PJESMA PJESNIKA

                                Niki Milićeviću

Ja ne znam što vi želite

Ja idem,

između kuća, cestama i noću preko polja

i pjevam život svoj i život vaš i život sviju stvari

Jer ja sam srce

O svijetu i ja u svijetu i svijet u meni

Grad noći žene zvijezde

Ples radost ljubav vrisak Bog

Ja pjevam

i pjesme moje u svijet padaju ko zvijezde

(O zašto nisu vaše duše duboka jezera, tamno more?)

U svijetu moje pjesme glasno pjevaju

i njihov bol i smijeh i radost nitko ne sluša

tek mnogo lica ruga se i smije

O tko sam, tko sam

ja, pjevač sam u noći gradom i na cestama?

Da ja ne pjevam tako bezbroj ljeta?

Da nisam luđak što je bezbroj godina već lud?

Ja ne znam ništa

Pjevam

i prolazim izmeđ zlobno osmjehnutih lica

u noć i plavu daleku samoću.

Ja penjem se i penjem uza strme staze

I kad se popnem, stojim

u prostoru nijemom i bez ljudi

Ja, tamni pjevač na visini

Ja, usamljeno stablo navrh brda

što svoj mukli besprekidni šumor

u duboku crnu vječnost ruši.

Antun Branko Šimić

Salona - Solin

PRI POLASKU

Čuj! curo mlada moja, kad suton plavi padne
Na zdenac dolje dođi kraj duge njive one,
Gdje miris žita plije i tihi vjetri hladne
                                                I kaplje vode zvone.

Ah, dođi!...na kam hladni da sjednemo ko sjene
I dugo ćemo tamo bez riječi nijemi stati
I čekat ćemo mjesec iz dalji one snene
                                                 I njegov pozdrav zlati.

I onda?...riječ jednu tek, dušo, ću ti reći,
Što ljubav svetom čini i meni nadu daje
Da mogu mirno tamo u daleki svijet prijeći,
                                             Gdje drugo sunce sjaje -

Ah - preko oceana, gdje tebe neće biti,
Gdje jecat će mi duša sva izmorena bolom -
Tek načas možda u noć nijemu ja ću sniti,
                                                Gdje s tobom stupam dolom.

Ja ću poći! - Sve će plakat: i babo, majka sijeda,
I dolje njiva naša, i bašča s bijelim glogom,
Al ja ću šutjet nijemo ko zorom nojca blijeda,
                                                 Što samo šapne: "Zbogom"! -

Antun Branko Šimić

Salona- Solin

POKORNO SRCE

Često mi dođe da govorim tebi dalekoj,
koja mirno sjediš, tugom zamrzlom
nadnesens nad nejasnu i sivu
listinu prošlosti. Što li gonetaš i čitaš
iz mutnih znakova, ti, kojoj su nepoznati
zakoni pisanja? Što vidiš kad dozivaš
u svoje posljednje snove dane, koji su pali
u dubine, zajedno sa sunčevim zalazima?
Vidiš li kočije vatrene, konje obijesne
i kopita mnoga, kako jedno po jedno
dolazi i pada na tvoje pokorno srce?
Koliki udarci! A srce još uvijek traje
i cijedi kap po kap svoju skupljenu bol
u muk noći. I sve će pasti u noć
mirno i neprimjetno. A mi grčevito
kidamo zavoje od crne zavjese mraka
i njima zamatamo sami, u strahu,
svoju ranjenu dušu.



Nikola Milićević

Split

JESENJE JUTRO

Obukoh se.
Prozoru priđoh,
A vani: jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu 

I cijelu mi sobu namiriše kišom. 

Ne veli ni: zdravo!

Sjedne.
Zanesen
Izusti: »Jesen«.

Ta riječ je bila tako svježa 

Ko naranča na grani
Nakon kiše.

