Prikazani su postovi s oznakom Brač. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Brač. Prikaži sve postove

srijeda, 6. ožujka 2024.

ČAMAC

Noćna tišina svud se krili
I prepun sjete topli mir,
Negdje tek stari klavir cvili
I zrakom luta netopir,
Pa buni sjetu – topli mir.

Srebrenom vodom dolje pliva
Pun mjesečine čamac sam,
Kao da nojca u njem sniva,
Gdje čudan modar gori plam.
Lagacko plovi čamac sam.

Šuteći pokraj žala stojim…
– O, hoće l’ ikad natrag doć
Vozeći Sreću?… Ja se bojim
Da čarna će ga zavest noć
I nikad više neće doć…

Antun Branko Šimić


Bol na Braču

utorak, 5. ožujka 2024.

MORE NADE

More zlobe, more tuge,
More jada i očaja –
Sačuvaj me dobri bože
Tako tužnih izričaja!
Zašto more punit jadom,
Zašto more tugom zvati,
Koga takva u životu
Zla sudbina samo prati?
Popet ću se na čičimak
Prelistat ću brda građe,
Gdje da moja topla iskra
Nesretnika toga nađe?
Da ga zagrlim u hodu
Pokažem vidike veće
I uvalu nade plavu –
More ljubavi i sreće.
Odvest ću ga opet natrag
Gdje je kao dječak bio,
Nek pogleda u budućnost –
More nade svijet je cio.
Vinograd imah na svom brdu rodnome,
Kopah ga, plijevljah i pjev suncu dižući
Sadih u njemu bijelu lozu vinovu.

Vladimir Nazor

Bol na Braču

četvrtak, 2. srpnja 2020.

RANA

Izgovori, reče on,
riječi o kojima šutiš.
Izgorjet će u tebi,
ući u tvoje meso,
putovat će, proklinjući,
u tvojoj zatvorenoj krvi,
odvest će te daleko
od tebe same.

Šuti reče ona,
riječi koje izgovoriš
stoje između nas
kao kamenje
na kome okovani leže naši snovi.
Kažeš li: idem,
već si zatvorio vrata,
već si daleko,
ne čujem korake
na stepeništu,
ne znam jesi li
udario šakom
o vrata lifta.

Riječi koje zastanu
na pragu usana
padaju na dno
kao nijeme životnje
na dno
svoga kaveza.
Govoriti ili šutjeti
znači izabrati
izemđu dvije samoće
onu u kojoj već bdijemo
zagrljeni.

Zvonimir Golob

Bol na Braču

srijeda, 1. srpnja 2020.

PRIBLIŽAVANJE OLUJE

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od grada

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi
darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, zrikavci i žito

Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)

Mnogi će ratari večeras kukati nad zrnjem prosutim
iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o
mijenama
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju

Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Zakopčaj haljinu, gle i cvijeće se zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati
sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati

Slavko Mihalić 


Bol na Braču

nedjelja, 2. lipnja 2019.

ZAŠTO NISAM SLIKAR

O, Bože, zašto mi nisi dao 
da slikar budem pa da
sve radosti i bolove svijeta
naslikam?
Da na platnima veličam
svetost žuljeva
naroda moga. (U svojim
skromnim rimama
tek odsjev svega osjećam.)

O, Bože, da mi je sad,
dok ovako ganut gledam
preda se,
živim bojama naslikati:

U daljini planine plave,
mekanim sjenama
okružene. 
Pa onda uvalu zelenu kojom
rijeka srebrna među vrbicima
protiče tiha -
ko čežnja moja
za smirenjem...
Zatim seoca skromna
obroncima razasuta;
crvene krovove 
skrivene među krošnjama
i vitke zvonike bijele 
s kojih se u suton
brižnim molitvama angelusi
jave i zamru

Stjepan Jakševac 

Brač
 

petak, 31. svibnja 2019.

I SADA KAD ČUJEŠ TE PRELUDIJE

i sada, kada čuješ te preludije:

ovaj život ti se učini prpošan i strm,
lijepi život, u proplancima jutro,
tko je taj čudesni skladatelj?

a onda putuješ dugo uz te
morske simfonije i plivaš u tišini:
ti nemaš ušiju, samo mozak sluša,
čitaš jutarnje novine, piješ čaj u zadimljenome expressu...

ja sam sretan! govoriš samozadovoljno u sebi,
a sretna budi i ti, makar te pod lopaticom...
evo zajedničkih muka, nedalekih od same glazbe,
evo te neskladne sarabande...

i sada kada čuješ te preludije:
oštri vid otkriva ti toga genijalnog skladatelja

kako se previja i muči. i muči.

Stjepan Gulin

Bol na Braču


srijeda, 29. svibnja 2019.

