Prikazani su postovi s oznakom Plitvice. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Plitvice. Prikaži sve postove

utorak, 23. travnja 2024.

PJESMA ČOVJEKA S TAJNOM

                                                   Niki Miličeviću
To ne zna nitko
I nitko ne vidi moje vječno bjegstvo izmeđ ljudi kroz ulice
(Misle da se meni žuri)
O to bjegstvo
O to vrijeme
Zar ću uvijek čekat danju noć i noću dan?
Zar će uvijek moj Bog mene plahu zvijerku ganjati?
Moj Bog nije lovac koji strijelja
On se igra

Moja vječna nemoć
Božja igra
Ništa
Prkos svija glavu ponizno

Idu moji prijatelji
Izdaleka za njih stvaram lice
Posmijeh
Sretna ruka stišće sretnu ruku

Radost jedne moje duše
Ja imadem bezbroj lica
Ja imadem bezbroj duša
Za svakog po jedno lice i po jednu dušu
Tuđa moja lica
Tuđe moje duše
Moje lice nitko nije vidio od ljudi
Moje lice čudno bez oblika
Moja duša stoji gola samo ispred Boga
Moja duša što se previja i divlje dreči.

Antun Branko Šimić


Plitvice

srijeda, 17. travnja 2024.

NIŽI RAZLOZI

Dva se jarca susrela na brvi,
pa svijet gleda: koji će prijeći prvi?
Ali jarci još na brvnu stoje,
jer se oba - hladne vode boje...


Gustav Krklec


Plitvice


 

utorak, 7. studenoga 2023.

PJESMA O SMRTI

Doći će jesen bez uvelih grana,
bez kiše, bez tuge, bez vina će doć.
Gle, ona neće imati dana:
Imat će samo jednu noć!

Crnu će zimu vrijeme nam dovuć,
 al snijeg te zime neće past;
Zemlju će sunce u proljeće povuć,
 al ono neće sjat i cvast.

 Sasvim ko zima i ljeto će minut;
 i godine prazne tako će teć,
 i sunce ti neće nikada sinut
- ni riječi nećeš na to reć.


Dobriša Cesarić


Plitvice



utorak, 23. svibnja 2023.

ŠUME SNIVAJU

Izlazim u noć. Žaloban. I lutam.
Cesta mi pruža dlanove mrke: gazi!

Oblačje prekri plavetnilo neba,
Dok vjetar, skitalac star, za rubom šume drijemaše:
U ruci mu svinut štap.
Za pojasom zataknute svirale.

Mrak, pretežak mrak
Liježe na lubanju moju
I razgovara sa mnom kao brat.

Iznemogao, pružim se po travi
Te nasloniv uho čujem srce zemlje:
Udara, udara, udara.

Šume oko mene, u povorkama, snivaju.

Dragutin Tadijanović



Plitvice

utorak, 30. studenoga 2021.

POSLIJE BERBE

Ovo riđe lišće na vjetru u voćnjaku
sad živi pod kišom sve uzbibano i govori,
a navrh stabla, tamo
gdje se u zraku rote vampiri,
na grani je ostala tek jedna jabuka,
posljednja žarka divota, još nenačeta.

Prije nego strune treba je spasiti,
uputiti je tamo gdje je pošla:
čovjeku, kao zemna hrana.
Bude li uman, on će još malo
kupati se u rujnoj oblini
orošenoj kapljama: ona je zbilja njegov plod.

Sivo si nebo koje se navlačiš,
siv si i ti vjetre,
puhnite, duhnite, učini zimo što moraš

a sjećanje je strahovita stvarnost,
ono je kao gladna utroba:
žestoki vapaj stvari kojih više nema,
uskovitlani zrak s vampirima, a i s njima
i jabuka i san i sama tvar
onog što još nije bilo.

Nikica Petrak


Plitvice

petak, 26. studenoga 2021.

JESEN

Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.

Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.

U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.

A kada livadama dune
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.

Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagrnuo se ogrtačem.

Dobriša Cesarić

Plitvice

nedjelja, 21. studenoga 2021.

SVAKI NOVI DAN

u šumi gorkih plodova
plastično – metalnih malih smrti
prvo sunce je kocka
par – nepar
jedan od nas neće se vratiti
svaki kraj novi početak
budim se u postojanim zidovima
prvo sunce je muha koja traži kutove
iznova upoznajem mirna lica naše djece
- ali moja ljubav je otrovna
ti hodaš u sjenama prašine
na sebi nosiš čestice propadajućeg mora
lovim te
kao hobotnica crnom pjenom koja zatvara dan


Tomica Bajsić


Plitvice

srijeda, 17. studenoga 2021.

JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira.

Antun Gustav Matoš


Plitvice

utorak, 16. studenoga 2021.

IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke
i budi mirno nesretan
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života
pa nek te vije bilo kud
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije ,
za let si, dušo stvorena....
za zemlju nije , za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

Tin Ujević







Plitvice

petak, 29. studenoga 2019.

A POTOM,

bit ćemo surovo radosni. Nitko nam ništa ne može.
Mi ćemo pobiti sve: tko ima tu neke zapreke,
nije za ovaj svijet. Kakvi tata i mama,
kakva djeca, more i planina. Tko ne jede,
bit će pojeden, prožvakat ćemo ga
dok si rekao keks.

Strašno se svijet dijeli na dvoje.
Tko zna, još zaziva tišinu.
Tko ne zna, žudno se pridružuje
golemom kaosu u kom je sve
već unaprijed raspoređeno.

I dalje dugo čekam jesen, a jesen davno prošla,
sve jabuke su već smežurane, dunjo moja,
nije me strah ni čekanja ni zime,
nije me strah duboke studeni svemira,

nego me raspinje
to što ne znam ništa,

slika svjetlosti do koje se
iz mojih čizama više ne može prijeći prag

u neki drugi san za tebe, stvarniji od stvarnosti.

Nikica Petrak


 Plitvice

petak, 30. studenoga 2018.

PONAVLJANJE LJUBAVI

Matku Peiću


Mala zemljo iskašlji stoljeća i udahni zrak iz visine,
progrizi razbojišta na panju Gvozda ispredena,
zgrušana pjesmo do daha probodena, izbodena.
Ti si ona junica što su joj kosti polomljene,
ona topla bujica mlijeka niz lipe i omorike,
blaga blizina malenih.
Treba se razbočiti, zamukati do dúge tihim sumrakom.
Prisjati dragim kamenom u mreži paralela i granica,
na tom oklopu kornjače:
srcem svih paćenja, stolnom svjetiljkom savjesti.
Meku mi svoju njušku stavi na rame,
u oči da se gledamo: dvije dobrote.
Evo izgovaram tvoje ljupko, strasno ime: Hrvatska.


Milivoj Slaviček

Plitvice



četvrtak, 29. studenoga 2018.

PRIMJEDBA IZ EPOHE

Kroz gnjila koračao sam vremena
znajući sve to
čitajući dobre humoriste
pišući svoje knjige i postajući legendom
Doprijevši do dna napredne tuge, nemoći i zadahâ
ostadoh čist i mudrima drag:
jer sam i neopazice tome svoj posvetio život


Milivoj Slaviček

Plitvice

  

srijeda, 28. studenoga 2018.

PJESMA O RIJEČI NIKAD

Teška i neshvatljiva je to riječ
Pogledajte, govori se i događa se:
A on se nikad nije vratio
Ali to nikad neće biti
Nikada te više neću vidjeti
Nema nade, jer nikad se još nije dogodilo
Nikad nam više neće biti tako
jer ništa se ne vraća i ni mi se nikad više
nećemo pojaviti nigdje ovdje
nigdje nikad nitko od nas
nitko od nas nigdje više
Otišao je Svijet, zamaknuo u druga stoljeća
i u druge sne

Milivoj Slaviček

Plitvice

  

četvrtak, 22. studenoga 2018.

IMA JOŠ MJESTA U SVIJETU

Ima još mjesta u svijetu
gdje veče pripada sebi i silazi
gdje su kuće naprosto za stanovanje
gdje se zemlja naprosto prostire
a staze, jednostavno, služe stanovnicima
Gdje jezero ima svoj fini led
a sobe očekuju došljake
Gdje bregovi znaju da su blistavi bregovi
i da su porodica bregova
i ništa više


Milivoj Slaviček

Plitvice



srijeda, 21. studenoga 2018.

KAD SE LUPIŠ SJEKIROM PO NOZI DOK CIJEPAŠ DRVA

onda ne misliš na poeziju
ili na velika djela
ili na politiku
ne prkosiš Bogu
malen si kao zrno graška
dok čekaš da bol
prestane.
Kada te izbuše geleri
od minobacačke granate
onda ne razmišljaš o dojmu
koji ostavljaš na žene
ili o nacionalnoj himni
zavučeš se pod kamen
i čekaš da bol prestane.
Kada se za tobom zatvore
vrata istražnog zatvora
onda misliš o slobodi.

Tomica Bajsić 

Plitvice

  

nedjelja, 21. svibnja 2017.

