nedjelja, 16. lipnja 2024.

U SLAPU ZELENE MJESEĆINE

U slapu zelene mjesečine
Ti voliš cvijeće
Ti voliš nebo
Marijo
Moja se duša naginje prema tebi
Ja volim cvijeće
Ja volim nebo
Marijo
Prema tebi moja se duša naginje
Volim te
Zašto sam tužan
Marijo
Nebo je cvijećem osuto
Nebo je puno anđela
Ima li za nas tiho mjestance
Osuto cvijećem
Marijo


Dragutin Tadijanović



Split

petak, 14. lipnja 2024.

STARI UČO

Silna žega. Stvora nema
Ni u polju ni u selu;
Sve se ugnu suncu vrelu;
Da u sjeni negdje dr’jema…
Samo ondje, gle, u školi
Star se učo nešto ljuti:
Bit će, da ga duša boli,
Što mu žega djecu smuti,
I on viče… i on lupa
Štapićem po svome stolu…
Neki skaču preko klupa –
Sad će da prevrnu školu.

Ali ne će. Djeca vole
Kadgod šum od mira tija –
Danas zadnji dan je škole,
Tek što zvono ne odbija!
A učo se k tomu sjeti:
Kako žurno vr’jeme leti…
Danas da i sam dosluži –
Čemu da se ljuti, tuži!
I ko sunce kada pline
Po dubokih preko brazda,
Misô mu na licu sine:
Od sutra sam tek svoj gazda!…
I koštanim pljesne dlanim,
Da je drven strop zajeco –
Ajte – reče – da vam, djeco,
O prošastim pričam danim!

I presta se rogoborit,
Djeca sjede kao kipi;
A učo je stao zborit,
Kô da blaga kiša sipi:

Četrdeset dugih ljeta
Danas, djeco, baš doslužih –
Na života mog’ će ruži
Prvo gondže sad da cvjeta…
Tim ne kanim dašto r’jeti,
Da su đaci trh mi bili;
Od mnogih su pače milih
Tri mi uv’jek na pameti.

Prvi svome tih na mjestu
V’jek je nešto smišljo, crto;
U drugova igru često
Nije uprav nikad srto.
Iškolan se posl’je dao
Na pothvate svake ruke…
Imo borbe, truda, muke –
Al mu posô divno cvao.

I gavanom on je posto
Bogatijem među ljudim –
Ja sam ubog učo osto,
Da se njeg’vom blagu čudim…
Drugi bio srebro živo,
Bez tučnje mu dan ne prođe;
O bitkam je trajno snivo
Poput kakvog vojskovođe.
I o’šo je u vojnike,
Po ratištim svim se bio:
Sred topova strašne rike
Lovor mu se v’jenac vio.
Ðeneralom on je posto,
Ponajvećim medju živim –
Ja sam priprost učo osto,
Da se njeg’voj slavi divim…

Treći bio sela dika
I po srcu i po duhu,
Igro tek se svećenika
I o misnom snivo ruhu.
Posl’je se je marno spremo,
Svetoj tek da služi vjeri;
Dani su mu tekli n’jemo,
Ali čisti kao l’jeri.
I biskupom on je posto
Djetinskijem prema sanjam –
Ja sam skroman učo osto,
Da se njeg’voj časti klanjam…

Tako ću se, djeco draga,
Sve bez časti, slave, blaga,
Sada zav’jek rastat s vami…
Bog zna, hoće l’ tko i znati:
Kada ću se spuštat stati
U dubine grobnoj jami?!…

Ali što je iznenada
Učo susto… i probljedn’o?…
Zar što jeknu zvono sada?
Il ga spomen dirnu ledno?
Sad se, gledaj, diže… sjeda…
Sada na stol glavu spušta –
Ko da mu se otić’ ne da.
Bez priznanja barem sušta!
Djeca suzna oka šute,
Ko da nešto zloga slute;
A na vrata zirne sluga
Iznenađen s mira duga.
I pristupi k uči n’jemo –
Nije l’ s žege star zadr’jemo…
Za grudma mu plaho segne…
U njegvim ga nešto stegne…
Ajte samo mirno kući –
Reče dršćuć djeci muklo –
I kažite, da je uči
Dobro srce za vas puklo!