KUTIJA GAJA UTIJA

Već dugo te gledam, mudri starče: rukopis
pregažena lica, potamnjeli sjaj ruku što ih
uspori vjetar ravnomjerno urlajući svime
što je čvrsto između mene i tvog biljega.

I što je od nas preostalo? I ja sam
morao morima, kopnio kopnima, htio i
                                                     nestajao.
I ja sam samotni onaj čovjek koji se
                                                     pretvara
u kamen. A kamen je ljuta jedna zvijer.
                                                     Ljuta.

Dogovorimo se: jednom kad budemo
                                                       sami
pokazat ćeš mi u tom velikom Lapidariju
kutiju u kojoj vrijeme ne teče, koju čuvaš
za bolje dane, koju se nikada nisi usudio
pred svjedocima otvoriti.
Trgovao si srećom, uzlao se uvijek
                                                      Nepoznatim.
A sada: prošećimo tim spremištima ulja, tim
naslagama amfora, krenimo u dućane
                                                      gdje svila
ima skupocjen miris nemira što se valja
s tihih pučina. I što je od svega preostalo?
Zrak koji nas uzgoni iznad čulnih
                                                    gradilišta?
Neponovljivi vjetra onkraj svega?
Pozivam na razgovor zvijezde prema
                                                    kojima si
ravnao svoj pramac, zovem mornare iz
                                                    nejasnih
onih stoljeća: odakle je doplovila ta
                                                    kutija,
koje je more izrezbareno vremenom tvoje
posljednje plovidbe, odakle ta glazba?

Odakle te ja to gledam, mudrosti moja?

Jakša Fiamengo 

Bol na Braču




utorak, 28. svibnja 2019.

OSTAJE MI

Gle, prolazim kroz vrijeme,
a ni hoda nemam, ni tla za doskok
ni pijeska, ni lovorova vijenca
ni lastavice da iz mojih očiju krene
i potraži vinograd počinka

Ostaje mi da te dotičem dahom
da te neprestano spajam sa zemljom
da budem u značenjima slova
iz knjige koju čitaš i čiju toplinu
u svoju tjelesnost pretačeš

Ostaje mi da te pretvorim
u grozd, u pčelu, u glazbu
da ti listam po kosi i da budem
uvijek negdje tu

Jakša Fiamengo

Bol na Braču

ponedjeljak, 27. svibnja 2019.

PJESMA O RASTU I UVENUĆU

A nema tih dobrota kojih bi jeke do nas dopirale
          i žuborile opomenom
                   kako smo - i ne znajući - zaplovili
tolikim razbuktom
          istodobna rasta
                                  i uvenuća.
          Bog nad vodama
pruža nam ruke
                         tek kad nam zaprijeti potpunije potonuće
u zemaljskim barama.
                              U agregatima tjelesnosti
On blaži naše pomake
                                 prema rastrošnim dnima.
I ukazuje nam uzvisja
                                 s kojih nam se ozivlju zvjezdani virovi.

On znade da smo previše zahvaćeni Negdanama,
          da se mnogo naših zagleda zaplelo
u stelje morskih zamama.

On nam
          prohodeći stazama samih središta
                    pokazuje vrijeme primaknuća
                               dosuđenim nam razilascima.

Vinko Grubišić

Bol na Braču

nedjelja, 26. svibnja 2019.

STOPE

Idem,
možda pognuta srca,
slijedi me onaj koji nisam,
prestiže me onaj
koji ću možda biti,
privikavajući se
bez namjere
na trostruki teret
koji nosim.

Zvonimir Golub


Bol na Braču

petak, 24. svibnja 2019.

TRI MIRISA

Otići ću, moram otići jednog božjeg dana,
s torbom na leđima i tišinom u srcu,
otići ću na južne obronke otoka Brača
gdje ima ljutih prodolja i strmih vrleti,
gdje stare česvine sniju pradavni san.
Zaista, moram otići na južne predjele Brača
da tamo na miru, među kamenjem, naberem
plavetna vrijeska, kadulje i ruzmarina,
da ih zajedno složim i tako sjedinim
tri opojna mirisa u najčudesniji miris
koji duši donosi slutnju božanskog daha.
I eto, samo zbog tog jedinstvena mirisa
svakako moram otići na južne obronke Brača.

Nikola Milićević 

Bol na Braču


subota, 11. studenoga 2017.

SVAK ISTRATI SVOJ LIPI SAN

Svak istrati svoj lipi san
i ostane zamantan
i ne dojidri do modrin
ča su samo sni
ča ih nindir ni


Jure Franičević Pločar

Brač

četvrtak, 21. rujna 2017.

