Prikazani su postovi s oznakom Kaštela. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Kaštela. Prikaži sve postove

četvrtak, 8. veljače 2024.

DJEČAK PUŠTA LAĐU

O baš je dobar pljusak danas!
Napravio je more,
O kakvo more za nas!
Pevao široko more - divota!
Po njemu može ploviti flota.

Gle, već se vedri, već se vedri,
O sad će moja lađa da jedri
U daljine, u daljine!

I pero puštam nek se vine,
Neka ga vjetar galebom učini,
Nek prati lađu na pučini.

Leti, galebe, po nebu vedrom,
Zaplovi, lađo, s bijelim jedrom
U zemlju naranči i kokosa
Gdje crna djeca trče bosa,
Do plave rijeke, do rijeke plave,
Gdje plovi lađa s jedrom od trave
Mog crnog druga Tin-Tin-Tave,
Ta ćeš iz zemlje južnih strana
Dovesti naranči i banana.

A zatim plovi, gdje je ona
Zelena rijeka Amazona,
Do moga druga Strelu-Hiti
Što se šarenim perjem kiti,
Pa iz onog zelenog kraja
Dovezi zelenog papagaja.

Zatim do žute rijeke Dan,
Gdje žuti drug moj Cin-Cun-Can
Lovi zeca
I ribe peca,
I gdje djeca,
Žuti sinovi žutoga kraja,
Puštaju zmaja,
Pa od mog druga Cin-Cun-Cana
Dovezi kip od porculana.

A onda plovi, ond ahiti
Na otok crveni kraj Tahiti
Do moga druga Tako-Valja
Po crven đerdan od koralja.

A kuda sada?
Koji smjer?

Pa kreni sada na Sjever,
Kreni u zemlju snijeg ai leda,
Zemlju morževa i medvjeda.

A što dovesti iz zemlje ove?

Dovezi barem od morža kljove...
Ili još bolje, još bolje bit će -
Dovezi bijele medvjediće.
Jednoga meni, jednoga Nadi.
Oh, al' će da s eiznenadi,
Kad joj kažem, kad joj kažem,
Darove pred njom kad poslažem:
Evo darova iz raznih zemalja,
Evo i đerdan od koralja!


Grigor Vitez


Kaštela

četvrtak, 17. rujna 2020.

DOŠLO JE, DOŠLO VRIJEME

Možda je došlo vrijeme
kada ljubav treba tajiti.
Treba je sakriti
u podrumu kakve
napuštene kuće.
Izrezati je iz mesa,
odjenuti u bosjačke tralje.
Zatvoriti joj usta,
oči zapečatiti.
Strovaliti u provaliju,
spaliti, i njezin prah
razbacati na sve četiri
strane.

Došlo je, došlo vrijeme
kad je i poezija nepravda.
 
Slavko Mihalić 
 
Kaštel Gomilica
 


srijeda, 10. lipnja 2020.

LJUBAVNA

Vidio sam je golu i zavolio je
očima i rukom i tugom u dlanu,
zmiju sam zmijio, kosom sam kosio,
vodu sam nosio dok sam obosio.

Zavolio sam ruke, zavolio sam ženu, noćnu ulicu
i jednog kopca i jednog popca, jednu jogunicu,
zelenu livadu, kobilu mladu, moju golubicu
zabolio sam krvlju, zagolio sam zoru, pticu pjevicu.

Jure Kaštelan 

Kaštela - Biblijski vrt

utorak, 9. lipnja 2020.

