ponedjeljak, 30. studenoga 2015.

DIJETE

Htjelo je dijete da moli,
da se potuži,
sa zričkom, sa travom,
s malom vrbom na otoku,
 s mjesecom u potoku,
Isusu!...

Htjelo je da ga moli,
da mu pripovijeda o bolesnom psu
o kozici s kojom se svaki dan vere u brda,
kako mu drača tvrda
nožice bose para,
kako mu oteše koricu crnog hljeba.

Htjelo je dijete
da se potuži, da se izjada,
a tog je toliko bilo -
da je zaboravilo!...

Đuro Sudeta
Solin
DIJETE - dolaskom prosinca djeca već počinju razmišljati i pripremati svoja pisamca, svoje molbe, svoje prošnje...nadajući se da će im se ispuniti želje, jer su dobri bili...a evo ovdje pjesma Đure Sudeta, da vidimo kakve su molbe i želje Djeteta iz nekog prošlog vremena...Uz pjesmu stavljam svoju sliku iz SOLINA, zbog "vrbe na otoku i mjeseca u potoku", pa iako fotografija nije baš oštra, barem je mjesec okrugao, pa moram to pokazati...

PAS

U pustim brdima između Marbelle i Ronde
Što nemilosrdno sjećaju na naš rodni Velebit;
Koja bi mogla biti Velebit
A nisu Velebit
Kao što bih ja mogao biti bog
A nisam bog
- Da vam pravo rečem
Okružen zemaljskim mulcima
Jedva uspijevam biti polučovjek

U tim brdima dakle
Moj stariji brat Pero i ja
- S odgovarajućim gospođama -
Susreli smo jednom psa
Kojem je automobil oderao
Čitavu lijevu stranu tijela:
Mogli smo jasno vidjeti razvaljena rebra
Crnu rupu iza lopatice
Crijeva oko kojih se rojahu muhe.

Usporili smo vožnju kao da smo naišli na sprovod.
Pas je također zastao
Okrenuo glavu koliko je mogao
Ili koliko je bilo dovoljno
Da nas ravnodušno pogleda krajem oka
I kao s nekom nadom
Kao s namjerama koje nadmašuju razum
Nastavio hod po usijanoj kaldrmi
U pravcu mora i smrti.

Možda se vraćao da krepa
U rodnom selu?
Možda je tražio gospodara, budući pas?
Moždao je mozgao o krajnjoj svrsi
Pasjeg života, o tome
Da je mogao biti savršen pas
Kao što sam ja mogao biti savršeni bog
A ovako smo zapravo svatko na svoj način
Samo leševi u pokretu.

Uostalom,
Kako biste se vi ponašali
Na njegovu mjestu?
Razmislite što bi bila vaša poruka mlađima!

U mutnom pasjem pogledu
Ukoliko je uopće nešto odražavao
Bila je samo zastrašujuća okolnost
Da je rodno selo daleko
I da gora iskustva tek dolaze.

Boris Maruna 
Makarska
PAS - pjesnik Boris Maruna koji je neko vrijeme živio je u političkom progonstvu u Španjolskoj, u ovoj pjesmi na naturalistički način opisuje susret sa ranjenim psom, u brdima ...koji ga podsjete na rodni Velebit: "U mutnom pasjem pogledu...bila je samo zastrašujuća okolnost da je rodno selo daleko..."  A ovaj pas na mojoj fotografiji iz MAKARSKE, živ je i zdrav, a pjesmu postavljam da osvijestim i ljubav prema životinjama...Nije Velebit, ali jest Biokovo...I tko ne voli životinje, ne voli ni ljude...Ili pjesma o psu uvijek je i pjesma o čovjeku....

nedjelja, 29. studenoga 2015.

POGLEDI U PRASKOZORJU

Povedi me, glasu dobroga vrača, iz ovih mračnih zabiti
prama širini svijeta
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine sačekam dane,
kad će život biti sreća, a veliko zadovoljstvo bitisati.

Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla.
Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav,
ni pružena ruka grčevito pokretom nije izvukla iz čovjeka
njegovo najbolje djelatno blago.

U svojoj zipci još spava vojska čovječanstva
i zadatak da krči i gradi, i da blagosilje.
Cijele su bašte cvijeća što se ne smiješi danu,
najdraže ptice nisu još ni zapjevale.
Bit će radosno sutra, kao juče što nije bilo sveto.

Moja grud udiše miris iz grudi budućnosti,
moje oči zure u obrise, dalje od granice stvari,
Oh, znade nada da me podraga i da me poljubi tiho,
neko sunce od lijepe slutnje čak ovamo utješno žari.

Neku svjetliju kob smo zaslužili kada smo lomili koplja
za lozinke vrline, časti, duha i prava.
Naš će usud da u meso čina pređe iz prediva misli,
iz kosti, iz krvi i iz zdušnih nerava.

Svijet nije na rubu propasti, u bdenje Sudnjega dana.
Jedna se zvijezda rađa kao znak novoga reda.
Tok svjetlosti je melem mojih najtežih rana,
zemlja je tako mlada, a pravednici djeca.
Ja upirem pogled u skazaljku budnoga sata,
jer znadem da ćeš, novosti, s dobrim pogledom majke,
i prije reda, na vrijeme, i neznana ući na vrata.

Ne budi škrta s ljubavi,
ne vagaj na tezulji strogoj sva dobrotvorna djela!
Ja ću dug pošteno otkupiti,
dok imam u srcu vatre i zahvalnost usred čela!
I čvrsto se ufam da ličnost toliko bogatija biva
koliko više prima da bi vratila dalje.

Povijest je ljudska duga sablasna mora
u mirisu grobnica i truleži antikvarijata.
Prava će povijest nadoći istom za druge naraštaje,
povijest od ljudske sreće, zanata i alata.

Kad vidim te ruke bezbrojne što se pružaju poslu,
kad vidim tu volju napetu da se mravinjak preuredi,
ja živim tu buduću povijest i ja sam slovo na strani
nenapisane knjige što se tek danas slaže.

Vodi nas, dobri vraču, iz ovih vlažnih zabiti
prama prostranstvu zbilje,
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine objeručke primimo dane,
kada će raskoš preplaviti život i bitisati Biće.

Tin Ujević 
 
Makarska

POGLEDI U PRASKOZORJU - evo mi prilika da objavim ovu Ujevićevu pjesmu, kada započinje vrijeme isčekivanja i nade ... a pored toga imam svoju fotografiju iz MAKARSKE snimljenu neposredno pred izlazak sunca iza Biokova..

subota, 28. studenoga 2015.

PJESMA ZA SVU DJECU SVIJETA

Ima jedna pjesma
Jednako lijepa na svim jezicima svijeta,
Ona još nije napisana,
Ona još nije ispjevana,
Ali ona postoji.

Ona se ne pjeva na jedan glas,
Ona se ne pjeva u oktetu,
Ona se ne pjeva u običnom zboru.
To je pjesma za milijardski dječji zbor.

Ima takva pjesma.
Ona još nije sastavljena,
Samo pojedine njene riječi
Ponavljaju djeca u igri i u srcu
U svim zemljama svijeta.

Te riječi treba sjediniti
Kao što se sjedinjuju ruke
Koje se prijateljski rukuju.

Ritam te pjesme već postoji.
On se može čuti
Kad od radosti udaraju dječja srca.

