vjetru sa Sljemena te mirišem
u Zimi Zagreba te grijem

Tebi jedinoj kažem
Tebi jedinoj ne lažem
ne daj mi da odem
da te izgubim u ovom gradu
u ovom životu

Kad te tako mogu voljeti
kako bih te mogao preboljeti

Željko Krznarić
Zagreb - pogled iz Hotela Dubrovnik na Trg Bana Jelačića
TEBI JEDINOJ KAŽEM - evo dok sam još u ovom zimskom momentu sa pjesmama Željka Krznarića, još jedna moja zimska fotografija iz ZAGREBA, s pogledom iz Hotela Dubrovnik na Trg Bana Jelačića...

nedjelja, 24. siječnja 2016.

ZAGREBAČKI SNIJEG

Zatrpali nas mnogi snijegovi
Škripali nam pod nogama
Na ulicama poznatih gradova
I u bespućima širokim
Ali draga još me drži želja
Još sam spreman na bijeg
Ima snijegova
Ali meni fali uvijek onaj zagrebački snijeg

Padale su pahulje kao male hulje
Po tvojoj mirisnoj kosi
I po mojoj još neočešljanoj
Divili smo se snježnoj zori ranoj
Na raznim mjestima
Na cestama kojima smo išli u vlastiti zbijeg
Ali kako god da okrenem priču
Meni uvijek fali onaj zagrebački snijeg

Željko Krznarić
Zagreb- Zrinjevac
ZAGREBAČKI SNIJEG - ovu lijepu, nježnu pjesmu Željka Krznarića, jednostavno sam morala objaviti, kad sam već izvukla iz arhive svoj ZAGREBAČKI SNIJEG....

subota, 23. siječnja 2016.

SVA POVIJEST

Sva povijest sudjeluje u tome kad te ljubim,
i spominju se dični kraljevi koji nose
imena, kao biljke u nekom krasnom vrtu,
latinska, beskonačna, i kao duge kose
ljepoticā u noći padaju kiše škrtu
nudeći nama glazbu dok tijelo tvoje rubim

s namjerom da te sasvim odredim prema svemu
što želi prisustvovat u tebi s davnim nekim
právom i možda željom neutaženom, gledam
gradove koji leže zauvijek tvojim mekim
rukama uhvaćeni i gotovo ti ne dam
disati, ne dam piti i prepuštam te nijemu

i savršenu drugim trenucima i drugim
pažljivim postupcima, i moje brojne greške
postaju divne, sušta vrlina kojom tješim
usnulu tvoju zebnju, sjenama tebe dugim
pokrivam kao lišćem iz kojeg vise teške
povijesne zagonetke; ja treba da ih riješim,

a kako, kad te ljubim? a kako kad te ljubim.


Luko Paljetak
Solin - Šuplja crkva - krunidbena crkva kralja Dimtra Zvonimira
SVA POVIJEST - ne znam kako je s drugima, ali ja se baš posebno osjećam kad mogu "dodirnuti povijest", pa evo iz jedne šetnje uz rijeku Jadro u SOLINU, nastala je ova moja fotografija ostataka crkve u kojoj je okrunjen hrvatski kralj Zvonimir, a najljepše mi se uz nju uklapala ova lijepa ljubavna pjesma Luke Paljetka...

petak, 22. siječnja 2016.

DOMOVINA

Zimska nojca već se šulja dolom,
Sitne svijeće po svem pali selu;
Sniježak prši, - svakom stablu golom
Rad bi natko košuljicu bijelu.

Na kraj sela stoji kuća stara,
Kano raka čini ti se grobna;
Al da vidiš, kako pogled vara,
Ded zaviri na okanca drobna.
Nasred stola svijeća dogorijeva,
Do nje zdjela, pladnji, suđe ino;
Majka kćerci, gle uz zipku pjeva:
"Lijepa naša domovino"...