TVOJA DUŠA ŠUTI I GOVORI

I
Suza i grana masline
na nebesima
Znak ljubavi
Na nebesima će suza zasjati
Tvoja duša svijetli
sa dna mene
Ukazuje se more - tvoja duša šuti
Sviraju glazbe - tvoja duša govori
Tvoja duša šuti i govori:
treperi buduće lišće
u krošnjama

II
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje ti činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hoću da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom

III
Slijedim svoj san
I u morskim dubinama zazivam svjetlo:
Uđi u njezino tijelo
da ga ne izgubim

IV
Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi

V
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš
Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš

VI
Okrećem se prema odlasku
i prema siromaštvu
na granicama Stvaranja i Umiranja
Pristup tebi
značio bi približavanje veličanstvu hrama
koji obasjava u sebi samo mrtve
Nestvarna
ali stvorena od mene
gdje je sunce zaronilo u more
kad je čovjek ostao sam
i gdje je bog od imena postao stvarnost
što bih mogao učiniti da te spasim
(ali da ne priznam smrt)
osim da te u sebi ubijem.

VII
Kao da si mrtva
I to je pojmljivo samo meni
Ja se vraćam sa sprovoda
Okolo mene i tebe nema svjetla
u kome se prepoznajemo
Kao da si mrtva
Tvoj život prolazi na sve strane
Samo u smrti za mene
Ali - tvoj ljepši život živi
Nestane li tog sunca
koje me grije
ti ćeš se kretati između kuća i ljudi
kao doseljen stanovnik
jer će svijet izgubiti tebe koji si napustila
Jedini biljeg tvoga života na zemlji
bit će
ovaj moj jecaj za tobom
Drveće plače pjesmu
koju sam za tebe izmolio

Josip Pupačić

Kaštela, Biblijski vrt
 

nedjelja, 9. lipnja 2019.

PANIKA PROSTORA

U mojoj se glavi
neprestano roje krajolici.
Gorski, ravničarski,
ljetni, zimski...
Izranjaju u snu,
prate me u šetnji,
zaskaču s leđa dok razgovaram.

Htio bih zaustaviti
to zujanje u ušima,
tu paniku prostora,
od silnih krajolika načiniti kuću,
ispred nje drvo,
na drvetu pticu
koja pjeva vjetar i oblake.

Svašta sam već pokušavao.
Bio sam gore i dolje,
gorio sa suncem, padao sa snijegom.
(Ništa nisam prepuštao slučaju.)
No, u mojoj glavi kao u košnici
samo su nicali novi prizori
– dubina je precrtavala površinu.

Nedavno sam prestao putovati.
Na zidu u spavaćoj sobi
nacrtao sam kuću, drvo i pticu.

Krešimir Bagić 

Kaštel Gomilica - Kaštilac
 

petak, 7. lipnja 2019.

PRATNJA

Njene mi oči nisu dale
Zaboraviti posve na nju.
One su samo meni sjale
Na mojem dugom putovanju.

Kao da hoće da me brane
Sve moje pratile su pute.
A u tegoba pune dane
Pogledahu me zabrinute.

Dobriša Cesarić 

Aerodrom Split - Kaštela

nedjelja, 28. listopada 2018.

KIŠOVITI DANI

Nebo zaogrnulo ogrtač mrk, jednolik, umoran.
Ujutro rano počela kiša srebrna,
I sipi, i sipi, uz lagan šum.
Neprestano.

U sobi mrak. Blijed, bolestan.
Bljesne,
Zagrmi,
Sijevne
Munja
Te malo
Zasvijetliv
Nestane
Zauvijek.
Nepoznat glas, uz posao, pjeva
Poznatu, staru ariju,
Neprestano.

Ovi dani kišoviti, mrakom oviti,
Rastužiše me;
Počeo sam čeznuti za plavom ljetnom večeri,
Kad bih dragoj djevojci dolazio nasmijan.

Dragutin Tadijanović

Splistski aerodrom

  

četvrtak, 11. listopada 2018.

HRVATI MI IDU NA JETRA

Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina


Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:

U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.

Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.

I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-

Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.

Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.

U mom slučaju to su Hrvati.

Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.

Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.

Boris Maruna 

Split-Kaštela-Čiovo

  

četvrtak, 1. ožujka 2018.

SLUTNJA

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.

U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.

