subota, 30. travnja 2016.

VZDIHANJE K ODKUPITELJU NA KRIŽU RASPETOMU

A sad još već plači, tužno srce moje,
ne otari oči za spasenje tvoje,
plači se pred Onim, ki se da raspeti,
ki je Bog nada vsim, Božji sin propeti.

Radi grihov svita On htiše trpeti,
do mala diteta za večnih muk oteti.
Moreš reć slobodno s kraljem pokornikom,
srdačnim pokorno ki je plakal okom:

Ki će meni dati mojoj glavi vode,
da morem plakati dan, noć grihe grde,
s kim sam zbantoval Boga vsemogoga,
ki me je mentoval ognja vekvečnoga.

Bože vitezovov, ki na drvu visiš,
nebeskih šeregov koji vernost tišiš,
kadi ti je kripost i Božanstvo Tvoje,
angelov mogućnost, koji Te nastoje?

Vsu si hotil zmožnost na stran odpustiti,
slavnu božju jakost krotkoćom zminiti,
v mali kip čovika jesi se oblikal,
da b'Ti znoj kot rika iz tila protikal.

O Jehova, željni vrutak ljubeznosti,
Ti Eloim zmožni, pun milosrdnosti,
Stvoritelju svega, židovski kralj velik,
alfa i omega, vsim dobrim pomoćnik!

Što Ti hasni s črvom pred pravdu hoditi,
čineći se lavom zvrh nas oružiti?
Kak se suha pliva prema vitru maje,
tak Tebi protiva naše delo staje.

Tak su Ti takmena naša zasluženja
kako mravunčena po stenah lazenja,
i ako prem grihi gredu z nas tuliki
kako listje z vrhi i kot z mora piski,

još vse to nadhaja Tvoje milosrdje,
koje nima kraja, v kom je vsih ufanje,
nit slaže srditost milosrdjem velim,
veća j'ada dičnost, da se skažeš milim.

Ne na delo naše ni dobro činjenje,
neg se zmisli, Bože, na Tvoje smiljenje,
da krv Tvoga Sinka za niš ne odajde,
koju cič človika do kaplice dade.

Petar Zrinski, hrvatski ban i pjesnik
Makarska - Crkva Sv Marka

četvrtak, 28. travnja 2016.

SLOBODA

Jedan se tata
vratio iz rata.

Poljubac
i male ruke oko vrata.

- Što si mi donio, tata?

- Nešto vrijednije od zlata,
sine.
Slobodu domovine.

Vera Zemunić
Split - Spomenik 4. gardijskoj brigadi


OPROŠTAJ

Ovdi usrid luke naša mlada plavca
Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
Gre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,
Ništar manje čtimo (koko i zemlja ova)
- Ki va versih libar množ harvatcki skova -
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi "č a" slaje zvoni,
Mi dobročasimo garb slovućeg greba
I tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni
Žaju imimo velu sunčenoga neba:
Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!

Tin Ujević
Split - Marko  Marulić


srijeda, 27. travnja 2016.

ČEKANJE U KAVANI

Još za koji časak vrijeme je da stigne.
Uznemiren pogled k satu ti se prigne.
Pa gledaš na vrata, kud ulaze gosti.
I napeto zuriš. Bole očne kosti.

Kazaljke na uri miču radost bliže.
Ko mašina vrsna, ljubav točno stiže.
Vrata opet zijevnu: dahnu hladnim dahom.
Čuvstvo, što je nema, pritište te strahom.

U grla se liju pića bljutava.
Na okna se skuplja magla rutava.
Sumnjom se minute tužno produžuju.
Izvjesnošću konobari ne poslužuju.

Kazaljke ti radost odmiču već dalje.
Dođavola ljubav što ti srdžbu šalje!
Žagor se kavane zadimljeno puši.
Rušenje je mutno što se u prah ruši.

Sigurno će doći. Tako želja gata.
Čekanje te mori puna pola sata.
Žališ samog sebe, glasa prebijena.
Kava ti nastolu hladna nepijena.