Sinčić mali ocu si na krilu
Drži knjigu punu slika, bajka;
I začaran sluša pjesmu milu,
Što mu snenoj seki pjeva majka.
Netom šapnu rujne usne sina:
"Reci, tato, što je domovina?"

Otac svoje pogladio zlato,
Pak mu milo odgovara na to:
"Dok si bio malen kao seka,
Domovina bila ti je cijela;
Ova zipka kićena i meka,
Majka, ja i ova izba bijela.
Zipka te je ljuljala u sanje,
Majka svojim mlijekom dojila te,
Ja po izbi - nakon muke danje -
Igrah s tobom igre umiljate.

Malo poslije pružila se širom
Preko dvora, vrta, naše njive,
Donle, gdjeno stoje vrbe sive,
Gdjeno gorski potok šumi s mirom.
Onda njojzi pripadala staja,
I kravica, što nas mlijekom hrani;
Male koke, što nam nesu jaja,
Vjerni kudro, što nam kuću brani.

Poslije, kad ćeš poć' u prvu školu,
Pružit će se ona po svem dolu;
Cijelo selo obujmit će tude,
U njem dobre i radine ljude.
Da još više: one humke, šume,
Što će ljeti jagodama rodit;
One bijele staze, ravne drume,
Kud će tata nedjeljom te vodit.

Ali tvoja duša dobro sluti,
Da još dalje vode ovi puti:
Vode preko polja, rijeka, gora,
Vode uzduž širokoga mora.
Svud se nađu sela, bijeli gradi,
Svuda bistra uma dobri ljudi:
Kojim isti govor život sladi,
Kojim isto srce grije grudi.

Oh, daleko, sinko moj, se pruža
Ova naša domovina krasna;
Njeno ime - mirisna je ruža,
Njena slava - zvijezda vijekom jasna.
O toj slavi pričat će ti knjige,
Štono ćeš ih diljem škola učit;
Pri tom često morit će te brige,
Kako li ćeš pravo sve dokučit.

Ali zato duša će ti ronit
U davninu nevidovnih međa,
Iz nje će ti kao bajka zvonit
Zveket mača junačkih nam pređa.

Ti ćeš doznat, kako su za grudu
Zemlje svoje lili krvi česme,
I sudbinu kako su si hudu
U vječite okovali pjesme.
Čut ćeš, kako bjehu tvrđom jakom
Čovječanstva prosvjetnome rodu;
Kroz stoljeća branili ga šakom,
Spasili mu vjeru i slobodu.

Pojmit ne ćeš samo, je l' im jača
Snaga uma bila ili mača, -
Jer su kadšto usred bojne buke
Pograbili pero još u ruke,
Njim su čuvstva ocrtali vrela,
Smjele misli, mašte plamen živi,
Satvorili ona sjajna djela,
Kojim i sad cio svijet se divi.

Tako pređi namrli nam slavu,
A sa slavom ovu dragu zemlju;
Pak su onda naslonili glavu,
Tihi sanak da u grobu drijemlju.
Al iz groba glas nam šalju oni:
Nek na umu sveđ nam domovina, -
Ne ćemo li, da kô zv'jer nas goni
Tuđim svijetom strašna kletva njina!
Kako i ja možda, sinko zlati,
Već nad groba crnim lebdim jazom,
Duša brižna htjela bi mi znati:
Hoćeš li mi ti djedova stazom?"

Sinčić - dotle mramornom u muku -
Na srdašce metnuo je ruku,
S tužnih misli glavica mu gori,
Al on ipak krepkim glasom zbori:
"Hoću; tato, - kunem ti se vjerom, -
Radit u dan, učit u noć kasnu:
Junak bit ću mačem ili perom
Za tu našu domovinu krasnu!"

Sretnom ocu krupna suza kane:
Znamen sveta blagoslova nijema;
Sinčića si žarko ljubit stane,
Pa ga onda na počinak sprema.
Zimska nojca pustim vlada dolom,
Ljudi u san tonu po svem selu;
Sniježak prši - svakom stablu golom
Rad bi natkô košuljicu bijelu.