Melodiju te pjesme znaju djeca svih boja.
Od te melodije utišavaju se topovi,
Od te melodije zastaje prst na orozu mitraljeza,
Od te melodije otkazuju motori bombardera.

Tu melodiju već pjevuše djeca,
Iako još ne znaju njene riječi.
Ali djeca će ih pronaći.
Oni će ih svakako pronaći,
I sastaviti pjesmu
Za svu djecu svijeta.

Grigor Vitez
Kaštel Sućurac - Skulptura  //Djeca su najveće blago?
PJESMA ZA SVU DJECU SVIJETA - evo ulazimo u Advent, vrijeme isčekivanja i pripreme za Božić, pa evo pjesma Grigora Viteza koja potiče na čovjekoljublje, na plemenitost i toleranciju...Uz pjesmu dodajem svoju fotografiju iz KAŠTEL SUĆURCA, gdje vidimo ovu umjetničku instalaciju u obliku tvorničkih dimnjaka, na kojima je od željezne ploče izrađen lik djevojčice...Na instalaciji je bila i poruka: "Djeca su najveće blago?" s upitnikom na kraju...vjerojatno ima veze s dvije najveće tvornice i zagađivače Sućurca...Nakon što je bila uklonjena, vraćena je bez izvorne poruke umjetnika.


petak, 27. studenoga 2015.

OKUS PORAZA

Kako je daleko blisko doba vilovanja
kada smo kao kapetani vilovali
eto sad smo stali
i ni makac

Drago Ivanišević
Split
OKUS PORAZA - ova pjesma Drage Ivaniševića čini se kao nedovršena rečenica, a kojom je sve rečeno o prolaznosti života...Uz pjesmu dodajem svoju fotografiju SPLITA snimljenu sa Sustipana...

četvrtak, 26. studenoga 2015.

STVAR

U sivoj boji vremena
ima jedna stvar
u kiši, u vjetru, u sjenama
ima jedna stvar
u sivoj boji vremena
Ne znam joj imena.

Miroslav Slavko Mađer
Šibenik
 STVAR - "U sivoj boji vremena...ima jedna stvar...u kiši, u vjetru, u sjenama" ...evo pjesma Miroslava Mađera uz ovo sivo jesenje vrijeme, i uz moju fotku iz ŠIBENIKA...

srijeda, 25. studenoga 2015.

IZVJEŠTAJ S RATIŠTA

Veče je bilo divno
znalci su rekli: bit će nevremena
meteorolozi nagađali
umjetnici izvukli štafelaje
pjesnici škrabali na isturenim mjestima
sve u slavu večeri sve u slavu večeri

neko dijete međutim
neki budalaš tko li
odjednom reče:
tamo teče krv

i tamo je dosita tekla krv
preplavljujuć štafelaje s pejzažima
stihove koji su slavili tvorca i njegovo djelo
ljubavnike koji su zurili u boje
u horizont odakle su stizale vijesti
posvema bez ljepote
posvema bez nade

Tito Bilopavlović
Solin - Salona- Manastirine
IZVJEŠTAJ S RATIŠTA - s obzirom da sam već uhvatila fotoaparatom ovakve prizore u SOLINU, na ulazu u Manastirine, starokršćansko groblje u Staroj Saloni, moram objaviti i ovu pjesmu Tita Bilopavlovića, a koja mi se vrlo dobro slaže s prizorom na slici, a isto tako odgovara i današnjem vremenu...jer kako pjesnik kaže: "tamo teče krv...i tamo je doista tekla krv, preplavljujuć štafelaje s pejzažima...."

utorak, 24. studenoga 2015.

PROGNANI

Na zemlji više nema mjesta za ljubav, onu
koja je zemlju tako pomakla da kroz zvijezde
prolazi kaoo kocka kroz duge hladne prste
kockara, uzeli su zemlji je, kao zvonu
zvonik i uže, blagdan i svece koji čvrste
točke su usred rijeke vremena; gdje se gnijezde

kondori koji pjesme ljubavne vade kljunom
iz utrobe? o zemljo pobačena u sunce,
o sunce pobačeno utamu, evo male
ljubavi koja nema u sebi niti unce
ičega nego ljubav, pokrij se sitnom vunom,
pretvori se u krevet, četveropreg iz štale

upregni u nj, u kola stvori se, mahni bičem,
zapjevaj poput naših predaka s malim prstom
u uhu, prognani smo, na sebi ni odijelo
nemamo, ne nadamo nepotrebno se ničem
i ništa ne nosimo i nemamo u čvrstom
i korisnom metalu, imamo samo tijelo

nebesko kao i ti

Luko Paljetak
Solin - Salona
PROGNANI - "Na zemlji više nema mjesta za ljubav, onu koja je zemlju tako pomakla da kroz zvijezde prolazi...."...evo opet pjesma Luke Paljetka, sada uz moju fotografiju iz SOLINA iz Stare Salone...Činilo mi se da sam uspjela uhvatiti dobar sumrak, iako nisam expert za noćne fotografije, ali svidilo mi se kako je uz ove stihove pristajala  "...o zemljo pobačena u sunce, o sunce pobačeno u tamu, evo male ljubavi koja nema u sebi niti unce ičega nego ljubav..."

ZABORAV

Voleći tebe ja sam zaboravio da ću
umrijeti, da živim kao i drugi ljudi
što svako jutro mlijeko kupuju jer ga piju
uvjereni da to im zdravo je, moje grudi
imaju nalog da me tek privremeno skriju
jer sam zaboravio, također, da tek kraću

ulogu dobio sam da samo katkad javim
po koju vijest u stihu, važnu za daljnju radnju,
da nisam ovaj nego onaj, u onom trenu
kad si zaljubila me u sebe, kad u plavim
knjigama tvoga neba dionicu, što cijenu
ne gubi, dobio sam, dodanu vrijednost, zadnju

neupisanu zvijezdu; voleći tebe ja sam
zaboravio, sasvim zaboravio da ću
umrijet, a i neću!

Luko Paljetak 
Stobreč
ZABORAV - uz ovu lijepu ljubavnu pjesmu Luke Paljetka, evo jedna moja fotografija iz STOBREČA...u igri skrivača sa suncem...

nedjelja, 22. studenoga 2015.

KAKO DOĆI BLIŽE SUNCU

Zatvorite lijevo oko!
Zatvorite desno oko!
Svatko neka zamisli da je ptica,
da je, na primjer, soko.
sad raširite ruke
i njima mašite!
Hajde, idemo! Što se plašite?
Mašite brže!
Još brže!
Još brže!
Još brže!
Još brže!
Još brže!
Vidite kako vas ruke
u zraku drže.
Vi idete pješke preko neba.
Još zamah-dva
do sunca vam treba.
Mašite još!
Još brže!
Još brže!
Dobro, prestanite mahati,
možete sjahati!
Ima li netko tko misli
da bliže suncu bio nije?
A zbog čega ti je onda toplije nego
prije?!

Zvonimir Balog
Kaštel Stari - Kaštel Novi- Statua konjanika Glasnika Slobode, djelo Marina Studina
KAKO DOĆI BLIŽE SUNCU - danas dok gledamo hoće li kiša ili sunce, evo jedna lagana, zabavna pjesmica Zvonimira Baloga, uz moju fotografiju iz KAŠTEL STAROG s pogledom na KAŠTEL NOVI, i Statuu konjanika Glasnik Slobode.... koja predstavlja granicu između ova dva Kaštela, a djelo je najpoznatijeg kaštelanskog kipara Marina Studina, Meštrovićevog učenika, koji je svoja djela ostavštinom poklonio mještanima Kaštel Novog....

subota, 21. studenoga 2015.