Dobriša Cesarić 

Aerodrom Split, Kaštela

  

ponedjeljak, 29. siječnja 2018.

VRIME NIT TRENE NIT PRENE

Vrime nit trene nit prene
ono uvik na mistu stoji
i muči
ma sve živo ča se u njemu obarne
vrime izvarne
sameje
istrepje
i ne haje ča vitri riču
ni ča triski tuču
ni ča goridu i grevi i dnevi
ni ča se škuro drži duro


Jure Franičević Pločar

Splitski Aerodrom - Kaštela


subota, 28. listopada 2017.

SMRT

Nešto je palo,
sa stola,
u tišini.

Dok je polako
silazio stepenicama
nije se sjetio djetinjstva,
nije upamtio ni jedan jedini dan,
nikakav film o tome
što je bilo,
sve se to desilo drugome.

Ali, kad mu je ruka
već gotovo dotakla nebo,
sjetio se:

Nije ispraznio pepeljaru,
nije namjestio jastuk na uzglavlju,
nije nahranio pticu,
nije ostavio vrata kaveza
otvorena.

Zvonimir Golob

Kaštel Sućurac

nedjelja, 22. listopada 2017.

PJESMA UMORNA ČOVJEKA

Težak sam kao zemlja, isušen kao pepeo.
Želio bih još trenutak slušati meku kišu, tihu i obazrivu.
Ali ne plači, ljubavi moja. Oprosti! Kriv sam.
Zaboravio sam i godišnjicu i ruže.
Zamrači, ipak molim te, i ne daj da se naslonim na tišinu.
Danijela, molim te. Danijela, vjeruj mi. Dabome, lijepa si.
Uvijek si lijepa, ljepotice moja, ti vječno mlada grlice.
Čemu suze? Rekao sam ti da nije ništa. Samo sam jako
                                                                             umoran.
Točno, perivoj, vodoskok, u njemu, kažeš zvijezde
modre i tople od naše sreće. Jasno, tko poriče zvijezde?!
Tko poriče vode?! I grane zanjihane.
Ta valjda je bilo i nešto lahora. Tko poriče tu klupu?!
Bila je zaista jedna klupa u sjeni i radosni grad.
Bila je barka i zvučno more.
Da, govorio sam ti da su ti oči dva mala bistra mora.
I plakao sam od ljubavi. Ta tko poriče plač, tko poriče
                                                                            more?!
Tko može poreći da su nas polijevale kiše
i da su nas ovijale trave i lišće, pokrivali snjezi
da sam ti govorio lijepe riječi, svijetla moja dušo!
Mogu ti reći: Srce moje! Samo zamrači sobu, molim te
i zamoli prolaznike i gvožđa da me ne bude.
Nešto suviše sja ovo nagnuto nebo
i nešto suviše dršće u dubinama.
Svima reci da sam umoran, samo umoran, jako umoran
kao stara maslina, kao prag tamnice, kao stup vješala
i ne plači, Danijela, molim te.
Spusti zastore i budi moja dobra duša u mraku.



Jure Franičević Pločar


Kaštel Gomilica  

četvrtak, 7. rujna 2017.

DANI SU TE NOSILI

Dani su te nosili nespretno na leđima
i kosti ti savijali u žurbi po neravnu putu.
Godine su te prtile i vukle kao pastorče.
Putovao si svoj put na grbači vremena
kao na mučilištu. Utroba ti je bila prazna
od trešnje, glava nabrekla od klimatanja,
noge, bez stremena, teške i produljene.
Teglila te iznemogla i hroma životinja:
zakašnjavao si na sve vlakove i dugo čekao
po svim čekaonicama, spokojan i šutljiv.
Putovao si uz sporu vožnju, stajao na svim
beznačajnim stanicama, uklonjen s glavnih
tračnica, da bi projurili brzi ekspresi.
Uvijek strpljiv i tih, mrtav od duga drumsanja.
Uvijek strpljiv, i eto, začudo, ipak si stizao
na svoja škrta odredišta; uvijek malo prekasno,
ali si stizao, i često si znao biti sretan,
mnogo sretan - na dolasku.

