Sve češće se zatječem kako promatram ljude
na štekatima, u autobusu, na ulazu u kino
lica su im vrlo mlada, vrlo stara, vrlo prazna od gledanja
kao da lebde u nekom svom slabo vidljivom svijetu
natječu se da me ne opaze, pretječu se u hodu
igraju se raznobojnim svjetlostima, pričaju
o stvarima koje se ne umiju osloboditi beznačajnosti
ljubavi nedočekane, ljubavi promašene, izgubljene
sklapaju ruke samo zato što ne znaju što će s njima
sve češće odlaze u neke svoje tamne postaje
koji put to završi krikom, koji put doživotnom šutnjom
tjeraju sve oko sebe, čekaju da im se netko obrati
izlaze iz dućana, izlaze iz nevjerice, izlaze iz života
zalaze u slastičarne, u sjećanja, u tihu sjenu
vjeruju u neke druge ikone, u misli neizrecive
bez imena su, nemaju baš osobito što pokazati,
ne mogu se sjetiti kad su zadnji put bili ostrašćeni
izbjegavaju pozdrav, ne haju za moju pozornost
bez zanimanja, bez napora, tek onako
sve se češće zatječem kako promatram ljude
 |
| Split |
