ZAKONODAVCI

Izmislili su za nas zakon
i vele da Bog tako hoće.
O samo Bog bi mogao znati
koliko u njih ima gluposti a koliko zloće.

Izmislili su zakon da nas muče,
i od naših muka
što im nije korist, to im je užitak.

I nitko ništa reći ne smije
Pjesnici samo slažu pobunu u pjesme.

Pjesnici samo bunu buncaju u pjesme.

Antun Branko Šimić

Zagreb

PJESMA NOVINARA

Ja proklinjem svirku poganih rotacija,
i pisak crnih strahotnih makinā,
što Apsurd naših dana kô mlinovi melju,
i ludu poju pjesan krvavu i velju,
pjesan groznih neprovidnih tmina.

Ja proklinjem pisak strahotnih makinā,
i ludu svirku poganih rotacijā,
što poju laži bogova i nacijā,
o borbi, u kojoj pobjeđuje nitkov,
hulja i senzacija.

O, proklete laži neba i domovine,
kad mudrac šuti, a laju novine,
na čijoj bjelini satkanoj iz prnja,
moja duša plače
ovjenčana krunom bolovā i trnja.

Ja proklinjem svirku poganih rotacijā,
i pisku crnih strahotnih makinā,
što Apsurd naših dana kô mlinovi melju
i ludu poje pjesan krvavu i velju.
Pjesan sredovječnu, pjesan groznih tmina,
ja proklinjem svirku strahotnih makinā.

(1918)

Miroslav Krleža

Split

PLAMENI VJETAR

Jednoga će dana krvavo jutro svanuti,
jednoga će dana crljeni vihor planuti,
o, jednoga dana,
nad piramidom mrtvih domobrana
buknut će plamen iz bezbrojnih rana.
U potresu će onda strahotnom
rasplinut se simboli kletve i tamjana,
komedija i crkvi, bolnica i kavana,
ludnica, bordela i samostana,
jednoga dana, o, jednoga dana!
A pjevat će zvona,
stjegovi i glazbe i gnjev kazniona.
Pjevat će plameni vjetar svetu pjesmu vatre, kaosa i eona:
"Ulico!
Krvavi talas
nek te kovitla danas!
Proklet je pean zlata,
i dok mirišu žene, svila i šokolata,
vješaju gologa boga na trgu ko tata.
O, Ulico,
danas -
budi crveni talas!"
Tako će urlati plameni vjetar jednoga dana,
nad piramidom mrtvih domobrana,
i crni će stjegovi crveno liznut ko gorući jezici,
okna će samrtnoblijedih kuća planut ko luđačke oči,
a vatrena nebeska kiša u mlazu
na grad će da se toči.
Sverazorni će ritam po ulici da ori:
"Gori! Gori!
Kugla nebeska gori!"
I u tom kolu roblja, kraljeva, žena i smeća,
tramvaja, volova, konja, topova, vjetra, karteča,
u ludom ciklonu vatre i krvi gdje bukti Slobode Sreća,
gdje se božanstvo Laži ko sveto sunce vrti,
hihot će jecati glasan
Njezinog Veličanstva
Pobjednice Smrti.

(1918.)

Miroslav Krleža

Pomrčina Sunca (12.8.2026.) - (Mosor)

POZDRAV

Svake večeri
ljudima oko sebe
treba poželjeti ''laku noć''.
Ne zbog običaja,
već zbog prijateljstva.
(Prijateljstvo,
upamtite, ima veliku moć.)

Svakoga jutra
ljudima oko sebe
treba poželjeti
''dobro jutro,
u podne ''dobar dan'',
ne zbog običaja,
iz običaja ne valja
pljeskati
ni dlanom o dlan.

Svakog dana
zbog prijateljstva
ljudima treba
poželjeti nešto lijepo.
Darovati osmijeh,
cvijeće i blage riječi.
Treba im pomoći
da se približe sreći.

Mladen Kušec

Solin

KAD JE OTIŠLA

moja mati je imala one tihe starinske oči

što su vidjele i kroz mrak i kroz moje najgušće laži

znala je po hodu kad me neka prva muka zaskoči

pa bi samo sjela preko puta ko da ništa ne traži

mjesila je kruh s posebnom blagom vrstom vrlina

dok je stari u dvorištu psovao politiku i loše vrijeme a ona bi me samo kradom pogladila pusti ga sine

i u pregaču sakrila sve naše male obiteljske teme

pamtila je moje datume ocjene i put po cesti

brinula unaprijed za tri zime i sedam godina

palila bi svijeću na svete dane i pazila na vijesti

dok sam ja po trošio noći ko bitanga i skitnica

prođem kroz  sobu sve miriše na dunje i kamilicu

na čisto bijelo rublje što se čuvao za velike dane

na stolu stoji njezina krunica i jedna slika u okviru

gdje smo svi na okupu nasmijani bez ijedne rane

nema je da me pita jesam li gladan i zašto sam tužan

da mi kaže da su  te moje velike brige samo sitnica

svi te vole kad si gore tad se roje oko tvoje svijeće

samo te mati čeka i kad ostaneš s tugom preko lica

otišla je  u jesen kad su u vrtu počele opadati ruže

bez puno vike onako kako je i živjela s pola glasa

i ove jesenske tuge kao da su sve teže i duže

ljubav je njena ljubav bila jaka do posljednjeg časa

Željko Krznarić

Solin

U USKIM ULICAMA

U uskim ulicama opijao sam se jutros mirisima kruha

i pratio po cijelom gradu muziku svirača

i išao za jednom ženom čije lice bješe -

I onda sam u podne legao u sjenu šume

Otići ću preko svijeta, preko mora, umiješat se u gomile

I pisat ću duga pisma kao pjesnik

na najljepše ime žene koje nema

To je moja draga

I u pjanstvu o ponoći plesat ću pred krčmama što šume

i urliču glasovima nepoznatih ljudi

i slat ću poljupce zvijezdama na dalekom nebu.

Izići ću na sunčana polja koja gore u ćutanju.

Antun Branko Šimić

Split

ČASOVI SVE GLASNIJE ZVUČE

Časovi sve glasnije zvuče padajući u prošlost

Vino naš posljednji pratilac šumori jače na usnama je slađe

Prva sjena blize noći pada k nama

Naša su lica tamnija i naše riječi zvuče tiše

Što bješe? Svijeća svijetli slabije

Naše pojave bivaju nejasnije i naše riječi,

mada sve glasnije i glasnije

govorimo, zvuče muklije

nerazumljivije.

Mi se jedva vidimo, mi se jedva čujemo

Noć raste gušća i gušća

oko nas.

Antun Branko Šimić

Split