Đuro Arnold
SOLIN - Salona - Tusculum
DOMOVINA - dok je još zima i dok izvlačim iz albuma svoje arhivske fotografije, evo mi danas odlične prilike za jednu duuuuugu maratonsku domoljubnu pjesmu Đure Arnolda....a čini mi se da mi odlično pristaje uz ovu moju snježnu fotografiju iz SOLINA iz Stare Salone....

četvrtak, 21. siječnja 2016.

MOJA ZEMLJA

Ja sam vuk i medvjed, orao i zmija,
ovo je moj svijet, ovo je moja domaja.
Ovdje sam ja gospodar, gdje trava vječnosti klija
i gdje je sunce zakon i tajna čuvana od zmaja.

Nema zemlje nad ovom zemljom božanskom
i zraka nema koji je čist i plodonosan.
Samo tu je moj svijet i miriše mišlju lanjskom,
stoji sveti hrast i jasen se uzdiže rosan.

Ja sam ovaj kamen i ova voda živa
i uz mene se javlja Velebita san.
U svemu ja živim i sve u meni se skriva.

Ja sam svaka biljka i svaki tajni poziv.
Ovo je moja zemlja i ja sam njezin ban.
I stoga ja okrećem glavu na svaki tajni odziv.

Zlatko Tomičić
Marune - Velebit - pogled na Masleničko ždrilo
MOJA ZEMLJA - uoči obljetnice operacije Maslenica '93, evo jedna pjesma Zlatka Tomičića uz moju fotografiju sa odmorišta Marune s pogledom na MASLENIČKO ŽDRILO....Moje sjećanje na pontonski most i put preko Karlobaga i Senja do Zagreba...


srijeda, 20. siječnja 2016.

PADA SNIJEG

I tako ideš, prijatelju moj, ideš
Pa si odjednom na kraju zimskog dana,
Pa te zasipaju krupne pahulje snijega,
A ti pomišljaš na proljetno davno
Zelenilo, na vrt u cvijeću, na ruže
Rumene koje su u njenoj crnoj kosi
Mirisale onog predvečerja
Kad si je ljubio u sjeni stare lipe.

A snijeg pada svejednako,
I polako tvoje stope zasiplje:
Nije ga briga, hoće li sutra itko
Tvoj prepoznati trag...Pada snijeg,
Bez prestanka pada, u pahuljama
mekanim kao krilo tvoje majke.

Dragutin Tadijanović
Solin - Salona - Tusculum
PADA SNIJEG - kad sam već ponovo kod Tadijanovića, evo još jedna njegova "snježna" pjesma, na istom mjestu..uz moju fotografiju iz SOLINA, iz antičke Salone, iz Tusculuma - Muzeja kojeg je u Saloni sagradio Don Frane Bulić, a nazvao ga je po Ciceronovom ljetnikovcu pokraj Rima....A na proljeće koje se naslućuje, podsjeća ova žuta mimoza koja se opire snijegu što je zasiplje....

Bilješka o autoru:
Rođen:4.11.1905. Rastušje kod Slavonskog Broda
Umro:2007. Zagreb

utorak, 19. siječnja 2016.

DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Dragutin Tadijanović 
Solin - Salona - Manastirine i Tusculum
DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ -  dugo sam se i ja "opirala" ovoj Tadijanovićevoj pjesmi, a zbog snažnih emocija u pjesmi, koje nisam baš tako izrazito doživljavala dok sam bila dijete, dok sad kao odrasla "tugujem" nad pjesmom...A već smo u drugoj polovici siječnja, pa eto još jedna zimska pjesma uz ovaj hladni val...uz moju arhivsku fotografiju iz SOLINA iz snježne Salone...

DOSTA ŠALE

Vidio sam vuka
u zoološkom vrtu.
Ni u najcrnjem mraku
ne bih ga zamijenio
za baku.
Dosta je šale!
Kupite toj Crvenkapici
naočale.