NE PIŠEM PJESME NEGO TU GDJE ME STIGNU

Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu,
ne kažem da ne bježim pred njima, bježim,
često, stižu me, gaze, biju riječima kao bičem;
pripusti me u svoju tišinu, nađi mjesto

na kojem će sve ono što u tom trenu vičem bit
pjesma,ništa drugo, neka se k meni prignu

visoke grane s tugom najžućeg voća, nije
lako se meni do njih popeti, jedva usne
dosegnem, čak i svoje, kamoli trešnje, tako
vesele kao da će zauvijek sve što prije

bilo je biti opet, nikad se ne zna kako podići
treba ruke, predat se, kad se zgusne,

Ili u svako doba, onako kako činim

kad predajem se tebi, cjelovom, sav u znoju,
u maslinovom vrtu, na vrhu tvoga brijega;
ne pišem pjesme nigdje nego tu, tu me stignu.

Tu

Podivljale su šume od proljeća što stiže,
srne su iznenada propjevale u noći,
Iz vlažnih zakutaka izlaze vlažni snovi,
Postoji ipak mjesto gdje opet treba poći,
Porasli nismo nego samo nebo nam je bliže.
Ne lovi cvijeće leptir, leptira cvijeće lovi.

Iz koštice izraste stablo pod noge ptice
točno po mjeri, vrijeme stane kad cjelov pada,
na usne kao što oštra sjekirica siječe
sve što je nepotrebno, ostavi samo lice,
ostavi samo dio koji se uvijek nada
nekom priznanju, nekoj nagradi koju stječe.


I konj i trk i kamen i kiša koja pljušti,
ne možeš predvidjeti gdje će se nešto važno
izreći, ili možda prešutjet, sve odjednom
steklo je neku važnost, čak i drugarstvo lažno,
bolje je nego bliskost od koje koža ljušti
s tijela se, sad i zmija se svlači svakim tjednom.

Poznajem povijest svijeta a samo tvoje zjene
promatram vrlo pomno, oduvijek tako činim,
zato ti savjetujem, samo od sebe uči,
pogledaj oblak, shvati zašto se tako muči
da bude zec i tigar i riba, što se mene
tiče, ja ne mijenjam se, ili bar tako hinim.


Luko Paljetak 

Plitvice


četvrtak, 23. veljače 2017.

POGLEDAJ PATKE DRAGA

Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno.
Šta ćeš sada bez mene tako sama?
Svi idu u dvoje, ali ti i ja,
svako svojim putem.
Pogledaj patke, draga, nekamo lete.

Svugdje parovi, svugdje on i ona
i ptice kao i ljudi drže se za ruke,
samo ti i ja stojimo bez riječi
kao dva broda u magli, ispod tuđih zastava.

Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno,
šta ću sada bez tebe u toj šumi?
Svi nekamo žure, ali ti i ja,
na koju ćemo stranu?
Teška si odviše, ne mogu da te nosim.

Nisam te volio, sada mogu reći.
Dok si kraj mene ležala, gdje sam tada bio?
sada ti i ja stojimo bez riječi
kao stablo i sjena koja mu više ne pripada.

Zvonimir Golob

Plitvice

utorak, 31. siječnja 2017.