Stanislav Šimić
Solin

utorak, 26. travnja 2016.

LJUBAV JE UŠLA U KUĆU

Ljubav je ušla u kuću.
Žaluzine
odmah su sklopile velike zelene oči.
Sjene u sobama
rasplakale su se od ganuća.
Grlica je zagugutala u kavezu.
Fotografije su požutjele od zavisti.
U klaviru čula se žica.
Fikusi su zadrhtali
kao vrbe, dolje, na potoku.

Ljubav je ušla u kuću.
Kuća je čudna.
Iz kuće su iznijeli
sve sadašnje i buduće mrtvace.
Sve čudnija je kuća, u ljubavi.
Školjka više ne šumi tišinu, već radost.
Kuća je u čudu. Sve je rumenija.
Čaše u vitrinama zvone i čekaju vino.
Meka je kuća. Na svim je stvarima mahovina.
Zavjese na prozorima
jedra su. Nadimlju se.
Meka je kuća. Kuća je baršunasta kutija.
Dragulj je u njoj. Dragulj.

Ljubav je ušla u kuću.
Zrcala liju nemir, slike i sjene.
Peći su dobroćudni medvjedi. Mumljaju.
Smiju se sadržaji u svim knjigama.
Srca tuku. Jako. Satovi biju.
Sagovi
od dragosti gutaju svaki korak
(kao dječaci slatkiše).
Jablanovi pred kućom šume u groznici vjetra.
Otputovati.
Kuća je brod. Vješa šarene zastave.
Otputovati! Otputovati!

Vladimir Kovačić
Solin

ponedjeljak, 25. travnja 2016.

AKO SE SJEĆATE, DEČKI

Ako se sjećate, dečki,
u onoj tamo školi
sve su nas učili reći
samo ne kako se voli.

Naše djetinjske ljubavi
u duši i u puti
nisu nikada čule
to što su htjele čuti.

Kišo, padni s visoka
na jake i na slabe,
naše djetinjske ljubavi
sada su stare babe.

Naše stare babe
i naši recidivi
sada su tužne i jalove,
a mi smo za to krivi.

Ivan Slamnig

Split - Bačvice

petak, 22. travnja 2016.

PORUKA IZ DALJINE

Lastavice, mile moje lastavice,
Govorim vama. Čujete li
Moje riječi? Odletite;
Preko gora odletite na prozor kuće
Ispod brijega. I cvrkućite, cvrkućite,
Dokle se god ne pojavi Ona.

Dragutin Tadijanović
Solin



NA PUTU OD PRSTA DO TRAVE

Na putu od prsta do trave
kraj tihih i lakih ramena
leptiri pronose sunce,
a lahor u nježnome lišću
i dah tebi sa usne
trči i teče u smijehu.

Radovan Ivšić
Solin

srijeda, 20. travnja 2016.

U NOĆI ME PROBUDE KORACI

U noći me probude koraci koji nisu prošli
Nađem svoje ruke kraj prozora u zanosu
Boja je neba kao da se nešto uzvišeno zbiva
Stabla su zaista mnogo čvršća i smjelila

Mogla bi biti ljubav kada bi ljubavi bilo
No svijetu još uvijek preostaje san
Neka divlja vegetacija koja ismijava zakone
Divno je što sam njezin list

Pjesmo moja, ti budi cvijet u toj slobodi
Neobuzdan, s mnoštvom vidljivih i nevidljivih latica
Kao blagim prstima za sve oduzete uzdahe

Što me noću zovu da ih izbavim
Pa uzmem pero i oštrim vrhom otvaram rane
Dosita, ovo što gledaš, moja je krv

Slavko Mihalić
Solin

utorak, 19. travnja 2016.

TIHA LJUBAV

Tiha je ljubav imala kuću kraj rijeke
i plave oči
i smeđe kose.


Svakoga jutra bi radosno šumio vrbik.
Koraci njeni
bili su tiši i mekši od proljetnih maca.

U ruci bijeloj je nosila molitvenik
i mali rupčić s crnim, žalosnim obrubom,
a u molitveniku
sliku svetoga Ante i moju sliku.