Nikola Milićević

Kaštel Gomilica

  

petak, 21. srpnja 2017.

I NE ZNAŠ

I ne znaš kako je bio
                        velik dan,
i kako si me voljela,
i kako si bila mala
                        za ljubav.
I ne znaš kako te nije
bilo, i kako si me voljela
i kad si postala
veća
                         a nije te bilo
kako si me voljela.
O kad su glavinjali
spori dani kako si
me voljela.
I kad si došla
                         a bio sam umro
kako si me voljela.
I kako si narasla
I kako nisi znala.

Josip Pupačić 

Kaštel Gomilica - Kaštilac




petak, 30. lipnja 2017.

BOJIM SE PUSTINJE

Bojim se pustinje,
koja se pokazuje i nestaje
pred nama. I izranja i uranja. I nestaje
pred nama, koja urliče.
Bojim se naših ruku, koje vape, koje se slamaju,
koje plaču i nestaju u nama. Bojim se
našega zalaska za čvorove godina, za rubove
mira. Bojim se, jako se bojim
žute zmije ludila, koja bi mogla
opasati zemlju i stezati je
svojim snažnim mišićima. Bojim se
da ostane drveće boso, da zaplače
planina, da svijet zaboravi
trave, da djeca zapamte
vukove. Bojim se gusjenice zime
koja se grči i mota u sebi
proljeće. Bojim se da ožive
noževi i da zaplešu stupovi
krvi, jer ću poludjeti nevino
(i moja će mrtva
braća plakati za mnom).
Bojim se tuđih
nepoznatih riječi, koje bi značile
zloću. Bojim se da umore zanesene
ruke djevojke, da udave svijetlu
boju rađanja i da
izdaju mir. Bojim se, da zauzdaju djevičanstvo
Zemlje i da zavijaju za njom:
"Bludnice".

Josip Pupačić

Kaštel Gomilica


nedjelja, 23. travnja 2017.

OČE NAŠ

Uspinjem se na brdo ponad mora,
opojen mirisom čempresa
očaran ljepotom masline
U hodu molim zastajkujući:

Oče,
Gle! Ne uči nas reći: Bože,
Smjeti Boga zvati Ocem
tko bi se usudio
što velim usudio
drznuo, tko bi se se drznuo.
S time "Oče" rečeno je sve:
pokazano porijeklo
od Boga sam, od Boga smo
iz Ljubavi;
iskazan je odnos,
smijem s Bogom
kao što smijem s ocem
smijem se smijati.

Oče naš.
Nisam jedinac.
Nisam jedini
koji bi Boga zvao ocem.
Oni koji ga još tako zovu
meni su braća.
Nisam jedinac
ali sam pojedinac.
Ipak Bog ljubi pojedinca
kao jedinca.
osokolio nas je Isus
Boga smijemo zvati Ocem
Djeca Božja se zovemo i jesmo
Koja novost!
Kakva radost!
Smisao postojanja.

Koji jesi na nebesima
Koji jesi
Ne priča - mit
Na nebesima
ne nigdje - utopija

Sveti se ime Tvoje
Ne razumijem što to je
Ime, znam, da je onaj koji ga nosi
Sveti se ime Tvoje bit će
bio poštivan Oče
Pa to je prvo što se traži:
poštivanje Oca

Dođi kraljevstvo Tvoje
Kraljevstvo što je?
Poredak prostor i vrijeme
Božji poredak
na svem prostoru
i u svakom vremenu.
Poredak kakav je Isus
svojim zbunjujućim i zadivljujućim riječima
svojim djelima naviještao:
gdje će
čovjek radije davati nego primati
pružati i lijevi obraz
praštati kiši što pada
i na zlog susjeda.
Kraljevstvo u kojem je kralj koji reče:
"Da, ja sam kralj,
ali kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta".