Đuro Arnold

Daruvar

četvrtak, 6. lipnja 2024.

POTRAŽI ME

Kad čuješ kako kriješte vrane
S one lude, sa sjeverne strane,
Kad vidiš kako ljubav potiho kaplje
Sa one suhe, slomljene borove grane,
Kad čuješ kako nešto u noći uzdiše i ječi
Kako ljubavi žica ko bolesno srce kuca,
Kad vidiš kako se je zatamnilo nebo
Dok ljubav naša počinje sve više da puca,
Kad čuješ kako – ko u dubòku puću
Tišinom tupo odjekuje tvoje ime,
Ne budi lijena, ne časi ni časa –
Potraži me, potraži me!
Zemniče, ti niknu iz zuba ljuta zmaja
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.


Vladimir Nazor


Makarska

ponedjeljak, 3. lipnja 2024.

BOG I GRADSKO POPODNE

                    Gustavu Krklecu


Cijelo popodne mladić u kavani
misli o Bogu
Konobar vječno kruži oko stolova
Piccolo – šepav – nudi cigarete
i kadšto rukom ladi užareno uho
Lica su siva dosadna i prazna

Unose smijeh dvije žene plavih obraza
(Valjda su dame iz varietea)
i nakon što grimasom prezru sve
sjednu
i zovnu: Cigarete, Cherry Cobler

Na stropu faun rutav frulu svira
i mami k sebi gole tuste nimfe
Dim se od duhana diže sve više u sfere
Kavana lebdi šareno fantastična i šumi i sanja

Za prozorima već i suton stoji
Kavana vlak je, putuje i skoro u noć će da stigne
(Noć je stanica “s onu stranu”)
Svjetla svjetla
Igrači šaha bude se iza sna
Mladića stid je mučnog znoja
On ustaje koraca blijed ko somnambul
Za leđima mu netko kriči: platiti!

Na ulici je vječna trka
Suton svjetla zvonca ljudi
Mladić stoji, misli
Mladiću mozak pršti u bezbroj komadića

Ulica leti i gdje zavine
noć je
konac.

Antun Branko Šimić


Zagreb

srijeda, 29. svibnja 2024.

POZDRAV DUBROVNIKU

Uz čudnu bojaz noga amo stupa,
I plahim krokom tvrdo tlo si ište,
A oko gleda širom sjajnog skupa,
Ko da je našlo drevno svetilište.
Sve pita duša: “Kamo l’ zađoh živa?
Međ kakov puk? U kakov čudan kraj?”
Al’ burno joj se srce odaziva:
Ta Dubrovnik je to, slovinski raj!

Da, Dubrovnik, taj biser sinjeg mora,
Gdje sokolovi saviše si gnijezda;
Sred mrke noći sjajna Sinaj-gora,
Sred mutnog neba prehodnica zvijezda;
Pod slavnim stijegom svetoga gdje Vlaha
Ponosito se ljuljô bogat brod,
Gdje ispod trusa, urnebesa, praha
Kô fenič-ptica uzdigô se rod.

Nad ovim hramom slavne lebde sjene:
Jeđupkinja, Pavlimir, Captislava;
Tu čuješ uzdah plačne Mandaljene,
Tu velepjesan kralja Vladislava.
Hrvaština tu prvom pjesmom cvala,
I divan miris sipô širom cvijet;
Tu velikane rodi zemlja mala,
I veličini divio se svijet.

A sad, gdje narod slavi Kralja, Kneza,
Po dugoj šutnji poslije ljeta trista,
I opet Taliji se riječ razveza,
I opeta se javlja vila ista,
Da hrvatskim vam zbori opet slovom,
Kô što ju čuo nekad knežev dvor,
Da starim plamom, prilikom vam novom,
Davnine sjeća dični slavni zbor!