MOLITVA

O Višnji Bože, jedini moj Bože,
Ti nado mojih odbrojanih dana,
Jer pijesak sam i vrijeme i kap s dlana,
Gdje tru se sati a trenuci množe.

Koji se truju i koji se glože
Nek upru pogled u srž onih rana
što ih je Sin tvoj radi ljudskih mana
Trpio više no što tijelo može.

Osobito nek Višnje tvoje zrenje
Svim bližnjima donese mir, tišinu:
Nek zatru himbu i zlotvorno htijenje.

Da gorke čaše, huda zla ih minu
I radosno ih prati Preobraženje
Te čistih duša da se k tebi vinu.

Ante Stamać
Split - Sustipan
MOLITVA - danas na blagdan Gospe od zdravlja vjerojatno smo prije svega molili za zdravlje, ali itekako je potrebna i moliva za mir u svijetu i molitva za mir ljudima dobre volje, pa evo jedna Molitva hrvatskog pjesnika Ante Stamaća, koji kaže: " Koji se truju i koji se glože....Nek zatru himbu i zlotvorno htijenje"...uz pjesmu sam dodala svoju fotografiju iz SPLITA, sa Sustipana....

DUNJA

Pred starim domom mojijeh otaca
ponosna dunja svoju krošnju širi,
kroz njeno granje sunce zrake baca,
a zlatni plod joj oštrim dahom miri.
Iz dalji bleje čopori ovaca,
i plandujući pjevaju pastiri,
i ječi zvečaj konjskih praporaca.
Iz svog kućerka garov mudro viri
i žmirka na me. Al' u meni gine
od čežnje srce, trudna misô bludi
kroz sjajne dane, kojih nije više -
a onaj zadah dunje, pun miline,
u duši mojoj spominjanje budi,
da i grud tvoja dahom tim miriše.

Milan Begović
Muć - Dunja

DUNJA - kad sam napravila fotografiju ove dunje u MUĆU, imala sam u mislima Tadijanovićevu Pjesmu o dunji i ptici, ali kad sam pronašla ovu pjesmu Milana Begovića, puno mi je bolje pristajala uz sliku, a smatrajući da i Begović zaslužuje dužnu pažnju, jer za najpoznatiju hrvatsku operu "Ero s onoga svijeta" Jakova Gotovca, libreto je napisao ovaj naš Milan Begović...pa evo malo Begovića umjesto Tadijanovića...

petak, 20. studenoga 2015.

SAKRIVENA BOL

Netko sa svojim bolom ide
Ko sa otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.

Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.

Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.

Dobriša Cesarić 
Vranjic - Anđeo Rafael


SAKRIVENA BOL - ovi stihovi Dobriše Cesarića vjerojatno su većini poznati, ako ne iz poezije, onda jesu iz životnih situacija...a uz ovu pjesmu lijepo mi pristaje moja fotka iz VRANJICA kraj Splita sa ovom skulpturom Anđela Rafaela, koji predstavlja anđela ozdravljanja...i onih koji idu "s otkritom ranom" i onih koji svojoj boli "ne daju prijeći u suze i riječi"...

MASLINA

Samo mir
za sve strane
mole maslinove grane.

Samo ljubav
za čitav svijet
moli maslinov cvijet.

Ona se dobro sjeća
minulih stoljeća
i svega što je poharao
ratni vihor i vir.

Pjesma masline
pjeva za mir.

Tin Kolumbić

Split
MASLINA - evo za početak vikenda jedna lagana pjesma Tina Kolumbića, uz moju fotografiju iz SPLITA, sa Kašteleta, pored Galerije Meštrović...

MOJI SNI

Čudili se
što još hrvatski znadem
premda sam već
toliko godina od kuće.
- Pa kako to da nisi zaboravio?
- A kako bih?! Ako i ne govorim hrvatski,
to ipak hrvatski snivam - a
snivam vrlo često...
Bog zna
hoće li se ti moji hrvatski sni
ikad obistiniti!?

Fran Mažuranić
Solin
MOJI SNI - kad sam već kod Frana Mažuranića, evo još jedna njegova pjesma, njegova priča, uz moju fotografiju iz SOLINA, sa Gospinog Otoka, gdje su prvi hrvatski kraljevi iz loze Trpimirovića stvarali hrvatski san...

četvrtak, 19. studenoga 2015.

ONI

Sagnite glave i pođite šutke
Prignuto, tiho, tom ulicom tamnom
Tiho, na prstima, pođite za mnom.

Ja ću vas vodit kroz ugare puste.
Vodit duž staza, duž beskrajnih cesta
Vodit kroz šume, kroz šikare guste,
Vodit do jednog samotnog mjesta.

Tamo je groblje, jednostavno, skromno,
Križevi strunuli; nema ih više,
Samo su humci još svrstani pomno
Napukli, rahli od vjetra i kiše.

Nikada ovdje ne pale se svijeće,
Niti tu za njih kad zvone se zvona,
Priroda sama tu postavlja cvijeće,
Tužne im grobove kiti tek ona.

Nemojte gazit stog svježu još travu,
Ona iz krvi je niknula njine.
Gledajte šutke i sagnite glavu,
Odajte počast u znaku tišine.

Tu su još brazde, tu lijevci su sivi,
Ovud čelik je orao zemlju,
Ovdje u vatri su stajali divi,
Danas što ispod tih humaka drijemlju.

Oni su mrtvi - al' priđite bliže;
Vidite tračak taj blijedi i fini;
Čudno to svjetlo, što s groba se diže;
To ideali su besmrtni njini.

Vidjeli ste ih - te turobne humke;
Rake heroja,
Što mrijeti su znali.
Pođite sada, al' pođite šutke!
Znajte da oni i za vas su pali..


Fran Mažuranić 
 
Solin - Gospin Otok
ONI - iako sam večeras htjela nešto drugo objaviti, ipak evo ova pjesma Frana Mažuranića i to uz moju fotografiju iz SOLINA, jednostavno sam je morala objaviti kad sam vidjela s kojim pijetetom su se okupila školska djeca oko ovog Spomenika poginulim braniteljima Domovinskog rata...

MOLITVA DA NE BUDEM VIŠE PJESNIK


O Bože, daj da budem ko i svi drugi ljudi.
Da idem tiho, sličan svagdanjem prolazniku.
Za najobičnijim da srce moje uvijek žudi.
Riječ mi oduzmi, koja zvoni isprazno u sliku.

Oduzmi mi i moć, kojom drugome dočaram
sve, što on jadnik nije mogao izreći.
Ugasi moje bdjenje noćno, u kome skrušen stvaram
radost i bol, od koje sam već klonuo pri svijeći.

Kakav to šum sad čujem oko svoga čela?
Zar vijenac lovorov već pletu tajni prsti.
O pusti, neka iz mog siromašnog sela
gladno stado koza slatko ga pobrsti.