DOK SE PALE SVJETILJKE

Polako, s nadolazećim sumrakom
slike se zgušnjavaju u riječi
lebdeće, spuštenih očiju, odlazeće
najbolje riječi kojima raspolažemo
obojane u tinjajuće protjecanje sati
vrijeme se ubrzava, vrijeme se usporuje
obilazim luku, zaustavljam joj dah
mislim o svemu, ne mislim ni o čemu
dok se pale svjetiljke i u njima gasi
ono što ne poznajemo

Jakša Fiamengo 

Bol na Braču

srijeda, 20. rujna 2017.

OLUJNI OTOCI

Danima već kiši i ako tako ostane
zaboravit ćemo sve što smo znali o strukturi kamena
i utjecaju mora na njegove vapnenačke izazove
u ravnovjesju sila koje smo na otoku upoznali
u kosom računanju mjera, pred nakrivljenim brodovima
više nećemo znati ni odakle smo ni gdje ćemo sutra
potražiti ono što će ostati od svega
s čime prolazimo znanim nam mjestima
nekad smo znali razlikovati presvlaku neba od one noćne
a sad nam se sve više čini da smo mi ta granica
gdje se stijena pretvara u more i gdje se
more utječe stijeni kao svom konačnom odredištu
tu gdje se već stoljećima okupljamo rastvara se kamen
i već su pomiješane sve mjere kojima smo zadati
upisani smo u njihove mijene kao u knjigu od postanka
u preglasnim odjecima i sami smo sve nerazgovijetniji
dok bljeskovi razrezuju već dotrajala obzorja
i more se podiže do vrhunca zapijenjenosti
sve oko nas i sve od čega smo
ne osjećamo drugačije nego kao pustolovinu
kao uzbudljivu morsku nelagodu

Jakša Fiamengo

Pučišća - Brač


ponedjeljak, 11. rujna 2017.

BOLSKI INTERMEZZO

Godinama već dolazim u grad i ne sluteći
koliko grad ulazi u mene, zoblje moje grožđe
uživa privilegije koje sam mu povjerio
koliko čuva svoje more jednako kao što more
na oku drži sve naše štetne korake
i ja sam se već njemu u čast izdužio
u plovidbama razdijeljeno more
i ja sam u njegovu mandraču okusio
kako vrijeme pere višak svojih prolazaka
koliko se čisti od nepotrebnih putovanja
dok me iz svoje bijele dvostrukosti
bifore u luci netremice motre
kao jednog od svojih koji sve tiše broje
koliko nas i ovdje ima zasjenjenih
koliko bracera, koliko visokih paluba
gledam u skrućene otiske klesarovih ruku
mnogi su me već prepoznali
kao što se u vjetru s pučine zna utvrditi kamen
kao što stari zid jače osjeća svoju hrapavost
kad ga takne neizbježno jugo
prikupljam upamćeni sjaj svjetionika na molu
dobri Bog sponzorira naše dobre naume

Jakša Fiamengo

Bol na Braču


petak, 17. ožujka 2017.

UDICA

Udica se zadije za prste,
taman ono koliko joj triba
da se čovik siti da je dobro
što se nisan rodi kao riba

Kao riba s ljuskama o srebra
što se neda vanka iz dubine
ćutin di me išću ladna justa
pa se krijen doli od sudbine

Među rebra potonulog broda
sa bandiron potonulog carstva
sad je vije samo hladna voda
zibaju je usnama bez glasa

Vidin kosti usnulih mornara
zagrljeni s morem kako muče
more pusti vojsku neka spava
to su samo dica daleko od kuće

Odore s botunima od srebra
ruzinavi mačevi u tmini
pa se spuštam moru među rebra
da mu čujen sarce kako pini

Vidin kosti usnulih mornara
zagrljeni s morem kako muče
more pusti vojsku neka spava
to su samo dica daleko od kuće

Gledam kosti usnulih mornara
mladu krv ća tribalo je prolit
čujem more kaže Bogu fala
što se nisan rodi kao čovik

Zlatan Stipišić Gibonni 

Brački kanal

srijeda, 1. ožujka 2017.