Oj Dubrovčani, družbo plemenita,
Na brzih krilih laki brod nas doni,
Iz Hrvatske, od silnog Velebita,
U vaše dvore srce nas dogoni,
Da s vašim slavljem srce radost dijeli,
Da s vama klikne: “Živi Kralj i Knez!”
Da, po nas narod pozdravlja vas cijeli:
Oj živio nam vječni, bratski vez!

Oj Dubrovniče, sveto rodu mjesto,
Zelenio se sretan, slavan vijekom;
I nikad svijetom dičan glas ti presto!
Oj hrani djecu zdravim svojim mlijekom,
Prednjači rodu! – klikuje ti vila, –
Međ zvijezdami ti prva zvijezda sjaj!
Iz tvoje slave niknu naša sila,
Oj Dubrovniče, cvjetaj, rasti, traj!

August Šenoa

Dubrovnik

četvrtak, 23. svibnja 2024.

PJEV HRVATSKIH ĐAKA

Na noge, braćo! hora je sada,
Sjajan i slavan svanuo hram,
Dvorane zlatne vilina grada
Dobri si narod podigô sam;
Svjetlilo svanu
Boljemu danu,
Vijek nam se sretan sretnima rodi,
Na noge, braćo! Sada je čas,
Na noge, braćo! “Svijetlom k slobodi” –
Ori se gromom naroda glas.

Na svetom grobu naših djedova,
Koji za mili padoše dom,
Neka se skupi četa sad nova,
Ponosna, smjela, svoja u svom.
Mudrost i znanje
Budi nam zvanje,
Napretka barjak neka nas vodi
Sada u slavni duhova boj.
Na noge, braćo! “Svjetlom k slobodi” –
Hrvatske kliče mladeži voj.

Plameno srce nosi u grudi,
Na jasnom čelu istine znak;
Budimo cijeli, budimo ljudi,
Širimo svijetlo, gonimo mrak:
Vrijeme je za nas,
Kucnulo danas,
Spas nam je znanje, znanje nam sila,
Znanje nam slava, znanje nam čast.
Hrvatska zemlja, majka nam mila
Znanjem će živjet, rasti i cvast.

Trojedni sinci trojedne muke,
Mlađani cvijete plemena svog,
Zakletvi svetoj složimo ruke,
Neka nas čuje zemlja i Bog:
Znanje nas vodi
Svijetlom k slobodi,
Jedna smo duša, jedno smo tijelo,
Jedan nam sladak jezika rijek,
Uprimo rukom, radimo smjelo!
Žrtvujmo domu mladi si vijek!

Pođimo širom našega kraja,
Nosimo rodu znanja si plod,
Iz mraka nek se podigne raja,
Svjetal i snažan budi nam rod:
Svijetlo k slobodi
Neka nas vodi!
Neka se svrši zakletva sveta,
Neka se čuje svud kao grom,
Dokle je vijeka, dokle je svijeta:
S l a v a n  i  s r e t a n  H r v a t s k i  d o m!

August Šenoa

Šibenik

srijeda, 22. svibnja 2024.

DOKONČAVANJE

Naš je život – još nekoliko
časova
i naš je konac tako bliz
da bi ga mogli rukom dohvatiti

Na pragu preko kojega
se ulazi, s onu stranu, u noć za naše sadašnje oči,
okrenut ćemo naše lice
posljednji put i s pogledom
koji ćemo puna zahvalnosti
okrenuti u život
Teški udarac zaboravi
odsjeći će nas od svega
što bijasmo

Časovi sve glasnije zvuče padajući
u prošlost
Vino naš posljedni pratilac šumori jače
na usnama je slađe
Prva sjena blize noći pada k nama.
Naša su lica tamnija
i naše riječi zvuče tiše

Šta bješe? Svijeća svijetli slabije
Naše pojave bivaju nejasnije,
i naše riječi, mada sve glasnije i glasnije
govorimo, zvuče muklije
nerazumljivije
Mi se jedva vidimo, mi se jedva čujemo
Noć raste gušća i gušća
oko nas.

Antun Branko Šimić


Dubrovnik