Nikola Šop 
Makarska - pogled na Vepric

MOLITVA DA NE BUDEM VIŠE PJESNIK - otkrila sam da sve više uživam čitati poeziju, ali sam i shvatila kako je teško pjesnicima, jer je ponekad vrlo teško ući u njihovu poetsku dušu i shvatiti što su nam htjeli prenijeti...pa evo vjerojatno u ovoj pjesmi Nikola Šop upravo to želi reći:kako je teško biti pjesnik! ...Uz stihove dodajem svoju fotografiju iz MAKARSKE...s pogledom na brdo iznad Svetišta Vepric...

srijeda, 18. studenoga 2015.

NIŠTA SE NE MIJENJA

To je svjetlost petrolejke koja noću pretvara ovo mjesto
U vinski podrum nekakvog zamka u brdima
— kroz mutno staklo
Zaobilazi stupove i zatvara zrak u paukovu prašinu
— i zahrđali noževi čine se srebrnima.
Ugljeni plamenovi šaraju naša lica
Bakreno zelenim maskama mira
I zaborava.

I to je svjetlost dana koji dolazi
I dubi ovaj porozni strop u dno bunara, u stupove
Od katrana — ovo mjesto postaje vučja pećina.

Blijeskovi eksplozija buše zrak težak od ulja pušaka
I zasipaju kredom sanduke na kojima sjedeći
Spavamo s čizmama utonulim u glib.
Kroz otvor u kamenu
Vidim vani prostrt kostur naše zemlje.
Ništa se ne mijenja.

Tomica Bajsić 
Knin - Kninska Tvrđava
NIŠTA SE NE MIJENJA - za današnji dan evo još jedna pjesma Tomice Bajsić, hrvatskog pjesnika i ratnika, uz moju fotografiju iz KNINA, sa Kninske tvrđave, u sjećanje na sve žrtve Domovinskog rata...

 Bilješka o autoru:
Rođen: 1968. Zagreb

TRAŽENJE RIJEČI ZA VUKOVAR

Tražiš riječ za Vukovar
Ne riječ koju pamtiš
koja se sklanja i spreže
ili mijenja
s poslušnošću
nego onu riječ
koju su mrtvi ostavili u ruševini

koja ima svoju sjenu
u tebi
i ne možeš je sahraniti
jer kazuje
i ono što već je zaborav.

Tražiš riječ za Vukovar
koja te ne može prevariti.

Mate Ganza 
Split - Vukovarska ulica
TRAŽENJE RIJEČI ZA VUKOVAR - evo jedna osjećajna pjesma Mate Ganza, dalmatinskog pjesnika Vukovaru, a uz moju današnju fotografiju iz SPLITA, iz Vukovarske ulice....
 Bilješka o autoru:
Rođen: 1936. Brštanovo

ZRAKOPLOVI-UBOJICE

Zrakoplovi-ubojice kradu sirotinjski ručak. Provale u podrum
gdje se u tmini skrivaju užasnute glave i raznesu svaku treću, na
ostale uruše zid.
Uvlače svoje hladno metalno tijelo u postelje ljubavnika.
Majci koja rađa gađaju novorođenče među nogama.
Lete vrlo nisko da im kompjutori točno izračunaju što još ljudsko
svijetli u opustjelim Ćelijama.
Kako samo točno raketiraju zrnce pšenice.
Ovdje će biti nacionalni park smrti, govori onaj što ih šalje.
Raduje se vašoj bespomoćnosti. Trga vam sablasnim zrakoplovima
odijela s tijela. Trga meso s kostiju.
Sve se znade o njegovu pomračenom umu.
Sada je vrijeme da skinemo krinke onima u zrakoplovima.
Kad slete, iz njih izlaze štakori, crne udovice, ulaze u gostionice,
naručuju piće.
U čašama krv.

Slavko Mihalić
 
Split

ZRAKOPLOVI-UBOJICE - ova moja fotografija iz SPLITA ne pokazuje zrakoplov ubojicu, ali mi je poslužila samo kao ilustracija uz ovu Mihalićevu pjesmu, kojom se tako dojmljivo možemo prisjetiti današnjeg dana 1991. i tim povodom odati počast žrtvama Vukovara....

Bilješka o autoru:
Rođen:1928. Karlovac
Umro:2007. Zagreb

utorak, 17. studenoga 2015.

JA SAM ZRCALO (1991.)

(Kada svjetlost pada na tijelo, dio svjetlosti se reflektira, dio se upija, a jedan dio emitira kroz tijelo. Da bi površina postupila kao zrcalo, mora reflektirati što je više moguće svjetlosti, a što manje upijati i odašiljati. Da bi se svjetlosne zrake odbijale bez difuzije ili raspršivanja, zrcalo mora biti potpuno glatko ili neregularnosti površine moraju biti manje od dužine svjetlosne zrake koja se reflektira.)

Deset dana magle i onda
Uvečer puknuće u nebu,
Brončano dno sunca
Pod pjenastim rubom oblaka.
Stojim nepomičan u sjeni i pratim
Sunčevu vatru

Koja te hvata za lakat
I za koljena i plovi ti preko lica i kose
Tražeći zaklon i sidrište u mirnom
Zaljevu tvojih očiju —
Laganost tvog sna uvreda je
Nastupajućem svjetskom poretku.

Dok ti spavaš televizori već emitiraju blijede katodne
sjene vlastodržaca koji razmišljaju o životu načinom
na koji se pčele sudaraju na ulazu u košnicu
i mravi neumorno grade na komadiću bačenog mesa
baš kao što električna jegulja hoće požar na dnu rijeke
i kao što balzamirani vjetar preokreće travu u slamu

Gledajući te na takav način otvorenu
Nadolazećim povijesnim sudbama
Želim sići zračnim tunelima tvog srca
I unaprijed potopiti sve tvoje strahove
Prije nego ih stigneš upoznati.

Sunčeva vatra: refleksija zvjezdane
Sreće ili davno eksplodirale
Supernove? — odbijajući se od tebe

Prolazi kroz mene sjećajući me na
Užitke koje mi daje tvoje tijelo —

Svjetlost teče tvojim bedrima i
Strmi tereni tvoje puti postaju brza matica
Iverja dima metalnih lončića.
Htio bih te probuditi i reći ti: slušaj!
Tvoja ljepota je od mačeva i zrcala
Sve stvari koje žive u sjeni osvijetli iznutra.
Bog je u početku spustio čekić na nakovanj
I sve su duše oživjele
Zapaljene iskrama božanske ljubavi
I plamte u kovitu

Nošene centrifugom svojih tijela
Dok u konačnici ne padnu i utope se
U oceanima koji su pluća Boga
U oceanskim plućima Boga duše i dalje dišu nevidljive

Niti je svijet Heraklitova vatra niti se sve stvoreno u vatri
u njoj i uguši 


Ali gledaj! Kada ti sviraš klavir
Anđeli od voska lete preblizu suncu.
I tvoje su oči sasvim nalik smaragdnom dnu rijeke Chiringuiti

(Uvijek jedan ili dva
leptira nadlijeću tu crnu gustu tintu i nestaju
u grudama magle koje se kotrljaju površinom
a duboko ispod mahovine, algi i oštrih bridova
i prepletene vegetacije koja raste prema dolje i zatire
kolijevku rijeke Chiringuiti
— probijaju se zrake
mliječno zelenog svjetla, neočekivane, blage,
koje leptiri samo slute, ili ih se sjećaju.
)

Na tebi nema ničega što se ne može izbrojiti.

