četvrtak, 30. travnja 2020.

SREBRNA CESTA

1

Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova -

izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi... idi... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.

2

Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i - ako hoćeš - oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.

3

Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.

Izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi!


Gustav Krklec

Zagreb

srijeda, 29. travnja 2020.

ŠUME RIJEKE KOBILE MENE SU ZAROBILE

Volim samotni zvonik
kukuruz samonik
posađen vjetrom ili slučajem
svoj lik
u vodi
bijelu šolju s toplim lipovim čajem

tuga za zavičajem
ubija radost za svakim novim krajem

od zore do mraka ludujem
muče me šume rijeke planine
i zdrave kobile
o zašto zašto nisam kopile
muči me muči široki svijete
što znam čije sam dijete
i što sličim a ne pripadam
ljudima što su me rodili

Miroslav Slavko Mađer

Neuschwanstein (u prijevodu Novi labuđi kamen) -njemački dvorac na jugozapadu Bavarske u regiji Allgäu



utorak, 28. travnja 2020.

DOBOVA

Stotinama sam puta
prošao kroz Dobovu.
To prvo mjesto kada vlakom
prelazite hrvatsko-slovensku granicu.
Taj prvi znak da nekamo
stvarno odlazite i prvi krajputaš
koji vam u povratku
kaže kako ste, zapravo, nekamo stigli.

Čistilište, ako stvarno postoji
vjerojatno sliči na Dobovu.

Djevojčica s kanticom za mlijeko.

Stogovi sijena na uredno pokošenim pašnjacima
koji mirno čekaju suton.

Nešto nestvarno se načas ukaže
tamo vani, izvan kupea
punog nikotinskog ljepila.

Carinik koji će izuven i izvaljen
na položenim sjedalima
zakratko zadrijemati do Zagreba.

Ulica u kojoj je
u Ljubljani otvoreno prvo porno-kino u
bivšoj državi u koje sam odveo dva Goranca
da nakon šest mjeseci
sivo-maslinastog vojnoga roka
vide dvostruku penetraciju
američke porno-dive iz osmadesetih
Kelly Nichols u filmu Cimerke.

Seoska groblja na pitomim padinama
na koja pada večernja, zimska sumaglica.

Jednom ću sići s vlaka
i zaspati na klupi te male
željezničke postaje u Dobovi.

Ako se ikada probudim možda me vidiš
kako tio se perona mašem
objema rukama.

Delimir Rešicki

Bregana

ponedjeljak, 27. travnja 2020.

PRIJATELJI

Prijatelji kažite
narodima svijeta
onima koje zanima
i onima kojima je svejedno

Moja zemlja je Hrvatska
i njenu slobodu tražim

Cijena nije važna
plaćam svojom krvlju

Boris Maruna 

Vrata Jadrana
 

utorak, 21. travnja 2020.

PISMO MRTVOG PJESNIKA

Jer Ja sam umro
i sada se nalazim na nebu
umoran od hodanja i pisanja
jedem posvećeni kruh
zasjenjen jedino tobom, Gospodine
koji si upravo progledao na sve strane
svijeta, gledajući ovo digano nebo
i pitam se vidiš li me uopće
jer to sam ja, uz Tebe se budim
dijete koje kaže da je Tvoje
pjesnik i još k tomu stari
Osjetiš li očinski požar u sebi
podmetni ga sinu svojemu
neka gori od sreće
neka izgori od ljubavi