Kad bismo se sastali
ona me ne bi ni pogledala,
a kad bismo se rastali
ona je tiho plakala
i s njom
oblaci nad njenom kućom
i nad rijekom.

Vladimir Kovačić
Solin

ponedjeljak, 18. travnja 2016.

VODA ZABORAVA

Ima vidljive svjetlosti u nevidljivu svijetu

     Zaboravio sam se uz onu vodu i sad
     od zvijezde do zvijezde do zemlje do
     one vode u komadiće pa sažgati pa
     natrag od zemlje do zvijezde do zvijezde

Ima nevidljivih slika u svijetu doticanja

Jure Kaštelan
Split- Trstenik

nedjelja, 17. travnja 2016.

TRI STABLA

Tri stabla u polju
Uvijek čekaju nekog.

Ako sunce sja, govore:
Svrati se u hladovinu sjene.
Kad je srcu teško, šumore:
Isplači se pod lišćem dokraja.

I nitko, nitko neće znati
Za plač tvoj, i tugu, i jecaje.
Čut će ih samo crna zemlja
I nas tri stabla u polju.

Dragutin Tadijanović 
 
Solin


SVOJEGLAVOST

Kakva je mlada, prvo će me zvati:
"Hajdemo u polje proljeće brati
i zelen prostirati,
hajdemo drveće čipkama čipkati
i žbunove pupom tkati.

Hajdemo, Boro, da nas maca gladi
i da nas proplanak hladi,
da vidimo da li su jaganjci već mladi,
da čujemo što jaglac radi."

Budem li pak trčao, povikat će: "Lakše!
Tko će ti na kraj stati?
Zar si mi nakanio u proljeće pobjeći,
u naručaj mi se vrati!

Hajde amo k meni, malo moje proljeće,
u naručaj mi se skloni,
da čuješ kako mi srce veselo klokoće
i kako mi krv romoni!

Hajde, tugo moja, dušo moje nesreće,
tvoja te Višnja voli."

Boro Pavlović 
Solin

subota, 16. travnja 2016.

BRZALICA

Zora zre more mre umire
Od gore do gore voda vre izvire
Uvire
Umire
More mre
Voda vre

Loza pupa koza čupa
kad propupa
Unu nu eno nu
Za vodom za gorom
Zavoroni zagoroni
Đunđeroni
Po Mosoru po Kosoru
Po Bilaju po Svilaji
Zelenbući đelenbući
U Slatine pod orije
Biokovo zlatni dvori

Spasi kraljice
Pasi kravice
Pa okrpi kotle pa kotlokrpove
Ni o drvo ni o kamen
Niti ispod Podpoletnice
Ponaiznad
Ponaispod
Pa na brod
Pa na konja
Pa na orla
Pa počmi pa dočmi
Od dočetka od početka
Netremice brzimice
Od sunca do sunca
Od mene do tebe
Pa na brod

Jure Kaštelan 
Omiška Dinara


četvrtak, 14. travnja 2016.

ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.

Vesna Parun 
Solin

ponedjeljak, 11. travnja 2016.

TJESKOBA

Tamo iznad Rudine, iza Livadica, ne umire se niti se smrt
izgovara. Kaže se: uputio se preko vode (u oblake, u san, u
misao) gdje se sunce rastaje.

Bezbroj krilašca leprša, drhti, protiče i razlijeva se u zvuku
večernjih zvona koja otvaraju prazninu iza ponora gdje nestaju
sjene usplahirene

Preodjevena u lišaj i mahovinu tjeskoba obavija i zatvara tajne
prolaze prema kojima tumaraju bića bez pamćenja prekrita
travama i lišćem zaborava

Na oči mi, na svako oko, blaga ruka neka stavlja po jedan
proziran cvijet nalik boji ružičasta neba kao da nisam više onaj
dječak koji se utopio, u suton, kao sunce.

Jure Kaštelan
Solin


nedjelja, 10. travnja 2016.