Kada sam te prvi puta vidio u travnju 1990.
Penjao sam se sjenama crnih crkvenih tornjeva
Bio je dan vjetra i prašine s okolnih brda
I anđeo brojeva se spustio do mene
Dotaknuo me silinom mraza a ipak
Govor mu je bio prijateljski:
“Ljubav, moj dragi brate, nasilna je,
nitko je ne odabire sam; izranja
iznenada poput željeznog pramca podmornice
Ili poput kapsule astronauta
iz dubine …”

Bio je dan vjetra i prašine
Sjedila si na trijemu stražnjeg ulaza
Kao da se zlatni novčić dokotrljao niz ulicu u moj dan

Mislila si da si sama
Ali za mene bila si mnoštvo stropova otvorenih
U nebo.

I pomislio sam: kako si lijepa!
Iznenađena, ugrizla si se za usnu i
Iz tvojih očiju horda konjanika
— komplet s barjacima
I crno sivobijelim oblacima zavrtloženim u sjajnoj površini njihovih oklopa —
Pušteno je na slobodu.

Odmah sam znao da bi tvoje srce moglo zamrznuti more.

I, poput Pavla, pomislio sam: bez ljubavi,
Što bih bio?
Onda sam čuo tvoj glas — proziran i neprohodan
Koji ide naprijed i povlači se i ide naprijed
Kao da broji korake svetaca kroz hodnike samostana.

Katkad su oblaci kao od stakla
I čini se kao da će puknuti i rasjeći nas
Koji put planeti kruže iznad zemlje
Poput grabljivica koje vrebaju plijen
I svake noći imam glavobolju koja dolazi od Boga
I koja mi nalaže da naslonim glavu na tvoj trbuh
Da bih osjetio zemljinu koru kako se razdvaja na dvoje

kamen koji kipti iz kamena i svjetlost koja poput brzo gorećeg fitilja izbija svoj put iz sjene i život koji nastaje.

ali postoji jedan vuk koji trči kroz moje srce
i emitira mojom krvlju zrake degradacije i
poniženja za ljudsku vrstu, opscene slike
o fuziji metala i plastike, o spaljenim gradovima i
o bezimenim grobnicama, koje za razliku od faraonskih,
neće biti zanimljive turistima;

I ta me spora terpentinska
Svjetlost koja svoju snagu crpi izravno iz mene
Spušta na tlo u ratom nastalim planinama

Iznad sela kojemu ne znam niti ime —
Ovog puta za mene nema povratka.
Privučen ovoj zemlji nečim težim i
Nedorečenijim od gravitacije,
Oklopljen u željezo, lica obojenog u crno;
Stišavam svoj puls na razinu zaleđene rijeke
I čekam da mjesec izađe iza oblaka
(A mjesec će sigurno izići iz oblaka)
Da bih mogao sa preciznošću izabrati metu —

I oči mi postaju dva kremena istrgnuta
Iz zemlje; postojane, kamenom educirane.
I ja vučem tvoje poteze, Bože, ali unatraške.

Tomica Bajsić

Knin - pločnik na Trgu Ante Starčevića
JA SAM ZRCALO (1991) - ovi stihovi Tomice Bajsić upisani na pločniku na Trgu Ante Starčevića u KNINU, potakli su me da pronađem cijelu pjesmu, i stvarno ne ostavlja ravnodušnim...dok je čitam čini se kao da je proživljavam...

 Bilješka o autoru:
Rođen: 1968. Zagreb

PJESMA O MUČENICIMA

Biograd N/M - Spomenik sa reljefom grada

Je li  ono tuži zelen-šuma
za lastama koje odletješe
il za suncem koje u brijegu zaspe?

Il za danom koji se smrknuo
i srećama koje odmagliše
i momama koje se udaše?

Je li ono tuže stara polja
za zelenim svojim maramama,
stara debla za svojim krošnjama?

Il pučine za svojim bonacama,
za igrama jata od jedara
i raskošem rumenih jutara?

Niti ono tuži zelen-šuma,
za lastama koje odletješe
ni za suncem koje u brijegu zaspe,

nit za danom koji se smrknuo
ni za srećam koje odmagliše,
ni za momam koje se udaše,

nit pučina za svojim bonacama,
ni za igrom jata od jedara,
ni raskošem rumenih jutara.

Nego ono tuže zelen-šume,
stara polja i ravne pučine,
za svojijem sinjim sinovima,
koje žbiri silom zatvoriše,
mučenički grozno izmučiše,

i satanski iznakaziše
i gospodski izlomiše.

Šime Vučetić


Bilješka o autoru: 
Rođen: 1909. Vela Luka na Korčuli
Umro:1987. Zagreb

PJESMA O MUČENICIMA - uoči Dana sjećanja na žrtve Vukovara, evo jedna pjesma Šime Vučetića, uz koju dodajem svoju fotografiju iz BIOGRADA NA MORU, na kojoj je Spomenik sa reljefom grada, na kojem su označena mjesta stradanja od agresorskog napada tijekom Domovinskog rata...

ponedjeljak, 16. studenoga 2015.

ŠTO ZNAČI JEDNA SUZA

Što znači jedna suza?
Da li će itko ikad znati
Što znači jedna mala suza?
Nijemo će oblaci proći
I stabla će dalje rasti
Rijeke će dalje teći
I more će zagušljivo šumit…
Što znači jedna suza?
Ceste će biti tihe,
Kuće će spavat.
Što znači jedna suza
Samo ću ja znati
I možda još netko
Samo će netko znati
I možda još ja.


Ivan Slamnig

Knin - Oluja '95
ŠTO ZNAČI JEDNA SUZA - evo jedna jednostavna pjesma Ivana Slamniga...da se prisjetimo kako suza spontano poteče od uzbuđenja, žalosti, radosti....Ili od pomiješanih osjećaja....kao na današnji dan prije 3 godine...za dočekanu konačnu slobodu naših generala Gotovine i Markača...Uz pjesmu dodajem svoju fotografiju iz KNINA...iz Muzeja Oluja '95..
Bilješka o autoru:
Rođen: 1930. Metković
Umro: 2001. Zagreb

TRI BOJE

Sve su boje lijepe, svih mi srce cijeni,
Ali tri su boje ponajdraže meni.

Prva je ko krvca, što se za dom lije,
S nje mi srce žarže, vatrenije bije.

Druga je ko mlijeko materinje mila,
Milinjem mi ona dušu napunila.

Treća je ko nebo velebna i bajna,
Ljubav u njoj plamti topla i otajna.

Na hrvatskom stijegu te tri sjaju boje
Za njih živi, gine mlado srce moje.

Josip Milaković
Split - Marjan
TRI BOJE -ovih dana, kada smo suosjećajući sa Parizom, zaogrtali se francuskom zastavom, mogli smo shvatiti važnost i ulogu zastave kao simbola pripadnosti i neovisnosti...U tom smislu podsjećam na ovu pjesmu Josipa Milakovića, suvremenika i prijatelja S.S. Kranjčevića...i dodajem svoju fotografiju iz SPLITA, sa Marjana...da napomenem kako voljeti svoju zastavu nije zastarjelo...

nedjelja, 15. studenoga 2015.

