Prikazani su postovi s oznakom Klis. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Klis. Prikaži sve postove

utorak, 23. siječnja 2018.

PUT U ZLATNE SLAVOLUKE

Žvačući gorkost znojna hljeba,
gazeći staze strmih strana,
ponavljaš sebi svakog dana:
o, izdržati samo treba!

Izdržati - i ništa više,
to je sva mudrost ovog svijeta,
sva nada mirnog sunocokreta,
pod suncem što mu oči siše.

A ti sve stremiš nekom sjaju
gazeći tupo, malaksalo,
i uvijek kažeš: samo malo,
još samo malo, pa smo na kraju.

I tako ideš put visova
kroz gorku maglu svojih nada,
kroz zelen tuđih vinograda
i kroz bespuće svojih snova.

Podižeš svoje prazne ruke,
ideš za suncem kroz doline,
a ono uvijek dalje mine,
odnoseć zlatne slavoluke.

Ideš i ideš, brojeć dane,
i tome broju nikad kraja,
i ti sav crn, bez uzdisaja,
potežeš noge okovane.

No dani teku u svom slijedu
i smrt će doći iznenada,
a ti ćeš reći čak i tada:
još to izdrži - pa u redu.

Nikola Milićević

Klis

  

četvrtak, 27. travnja 2017.

DOMOVINA

Strašan je čovjek i vuk i brat,
i vuk i brat za bratsku i brat za vučju krv
i lud i bešćutan, ko drač za plač;

strašan je čovjek ni vuk ni brat
strašna je zemlja po kojoj gmiže,
led i glad;

u nepovrat jalov u bestrag sam,
sam sebi vuk, samo sebi brat
vukobrat;

na nožu mu rđa ruža,
na kožu mu znojno zlo izlazi.

Nikica Petrak

Klis
 

srijeda, 7. prosinca 2016.

MOJ VODIČ U VJEČNOST

Tvoje je lice tako lijepo,
da jedva postoji.
I svaki moj pogled u vječnosti nestaje.
Spavaš li ili bdiješ svejedno je:
pred tobom se ništa ne može zaustaviti
i ostati na zemlji.
U tvojim se očima pokazalo sve,
što su vjekovi skrivali,
i ostalo neizrecivo.
Cijela jedna šuma propada pred tvojim trepavicama,
i brdo tako beznačajno postaje ravnica
iza tvojih usana.
Samo tvoje tijelo ne iščezava
u ovoj seobi gdje nestaje materija.
O, napustimo napokon zemlju,
kad ti ni časa ne odolijeva!
Ti si vodič u vječnost!

Vlado Gotovac


Klis

JA TO NAZIVAM PJESMOM

Ne znam draga da li je naš svijet počeo propadati
na nebu ili na zemlji
Ne znam šta je bilo jače
svijet u kome smo živjeli
ili svijet koji smo stvorili ljubeći se
I da li su bili zajedno i da li su bili jedno
Pružajući drugima sve riječi koje smo rekli jedno drugom
Ne razmišljajući šta se sa svijetom tada zbiva
Mijenjali smo sve što ljubav može mijenjati
Ja sam to nazivao pjesmom
A zemlja je u nas sve više ulazila kao pijesak u vrt
kao jesen u vidik
I ne znam šta je bilo slabije u našem svijetu
naše tijelo ili naš zanos
Samo znam da je sve opet isto
Kao prije svega što smo učinili i što smo izgubili
To je taj svijet što je opet između nas
rođen iz naše pustoši
Dok mi svako na svojoj strani promijenjeni vremenom
Nosimo svoj plod što ja nazivam pjesmom

Vlado Gotovac 

Klis - pogled na Split


srijeda, 28. rujna 2016.

ČEPMRES

Ovaj stari čempres uz našu staru kuću
stoji tvrd i visok, prav i nepomičan.
Gledao sam često iz svoga djetinjstva
gore, u njegove zelene visine.
Gledao sam, tako, bez mnogo čuđenja:
čempres kao čempres, treba da je visok.
Tek mnogo kasnije, pošto sam u svijetu
vidio i druge velike čemprese, mogao sam reći:
nigdje takva starca, takva silna debla, takve grdosije.
I kad god se vratim našoj staroj kući,
gledam ga, i usput kao  da mu kažem:
O moj tvrdi starče, još si uvijek tu.
Godine prolaze, a uvijek si tu,
ni manji ni veći. Davno si dosego
svoju punu mjeru, i ne možeš više
ni naprijed ni natrag. Tako mora biti.
Tako mora biti. Znam. Al ništa zato.
Glavno da si dobro. Godine prolaze.
Vidim da prolaze. Vidim da si dobro.
Sve vidim. Pa onda? Šta onda da vidim?
I zašto da gledam, i tebe i sebe?
Čempres kao čempres. Čovjek kao čovjek.
I čempres i čovjek i pas i godine
i jad i nevolja i sve - dođavola!-
Ne ljuti se, stari. Nije to zbog tebe.
Možda je zbog mene. Ali nije važno.
Zbilja nije važno. To ja tek toliko
da bar nešto kažem tebi osamljenom.
Jer bude mi drago kad te tako vidim
kod stare nam kuće, tvrda i visoka,
i u dobru zdravlju. I ponosna tako.
E, to iznad svega. To što si ponosan
naročito volim. Znam ja, ti si mnogo
toga preturio i mnogio vidio, i gore
i dolje, i lijevo i desno. Mosor i Dinaru
i munje i vojske. I uvijek si tu,
ti i ovaj kamen. Mosor i Dinara,
i kamen i čovjek i pas i godine,
i da su svi takvi, tvrdi i visoki,
i da nitko ništa nikome ne kaže.

Nikola Milićević
Klis