Prolaze stari ljudi pored starih građevina
u lice im ulazi pijesak ne uvijek jasnog podrijetla
i u njemu složena sva naša poznata povijest
nesigurno hodaju, ne razabiru sasvim kud će
lica kao da im je oslikao neumoljivi virus sjete
i u prozore je upisan, i u stabla na pločniku
prozori se rasuli u nebo, stabla u nepoznatu vatru
kuće su bez utrobe, ljudi bez osmijeha
na štapu nemoćnih kao na vremenskom razboju
trepere ljudske godine, podrhtava domaće tlo
stari ljudi sve rjeđe govore, stare su građevine
već prije sve objavile, o svemu nas izvijestile
i sami smo već u opću slabost ulovljeni
zinuli u vrijeme, u sjene vlastite i još davnije
u sumrak, loše predznake, staklo, pepeo
vodimo brigu i o tome kako usporiti vjetar
vodimo psa na uzici
Jakša Fiamengo
 |
| Split - Riva |