JAVOR

Gdi je ono uzraso javore
Ispod brda, u dolini tamnoj,
U sred drača i tvrda kamena,
Ni na vodi ni na bijelom danu?
Gusta ga je magla pritisnula,
Pobratime, kano sinje more,
Da ga žarko i ne vidi sunce.
A vrh njega brdu na prisoju,
Tu se vise brijesti i jablani,
I gizdavi hrasti od vijeka,
Te se uz njih vite loze penju
I rumeno proiznose grožđe.
Tud se ori bleka od ovaca
I sviroka mladog čobanina,
Žubor ptica i žamor vjetrica.
Sam se javor sobom razgovara:
"Avaj meni do boga miloga!
Što sam tužan sreći sakrivio,
Te me huda u dolinu vrže
U sred  drača i tvrda kamena,
U sred magle i debela hlada,
Ter se jadan ukrijepit ne mogu,
Ni pomolit glavu na vidjelo.
Kamen ne da, da u zemlju rastem,
Magla ne da, da se u vis dižem,
A drač ne da, da ukrijepim snagu,
Već mi pije krvcu iz njedarca.
Il sam drvo, ko što drvje nije,
Te ne vrijedim, da po svijetu gledim?
Il je moje srce od kamena
Ter ne može dobra zaželjeti,
Ni priljubit dana bijeloga,
Ni pram jasnom nebu uzletjeti?
Da je prvo, otkuda mi grane?
Otkuda mi žile i korenje?
Otkuda mi ova kosa rusa,
Rusa kosa od uvela lista?
Da je drugo, drugo bit ne može,
Jer što zborim, to i srce želi,
A što želim, to i ustim velim.
Ajde dakle, jadno srce moje,
Kupi sile što najviše možeš,
Tere tvrdi u zemlji korenje
I razgoni stanovno kamenje;
Ne bi li nam bog i sreća dala
Da i jasan zrak se podignemo
I vedrije nebo ugledamo
Nit se plaši, tužno srce moje,
Ne plaši se tvrdoga kamena,
Nit se plaši drača bodljivoga,
Niti magle, ni debela hlada:
I okupi po žilama krvcu,
Već pomeni boga velikoga
Te se ne daj, već na nebo gledaj!
Što nam kobne uskratiše zvijezde,
To nam, srce, osvojiti treba
Svojom snagom i krijeposti svojom
I uprijeti put nebesa grane."
To govori a bogu se moli,
I sakuplja po žilama snagu,
I raspinje stanovno kamenje,
I odbija drača neplodnoga.
Koliko se javor posilio,
Tvrdi njemu kamen popuštao
I pred njime drač se ugibao.
Što ne danas, to će sutra biti,
Što ni sutra, to će prekosutra.
Uzdiže se zeleni javore
Od dan do dan nebu pod oblake,
Vite svoje razmahujuć grane
I tjerajuć maglu po dolini
To gledali sa brda jablani,
Stari hrasti i zeleni brijesti,
I pod njimi vinove lozice,
To gledali, te su govorili:
"Mili bože, čuda velikoga!
Što se ono zamuti dolina,
Gdje se po njoj gusta magla vije,
Gusta magla kano sinje more,
Il zeleno ždrijelo od jezera?
Rek bi, brate, kit ga zamutio,
Golem kite il aždaja ljuta,
Il se po njem valjaju dupini!
Vijek prođe, toga bilo nije,
Drugi prođe, toga ne vidismo,
Treći prođe, i još ne bje toga!
Iz sred magle i debela hlada
Zelen javor pomolio glavu!
Kud se penješ, mlađani javore,
Kud se penješ, kud li grane stereš?
Nećeš jadan brda dohvatiti,
Iz nizine nadmašit visine."
Mlad javore tiho odgovara:
"Nije meni do visina vaših,
Do brdašca suncu na prisoju,
Već pomaljam glavu na vidjelo,
Da ugledam nebo sa zvijezdami,
Mjesec sjajni i sunašce žarko,
I pod njime što u svijetu biva.
Od kolijevke pa do tamnog groba
Prava svakom veličina teče,
A od nogu pa do vrha glave
U pametnih mjeri se visina.
Nije moje, što stekao nisam,
I što pusta podade mi sreća,
Već je moje što sam dohvatio
trateć svoju od njedara krvcu.
Nije visok tko na visu stoji,
Nit je velik tko se velik rodi,
Već je visok tko u nizu stoji
I visinom nadmaša visine,
A velik je tko se malen rodi,
A kad padne, golem grob mu treba."

Ivan Mažuranić, hrvatski književnik i prvi hrvatski ban pučanin
 
Plitvice





srijeda, 26. listopada 2016.

GMIZAVCIMA

Dosta mi je vašeg  mrtvog smijeha
prazne ledine vašeg lica
vaših rukovanja
          što izlučuju sram
vaših gledanja
ugasnutih nebosklona
          vaših ljubaznih riječi
omekšanih na smetlištima.

Dosta mi je nagovještaja vašeg koraka
vaše sjene
          oživotvorene u zamci -
vašeg kroja krpe boja
golotinja.

Dosta mi je vaše šutnje
pritajene kao zaraza -
vašeg daha
koji ubija.

Stanislava Adamić
Plitvice - Daždevnjak




utorak, 25. listopada 2016.

NEKOLIKO NAS

                                     Antunu Šoljanu
                      I
Uz nas struji oštra brzica mrtvaca
A netko glavni sve to mirno promatra
Nas nekoliko od zlata s osmijehom pred
                  puškama
Tko zna možemo li umrijeti

Vjetar bi da uresi našu kosu suhim lišćem
Sunce, naprotiv, kuša da nas razjari

Ništa ne razumijemo i sve krivo činimo
Što ćete vi kad-tad blagoslivljati

                     II
Kušali su nas kupiti ljubavima, ali se nismo
                mogli prodati
Premda su očito naše ruke bile pružene
Išli smo u sjajne ratove po blistave ordene
Ali kad su se dijelili mi smo usnuli

Da, htjeli bismo da nam netko kaže kome
                pripadamo
(Kad već svoji nismo)

Onaj koji znade - šuti, kao da još razmišlja
Premda je odluka po svoj prilici donijeta

Slavko Mihalić 
Plitvice