Tito Bilopavlović
Zagreb - Zoološki vrt Maksimir
DOSTA ŠALE - evo jedna simpatična pjesmica Tita Bilopavlovića, uz moju fotografiju iz ZAGREBA, iz Zoološkog vrta, a koliko su se duboko urezale priče o strašnom vuku, svjedoči moj nelagodan osjećaj pred ovim bićem...dok sam sasvim mirno i opušteno mogla gledati lava....

ponedjeljak, 18. siječnja 2016.

NA PUSTU DRUMU...

Na pustu drumu sniježi i vijori,
Po dubovima tvrda kora puca.
Pod dubom Pan leleče i kašljuca
I na po slednut sa smrću se bori.

Sav bijel je Pan. Lijeću pahuljice,
U kudravo se runo pršeć pletu,
Poskakuju oko njeg, u svom letu,
Vrpolje se i biju ga o lice.

On divlje kriknu - i zamahnu rukom.
Tad drhtat stade plaho po svem tijelu
I prevali se na ledinu bijelu
I glavom klonu i zamuča mukom.

Vladimir Vidrić
Solin - Stara Salona
NA PUSTU DRUMU...- evo prilike da podsjetim na pjesmu i pjesnika Vladimira Vidrića, pa iako u mom okruženju ne pada snijeg, ipak prehladno je za moj ukus, pa sam se prisjetila ove snježne ciklone sa moje fotografije iz SOLINA iz Antičke Salone....

nedjelja, 17. siječnja 2016.

BARBARA ZAGREBAČKA

Barbara
Kojom si ti išla cestom
Dok je nad Zagrebom kišilo
Isto kao nad Brestom
Kojim si vremenom prošla
Trenutkom u kojem Barbare kao ti
Sretnu svoju tugu
Koju samo prave ljubavi mogu stvoriti
Kojom si ti ulicom koračala
I tražila vrata koja bi mogla otvoriti
Barbara
Život sreću posije gotovo uvijek tamo
Gdje stižemo kasno
A mjesec ti se u očima nastanio
I sve boje ti je u očima prolio
Tko je za tebe u praznoj sobi
Ljubav proklinjao i za tebe molio
Gdje su tvoji koraci sad
Kad se ovaj grad već promijenio
Kad je glas koji te zvao zanijemio
i što je ostalo od naših života
koje smo ostavljali kao da nisu naši
od zvijezda nekad lijepih
čija nas ljepota sada plaši
Barbara
Kojom si ti išla cestom
Kad je nad Zagrebom isto kišilo
Kao i nad Brestom


Željko Krznarić 
 
Zagreb - Trg kralja Tomislava

BARBARA ZAGREBAČKA - a kad sam već kod svojih arhivskih "zagrebačkih" a još pri tom kad sam otkrila Krznarićeve pjesme, evo jedna njegova lijepa pjesma nalik Prevertovoj Barbari, uz moju fotku sa Trga Kralja Tomislava...

STABLA PO ZIMI

Ta stabla pod snijegom, sva ogoljela,
jednom je moja duša voljela,
dok se nisu razboljela.
A sada, možda, manje im se divi,
ali ih više ljubi i grli
i poklonički časti.

Ta ipak, kako su divni ti kosturi!
Mili su nam kao uzvišene starosti mudraca
ili prolazne nedaće drugih, mlađih bića.
Onaj studeni, ledeni srh što njih zebe
steže i muči sve nas, mene, tebe.

Prutići tako vješto nacrtani,
tankoćutne i točne grančice drva
bez jednoga lista
još su ures grada, oslon živaca,
zanimljivosti ceste.
Kada ih vjetrić dirne,
s grane će prahati snijeg.

Mi tugujemo s njima.
Te gole grane
osjećamo kao svoje rane.
Samcu prave društvo na ulici,
brate se s beskućnikom.
Studen ih grči, vjetar pahuljice stresa,
studen i vjetar, strepnje našeg mesa.

