POZDRAV

Svake večeri
ljudima oko sebe
treba poželjeti ''laku noć''.
Ne zbog običaja,
već zbog prijateljstva.
(Prijateljstvo,
upamtite, ima veliku moć.)

Svakoga jutra
ljudima oko sebe
treba poželjeti
''dobro jutro,
u podne ''dobar dan'',
ne zbog običaja,
iz običaja ne valja
pljeskati
ni dlanom o dlan.

Svakog dana
zbog prijateljstva
ljudima treba
poželjeti nešto lijepo.
Darovati osmijeh,
cvijeće i blage riječi.
Treba im pomoći
da se približe sreći.

Mladen Kušec

Solin

KAD JE OTIŠLA

moja mati je imala one tihe starinske oči

što su vidjele i kroz mrak i kroz moje najgušće laži

znala je po hodu kad me neka prva muka zaskoči

pa bi samo sjela preko puta ko da ništa ne traži

mjesila je kruh s posebnom blagom vrstom vrlina

dok je stari u dvorištu psovao politiku i loše vrijeme a ona bi me samo kradom pogladila pusti ga sine

i u pregaču sakrila sve naše male obiteljske teme

pamtila je moje datume ocjene i put po cesti

brinula unaprijed za tri zime i sedam godina

palila bi svijeću na svete dane i pazila na vijesti

dok sam ja po trošio noći ko bitanga i skitnica

prođem kroz  sobu sve miriše na dunje i kamilicu

na čisto bijelo rublje što se čuvao za velike dane

na stolu stoji njezina krunica i jedna slika u okviru

gdje smo svi na okupu nasmijani bez ijedne rane

nema je da me pita jesam li gladan i zašto sam tužan

da mi kaže da su  te moje velike brige samo sitnica

svi te vole kad si gore tad se roje oko tvoje svijeće

samo te mati čeka i kad ostaneš s tugom preko lica

otišla je  u jesen kad su u vrtu počele opadati ruže

bez puno vike onako kako je i živjela s pola glasa

i ove jesenske tuge kao da su sve teže i duže

ljubav je njena ljubav bila jaka do posljednjeg časa

Željko Krznarić

Solin

U USKIM ULICAMA

U uskim ulicama opijao sam se jutros mirisima kruha

i pratio po cijelom gradu muziku svirača

i išao za jednom ženom čije lice bješe -

I onda sam u podne legao u sjenu šume

Otići ću preko svijeta, preko mora, umiješat se u gomile

I pisat ću duga pisma kao pjesnik

na najljepše ime žene koje nema

To je moja draga

I u pjanstvu o ponoći plesat ću pred krčmama što šume

i urliču glasovima nepoznatih ljudi

i slat ću poljupce zvijezdama na dalekom nebu.

Izići ću na sunčana polja koja gore u ćutanju.

Antun Branko Šimić

Split

ČASOVI SVE GLASNIJE ZVUČE

Časovi sve glasnije zvuče padajući u prošlost

Vino naš posljednji pratilac šumori jače na usnama je slađe

Prva sjena blize noći pada k nama

Naša su lica tamnija i naše riječi zvuče tiše

Što bješe? Svijeća svijetli slabije

Naše pojave bivaju nejasnije i naše riječi,

mada sve glasnije i glasnije

govorimo, zvuče muklije

nerazumljivije.

Mi se jedva vidimo, mi se jedva čujemo

Noć raste gušća i gušća

oko nas.

Antun Branko Šimić

Split

MEĐU TOLIKIM MNOŠTVOM LICA

Među tolikim mnoštvom lica, što moj pogled

odbijaju i plaše, straše - prikaze u danu -,

odjednom tvoje lice. Posmijeh što me čeka

na koncu moga mučnog, mračnog traženja!

O ćuti tako vječnost cijelu pokraj mene,

osmjehuj se i ćuti tako. Mene pusti

da šetam dugo kroz tvoj život

i kroz čudo ovog susreta.

Antun Branko Šimić

Solin

TI, KOJU ZA ME RODI

Ti, koju za me rodi

tek moja tamna

u mojoj duši tuđom riječi probuđena

slutnja!

Zar ti da sebe, dar nebesa, dijeliš

tek među slijepce, sirotane?

Sunce

u noći mojih bdijenja

sađi

u otvoreni bezdan moje ljubavi!

Antun Branko Šimić

Split

PJESMA PJESNIKA

                                Niki Milićeviću

Ja ne znam što vi želite

Ja idem,

između kuća, cestama i noću preko polja

i pjevam život svoj i život vaš i život sviju stvari

Jer ja sam srce

O svijetu i ja u svijetu i svijet u meni

Grad noći žene zvijezde

Ples radost ljubav vrisak Bog

Ja pjevam

i pjesme moje u svijet padaju ko zvijezde

(O zašto nisu vaše duše duboka jezera, tamno more?)

U svijetu moje pjesme glasno pjevaju

i njihov bol i smijeh i radost nitko ne sluša

tek mnogo lica ruga se i smije

O tko sam, tko sam

ja, pjevač sam u noći gradom i na cestama?

Da ja ne pjevam tako bezbroj ljeta?

Da nisam luđak što je bezbroj godina već lud?

Ja ne znam ništa

Pjevam

i prolazim izmeđ zlobno osmjehnutih lica

u noć i plavu daleku samoću.

Ja penjem se i penjem uza strme staze

I kad se popnem, stojim

u prostoru nijemom i bez ljudi

Ja, tamni pjevač na visini

Ja, usamljeno stablo navrh brda

što svoj mukli besprekidni šumor

u duboku crnu vječnost ruši.

Antun Branko Šimić

Salona - Solin