MISTIČKI PROSTOR NOĆI

Nepraktični, za život nesposobni, osjećati se
za mir u licu Gospoda, izvan buke i napora.
Zrako nevidljivih zvijezda,
željo za blaženstvom,
izvan tijela,
izvan tvari,
u duhu.
U plavoj blagoj magli,
u Gospodnjem spokojstvu.
To nije pjesma, ni umjetnost:
ljubav,
blaženstvo,
tišina.
Nemoguć sebe iskazati,
nemoguć sebe isplakati,
sam, neznan i dubok,
sanjareći.
Đerdan zvijezda,
jamatvo luna,
kakva milošta sa vas struji i teče.
O blagosti, o svetinjo čistog duha,
tamjane,
dok sam još duhom u svijetu, ja sebi utvaram
da ću se ubiti ili oženiti;
ali ovdje neću ni braka a ni svoje krvi,
jer sam ovdje za vječnost vječan,
i jer sam beskrajno mrtav.
Moj je san izabrao kao uzglavlje dlane
jednoga Boga,
moja se ljubav rastapa i krvari od ljubavi
Krista,
i ja se vraćam u ono Ništa koje je Sve,
u ovaj mir koji je život.
Ta kako je slavno reći: ja nisam ja, ja sam On,
i ja očekujem da budem pravi i čisti
u čistome duhu.
Ja donosim ovamo dvije čiste usne,
dvije čiste ruke
i čisto srce
neoskvrnjeno,
u stanja bez riječi,
u molitve bez žamora;
duša je tiša nego tiha voda,
ško kaplje u spilji
u mekoći zagrljaja noći.
Slaboćo milja,
slatkoćo draganja,
radosni pogrebe,
ja silazim u naručje Onoga
kojega niko ne zove
pravim imenom,
moji grijesi se penju na svoju tezulju
u ruke Boga.
I tu ću zaspati.
Kao u krvi ruža,
kao u snijegu lijera,
kao u vinu vrta,
savladan od dobra,
do umora pijanstva
u san bez svijesti
daleki, ljubičasti,
san boja i slika;
u zvuku,
u mirisu,
prelesti.
Ako se ikada prenem
iz naručja svetog,
i potarem oči od magle Boga,
bit ću iznenađen (tajno sve dobrote)
što moja ćelija golih zidova
ne lebdi u lazuru
no pripada zemlji.

Tin Ujević 
Bol na Braču

  

srijeda, 7. rujna 2016.

KAKO SAM VOLIO TU KIŠU

Kako sam volio tu kišu
To padanje koje nas je uzdizalo
Te usne u pokislom sumraku
Koje ljube i dišu istim jezikom
A nikad to nije bilo isto
Svaka je minuta svoju ljepotu prostrla
I danas se moje misli otmu
Pa se vrate
Unazad vraćaju sate
Jer kako sam volio tu kišu
Koja se divlje bacala po prozorima
I svojim nas padom uzdizala
Te usne koje su lutale prostranom
Stranom naše ljubavi
Ostavljale tragove
Da ih nitko više nikada
Ne može izbrisati
Kako sam samo volio
Tu kišu slušati
I kraj tebe jednostavno
Mirno i svečano samo disati



Željko Krznarić

Bol na Braču


utorak, 6. rujna 2016.

JOŠ KAO DA JE JUČER

Još kao da je jučer
Ljeto tamnilo nam kožu
Bez znanja i bez ikakvog faktora
Kao da je jučer otok mirisao
Na borove i ostavljene zaboravljene
Ljubavi na pjesku
I onda kraj
Nestaje ljeto u bljesku
I počinjemo se vraćati
Svjesni da ćemo kroz jesen jedva koračati


Željko Krznarić
Zlatni rat - Bol na Braču

srijeda, 24. kolovoza 2016.

JESMO LI SE VOLJELI

Jesmo li se voljeli, je li to bila
ista ljubav oduvijek prekrivena poljupcima
od mesa i kože, ljubav slatka kao smrt
dovoljna sama sebi? Put je bio dug
u sjeni vatre. Postoji
jedna žena u svima, stvorena
bez nade na granici očaja, od razbijenih lutaka,
od krhotina plača. Isto ime
za sve što se izgovara, za sve
što se kaže, sazivljući duhove neke sobe
u koju ulazi vjetar.

Jesmo li se voljeli, je li to bila
igračka ili nož u ruci, kolijevka
ili odar? više ne znam
odakle dolazi bol, ni tko je taj
u kome se nastanjuje
dio neba.
Bez mene sve se dešava, i ja pamtim,
kao što sam oduvijek pamtio, samo ono
što se zaboravlja.

Sve se izmiješalo poput karata i više
ne znam bdiješ li ili spavaš oslonjena
o moje srce. A tu je i svijet
okrenut naglavce i misao
koja tumara između zidova i udara
poput jeke u svome kavezu. Volim te
kao što sam volio stotinu ruža.

Jesmo li se voljeli kao što voli
skrušeno srce, je li to bio
krik ili jecaj u našem zajedničkom grlu?
U vremenu koje je stalo prije nego krene
i taj glas odjekuje
između mnogih.
Da, mi smo se voljeli oduvijek razdvojeni,
ne znajući
odakle stiže taj brod krcat snovima,
ni tko je zaboravio da ih sanja.

Zvonimir Golob 
Bol na Braču