Žalosna su bez jarkoga sunca
i bez bujne prizme dana.
Počitanja ih barem bratska prate.
Čekati ćemo, da se sunca vrate.
Eto mrznu u nadi razvigora.
Tako imamo bolnih drugova i braće,
što tuguje bez spektra i bez ptica.
No imati će opet svojih vedrih dana
Uskrsa, kada šuma prolista
i nadživjeti mnogi crni čas.

Ta stabla pod snijegom znak su korota
kao katarke na brodu razlupanom.
I nepomična duša drva strada
kao božanstvo, što skriva glatku golotu
u divljoj kori.
Pa ipak, svojom čistoćom linija
taj pusti crtež debla, grane, grančica, šiba,
kako zatravljuje zjenu!
Svejedno, ti crni križevi znak su nada:
bolno drvo još pred sobom čeka spas.

Kada snijeg
kipovima pjesnika i mudraca na šetalištu
nače kukuljicu kao mali brijeg
vrh glave,
hladni kipovi su čudovišno ljepši
u perspektivi zime;
ali bijelo deblo strada,
no duboko pod korom i u žilju
svim sokovima i svim vlakancima
još se životu nada.

Stablo želi, stablo žudi, ono strepi,
ono hlepi, ono čezne, ono hoće, ono čeka;
pati strasti, želje, čuva volju u patnji,
vjeruje u udes tmasti i u vrijeme tajno.
I uzda se u trajno.

Dušo, zavoli ta stabla po zimi,
tu neoskvrnjenu sliku sloma,
i u vlastitu toplinu kao uz vatru u kutu doma
Njih primi!

Tin Ujević 
Zagreb - Park Zrinjevac - Ivan Mažuranić
STABLA PO ZIMI - vrijeme je za "zimsku poeziju", pa evo onda Tin Ujević, uz moju arhivsku fotografiju iz ZAGREBA iz parka Zrinjevac sa spomenikom Ivanu Mažuraniću, hrvatskom pjesniku i banu...jer mi se učinilo kao da je Ujević baš o ovom parku u svojoj pjesmi pjevao...

petak, 15. siječnja 2016.

PETAR

Strši na grdnoj gomili mrtvaca
I sabljom maše...Sunce na umoru
Krvave zrake u lice mu baca.
On klikće kao orô na timoru.

Koloman stiže: - Petre, sam si...Gledaj!
Čemu ta borba?...Sto te peče rana.
Junače vrli, prigni se i predaj,
Znakove primi hrvatskoga bana.

- Ne, sâm ja nisam. Gle, uz bok mi stoje
Ljudevit, Braslav, Mojslav, Tomislave.
Iz zemlje niču, iz pare krvave.

Sve gledaju me. Znam čega se boje.
...Posljedni vladar mora da se sruši
S krunom na glavi, s ponosom u duši!


Ne, Hrvat svaki izdajica nije.
Krvi će kaplja da ko biser sije
Na čelu mome, na hrvatskoj kruni!



Vladimir Nazor 
Krka - Spomenik kralju Petru Svačiću
PETAR - povodom današnjeg spomendana na međunarodno priznanje Republike Hrvatske, evo jedna domoljubna pjesma Vladimira Nazora, uz moju fotografiju sa Krke, pored koje je podignut spomenik Petru Svačiću, posljednjem hrvatskom kralju, o kojem Nazor u ovoj pjesmi pjeva, kao i povijesnom događaju nakon kojeg je Hrvatska izgubila neovisnost...

HRVAT SAM

Hrvat su moj otac
I Hrvatica mat,
A ja sam njeva krv
I vjerni sin: Hrvat!

Kroz mnoge vijeke, oj!
Je moj hrvatski rod
Pod turskim krvnikom
Točil krvavi pot!

Kot lastavice ptić
I kot ovčice vuk
Napal je nas krvnik,
Posjel hrvatski jug.

