O DALJINI I OVOM OVDJE

daljina ima lijepo lice,
da čovjek poludi, toliko lijepo,
a ovo ovdje nema ništa,
ono samo postoji

srijedom je daljina
s moje lijeve strane,
subotom s desne

srijedom izgleda sretno poput djevojke
koja je trenutak prije kupila cipele,
ili se vratila od frizera,
Bože moj, kako bih htio doći do njenog središta,
poznajem sva lica, imena, prizore,
kuće, ulice, gradove,
čitavu povijest lijeve strane prostora,
lijeve strane daljine,
ali koliko god zakoračim prema njoj,
ona se za toliko odmakne prema sebi

subotom je daljina srijeda u zrcalu,
ipak, lice djevojke kao da je malo umorno,
melankolično, kosa joj je neuredna,
ponekad se skriva iza dima cigarete,
jedino madež na njezinu desnom obrazu
poziva na radost: ja sam ta točka koju crtaš,
kojoj ideš, kojoj ne dolaziš, ne budali,
ostani gdje jesi, možda si upravo ti točka
koju crtam, kojoj idem, kojoj ću doći

u ostale dane daljinu ne uspijevam
prilagoditi svome položaju
pojavljuje se urotnički, iznenada,
zavrti me lijevo-desno, ispred-iza,
gore-dolje, unutra-vani, bez i sa,
kroz i između, zbog i unatoč
tako da je ne mogu vidjeti,
doći do daha,
stati na svoju stranu

i to je uglavnom sve što vam u ovom trenutku
o daljini i ovome ovdje mogu kazati,
i o sebi, uostalom

Krešimir Bagić

Split

SONET NA POKLON

U početku sive, kišljive jeseni
Srce mi je bilo žalosno, umorno:
Razapinjalo ga sjećanje, sumorno
Na sunčano proljeće i život svileni.

O, modra nebesa! O, listovi zeleni!
U meni mlada ljubav raskošno svjetluca,
I moje tužno srce jače, vedrije kuca:
Dani su sad svijetli, i mirni, i srebreni.

U tvojim očima gori tiha radost,
Djevojko Sulamit (ulje u kandilu).
Obožavam tvoju ljepotu i mladost.

Tvoje vitko tijelo lijepo je, savršeno.
Ništa se ne može tajiti na silu:
Pred tobom prigibam glavu i koljeno.

Dragutin Tadijanović

Split

PONOĆ

Hodamo oslonjeni jedno na drugo,
jedva dirajući zemlju koljenima.
Klupe u parku
slijede nas dvije po dvije.
Zvijezda polako kaplje
u tvoju čašu.

Zvonimir Golob

Split

KAD JEDNOG DANA PRISJETIM SE SVEGA

Kad jednog dana prisjetim se svega
i svome srcu tiho kažem, spavaj
uzalud je bilo
pod svjetiljkom i pahuljama snijega
ja bit ću sama i sve ce biti mirno.
I neću znati što se sa mnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene
kao da me nema.
 
I čitav život bit će mi na dlanu
svi susreti, sva obećanja
tako mnogo mi smo htjeli
i samo pjesmu čujem dobro znanu
mi djetinjstvo smo naše u snu sreli
bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac
koji odlazi bez riječi.
 
A ide svome kraju ova zima
i blijeda zora već je blizu
u daljini grad se budi
ja moram dalje, uvijek nade imam
dok pokraj nas su prijatelji – ljudi
Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba
i predah poslije duga puta.
 
Kad jednog dana prisjetim se svega
i začudim se svome licu
što promijenilo se nije
kad pomislim na ono što nas čeka
što se negdje u daljini krije
Tko će mi u tom času snage dati
sam je čovjek kao slamka
što oluje je nose.

Željko Sabol

Split

NA BOJIŠTU

Na bojištu krvnu grakće gavran crni,
Pod njim junak leži na zgaženoj strni.

Kako mrtvo pade, hladni prsti sivi
Jošte stijeg drže, kao da su živi.

Vrh barjaka gore sit se gavran dere;
Crnu vabi ljubu, da se tamo vjere.

U lovornu vijencu da gnijezdo grade
Za lijepi porod – za gavrane mlade!

A da shvatiš pjesmu, što ovako ječi,
Daj zatvori oči, da iščeznu riječi!

I čuti ćeš, kako vijek od pametara
Gavranovi kradu hostije s oltara!

Silvije Strahimir Kranjčević

Vukovar

BAROKNA ČESMA

Stojim pred vodom koja ravnomjerno teče

poput svijetle zaobljenosti mog i njezinog jezika

teče u njoj vrijeme kojim joj je suđeno teći

kao biće uposleno da i samu svjetlost iskuša

da joj izmjeri sve vrijednosti svu jasnoću

da trg pred katedralom učini prostranijim

teče voda a i ja već pomalo

poput pjevica postajem cvrkutav

pun otvorenog makarskog protjecanja

pod zvonikom starim pjesnikom stojimo ja i voda

kao fratri guslari korabljica kao djeca jezika

stojimo stoici neosjetljivi na mijene

ništa ne mislim ništa me ne zanima

zacijelo sam već pomalo sumnjiv svima koji su

navikli prolaziti samo prolaziti

koji u tomu vide umanjene svoje prolaske

stojim i ništa me ne ometa u stajanju

pred kamenom sam s uklesanom godinom 1775.

mir mi jedino remeti obližnji govor iz 2008.

previše glasan da bih ga razumio

ružan kao i svaki pokušaj suvisla razgovora

nešto što uzalud pokušava imati ljudsko lice

osjećam u nosnicama jak miris mora

osjećam čitav dan u zraku i vodi

odmjeren poput stoljeća koja su se tu mimoišla 

osjećam i čvrsto vjerujem da znam gdje sam

da znam čemu pripadam

i da se tome više nema što dodati

Jakša Fiamengo

Makarska

VUKOVARSKA POSTUMA 92.

