JESENJE JUTRO

Obukoh se.
Prozoru priđoh,
A vani: jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu 

I cijelu mi sobu namiriše kišom. 

Ne veli ni: zdravo!

Sjedne.
Zanesen
Izusti: »Jesen«.

Ta riječ je bila tako svježa 

Ko naranča na grani
Nakon kiše.

Dobriša Cesarić

Plitvice

VJERNI ŽIVOTINJSKI ODRED

svijet se raspada to je valjda svima jasno.
gledam te vijesti te lažinjake u skrojenim odijelima
slušam o atomskim bombama dijagnozama i novim ratovima neljudi
sve te velike riječi i lažna obećanja
sve je to samo prljava voda koja otječe nizvodno
na kraju ove duge noći
ja vjerujem samo mom životinjskom odredu
vjerujem Čiki ovoj  avlijanerici  s ožiljkom
vjerujem Loli onoj crnoj  mršavoj zabavljačici koja umire od zvuka petardi
i vjerujem mom žutom mačku  koji sjedi  i mirno liže šapu.
oni ne drže govore ne pišu pisma isprike i ne lažu iz interesa
njihov pakt je potpisan krvlju i glađu na hladnom betonu
susjed ispija pivo s prvim mrakom i govori
pametno radiš  mrmlja stari dok vjetar udara u prozor.
ljudi će te izdati zbog šake novca  ili malo lažne slave
ali ova tri skota te neće ostaviti ni kad sve ode u pepeo
neka pada ta njihova bomba neka se ruše barokni tornjevi i tvornički dimnjaci
dok se magla jednim dijelom diže iznad tajnih tračnica,
ja gasim zadnji opušak i stišćem se uz svoj čopor
svijet vani može gorjeti do mile volje
moja vojska je spremna za sve

Željko Krznarić

SVI ĆEMO U MATERINU BUDALE SVJETSKE

gledam ih na televiziji te izglancane osijedjele reptile

te svjetske stare budale u odijelima od tri tisuće dolara

sjede na onim svojim jebenim samitima žderu kavijar

rukuju se pred kamerama i potpisuju neke glupe papire

dok im zubi blješte pod reflektorima ko novi hladnjaci

raspravljaju o granicama o novom poretku

a meni je dok sjedim kasno za laptopom

ono što njihovi zakržljali mozgovi ne mogu dokučiti

nije im jasno da ćemo svi u materinu.

I to prokleto brzo

bez ikakve najave točno usred nekog njihovog dosadnog dana

svijet truli ko zaboravljena breskva na dnu kante za smeće

asfalt miriše na smog spaljenu gumu i skoru propast

a oni i dalje vjeruju da mogu kontrolirati gravitaciju

misle da će ih njihovi jebeni bunker i računi u Švicarskoj spasiti

kada se nebesa rascjepe ko  šav na  hlačama

kažu mi trebao bi malo više vjerovati u napredak čovječanstva

čovječanstvo je promašena investicija stari rekoh 

kockarski stol na kojem su svi ulozi odavno stavljeni na stvari i ljude a na tome se gubi

te stare mumije s generalskim činovima i predsjedničkim mandatima

nikada nisu provele noć u jeftinom motelu gdje strop prokišnjava

nikada nisu brojale sitniš za litru  porta u četiri ujutro

i nemaju pojma kako izgleda gola ulična istina

oni žive u celofanu zato i ne osjete smrad ove jebene paljevine koja dolazi

zemlja pod našim cipelama već lagano podrhtava

ali to nije potres to se samo pakao smije njihovim jebenim planovima

kada sve ode u materinu a otići će

generali će plakati ko školska djeca jer im nitko neće salutirati

političari će pokušati podmititi smrt praznim obećanjima

a mi griješnici pijanci propalice i pjesnici

samo ćemo naručiti još jednu rundu od konobarice koja nas mrzi

ugasim televizor ekran zgasne 

u sobi ostane samo tišina koja teži tristo tona i miris jeftinog duhana

pogledam dolje u kut prema onim mojim sivim zrncima prašine

barem smo u dobrom društvu za kraj predstave

živjeli stare budale

popijte taj šampanjac do dna

jer uskoro ionako više neće biti ni čaša ni konobara

ni tog vašeg usranog svijeta koji ste tako marljivo uništavali

Željko Krznarić

Mosor

MLADOST

Lipa mladost moja
na brodih zgojena
po burah uresla
s moren zalivena.

I svakega dana
na mou zibana
z vitron uspavana
z nebom pokrivana.

More mi je dobro
kako dobra mati,
a vitri su vazda
lipi moji brati.

Na moru san resa,
na moru san dela,
u dlane san huka,
trja pot od čela.