I dok sam visoko gore
slijedio Tebe
i pravio reda na horizontu
raspoređujući zamišljene legije
svakojakih časti za sebe
kao kakav centurion
odozdo netko zaječi
Novi je to pjesnik mladi
protutnjao kroz abecedu i
razbacao riječi poput konfeta
Pogledam ga odozgo
kao savanski šakal
umorno mladunče
naivne antilope
Pogledam ga zadovoljan svojim
bivšim životom
i sadašnjom svojom smrću
Na Svetog će Nikolu pršiti snijeg
a mladac će ovaj mrkog Krampusa dobit
kao i sva zločesta djeca bez mjere
i osjećaja za vrijeme koje
nepovratno izmiče ispod naših nogu i
odnosi nam snagu
isušuje kožu
Zvijezdu ću njegovu tek rođenu skinut
iskre mu s glave otpuhnut
a u uho mu gluho korov zasadit
Na ovome hrvatskom nebu
svijetlit će samo Ja pa Ja pa Ja

Sead Begović 

Drniš
 

ponedjeljak, 20. travnja 2020.

IDILA

To stado ovaca koje si sanjao
nije imalo svoga učitelja
kotrljalo se niz brdo, brbljalo
onako ovčji, neošišano, bijelo
bez naglaska i tora
Ali gle, obzorje kaže
nema bjekstva, konačne večeri
a ipak ćemo večerati zajedno
sa slikom propadanja u obično
sumračno poslijepodne ove livade
gdje pastir čuva osamljeno mjesto
posebnog trenutka lijepe kupine
koja i noću zri
zbog stada
koje će ovuda jednom proći

Sead Begović

Dalmatinska Zagora

nedjelja, 19. travnja 2020.

RASTANAK SA SOBOM

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe

Ko ispred nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu ?

Zamakle su zvijezde
Ko od nas još može naslutiti sebe ?

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa


Antun Branko Šimić

Split

subota, 18. travnja 2020.

SVE ČA JE ŽIVO

Sve živo osim čovika
žive bez malicje
i vajalo bi čagod naučit
i od tičic
i od kun
i od guj
i od borih i od maslin
vajalo bi makar digod
makar malo
živit poput muhe
oli buhe
oli gudeja oli smrdeja
I bilo bi manje straha
i od neba i od greba
i manje bi se čovik oziro
i lašnje bi živi
i lašnje bi umiro

Jure Franičević Pločar

Solin

utorak, 14. travnja 2020.

GONG

Časovi mog života - zrnje brojanica.
U šupljem sumraku od ukrštenih sjena.
Mogu li ikad da utažim žeđ
Za svjetlošću koju napuštate?

Strašilo za ptice, strašilo za vrijeme
Samo spušta i diže obrve.
Ako progutamo sve časovnike
Hoćemo li postati besmrtni?

Draguljari, možete li napraviti
Živo ljudsko srce
Koje viče u pomoć?

Vesna Parun

Wattens - Swarovski museum
 

subota, 11. travnja 2020.