Budi volja Tvoja
Čija volja? Očeva.
Za dijete je dobro
činiti Očevu volju,
jedino dobro.
Kako na nebu tako i na zemlji.
Na nebu nisam bio
a na zemlji vidim kako je.
Ne znam što je nebo,
ne znam gdje je
no znam da je kod Boga
"Uđi u radost gospodara svoga".
Radost na zemlji kao radost na nebu
to je volja Tvoja.

Kruh naš svagdanji
daj nam danas
Kruh ime je za jelo
Jedemo svaki dan
i ne jedanput u danu.
Radimo da bismo jeli
i jedemo da bismo radili.
Tri puta na dan
hranimo gladna usta
Tri puta dnevno
prinosimo žlicu ustima
Kruh naš
ne godišnji
ne povremeni
kruh naš svagdanji.
A ipak uči nas moliti:
"Daj nam danas".
Ne "Dah nam vazda"
Ne "Daj nam vječno"
Daj nam ga danas.
 Jer dosta je zla svakom danu
a čini se, i dobra.
Ovaj dan
bez tjeskobe za sutradan.
Daj nam danas kruh
kao što si jučer ocima dao manu.
Ne živi čovjek samo o kruhu
nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Otpusti nam duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Dug zao drug.
Dug treba vratiti ili oprost od duga dobiti.
Tko će Bogu vratiti što mu je dužan.
A dužan sam mu što jesam,
postojanje, disanje i srca kucanje
Dužan sam mu najviše
što se ne smatram (ne priznajem) dužnikom.
Što imaš a da nisi primio.
Kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Tko su moji dužnici?
Tko je meni što dužan?
Bližnji mi je dužan ljubav
jer pisano je "Ljubi bližnjega svoga"
a on me mrzi.
Dužan mi je moj ogrtač
A pisano je:"Daj mu i košulju"
Dužan mi je lijepu riječ
jer pisano je:"Razgovarajte u pjesmama".
Ajme, zašto je Bog svoje otpuštanje
vezao uz moje
Zašto će meni mjeriti istom mjerom
kojom ja mjerim svome bližnjemu
Zašto uvjetuje svoj otpust mojih dugova
mojim otpustom dugova mojim dužnicima

I ne uvedi nas u napast
nego izbavi nas od zla.
Na sve strane napasti
Svuda požuda očiju i oholost života.
Ne razumijem, kako bi nas otac uveo u napast
A, sinulo mi:
ne uvedi nas u prilike koje su napast
u priliku koju žudimo kao životnu priliku
a ne vidimo nepriliku;
u priliku koja nam se smije
kao zvijezda danica
a samo Otac znade
mrak iza zvijezda;
priliku iz koje vreba skrita opasnost,
uspjeh iza kojeg dolazi poraz,
uspon iza kojeg slijedi pad.
Ne uvedi nas u napast.
Nego osobodi nas od zla.
Neka znalci izvornog jezika
apo tu poneru prevode
muškim rodom "od Zloga"
neka neki srednjim rodom "od zla",
no Zli je zlo.
Ti koji Jesi osobodi nas od Zloga
koji je protivnik Onoga koji Jest
i svega što jest,
ubojice ljudi od početka,
koji ubija život  na djeliće ili odjedanput.
Oslobodi nas od Zloga
koji zavidi svemu što jest.
Oče naš koji jesi.

Sad znam zašto nas je Isus učio moliti "Oče naš",
Zato što je rekao:"Došao sam da imaju život,
da ga imaju izobilno:" Amen.

Ivan Golub 


Kaštela - Biblijski vrt Stomorije - Pjesma nad pjesmama



četvrtak, 20. travnja 2017.

ZAHVALJUJEM TI ŠTO ŽIVOT NIJE AUTOPUT

Zahvaljujem ti, Gospode,
za ono za što sam te uvijek molio
da odvratiš od mene,
za ono što nikad nisam volio ni razumio.

