Bukom te vreve i sredine tijesne
ja uho pružam za glasove tajne
i donose mi utjehe beskrajne,
ponavljaju mi pjesme urnebesne.
Uhodim kako moje misli bijesne
teku u gorke suze živodajne,
i slutim uru gdje će strašne tajne
gromadom crnom zgnječit noći nesne.
– Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam? –
Uzalud nebo za odgovor molim,
uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznajem ništa, a najmanje sebe.
Tin Ujević
Ući u stablo i biti ulje
otvarati vrata svjetlosti
biti i stati, pečatiti se
uživati sunce i pružati ga
na sve četiri, dupsti zemlju
zahvaljivati pticama i opet
ući u stablo, biti red, biti
svi njegovi otvori, svaki list
i svako ime svetosti, jačati
zlato i ljubav, blagoslov
božji, milost oduvijek
ući u stablo, biti svjetiljka
odoljeti vatri, izbiti u rosi
uteći humku, biti greben vjetra
ima li mudrije tečnosti
ima li umnijega duha
od očišćenja do pomazanja
o staro o prastaro
maslinovo
navijek
Jakša Fiamengo
Zemlja koju proglasih svojom, prihvati moju taštinu,
znala je savjet mi dat, gdje da posadim što,
breskvu ovdje posadi, a tamo ti manjka trešnja,
ovdje će rasti grah, a tamo ti manjka trs,
travicu posij ovuda, da živica društvo imade,
a onda, dijete, čuj, da budeš potpuno moj
utrobi majke se vrati, što čeka otkad se rodi.
Umri mi čedo milo, smrt dosta je poznata stvar.
Otvori tu se zemlja i stvori se jama duboka:
svaka je bila grob – kao za maleno ja,
ja se strovalih i padoh ko ono neživo tijelo,
nada mnom zacijeli tlo, ne ostade rane znak:
a onda tu izniknu zelen kikiriki ko čarobni grašak,
i procvjeta, propupa pup – i stapka se usmjeri tlu
za čas izraste i cvijetak i sve se vuče u zemlju,
tu se rodi i plod, – osmica, zipka i lijes,
tako se opet ponovih, komada osam do devet,
kolijevka ona i lijes bili su sjeme i plod,
lijepo su niknuli ondje gdje zemlju proglasih svojom.
Ivan Slamnig
Konačno jednoga dana ja ću biti mrtav
Zapuhnut u kut nekog dvorišta kao jesenski list
Okrenut na leđa kao stara muha
Insekt koji je vidio previše svjetla.
To će biti tako.
Sve drugo će biti sporno
Govorit će da ja nisam znao kako se pišu pjesme: "Sam je ostavio svjedočanstva u tom smislu!"
Drugi će, naprotiv, tvrditi
Da sam ja pokazivao nekakav put
Kojim bi trebala proći čitava hrvatska poezija
Kao griješne duše kroz vatru.
Treći će prihvaćati sve što sam napisao
Postavljat će retorička pitanja:
"Zamislite, obzirom na to da nigdje nije našao
Ni sreću ni zadovoljstvo?"
Idući tom linijom bit će i onih
Koji će - kao u Shakespeareovu slučaju -
Dokazivati ne bez svake osnove
Da ja nikada nisam ni postojao:
Na taj ću način biti s vremenom pretvoren u ideju
Neku vrstu sumaglice na tržištu gluposti.
Kad bih mogao, ja bih se složio sa svima njima
Ali ja ću biti neutralan u čitavu sporu:
Nakon konfuzna života
Smrt će biti sabrana i potpuna.
Boris Maruna
Put u Povijest vodi tamo gdje ga nema;
U lijevak počela, u kolijevku štenja:
Od Slova do Vrata iza kojih drijema
Najmanji Grad grada, Grad od priviđenja.
A dolina plodna, znakovi kraj puta:
Vidikovac, Razvod, Stol za blagovanje...
Humščinom s Misalom Žakan Juri luta
I zazivlje zorz, i sunce ga žanje.