O KRUHU JE RIJEČ

Kad dirnem: kruh,
pomislim prvo na zemlju,
široku, duboku, uzorno uzoranu.
Zatim slutim grubo izbrazdane dlanove ratara
u čijim se znojnim šakama zrno sa zrnom sljubljuje
znajući da će svako od njih
u drugoj brazdi nestati, umrijeti, vjerujući
da će se nakon smrti
ponovno jednom sastati
u nekom bijelom mlinu.
Za kruh koji tako jednostavno
svakoga dana dodirujem,
toliko toga treba
s neba,
iz zemlje
i od čovjeka.
Da bismo kruha imali,
potrebna je kratka jesenja šetnja
sunca nad usnulim oranicama,
potrebna su maglovita jutra
i kiše obilne koje potope
davne staze među poljima.
I zime ciče dio su priče
o kruhovima što rastu
u njedrima smrznute zemlje
pod toplom bundom snijega.
Da bismo kruha imali,
snjegovi moraju okopnuti,
sunce ojačati,
vode se povući
da bi iz srca bivšega zrna
zeleno proklijalo.
Pa rast.
Pa rast.
Do gležnja,
ispod koljena,
preko koljena do pasa.
Stabljika.
Na vrhu klas.
Stabljika do stabljike.
I svaka s krunom klasa na vrhu.
Žitno zeleno more
urešeno crvenim makovima.
Kad kažem kruh
toliko toga treba izreći
između sjetve i žetve.
Izreći hvalu rataru,
sijaču,
koscu,
mlinaru,
pekaru.
I ptici
koja nije pozobala
zrnje u brazdama.
Kruh je veliko dijeljenje:
Od jednog zrna
stotine zrna u klasu.
Od tisuću tisuća,
između žrnjeva,
milijuni bijelih čestica
bijeloga, sipkoga, brašna.
Čudi li ikog što Hrvati brašno
još nazivlju muka?
Dodirujem kruh
ćuteći sve ovo rečeno
od zrna u crnoj brazdi
do kriške u košarici na stolu.
Kruh naš jučerašnji.
Kruh naš današnji.
Kruh crni, bijeli, polubijeli,
okrugli, niski, visoki, pereci,
slanci, žemlje, pšenični,
kukuruzni, zobeni, raženi,
toliko željen,
i sanjan
tako poželjan,
tražen.
Kruh miomirisan
izjutra namiriši najslađim mirisom
gradske ulice,
a tek sjetan,
divan miris kruha
iz bakine ili mamine pećnice...
Kruh je blagoslov stola.
Najslađe su kriške koje s nekim dijelimo,
najveći mu je blagoslov kada ga srcem
dajemo onima koji ga samo sanjaju.
Molimo za kruh svagdašnji,
da bismo ga imali koliko trebamo,
a dijeleći s onima koji ga nemaju,
da bismo ga svi s blagoslovom imali u izobilju.
Kruh je uistinu dobar.
Pa budimo i mi
dobri kao kruh
sa svima oko sebe.

Joža Prudeus 

blizu Sjevernog Velebita


utorak, 7. travnja 2020.

MOJA JE ČEŽNJA BEZIMENA

Moja je čežnja bezimena. Titan
u beskrajnosti svojoj i u moći.
Ekvinocij u tmurnoj, tamnoj noći,
kroz koju bjesni vjetar nedohitan.
Moja je čežnja bezimena. Sitan,
dragocijen biser, koji u samoći
mog srca leži. U svojoj čistoći
neoskvrnut, od ljudi neispitan.
Moja je čežnja bezimena. Varka
i bol i milje. Časom mač i plamen,
a časom čedna ruka ubogarka.
Sad opire se kao vranac mamen,
sad podaje se kô na drumu žena:
moja je čežnja bezimena…

Milan Begović 

Solin- proljetni ekvinocij

petak, 3. travnja 2020.

TOPOI

Otrcan život, opće mjesto.
Ono što se ne otme do jednog i nedjeljivog.
Vani je proljeće,
samo ga jedanput pluća dišu.
Savio se jablan,
više se neće svinuti tako.
Pod prozorima prolazi čovjek,
zakopan kao stara kutija s draguljima.
Ni sam ne zna da je takav.
Sunce se, dijete u vodi, pljuska zrakom i oblacima,
i kao uvijek u povijesti, netko smjera zlo,
poduprt snagom općeg mjesta.

Nikica Petrak

Solin

četvrtak, 2. travnja 2020.

BIH DA SE

Bih da se oslobodim tuđih riječi koje su
            mora u mojem krugu
Bih da se razvrstam da lakše otkrijem
            neprijatelja
Sad je to moj stišani hod
Sada prigušen glas

Bih da se odmeđim, da se raspupam
            po zakonu svojih žila
Bih da se potopim (na površini plutaju
            lake tuđe stvari)
A smrt je zastor očima
Da se napokon okrenu u sebe

Da se razvučem - ne bojim se da ću
            prsnuti
Nego ću napokon udahnut koliko to
            moja pluća mogu
Bih da se očistim da bi prljavština na meni
            bila mojega podrijetla
Opasna poput truleži kloaka, meni melem
            skoroga spasenja

Slavko Mihalić 

Čiovo