STRIJELJANJE U ZORU

Cijevi pušaka su napunjene - samo da oficir
               dokrajči cigaretu
Njegovo zeleno čelo sja se u mraku prijezirom
Lijep posao ustajati prije zore
Barem da se plaća - no zna se tko će imati
               koristi

Osuđenik zatreperi poput suha lista
Jedan čovjek bez imena kojeg nitko neće
               tražiti
Neprilično mu sve to bavljenje
Samo da što prije svrši

A kažu, u obližnjem se grmu raspjevao slavuj
Pjevači su slijepi - ni slutio nije što se
               posve blizu zbiva
Zaljubljen u život on mu se požudno davao
Svojim pjevom; koji bje smrtonosan, razdirući;
               konačan


Slavko Mihalić

Split
STRIJELJANJE U ZORU - evo još jedna Mihalićeva pjesma, ovaj put povodom današnjeg dana, kao sjećanje na 15.11.1991. g., kada je u rano jutro Jugoslavenska ratna mornarica započela s teškom paljbom po Splitu...Ovo je bila prva samostalna borba i velika pobjeda Hrvatske ratne mornarice, jer je već oko 8 h JRM naredila povlačenje...A sjećanje na taj dan i sad mi je živo u glavi, činilo se kao strijeljanje u zoru iz ove pjesme, uz koju dodajem svoju fotogafiju iz SPLITA, sa Spomenikom poginulim braniteljima Domovinskog rata-djelom kipara Joze Vrdoljaka, koji prikazuje zastavu, jedro, križ... 

Na Spomeniku piše:
SPAVAJTE SPOKOJNO DOMOVISKOM GRUDOM POKRITI
SLOBODNA HRVATSKA ČUVA VAŠ SAN
A LJUBAV NAŠA ZAUVIJEK ŠTITI VAS OD MRAKA I ZABORAVA
OD VAŠIH ŽIVOTA I KRVI PROLIVENE
ZVIJEZDE SU NAD HRVATSKOM VEĆ UPALJENE

 Bilješka o autoru:
Rođen:1928. Karlovac
Umro:2007. Zagreb

subota, 14. studenoga 2015.

IDEM PUT SVOJ UNATRAG

Uzalud se trudite
Jedan sam od onih koji stoje izvan
kruga
Ni za kakvu pobunu
Dobre volje da prepustim mjesto
drugome
Tek pustite mi moje snove
Raskidanu paučinu koju nastojim da
obnovim
Samo su mi prsti odveć odebljali
Vidjeh kroz pukotine i neću biti
onaj stari
Ostala je, dakle, samo volja da se
vjeruje
Lomna građa za tvoju sliku, svijete
Idem put svoj unatrag
Samo ljubav bit će znak da bijah ja
Težak teret stvoru kukavnom
Al ponijet ću ga – nije daleko


Slavko Mihalić
Split - Trstenik
IDEM PUT SVOJ UNATRAG - evo još jedna pjesma Slavka Mihalića koja bi se po raspoloženju mogla pripisati današnjoj slici svijeta...a uz nju mi se čini prikladna ova moja fotografija iz SPLITA, sa Trstenika...
Bilješka o autoru:
Rođen:1928. Karlovac
Umro:2007. Zagreb

SVE JE BILO TU I VIŠE NIČEG NIJE BILO

Svijet nam je jučer umro na rukama.
Ne zaustavi se niti jedan tramvaj.
Prelazeći u ništavilo, prodavači novina
vikali su još glasnije
naslove vijesti s posljednjih stranica.

A više nismo niti među sobom;
strmoglavo padamo slojevima stvarnosti
izgovarajući svoje prostačke pozdrave.

Ne ugasi se niti jedna svjetiljka,
premda nikakva svjetla više nije bilo,
ni svjetla ni stvari koje bi ga mogle
željeti.
Kako je bilo modro tijelo svijeta.

Vjetar obleti zemlju pa leže u
vlastiti prah.
Sve je bilo tu i više ničeg nije bilo.
Poput metaka vlakovi su pogađali
postaje.


Slavko Mihalić

Split
SVE JE BILO TU I VIŠE NIČEG NIJE BILO - "Svijet nam je jučer umro na rukama...." kaže Slavko Mihalić, a učini mi se kao da je jučer pisana na taj crni žalosni petak...A i ova moja fotografija je nastala jučer, nebo nad SPLITOM, bilo je crno i žalosno...

petak, 13. studenoga 2015.

MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU

Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.
Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.
Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.
Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.
Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,
majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.
Pokušaj zapisati imena zvijezda.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.
Samo klauni znadu kako se možeš izvući:
plaču kad im se smije i smiju se kad im plač
razara lice.

Slavko Mihalić 

Solin - Gospin Otok
MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU - kad sam sinoć objavila ovu moju fotografiju u zajednici Dalmatia, sjetila sam se ove Mihalićeve pjesme, koja mi je tako neodoljivo pristajala uz ovu sliku, ali i uz vremena koja ovih dana živimo i proživljavamo...a pjesnici su i dalje čuđenje u svijetu...
Bilješka o autoru:
Rođen:1928. Karlovac
Umro:2007. Zagreb

četvrtak, 12. studenoga 2015.

GANUTLJIVE OPASKE


Prerano sam se rodio za ravnodušnosti zemlje.
S vijekom moje duše umrle su gatke.
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje, kad se u kutu doma drijemlje.

Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne.
I malenkost me o bitnom čaru uči.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muči.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
Moja rijeka teče strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

Od mene počinje era, koja još ne poče.
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče,
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.

Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,
jer suviše je strastan naslijeđeni Adam.
I moja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.

Još ću na kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da divi.
Jer gade mi se pljuvačka i sline
i shvaćam, kad se prijateljski živi.

Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!

Tin Ujević

Solin - Salona
GANUTLJIVE OPASKE - za Ujevićeve pjesme ne treba poseban povod, ali kad je godišnjica i kada ga 60 godina nema tijelom među nama, a mi ga vidimo, osjećamo, živimo...tada su neizbježni njegovi stihovi "Prerano sam se rodio za ravnodušnosti zemlje....Svijete, ja sam tvoje potomstvo!" ...A uz ovu pjesmu čini mi se sasvim prikladna ova moja fotografija iz SOLINA, snimljena u STAROJ SALONI...

Bilješka o autoru:  
Rođen:1891. Vrgorac
Umro: 1955. Zagreb

srijeda, 11. studenoga 2015.

U GOSTIONICI PIJEM VINO...

U gostionici pijem vino, i pjevam pomalo.
Razišle se krupne zvijezde po nebu, bez mjeseca.
u rijeci se vide dugi, tanki trakovi,
Od zvijezda.
Kao da su dugački, tanki štapovi
Zaronjeni
U vodu
Duboko.

Nepoznat mladić (kočijaš pjan?)
Pucketa preda mnom bičem:
Hoće da me preplaši.

Kad bi me i ošinuo bičem tim,
Što bih mu?...
U gostionici pijem vino, i pjevam.

Dragutin Tadijanović
Vranjic - Crkva Sv Martina - Skulptura Anđela Rafaela
U GOSTIONICI PIJEM VINO - kod Tadijanovića nije teško pronaći za bilo koju priliku prigodnu pjesmu, pa evo danas ova njegova pjesma na spomendan Sv Martina...a uz moju fotografiju iz VRANJICA kod Splita, čija je Župna crkva Sv Martina i gdje se ovih dana slavi Martinje, poznato kao i blagdan krštenja mladog vina...Eto tu je i gostionica... a na ulazu u Vranjic je skupltura Ive Dijane Sesartić koja prikazuje Anđela Rafaela...

utorak, 10. studenoga 2015.