Pobigli smo pred njim
I došli s gospodom
Va Gradsko Polje priko,
Va naš današnji dom.

Po črnom mraku nut
Prispjel je bijeli dan,
Potlačen je krvnik,
Hrvat je slobodan!

Kot vjerni kršćanik
ću ljubit cijeli svit,
Za moj hrvatski rod
ću živit i umrit!

Mate Meršić
Solin - Spomenik Sv Ocu Papi Ivanu Pavlu II - Bit ćemo svjedoci
HRVAT SAM - pamtimo li današnji dan 1992. godine, kada je Hrvatska dobila međunarodno priznanje? Evo u taj spomen domoljubna pjesma Mate Meršića, Gradišćanskog Hrvata, uz moju fotografiju iz SOLINA, sa Gospina Otoka, na kojem je postavljen spomenik Sv Ocu Papi Ivanu Pavlu II: "Bit ćemo svjedoci"....

četvrtak, 14. siječnja 2016.

SVE JE TVOJE

Sve je skriveno tvoje javno
Ti ljubiš posebno i nadasve slavno
Ti ljubiš tako kao da pečat ostavljaš
I sve znaš i ništa ne pretpostavljaš
Sve je u ovoj ljubavi našoj
Sve čežnje i čari
Sve tvoje je skriveno a tako javno
S tobom se u mladost vraća
S tobom se ne stari


Željko Krznarić 
Šibenik
SVE JE TVOJE - a evo još lijepih stihova Željka Krznarića, a uz moju fotografiju iz ŠIBENIKA...."S tobom se u mladost vraća/ S tobom se ne stari..."

srijeda, 13. siječnja 2016.

JEDINO TEBI

Jedino sam Tebi mogao pjesmom do srca
I jasno sagledati drugu obalu
Jedino sam s Tobom mogao u večernje slike
Varkom ulaziti bez suvišnih riječi
Jedino zbog Tebe morao sam se odreći
Svojih godina i pjesama
Kad sam u svađi sa svijetom
Na Tvom tijelu najljepšu baladu stvarao
Od Tvoja dva oka u koja se sunce zaglavilo
Od Tvojih ruku
Kao da me cvijeće na livadama zvalo
Jedino sam Tebi mogao
Svoj život u naručje položiti
Jer svi su me drugi varali i malo mi dali
Jedino sam tebi ruke na ramena mogao staviti
A da me ne zaboli moja nemoguća duša
Navikla na raskršća i ceste
Jedino tebi
I uvijek će rijeke
U tom pravcu kretati žurno
Kad me nebo prepolovi i na smrt pripremi
Neće to biti ni tako teško
Kod tebe će sunce biti i pjesma
Jedino ću Tebi i poslije smrti
Svoju zvijezdu dovoditi
Da ti lice ne potamni od svega

Jer tebi sam jedino znao
Do srca pjesmom doći
I pomalo zaustaviti život
Da te tako grubo ne zaboli tišina
Iza moga lica
Iza moga tijela.

Željko Krznarić
 
Solin

JEDINO TEBI - ovaj prizor zimskog predvečerja sa moje fotografije u SOLINU, učinio mi se lijep i lagan kao i ova pjesma Željka Krznarića....pa eto bez suvišnih riječi...  "Jedino sam s Tobom mogao u večernje slike/Varkom ulaziti bez suvišnih riječi..."

utorak, 12. siječnja 2016.

DVIJE OBALE

Mi smo dvije obale,
dvije obale što se ne mogu nikada sresti.
I neka smo dvije obale
i neka naše vode između nas plove,
i neka sve između nas plovi,
i neka vječno nepoznato između nas plovi.

I sve je naše dozivanje preko vode,
i sve je naše da se ne smijemo sresti,
i da se na izvor ne možemo vratiti
gdje smo jedno bili.

Svjetlost nas zbratimljuje,
misao nas ostvaruje
i ljubav u liku oblaka javlja se
nad nama obalama.