Zahvaljujem ti što ne šalješ anđela
da me Habakukom učini,
već mi daruješ prašnjavu cestu i neprohodan put.

Zahvaljujem ti što svakom čovjeku daješ
da probija svoju stazu kroza šikaru.
Zahvaljujem ti što život nije autoput.

Ne dolikuje da Tebe svjetujem,
ali ne dopusti da nam izgrade putove.
Daj svakom čovjeku i posljednjem Adamu
da krči stazu!

Zahvaljujem ti što ne mogu,
ma koliko me tko uvjeravao ili silio,
proći put koji nije moj.

Zahvaljujem ti što mi daješ lutati
da li je to lutanje zapravo?
Kakogod bilo molim Te: ne daj
da život posatne autoput!

Ivan Golub

Biblijski vrt Gospe od Stomorije - Kaštela

utorak, 24. siječnja 2017.

HRVATSKA PJESMA

Glasna, jasna od pameti
Preko dola, preko gora
Hrvatska nam pjesma leti
Sve do sinjeg tamo mora,
Časak meka.
Čas kô grom:
Vječna jeka
Za naš dom
Davor oj,
Brate moj!
Nek se slože grla bratska:
Živila Hrvatska!

Gromorna se orijaše,
Zator slaveć
Tatar-kana;
Uz nju vječnom slavom sjaše
Zastava od sto nam bana;
Turad splesa
Bakač ban,
Svijet potresa Frankapan,
Pojuć: oj!
Brate moj!
Nek nam bljesne sablja bratska,
Živila Hrvatska!

Širom vala pjesma zvoni,
Naša pjesma iz sto grla,
Kada u svijet lađu goni
Od mornara četa vrla.
Talas vrije,
Gine brijeg;
Slavno vije,
Naš se stijeg;
Mornar moj
Pjeva: oj!
Složite se grla bratska,
Živila Hrvatska!

Nojcom blagom tih se ljulja
Ljupke pjesme odziv sladak,
Kao milen pijev slavulja,
Što kroz zelen cvili hladak,
Kad doziva
Vojno drag
Milka živa
Uzor blag:
Dođi oj,
Raju moj!
Mladim pjeva četa bratska:
Živila Hrvatska!

Davor, braćo, s duše pune,
K zvijezdam nek se pjesma vine,
Kada klikće, plače, dune,
Kao vjetar sred pučine.
Svako doba
Svaki čas
Sve do groba
Diži glas,
Pjevaj oj,
Brate moj!
Nek se čuju grla bratska:
Živila Hrvatska!
August Šenoa 
Kaštel Lukšić

ponedjeljak, 17. listopada 2016.

KAD ME JE ON...

Kad me je On
Jahve dobri Bog
zasadio u svoj vrt
zapovijedio je: Rasti

Ne znam je li zamislio hrast
ili me zaodjenuo u lozu —
Je li me s kojom životinjom usporedio
je li mi zvijezdu
na kraju namijenio

Zato mi je srce
veće od dječje želje
Zato se od svake
i molitvene želje
neba dijele.

Stanislava Adamić

Biblijski vrt Stomorija - Kaštela


subota, 8. listopada 2016.

LJUBI JEZIK

Ljubi, sinko, jezik roda svoga
Ljubi žarom srca mlađahnoga,
Po jeziku poznaje te svatko,
Pa il' pjevo ili gorko plako,
Po njemu si hrvaćansko dijete,
I baštinik prošlosti nam svete!
Istom riječju zborila ti mama,
A riječ njena to je sladost sama,
Ista riječca dovede Hrvata
U dom mili sa hladnih Karpata,
Istom riječju danas Hrvat slovi
Ko i nekad slavni pravdjedovi!
Stoga ljubi jezik pređa slavnih,
Pun je slasti i spomena slavnih.

Ante Jukić


Kaštel Lukšić - Dvorac Vitturi