PUSTI GRAD ILI PJESMA O LJUBAVI

Grad je pust. Sjećat ćemo se ovakvih dana svi mi
Ne kiše ili zatvorenih vrata nego ovog srca u nama
Ono je imalo razloga među posustalima. Ono je bilo
najviše naše u pustome gradu
Spominju zemlje i gradove ali ne daj svojoj misli da ode
da se vara. Ovdje se sve rješava
Sjećat ćemo se. Ne zatvorenih vrata
nego ovog srca u nama koje će ostati tu
da ga nešto upitamo za deset ili petnaest godina
o danu kad je davno jednom grad bio pust
pusti grad bez ijednog imena
Nema izlaza u njemu, uopće nema izlaza
svi ćemo to pamtiti. Ovakve dane znat ćemo
(kad izgube svoju put i svoje nebo)
ne po vijestima u novinama ne po izložbama u izlozima
ne po ovoj kavani koja je gotovo prazna
niti po ovom sumraku koji je oprala fina ravnodušna kiša
što dolazi iz čiste daljine
Eto to se događalo jednoga dana
kojemu ćemo ime i broj zaboraviti
Srce nikamo ne može

Milivoj Slaviček 
Solin

četvrtak, 7. travnja 2016.

OPAKOSTI STAROSTI

Evo nas stižu obećane špilje
I šum se vodopada čuje kako su govorili
Nago sunce viri iza svitanja
Iza poletjelih kapi iza magle iza raširenih grana
Te svak pomišlja: možda nismo posve stari
Što se može primjetiti na svijetu
Istom snagom stablo baca svoje pupove
Posvuda te zovu mile rasjekline
Tko može reći da je sada nešto drukčije
I tko zna bilo kakav odgovor
Pred ovim špiljama starim lukavim rakovima
Škljocaju nam svojim štipaljkama zovu nas
Da vidimo te vaše jake dokaze
Ja u sebi ne vidim promjenu

Tad je već i sunce zagazilo nebesima
Te se tiše čulo naše mrmljanje
Prekrio nas oblak prašine
Poletjele ptice crno grakćući

I svak krijući se pođe nekoj pećini
Nekoj staroj ženi zubobolnoj nekim sivim krpama
Nekim mirisima posve odvratnim
Ali smo ih počeli poznavati

I počeli smo drijemati i počeli smo tonuti
I počeli smo dugo mljeti bezukusnim desnima
Više nikoga ne gledati
Kada su nas tako složno izdali
I počeli smo grob svoj kopati
Prem je zbilja bilo prerano
Ali je lopata svakom sama radila
Ruka svaka sama se sagibala
I počeli smo kosti svoje vaditi
Svoje kašljucanje smo počeli i svoje bespomoćno
          mokrenje
I sve se više nadvijale stijene
Sve niže bješe pod sve vlažniji
I prohodale su među nama svijeće
Pohodili nas mnogi mrtvi znanci
Mrtvi znanci mnoge mrtve znanice
I to su sada naše zadnje stranice

Slavko Mihalić 
Plitvice - Veliki Prštavci

srijeda, 6. travnja 2016.

ŽALOSNA ŠALA

O gospodaru duše moje i tijela
moga:
što je ovo sa mnom?
kakva je ovo teška kazna?

Dao si mi što nikom nisi: krila.
Lice moje došlo je na svijet ozareno,
i veselo, i blistao mi je
sjaj
u očima, i - sreći se nisam mogao
načuditi.

Polako, iz dana u dan,
širio sam
svoja krila, naučio letjeti, i - digao se
nebu pod oblake, i još dalje,
i zamahivao,
sve jače.

Ali - tek što sam postao letač, tek što sam
spoznao
visinu i plavet,
osjetio sam, za vratom, pravu aždahu - tvog
izaslanika,

tvog hranjenika,
koga si ugradio u moje tijelo,
istodobno kad i krila - i koga sam, zdušno napajo
svojom krvi, tog plaćenika, tog dželata,
ništa ne sluteći.

I - najedanput,
bez ikakva povoda, udarci su
počeli
treštati po mojim krilima, po tom čudu
kojim si me
obdario i naoružao, o svemogući.