O, mi smo tako dvije sretne obale
što se ne mogu sresti, sretni
da smo jedno na izvoru vode bili.

Šime Vučetić
Krka
DVIJE OBALE - evo da nastavim sa ljubavnim pjesmama i da nastavim uz rijeku Krku....jedna lijepa pjesma Šime Vučetić, uz koju sam dodala svoju fotografiju sa vidikovca Visovac kraj Krke...

ponedjeljak, 11. siječnja 2016.

RIJEKA I MORE

On je rijeka, a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slušam
kako huče u tijesnom koritu
probijajuć se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove lađe nisu moje lađe.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim lađama ja sam sidrište
gdje je dopušteno sjesti uz vatru
i smiješiti se jednoj priči
zbog koje se gubi smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleći da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.

Vesna Parun 

Krka

RIJEKA I MORE - kako je danas, po nekim istraživanjima, jedan od težih dana u godini, zbog okolnosti da su završili praznici na kojima smo praznili novčanike... evo za popravak raspoloženja jedna lijepa ljubavna pjesma Vesne Parun, uz moju fotku sa odmorišta i pogledom na rijeku Krku na njenom ušću u more...

nedjelja, 10. siječnja 2016.

NARANČA

Dohvatih naranču sa stola,
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci držim komad juga.

I zlati mi se naranča u ruci.

Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I miriše,
I gori.

Dobriša Cesarić 
Split
NARANČA - a za one koji su otišli ili će otići svatko svojim putem, a nisu ponijeli komad juga sa sobom, evo jedna pjesma Dobriše Cesarića kao podsjetnik, a uz pjesmu dodajem svoju fotku iz SPLITA...s narančama koje vire iz nečijeg dvorišta sa Marjanskih skala....

subota, 9. siječnja 2016.

GREMO MI PUNTARI





Meu cimenton, meu caklon išćen svoju mladost propetu,
Ovde, di još reste didov bor.
(Tako san voli ovi bor, a tako san lako otiša u svit!)
Kâ tujin gledan didov bor.
Ostari o' sunca, mraza, vitra bor, didov bor,
sada tuji bor, i išćen svoju mladost propetu.
I ka' čujen slaki ča i ispružin ruku, smije mi se tuja divojka.



Drago Ivanišević

Split
GREMO MI PUNTARI - evo jedna lijepa pjesma Drage Ivaniševića, također u dijalektu, a posvećujem je onima koji se vraćaju sa praznika, a bili su tu: "Meu cimentom, meu caklom, išćen svoju mladost propetu, Ovde, di još reste didov bor...." Uz pjesmu dodajem svoju fotku iz SPLITA - sa Marjanskih skala....

petak, 8. siječnja 2016.

BLAGOSLOV BARKE

Ti još nisi vodu s provon razgrnula
Ni z veslon ni z jidron nisi bordižala.
Ležiš na kamenju sušeć mlado drivo,
z jutra stežuć hlad svoj priko svega žala.

A more pomalo z rišpeton te tiče
povidajuć štoriju od Nojine arke;
i gledaš nas miće prid tvojon lipoton;
i znaš da odvika i ljudi su barke.

Budi nova kuća! Ja te z vodon škropin,
z vodon od Trih kralji, slanon, blagoslovnon,
z forcon od bonace, nevere i pine.

I da oni dan kad sve na novo bude
zdelano nad moren, s nami da se staneš
nad zvitrenin valon, drivo od sudbine.

Daniel Načinović
Makarska
BLAGOSLOV BARKE - evo neka ulazak  u Novu godinu bude sa blagoslovnom pjesmom Daniela Načinovića, u kojoj pjesnik lijepo i u dijalektu govori o tradiciji blagoslova u vrijeme Bogojavljenja: "Ja te z vodon škropin, z  vodom od Trih kralji, slanon, blagoslovnon..." Uz pjesmu dodajem svoju fotku iz MAKARSKE....