Zna se: Izum Pisma Sveta braća dijele
S travaricom biskom od lišća imele,
I pije ih zemlja, blago na ispaši...
I dok listaš Povijest poput brevijara
Procesiju vidiš (oko te nne vara):
Od Roča do Huma gaze glagoljaši.
Jakša Fiamengo
Naslonjen na prvu jutarnju vijest
Vjerujem u sve ono što ćemo ispraviti
Zamijeniti riječi i ostati tu gdje jesmo
Jer tebe imam jedinu
Tvoje usne šapuću najtiše i najrazgovjetnije
I vjerujem u jednu novu rijeć
I most od tvog trbuha do tvojih zjena
Vjerujem u tebe i hrabrost takvih žena
Koje su zagledane u daljinu hrabro disale
Počešljanih kosa
S tobom ću sporije stariti
Obećaješ mi to zaglavljena
Neodvojiva od pogleda
Zvonike u magli po zvuku raspoznajemo
I imamo velikih izgleda
Da okrenemo svima leđa
Dok po nama pljušte nepovoljne vremenske prognoze
Željko Krznarić
Kad bijeli danak za gorama mine,
Večeri rujne zatreperi krilo,
U svetu prošlost duša mi se vine
I sveg se sjetim što je nekad bilo:
Kad svaki zračak onih zvijezda mali‘
Anđelskim plamom punjaše mi grudi,
Sanjivom dolom kad sićani vali
Pričahu milje što ga srce žudi;
Kad svaki svijetak što ravnice krasi
Stvaraše ushit na licu mi mladom,
Kad slavuj-tice zadrhtali glasi
Zgrijavaše krvcu svetinjom i nadom…
I sada veče trepti krilom blagim,
Po plavom svodu zvjezdice se nižu,
I sada zefiri sa mirisom dragim
Kô tajni pozdrav do meneka stižu;
I sada slavuj nježnu pjesmu budi,
I zvijezde sjaju tajanstvenom draži,
Al‘ moja duša u daljinu bludi,
Daleko tamo svoju ljubav traži.
Miroslav Krleža
Zaljuljala se jedna grana, Oglasila se jedna ptica.
Smiješio sam se. Pio vino. I osjećo sam: ovaj rani Trenutak zelenoga jutra Sreću je rodio na grani.
I pjesma bješe posve jasna, Sva srdačna i sva duboka, I tekla je baš ko što teku Suze iz radosnoga oka.
Dobriša Cesarić
Ja sam potpuno sam sa svojim praznim sobom,
sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,
ja sam potpuno sam sa samim sobom.
Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,
sa svojom ladjom i svojim brodolomom.
Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.
Miroslav Krleža
Pod našim mesom rastu spomena tamni koluti
Ko prstenje pod sočnom korom stabla,
Ko iz dubine zdenca mi s uspomene kabla
Dižemo sliku iz tmine što u nama šuti.
O, kako su duboki zdenci naših slika,
Trajanja, magle, grčeva i plača.
Voda nas živa uspomene jača,
Liječi nas tajna potonulih slika.
Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica,
Zaboravljene sobe, predvečerja kasna,
I javljaju se draga pokojna tiha lica.
I tako sja u nama kružnica zdenca jasna
Ko pladanj srebrn u okviru tmica,
Uspomena prhne iz nas ko splašena ptica.
Miroslav Krleža
To noću biva:
očajna mrena svijesti
ko velo prše
i stvari sve crne kao pocijepane strše,
i kad se spomeni krše,
kad predmeti lijeću ko fantomi,
o, onda se sve lomi.
O, osjeća se onda da sve gine i sve da trune,
i mumljanje se neko onda čuje,
to zemlja sama u praznini kune,
i njena kletva bolnu dušu truje.
To noću biva kada zemlja kune,
kada sve gine i sve kada trune,
i kada se spomeni krše,
a stvari kao pocijepane strše.
Miroslav Krleža
