ponedjeljak, 21. listopada 2024.

ZLATNIM PTICAMA

Umornih nogu hodim prašnim cestama
I pjevam turobnu pjesmu zlatnim pticama:

Ptice nemaju polja, ni vinograda rodnog, ni kuće;
Ne žanju njive svoje, ne gaze u kacama grožđe.
Ali ih zora budne nalazi, s pjesmom u žutome kljunu.
Okisle od pljuska u gori, one se kriju med lišće.

I ti si, dušo moja, ptica pokisla; crna
Ptica u mraku. Da.
Preda te nije, na vidiku, postavljena trpeza teška
S bogatim jelom i vinom. Ti nemaš ni prazne čaše.

Tebe su gazili, gazili, kao po ulicama blato.
Dušo, ptico zlatna!


Dragutin Tadijanović

Solin

srijeda, 16. listopada 2024.

BEZ NJE

U kutu svakom jeca sjećanje.
Na klaviru tipke čekaju.
Male njene ruke mrtve su.
Bez nje: sam sam.

Spomen nosi miris proljeća.
Suza budi sliku prozora:
na njoj lice moje djevojke.
Ruku. Pozdrav.

Oko groba šume jablani.
Na dnu groba leži
Mirjana.

Plačem. Raste cvijet, pun otrova.
Zašto živim.


Vladimir Kovačić



Hum

utorak, 15. listopada 2024.

JENA LJUBAV

Vajk sam u strahu bija,
kad san ti blizu prolazija.
Prazne su brente skakale na tvojen tovaru,
roče su roštale po trdoj sedlenici
u uskoj ulici, zmež gustih korun.
Nikad se nismo u oči pogledali 
i samoga Boga smo vreda si nazvali,
pak zajno se minuli.
Kraljevski se klatilo s tobon tvoje sukneno krilo,
ruke su ti igrale držeći pletilo.

Jutro za jutron smo tako se stajali, prija sunca istoka,
ti si po vodu na vrutak hodila, a ja san dohaža iz boka.
Vesla san drža u rukah svu noć i sad san pod ribon sprignut,
budi prez straha, neću ja oči gori podignut,
i nećeš od mene čuti druge beside,
nego jutarnji pozdrav.

Nikad ti nisan zapiva pod tvojin balkonom,
cviće i facolić mi mlada nisi slala,
i znaka da znaš za me ti mi nisi dala.
Nikad se mi nećemo pokriti s jenin lancunom.

Naša ljubav je bila prez glasa, kako puti u zoru,
kako tvoje delo u vrlih i moje muke na moru.
Potiho sama se gasila, u spomenu stala je tiha,
lipa ljubav je prez riči, slatka ljubav je prez griha.

Mate Balota

Bani, Istra

petak, 11. listopada 2024.

JUGO

Čuda lit već nisan pravo jugo čuja,
kako vrta i kuha u moru,
kako šviče i mlati i vlada,
valja vale visoke ka goru,
podlokiva skase i mulje spod grada.
A ja bin se rada po jugu na more vrnuja.

Po jugu je more sasvin drugače,
ni milo, ni glatko,
ne smije se slatko
svaken noven poznancu.
Po jugu more grmi, mlati i plače,
tuče po bandah, priko brodi skače.
Oj, udri more, i šumi sve jače,
pivaj tužnu pismu, meni izgnancu.

Kad tako prid zimu, more, si puno jada,
sve biži od tebe.
Ni vididti nideri gospodske kostime,
ni fine kapeline.
Sve ča je prisno, slabo i prez srca,
sad od tebe zene.
I kad drivo od jarboli i pinuni puca
samo junaki, kin delo ni parada,
biju se s tobon, prez straha od vitra, dažda i grada.

Sve su jahte se skrile, svih je športisti nestalo,
plaže su prazne, pusto i golo je žalo.
Sad samo putuju mornarske bracere,
mučno prolaze kroz dažde i nevere.
Za malo palente, za ridak šoldin,
rišćaju na jugo, podnose grbin.

Kad jugo zakuha, more grede sve bliže,
visoko se diže, sve do vrtli dosiže,
i meni postaje draže i milije,
kad šumi prez mira, i daž po njen lije.
Kraj mora, i na moru ustaju tad samo njegovi
i ja bin rad biti sad s ocon na provi,
da čujen mu glas, kako zapovida i psuje.
Lip je život samo ontar, kad se prez straha žrtvuje.


Mate Balota


Dubrovnik

četvrtak, 10. listopada 2024.

DRAGI KAMEN

Naš kraj je zvanka brižan, prez polja i prez vode,
i sunce u njem pali, kamenje u njem gori,
a svaki mu čovik za kruh se mučno bori,
za goli svoj život, za malo lih slobode.

Svejeno nan je drag ti oštar kamnik svaki,
i skasi i pećine i doci i doline,
sve muke i sve patnje i sunca zraki jaki,
a uko svega more, ko gledaš od miline.

Zaš mis mo dica sunca i vina crlenega,
i mora velikega i juga teple krvi.
Kad ulika urodi, to dar nan je od Boga,
kad loza nan ponese, na svitu mi smo prvi.

Svo srebro ča se svitli, svo zlato ča je kadi,
je manje milo srcu od litice i krasa:
Svi naš život je vezan oko trdog skasa,
di su nan ustali dani mladi.


Mate Balota

Motovun


srijeda, 9. listopada 2024.

MOLITVA

Oče dobri, Bože svemogući!
U kojega svetoj ruci
Sva su carstva, svi su puci,
K tebi dižem duh svoj - uzdišući,

I molitvom vrućom zaodijevam
Najmilije blago sebi,
Preporučam, Bože, tebi
Rod svoj mili, kog ti glasom pjevam.

Sretan sin sam s toga roditelja!
Srcu svome da odoli,
Sin ti se za oca moli,
Usrećenik za usrećitelja!

On je trunak u svijetu tvojemu,
Ali tvoja milost sjaje
Na sve stvore, u sve kraje;
O smiluj se, Bože, ti i njemu!

Među svijetom koj' mu život tare
I satr'o bi, da uzmože,
Okrijepi ga, jaki Bože,
Da nadživi dušmane si stare!

Sve što plodna tvoja ruka sije
To i raste, lista, cvati;
Cvijet u njemu ne uskrati,
Jer cvjetao još dosada nije!

Krvcu lije uvijeke za druge,
A plaća mu uvijek tužna!
Pravda mu je mnogo dužna,
Pravedniče, ti joj vraćaj duge!

Vrijeme teče; sudba budućega
Lice skriva još u tmine;
Daj, koprenu kada skine,
Da sunašcem prosine na njega!

Ako l' pako nezgode ga smute
Te mu i nade luč ugasne,
Uzdrži mu zvijezde jasne:
Vjernom sebi, pouzdanje u te!


Petar Preradović

 

Primošten

nedjelja, 6. listopada 2024.

PITANJE

Vjetar meni kroz prozor donese,
Neki danak kad sam tebi piso,
Zelen listak, pa ga uprav strese
Riječ na jednu koju sam izbriso.

Izbriso sam riječcu lj u b a v zvanu
Jer u pismu mjesta ne imaše.
Je l' zavio onaj listak ranu
Il pokrio grob ljubavi naše?


Petar Preradović


Grožnjan