Konope san pleja
i jidra san šija,
brudete san kuha
i litre ispija.

Lipa mladost moja
na moru zgojena,
a sada prez mora
grana usušena.

Lipa mladost moja
suncem razvrnjena,
a sada u maglah
roža uvenjena.

Mate Balota

Rovinj

NAŠA ZEMLJA

Zemljo naša, zemljo mila, 
Slavna majko roda slavna,
Ti kolijevko starodavna

Gdje se rađa hrabra sila, 
Od vjekova koja sveđe
Krstu brani svete međe!

Gizdava si, ponosita
Zatočnika svojih dikom,
A na užas protivnikom
Kao groblje glasovita.
Do dva svijeta što se kolju
Mejdan dijele na tvom polju!

Po ravnicah i po gorah,
Preko šuma zelenica,
Izmeđ rijeka srebrenica,
Pa od mora sve do mora
Ti se stereš divnim sagom,
Ti se kitiš svakim blagom!

Žarkim suncem, modrim zrakom
Smije ti se Otac s neba,

Imaš vina, imaš hljeba,
Imaš svega srcu svakom,
Kom si mila ti u svemu
Te sve tvoje prija njemu!

Obiluješ svakim miljem:
Milim zvukom guslo-žica,
Milom krvi ljepotica
Cvatiš smiljem i koviljem,
I na uzor u sve glase
Oriš s divnih pjesmama se!

Oj, sve tvoje krasno li je
I premilo svakom sinu
Koj' ne ljubi majka inu,
Koj' pastorkom tebi nije,
Već uz hranu tvojim kruhom
I tvojijem diše duhom!

Zato, sinci zemlje ove,
Prionimo k njojzi dolje!
Tu je naše sveto polje
Na koje nas život zove
Da radimo, da tvorimo,
Da se na njem proslavimo!

Stojmo čvrsto na tlu tome,
Stojmo svi u jednom kolu,
Svoju zemlju, makar golu,
Sačuvajmo rodu svome,
Na njoj život da mu pravi
Tuđi korov ne zadavi!

Prah pod našim koracima
Prah slavnih nam pređa to je,
Prah Zrinjskoga i Hrvoje
I mnogijeh sličnih njima.
Bud'mo i mi vrijedni dosti
U njem shranit svoje kosti!

Petar Preradović

Zagreb

JA - ZANIJEMIO BEZDAN

 Zakon ili tlapnja, glazba il šta si

Pjesmo, ma šta si kad je svijet onijemio Pjesmu

Ili si sušta riječ

koju bih imao vikati, kleti

u stanju užasa

stvarnu koliko i neizrecivu

I jesi li vijest

što bih je morao tepati

obavijen ovim silnim - nažalost vremenom

koje ja zovem

ustvari bezuspješno

Ili bih trebao ponoviti

pokušati

htjeti

onaj svoj davni, kakav neznani stvoriti šapat

I ne pustiti ga, oživjeti ga, obesramiti

Svejedno šapat, ili plač

il neku bolnu misao

E, to bi bila Ti - muzika

slavna i kad se ne sluša

I kad se ne misli - misao

I kad se ne gleda - slika

U zanosu, Pjesmo, otvara se

krv te Oslobađa

Pa te snivam

Pa te plačem

Pa te uznosim

Veličanstveno Sunce

ja - zanijemio bezdan

Josip Pupačić

Mosor

IZ DANA U DAN

Iz dana u dan sami sebi bajamo
Sami se opsjenjujemo
Iz dana u dan sami se potkradamo
Sami optužujemo
I iz godine u godinu napuštamo
Kao što napustismo svoja bivša skrovišta 
Svoje najdraže pjesme
Utopljeni u onu svoju kap
Gorku poput žući
Koja nas posvuda prati
Jurimo po ulicama
Između prometa i smrti
Pored nas odmiče život
Samo u suprotnom smjeru
(Lijepa mladost u zagrljaju izloga
A ne zna ni kamo ni kuda)
I tako se neprestano tražimo i tražimo
Po davnim krčmama
Po bufetima i uredima
I po stanovima, gdje nas nema
Tražimo se, i grčimo se
I upuštamo se u beznadnu igru
Zagrijavamo dlanove
Trljamo svoj um
Prekrajamo život
U povijesti koja je prohujala
I više je zapravo nema
Ona nas samo još tlači
A mi je oplakujemo
I ne pitamo: A sutra, što će biti sutra?
Tražit ćemo se po istim brlozima
Piti po pišljivim primanjima
I plaćat ćemo svoje piće posljednjim kapima
                                                        djedovske krvi
Što se već poodavno cijedi niz naše ukočene prste

Josip Pupačić

Split