ČOVJEK I PAS

Ovo je tužna priča i tužan konac ima.
Ovo je tužna priča o ljudima i psima.

Dane i tjedne sami, prošla je zima i ljeto,
u sobi nekog hotela živjehu čovjek i pseto.
Jeli su ista jela, pili su ista pića.
Čovjek je živio pseći, jer to je tužna priča.

Pas se je zvao Petar, čovjek se zvao Sava.
U svakome psu je čovjek, u čovjeku pseto spava.
Godine tako su prošle, postoje takve krize,
čovjek, uz narav pseću — dobije želju da grize.

Ista ih sudba prati, isto ih grije ljeto.
Ne zna se tko je čovjek, ne zna se tko je pseto.
Zajedno laju na mjesec — samoća, jad i bijeda.
Čovjeku dlaka je bijela, a psu kosa je sijeda.

No jednog jesenjeg dana (jer, u jesen lišće žuti,
u jesen svaka ljubav svoj tužni konac sluti),
gospodar hotela je spavao na svome radnome mjestu
i osmoro dlakavih nogu izišlo je na cestu.

Vratar je sanjao vrata, velika i od zlata,
i kitu krizantema, i ljubav koje nema.
No, četiri para nogu, dva podvijena repa,
osmoro dlakavih šapa i četiri oka slijepa
prošli su pored njega. (Čovjek i pseto skupa).
Napolju bijaše hladno, i kiša ulicu kupa.

Pošli su korakom složnim u susret psećoj sudbini.
Oboje vidješe nebo i zvijezde u daljini.

No odjednom, očajni jauk razbije grad na pola:
iz prvog ugla banu siva šinterska kola,
i Sivi razapne mrežu na četiri strane svijeta.
Uzdrhtala je zemlja k'o srce velikog pseta.

Čovjek il' pas — svejedno, oboje stanu da laju.
Sada u kolima istim voze se istome kraju.
Jer, ovo je tužna priča i tužan konac ima.
Ovo je tužna priča —
o psima i o psima.


Zvonimir Balog 

Makarska
ČOVJEK I PAS - tko bi pomislio da Zvonimir Balog može napisati ozbiljnu pjesmu...ali..."Ovo je tužna priča i tužan konac ima...U svakome psu je čovjek, u čovjeku pseto spava...." Ali kad to ispjeva Arsen Dedić, onda se stvarno sažalimo i nad čovjekom i psom....Evo uz ovu pjesmu moja fotografija iz MAKARSKE, sa šetnje ispred jednog hotela uz lijepo makarsko more...


ponedjeljak, 9. studenoga 2015.

BITI ČOVJEK

Da li je dobro biti čovjek, mati
između onih što su bili i onih što jesu
i ispred onih što će doći
ja ne znam zašto nisu u mom srcu
u mom tijelu u mojoj krvi u mome mesu
potonula ta pijana pitanja
da li je dobro biti čovjek, mati
u ovom vijeku u ovom urenbesu
osamljen ili lud ili bolestan
napamet naslonjen samo na tijelo
ili onaj koji čeka uzašašće svetih čuda
onaj strasni igrač bluda
dječak kome će nestati blagost u životu
mladić koji će obezglaviti smisao svemu
do onoga koji će prokleti rođenje
Da li je dobro biti čovjek, mati
i živjeti kao svi drugi ljudi
da li je dobro da čovjek misli pati
kad su putovi ludi

Miroslav Slavko Mađer
Knin - Crkva Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta
BITI ČOVJEK - evo pitanja koje često nalazimo u stihovima pjesnika, a uz ovu misaonu pjesmu Miroslava Mađera prikladna mi se učinila moja fotografija iz KNINA, iz Crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta...

Bilješka o autoru:
Rođen:1929. Hrtkovci, Srijem, Vojvodina

nedjelja, 8. studenoga 2015.

MOLITVA ZA POVRATAK RIJEČI

Tko će nam povratiti
u iskonskom ruhu
riječi ove svagdašnje naše,
koje mnogima ništa ne znače
kao ni sve rođeno u duhu?

Stvori, o Bože, ponovno čovjeka
da stvarima nadjene ime
koje će trajati dovijeka,
i da u izrazima
riječi budu prozirne kao voda
i ožive s njima
mir, pravda, ljubav i sloboda!

Rajmund Kupareo
Plitvička Jezera - Veliki Slap
MOLITVA ZA POVRATAK RIJEČI - evo jedna lijepa molitva u stihovima Rajmunda Kuparea, a uz koju imam prikladnu svoju fotografiju sa PLITVICA...

Bilješka o autoru:
Rođen: 1914. Vrboska na Hvaru
Umro: 1996. Zagreb

subota, 7. studenoga 2015.

GLAS

Glasu moj u dubokom bunaru, izađi, dođi.
Ovdje je
uz rijeku i po brjegovima
veliki lijepi grad
s mnogo parkova, ulica, trgova,
golubova, ljudi,
tu ćemo šutjeti.


Danijel Dragojević 
Knin - Tvrđava
GLAS - evo jedna vrlo prikladna pjesma Danijela Dragojevića, kao stvorena za dan predizborne šutnje...a fantastično mi se uz nju uklopila moja fotka iz KNINA sa Kninske Tvrđave...

Bilješka o autoru: 
Rođen: 1934. Vela Luka, Korčula

petak, 6. studenoga 2015.

KAK JE LEPA HRVATSKA

Da bi ja bil strajnski čovek,
pak bi došel v Hrvatsku,
bi rekel da je lepa
jer ima se kaj ti oči želiju:
takvu zemlu
reke
morje
brege
šume
nebo
ljude
i saki njen falaček je dragač lepi.

Ali ja nisem strajnski,
ja sem Hrvat,
i meni je Hrvatska lepa
jer je moja,
i bila bi mi lepa
i da je ne bi strajnski ljudi
tulko falili.

Milan Crnković
Plitvice - Jezero Kozjak
KAK JE LEPA HRVATSKA - evo jedna lijepa domoljubna pjesma dječjeg književnika Milana Crnkovića, na lijepom kajkavskom narječju, koja mi se sasvim dobro uklapa uz moju fotografiju sa PLITVICA, gdje se može vidjeti puno stranih turista koji se dive ljepoti Hrvatske, baš ovako kako pjesnik u svojoj pjesmi pjeva...

Bilješka o autoru:
Rođen: 1925. Apatija kraj Ludbrega u Podravini
Umro: 1998.

četvrtak, 5. studenoga 2015.

PUSTOŠ

Nigdje nikog nema:
Ni čovjeka, ni ptice.

Prolazim kroz tišinu.

Pusto mi je srce.

I žalosno lice.


Dragutin Tadijanović
Sućuraj Hvar
PUSTOŠ - a nastavljajući se na prethodni post dodajem i pjesmu Dragutina Tadijanovića...koja bi mogla odgovarati raspoloženju koje bi kod njeg izazvao odlazak Paje Kanižaja, baš na dan kada se on prije 110. godina rodio....
Bilješka o autoru:
Rođen:4.11.1905. Rastušje kod Slavonskog Broda
Umro:2007. Zagreb

BR, BR BROJALICA

Stoja, trica,
brojna lica
pa nastane
brojalica!

Sto mornara
svi sa Hvara,
brojalica
tu se stvara!