A kandže su
bezdušno
stezale vrat.

Dan za danom, udarac za
udarcem,
pero za perom, i - krila
ostaše kao gole grane, ne sliče ni na šta, i - ja
posrnuh, i
padoh, točno na glavu, kao što se i pada bez oblaka.
U prašinu;
u nepovrat.

Evo, sad - već gotovo cijeli život -
niti letim, niti
hodam.

Skupio sam se u svom
jadu:
rugaju mi se, i smiju, i gaze, iz čiste obijesti,
i tvoji vjernici i moji
pakosnici, i - mene je svaki dan
sve manje i manje.
A podsmijeha
i naslade sa strane,
sve više
i više.

Kakva je to žalosna
šala, o gospodaru
duše moje i tijela
moga.

Što sam skrivio,
hoću li ikad
saznati?

Anđelko Vuletić
Makarska

utorak, 5. travnja 2016.

NE NADAJ SE

Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju.
Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš
          jednom biti pogođen -
tako ćeš lijepo vrisnuti da će procvjetati
          šuma.
Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvari
          izvan tebe.

Ne nadaj se, ne skrivaj se, nego idi posve
          ravno.
Ne boj se strelica ni metaka - ono će te
          svakako dokrajčiti -
ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem
koje nećeš razdati za njihove grabežljive
          poglede, oči gavranova.

Slavko Mihalić
Plitvice

ponedjeljak, 4. travnja 2016.

JA MIŠLJAH...

Ja mišljah: evo, proljetna je šuma,
Što okuplja me peludom i cvijećem,
Gdje samo šapat bijelih vila srećem
I ptica, što se igraju sred druma.
Ja mišljah: evo, pod nebesa lijećem
U pjesmi srca - u okrepi uma!

Ja mišljah: evo, otvori se nebo
I anđeo preda me došo je i veli:
No, i tebe smo, gle u raj izveli,
Pa grij se za sve, što si dosle zebo,
Veseli se, veseli se, veseli!
...Ja mišljah eto, otvori se nebo!

I htjedoh reći Bogu ili komu,
Što raskidano srce moje znade:
Produži čas moj, živjet mi valjade -
Sav raj u oku preliva se momu,
I ne tjeraj me, gdje mi noga stade
Jedanput jedva na prag raju tvomu!

Ja mišljah tako...nu ja ne znam kako,
Tek sudba hoće da začara šumu:
I sve je kamen - cvijet i ptić na drumu,
Al idol dragi sve se nježi lako
I smiješkom tepa i srcu i umu -
Ja gledim u nj i ne smijem da bih plako!

Silvije Strahimir Kranjčević
Solin

nedjelja, 3. travnja 2016.

MOJE PJESME

Mnogi su, prije mene,
Pisali pjesme.
Zar je potrebno
Da i ja pišem?

Ne bi li ljepše bilo
Da gledam
Kako trešnje cvatu
I oblaci putuju?

Zar nisu tvoja usta
Slađa
Od mojih pjesama?

Nisu li pogledi tvoji
Ljepši
Od mojih pjesama?

Dragutin Tadijanović
Solin

subota, 2. travnja 2016.

JELENA VEZE

Pod kruškom u cvatu
Ona maramu veze.
Stara kruška na vjetru glavu sagiba.

Na mladoj, dragoj ruci
Prsten zeleni.
Jelena sluša: u daljini šume jaseni.

U vezenju, u mislima skrovitim,
Čini joj se da on dolazi.
Al ne! To vjetar ljulja granje zaspalo.

Ona veze
Ispod kruške zlatnu maramu.
Zar ne čuje, u daljini, žamor svatova?

Dragutin Tadijanović
Solin

petak, 1. travnja 2016.

LAKO TI JE, TEŠKO TI JE

Lako ti je suncu suncovati
Lako ti je nebu nebovati
Teško ti je gladnu gladovati
Teško ti je žednu žednovati
Lako ti je ludu mudrovati
Teško ti je mudru ludovati.

Jure Kašetelan
Split