Stojim u tjesnacu vojničkih trepavica (ja: vukovar) poduprt pamćenjem

bez vlasnika. Iz dolje i nisko, nježnije od leukemije, stišću suze prethodno

poučene dunavom. Toliko zelenog. Toliko crvenog. Kroz kapilare i fosfor

probijaju se glasovi prognanih žena koje vježbaju izreku: uvijek ću te

voljeti, i sakrivaju pritom lijepe noge po sandalama i strunjačama posu-

đenim u limenkama milosrđa. Iz gore i visoko tlači osama, glatka kao

topovska cijev, prethodno poučena stepom. Toliko plavog. Toliko žutog.

Kroz biljege udaraca po koži probija se po koja kuća ili ulica, ispuzavši iz

ruševina ćirilice i tražeći svoje graditelje. Tada se u suhim ustima zatrče

ime, kao dragocjeni aspirin, i ispali spram prognaničkog formulara kojim

je kartiran raj nad atlantikom. Čuje se: vukovar, a vidi šaka odrezana bez

narkoze na psihijatriji u padinskoj skeli. Čuje se: vukovar, a vidi slezena

sfaširana minom na cesti za hilandar. Čuje se: vukovar, a vidi zbirka ulomina

iz krivične optužnice povijesti bratstva na istoku i jugu. Čuje se: vukovar,

a vidi zalagaonica u nišu, gdje je u žici sve čime je zasluženo progonstvo.

Čuje se: ništa, a vidi posoljena glava kojom nogometaši iz stare pazove

pucaju jedanaesterce nedjeljom uz rakiju.

Stojim (ja: vukovar) u stisci novih švercerskih crteža i prolaznika.

Nebo je još jučer ateriralo u svilu i leglo po ramenima i krevetima knjigovođa

uz atlantik. Učeći se eleganciji zlatnih manekena često zaboravljam na

oblake, pa su i kiše posne. Na dalekim ružama cakli se ruj prepun imena

odsutnih. Sanjam o sretnim ženama. Perem njihove bedre kožu i srs,

preobučen u slike prastare nježnosti i nestajem u njihovu plaču. Tijesno

je u imenu bez tijela. Zato se učim umijeću obuzdavanja suglasnika. Ali

oružje kojim se stepa dijeli na hrvatsku i ostalo sanja me s istom nježnošću

s kojom dočekuje novu pošiljku streljiva. Zauzvrat, ja mu pomažem

hrvatsku nacrtati kao revolver za obje ruke, s plavim V iz moga imena na

vrhu cijevi. U onoj ulici dugačkoj nekoliko mjeseci prisilne hrabrosti

odviše me je ostalo konzerviranog u ledini šašu i kukuruzu, s jedinom

povlasticom da budem zabit iz božjeg djetinjstva. Moje je progonstvo

potpunije od svega što prosvijećeni mogu osvijetliti spajajući nespojivo.

Stojim u hrvatskoj (ja: vukovar), gdje je bog samo ime najvećeg dužnika.

Ivan Rogić Nehajev

Vukovar

DUŠNI DAN NA BOJIŠTU

Dan je duša. Groblja sva su
Puna ruža, puna sv’jeća –
Svak se bar u zadnjem času
Pokojnika svojih sjeća…

Samo tu se humci nižu
Ko ukleti kakvi dvori:
Ni na kojem traga križu,
Ni na kojem suza gori!

Ali ne, ne!… Gledaj ondje
Među humcim Krist se šeta;
U ruci mu divno gondže,
A u oku suza sveta.

“Svi ste” – zbori srca meka –
“Trnovitim išli tragom;
“Zato vas i v’jenac čeka
“Gore, pri mom Ocu dragom.

“Al i danas, gdje u kr’jesu
“Svaki grob se kraljem gradi –
“Nek i ovi vaši n’jesu
“Nalik goloj siročadi…”

I po cv’jet u hodu lakom
Krist na svaki humak meće –
A u cv’jetu eno svakom
Gori suza poput sv’jeće.

Đuro Arnold

Dalmatinska Zagora

PJESMA O SMRTI

Doći će jesen bez uvelih grana,

bez kiše, bez tuge, bez vina će doć.
Gle, ona neće imati dana:
Imat će samo jednu noć!

Crnu će zimu vrijeme nam dovuć,
 al snijeg te zime neće past;
Zemlju će sunce u proljeće povuć,
 al ono neće sjat i cvast.

 Sasvim ko zima i ljeto će minut;
 i godine prazne tako će teć,
 i sunce ti neće nikada sinut
- ni riječi nećeš na to reć.

Dobriša Cesarić

Plitvice