Zumba, zumba,
a bez gumba,
tu se pleše
samba, rumba!

Eci, peci
i pereci!
Mjesto peci
reci leci!

Što, ea, kaj,
djeco, baj,
brojalici
tu je kraj! 


Pajo Kanižaj
Hvar - pogled na Crkvu Sv Marka
BR, BR BROJALICA - ovu pjesmu Paje Kanižaja poklanjam Tonku  jer me podsjetio da je Pajo Kanižaj umro upravo na rođendan Dragutina Tadijanovića...A u pjesmi je i Hvar i zumba i samba i rumba....nadam se da će mu se svidjeti!
Bilješka o autoru:
Rođen: 1939. Đelekovec pored Koprivnice
Umro: 4.11.2015 u Krapinskim Toplicama - RIP

MOJ DOM

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!
Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!


Silvije Strahimir Kranjčević
Knin - Tvrđava
MOJ DOM - osjećam vrijeme za domoljubnu pjesmu, a jedna od najljepših domoljubnih pjesama je upravo MOJ DOM Silvija Strahimira Kranjčevića, a uz pjesmu dodajem svoju fotografiju iz KNINA, sa Kninske Tvrđave, upravo tu mi pristaju njegovi stihovi..."Slobode koji nema, taj o slobodi sanja, ah ponajlješi san..."

 Bilješka o autoru:
Rođen:1865. Senj
Umro: 1908. Sarajevo

srijeda, 4. studenoga 2015.

PRELIJEPA NAŠA

Od makova zrna
do gavrana crna,
od zrna prosa
do crnoga kosa!

Od sivoga vrapca
i zelenog žapca
do konja što kasa
i svih vrsta pasa!

Od žutike i ljutike,
pelargonija i begonija,
tratinčica i ivančica,
od cvijeća do drveća!

Od najmanjeg vrutka
i potočnog oblutka
do kamene gromade
i autostrade!

Od visokih gora
do sinjega mora,
od Vukovara i Iloka
do mora duboka!

Od Drave i Save
do Cetine plave,
od crkvice svake
do katedrale i Prevlake!

Od najmanjih šaka
do najstarijih baka,
od mornara
do slavonskih snaša
prelijepa Lijepa je Naša!

Pajo Kanižaj
Plano
PRELIJEPA NAŠA - evo napusti nas jutros Pajo Kanižaj, pa u počast njemu i njegovoj ljubavi prema Lijepoj Našoj, njegova pjesma uz koju stavljam svoju fotografiju snimljenu iz PLANA s pogledom na Split i Kaštelanski zaljev...panorama nije ni upola lijepa na slici i ne može prenijeti onaj ushit kad ugledate ovaj prizor..: Oh,kako je lijepa Lijepa Naša!
Bilješka o autoru:
Rođen: 1939. Đelekovec pored Koprivnice
Umro: jutros u Krapinskim Toplicama - RIP

GRAĐANIN DRUGOGA REDA

Pomirio se s vječnošću,
i možda mu je samo zato
precrtano ime u svim popisima
ravnopravnih.

On noću
zapaljenih očiju
govori o praizvorima
s druge strane oceana svemira,
i možda samo zato
za njega nema mjesta
u dvoranama zemaljskog slavlja.

Uvijek pred zaključanim vratima
on pomalo zaboravlja ljudski govor,
a i što reći onima
koji su mudrost zamijenili vlašću,
ljubav nasiljem.

Raduju mu se ptice
i cvijeće u polju,
jednako kao što ga pozdravljaju zvijezde.
Tu je njegov dom: nigdje i svuda.
I možda će zbilja
jednom biti vodič
mrtvim vladarima svijeta;
sustezljiv i nasmijan
pokazivat će im njihova mjesta
u zasluženoj prolaznosti.

Slavko Mihalić
Makarska
GRAĐANIN DRUGOGA REDA - evo jedna pjesma Slavka Mihalića, prikladna za ovo vrijeme kada se prebrojavaju građani...a ova moja fotka iz MAKARSKE pokazuje uličnog pjevača, u svojoj boemskoj pozi...Dogodi li nam se da i na njih pogledamo kao na građanine drugoga reda?....

utorak, 3. studenoga 2015.

I MIR I NEMIR

Preuzima me studeno vrijeme
(Noćas su, kažu, meteoriti vidljivo lutali kroz svemir)
Ionako je neizvjesno to ljudsko stanje na zemlji

I mir, i nemir

A ja se još divim ljudskim koracima
i znanom suncu
kao onda kad sam kao dječak lutao
oko smisla i postanja
Čak sam pisao i pjesme kao igračke od stanja
ne znajući da to neki sasvim ozbiljno rade
a ne samo zanesenjaci i lude.

Bilo je smijeha, grijeha i ufanja
a sada kako bude
između crnih kronika, vika, svakodnevne televizije
i sumornih novina.

A meni se hoće sasvim drugačija slika
i časnog kruha, i prava duševna vina...

Zar su ove riječi samo smeće
od starih godina

Miroslav Slavko Mađer
Kaštel Štafilić
I MIR I NEMIR - "Preuzima me studeno vrijeme..." kaže Miroslav Mađer u ovoj svojoj pjesmi, koja mi se učinila prikladna za početak studenog i uz moju fotku iz KAŠTEL ŠTAFILIĆA, a oni koji znaju "čitati oblake" znat će da ovi oblaci pokazuju vjetrovito, burno vrijeme...

ponedjeljak, 2. studenoga 2015.

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Dobriša Cesarić 

MAUZOLEJ MEŠTROVIĆ - Otavice
PJESMA MRTVOG PJESNIKA - moleći se danas na Dušni dan, oživjeli smo na neki način one koje smo voljeli a nisu više s nama...pa evo i prilike da pjesnike i umjetnike oživimo, baš kako to Cesarić kaže: "Moj, prijatelju mene više nema/Al nisam samo zemlja, samo trava/Jer knjiga ta, što držiš je u ruci/Samo je dio mene koji spava./I ko je čita u život je budi./Probudi me, i bit ću tvoja java"...a uz njega evo, oživljavam i Ivana Meštrovića, podsjećajući na njegovo djelo u njegovim Otavicama....

Bilješka o autoru:
Rođen:1902. Požega
Umro: 1980. Zagreb

nedjelja, 1. studenoga 2015.

REQUIEM

A sada ste smireni, mrtvi moji.
Dobra zemlja dade vam konačnu
zaštitu. Mir vašim ranama i vašim
krikovima! Mir vašim rukama!
Pepeo kisne pod kišama,
korijenje vas prožima i klice
izbijaju i dani teku nad vašim
zaboravom. Mir i pokoj vašoj
dobroti i vašoj patnji, što ostade
u kamenu upisana, čudesnim
pismenima, koja nitko više
ne zna pročitati.

Nikola Milićević
Solin - Manastirine - Stara Salona
REQUIEM - evo danas mi se i ova pjesma Nikole Milićevića čini prigodna, opet uz moju fotografiju iz SOLINA, ali ovaj put iz malo dalje prošlosti, sa grobljem MANASTIRINE, jednim od najvećih starokršćanskih groblja na otvorenom, na kojem je bio pokopan i Sv Dujam, kasnije premješten u Dioklecijanovu palaču..

Bilješka o autoru:
Rođen:1922.  Zvečanje kod Omiša
Umro:1999.  Zagreb