U USKIM ULICAMA

U uskim ulicama opijao sam se jutros mirisima kruha

i pratio po cijelom gradu muziku svirača

i išao za jednom ženom čije lice bješe -

I onda sam u podne legao u sjenu šume

Otići ću preko svijeta, preko mora, umiješat se u gomile

I pisat ću duga pisma kao pjesnik

na najljepše ime žene koje nema

To je moja draga

I u pjanstvu o ponoći plesat ću pred krčmama što šume

i urliču glasovima nepoznatih ljudi

i slat ću poljupce zvijezdama na dalekom nebu.

Izići ću na sunčana polja koja gore u ćutanju.

Antun Branko Šimić

Split

ČASOVI SVE GLASNIJE ZVUČE

Časovi sve glasnije zvuče padajući u prošlost

Vino naš posljednji pratilac šumori jače na usnama je slađe

Prva sjena blize noći pada k nama

Naša su lica tamnija i naše riječi zvuče tiše

Što bješe? Svijeća svijetli slabije

Naše pojave bivaju nejasnije i naše riječi,

mada sve glasnije i glasnije

govorimo, zvuče muklije

nerazumljivije.

Mi se jedva vidimo, mi se jedva čujemo

Noć raste gušća i gušća

oko nas.

Antun Branko Šimić

Split

MEĐU TOLIKIM MNOŠTVOM LICA

Među tolikim mnoštvom lica, što moj pogled

odbijaju i plaše, straše - prikaze u danu -,

odjednom tvoje lice. Posmijeh što me čeka

na koncu moga mučnog, mračnog traženja!

O ćuti tako vječnost cijelu pokraj mene,

osmjehuj se i ćuti tako. Mene pusti

da šetam dugo kroz tvoj život

i kroz čudo ovog susreta.

Antun Branko Šimić

Solin

TI, KOJU ZA ME RODI

Ti, koju za me rodi

tek moja tamna

u mojoj duši tuđom riječi probuđena

slutnja!

Zar ti da sebe, dar nebesa, dijeliš

tek među slijepce, sirotane?

Sunce

u noći mojih bdijenja

sađi

u otvoreni bezdan moje ljubavi!

Antun Branko Šimić

Split

PJESMA PJESNIKA

                                Niki Milićeviću

Ja ne znam što vi želite

Ja idem,

između kuća, cestama i noću preko polja

i pjevam život svoj i život vaš i život sviju stvari

Jer ja sam srce

O svijetu i ja u svijetu i svijet u meni

Grad noći žene zvijezde

Ples radost ljubav vrisak Bog

Ja pjevam

i pjesme moje u svijet padaju ko zvijezde

(O zašto nisu vaše duše duboka jezera, tamno more?)

U svijetu moje pjesme glasno pjevaju

i njihov bol i smijeh i radost nitko ne sluša

tek mnogo lica ruga se i smije

O tko sam, tko sam

ja, pjevač sam u noći gradom i na cestama?

Da ja ne pjevam tako bezbroj ljeta?

Da nisam luđak što je bezbroj godina već lud?

Ja ne znam ništa

Pjevam

i prolazim izmeđ zlobno osmjehnutih lica

u noć i plavu daleku samoću.

Ja penjem se i penjem uza strme staze

I kad se popnem, stojim

u prostoru nijemom i bez ljudi

Ja, tamni pjevač na visini

Ja, usamljeno stablo navrh brda

što svoj mukli besprekidni šumor

u duboku crnu vječnost ruši.

Antun Branko Šimić

Salona - Solin

PRI POLASKU

Čuj! curo mlada moja, kad suton plavi padne
Na zdenac dolje dođi kraj duge njive one,
Gdje miris žita plije i tihi vjetri hladne
                                                I kaplje vode zvone.

Ah, dođi!...na kam hladni da sjednemo ko sjene
I dugo ćemo tamo bez riječi nijemi stati
I čekat ćemo mjesec iz dalji one snene
                                                 I njegov pozdrav zlati.

I onda?...riječ jednu tek, dušo, ću ti reći,
Što ljubav svetom čini i meni nadu daje
Da mogu mirno tamo u daleki svijet prijeći,
                                             Gdje drugo sunce sjaje -

Ah - preko oceana, gdje tebe neće biti,
Gdje jecat će mi duša sva izmorena bolom -
Tek načas možda u noć nijemu ja ću sniti,
                                                Gdje s tobom stupam dolom.

Ja ću poći! - Sve će plakat: i babo, majka sijeda,
I dolje njiva naša, i bašča s bijelim glogom,
Al ja ću šutjet nijemo ko zorom nojca blijeda,
                                                 Što samo šapne: "Zbogom"! -

Antun Branko Šimić

Salona- Solin

POKORNO SRCE

Često mi dođe da govorim tebi dalekoj,
koja mirno sjediš, tugom zamrzlom
nadnesens nad nejasnu i sivu
listinu prošlosti. Što li gonetaš i čitaš
iz mutnih znakova, ti, kojoj su nepoznati
zakoni pisanja? Što vidiš kad dozivaš
u svoje posljednje snove dane, koji su pali
u dubine, zajedno sa sunčevim zalazima?
Vidiš li kočije vatrene, konje obijesne
i kopita mnoga, kako jedno po jedno
dolazi i pada na tvoje pokorno srce?
Koliki udarci! A srce još uvijek traje
i cijedi kap po kap svoju skupljenu bol
u muk noći. I sve će pasti u noć
mirno i neprimjetno. A mi grčevito
kidamo zavoje od crne zavjese mraka
i njima zamatamo sami, u strahu,
svoju ranjenu dušu.



Nikola Milićević

Split