Dobriša Cesarić

Plitvice

VJERNI ŽIVOTINJSKI ODRED

svijet se raspada to je valjda svima jasno.
gledam te vijesti te lažnjake u skrojenim odijelima
slušam o atomskim bombama dijagnozama i novim ratovima neljudi
sve te velike riječi i lažna obećanja
sve je to samo prljava voda koja otječe nizvodno
na kraju ove duge noći
ja vjerujem samo mom životinjskom odredu
vjerujem Čiki ovoj  avlijanerici  s ožiljkom
vjerujem Loli onoj crnoj  mršavoj zabavljačici koja umire od zvuka petardi
i vjerujem mom žutom mačku  koji sjedi  i mirno liže šapu.
oni ne drže govore ne pišu pisma isprike i ne lažu iz interesa
njihov pakt je potpisan krvlju i glađu na hladnom betonu
susjed ispija pivo s prvim mrakom i govori
pametno radiš  mrmlja stari dok vjetar udara u prozor.
ljudi će te izdati zbog šake novca  ili malo lažne slave
ali ova tri skota te neće ostaviti ni kad sve ode u pepeo
neka pada ta njihova bomba neka se ruše barokni tornjevi i tvornički dimnjaci
dok se magla jednim dijelom diže iznad tajnih tračnica,
ja gasim zadnji opušak i stišćem se uz svoj čopor
svijet vani može gorjeti do mile volje
moja vojska je spremna za sve

Željko Krznarić

SVI ĆEMO U MATERINU BUDALE SVJETSKE

gledam ih na televiziji te izglancane osijedjele reptile

te svjetske stare budale u odijelima od tri tisuće dolara

sjede na onim svojim jebenim samitima žderu kavijar

rukuju se pred kamerama i potpisuju neke glupe papire

dok im zubi blješte pod reflektorima ko novi hladnjaci

raspravljaju o granicama o novom poretku

a meni je dok sjedim kasno za laptopom

ono što njihovi zakržljali mozgovi ne mogu dokučiti

nije im jasno da ćemo svi u materinu.

I to prokleto brzo

bez ikakve najave točno usred nekog njihovog dosadnog dana

svijet truli ko zaboravljena breskva na dnu kante za smeće

asfalt miriše na smog spaljenu gumu i skoru propast

a oni i dalje vjeruju da mogu kontrolirati gravitaciju

misle da će ih njihovi jebeni bunker i računi u Švicarskoj spasiti

kada se nebesa rascjepe ko  šav na  hlačama

kažu mi trebao bi malo više vjerovati u napredak čovječanstva

čovječanstvo je promašena investicija stari rekoh 

kockarski stol na kojem su svi ulozi odavno stavljeni na stvari i ljude a na tome se gubi

te stare mumije s generalskim činovima i predsjedničkim mandatima

nikada nisu provele noć u jeftinom motelu gdje strop prokišnjava

nikada nisu brojale sitniš za litru  porta u četiri ujutro

i nemaju pojma kako izgleda gola ulična istina

oni žive u celofanu zato i ne osjete smrad ove jebene paljevine koja dolazi

zemlja pod našim cipelama već lagano podrhtava

ali to nije potres to se samo pakao smije njihovim jebenim planovima

kada sve ode u materinu a otići će

generali će plakati ko školska djeca jer im nitko neće salutirati

političari će pokušati podmititi smrt praznim obećanjima

a mi griješnici pijanci propalice i pjesnici

samo ćemo naručiti još jednu rundu od konobarice koja nas mrzi

ugasim televizor ekran zgasne 

u sobi ostane samo tišina koja teži tristo tona i miris jeftinog duhana

pogledam dolje u kut prema onim mojim sivim zrncima prašine

barem smo u dobrom društvu za kraj predstave

živjeli stare budale

popijte taj šampanjac do dna

jer uskoro ionako više neće biti ni čaša ni konobara

ni tog vašeg usranog svijeta koji ste tako marljivo uništavali

Željko Krznarić

Mosor

MLADOST

Lipa mladost moja
na brodih zgojena
po burah uresla
s moren zalivena.

I svakega dana
na mou zibana
z vitron uspavana
z nebom pokrivana.

More mi je dobro
kako dobra mati,
a vitri su vazda
lipi moji brati.

Na moru san resa,
na moru san dela,
u dlane san huka,
trja pot od čela.

Konope san pleja
i jidra san šija,
brudete san kuha
i litre ispija.

Lipa mladost moja
na moru zgojena,
a sada prez mora
grana usušena.

Lipa mladost moja
suncem razvrnjena,
a sada u maglah
roža uvenjena.

Mate Balota

Rovinj