srijeda, 30. rujna 2015.

KAKO

Odraslima
Sve je dopušteno
Sve je lako
To je samo zato
Što odrasli
U svakoj prilici
Znaju - KAKO
Kako se pravilno skraćuje vrijeme
kako se pravilno češe tjeme
Kako se pravilno kupa u moru
kako se pravilno dobiva boru
kako se pravilno s djecom postupa
kako se pravilno radi sve skupa!
Odraslima
Sve je dopušteno
Sve je lako
To je samo zato
Što odrasli
U svakoj prilici
Znaju dokazati
Da djeca rade  - naopako.

Mladen Kušec
 
Split - Park šuma Marjan


DJETINJSTVO

Djetinjstvo je zlatno doba,
kao potok bistri, svježi,
tada srce kuca brzo,
tad u zvijezde mašta teži.

Djetinjstvo je doba zlatno,
sve u plavim snima leži,
djetinjstvo je doba sreće,
ali sreća bježi, bježi.

Počne život tvrd i opor,
kao ptice dani lete,
bivša djeca već su ljudi:
svi bi htjeli biti djete.

Počne život, onaj pravi,
teku dugi, spori sati...
Svi bi htjeli da još jednom
djetinjstvo se zlatno vrati.

U sebi je svatko dijete,
svatko u svom tajnom kutku
drvenoga konja čuva
i krpenu svoju lutku.

Čuva kao nešto sveto
svoga medu, svoga zeca;
djeca rastu, kad odrastu
opet žele biti djeca.

Djetinjstvo je zlatno doba,
kao potok bistri svježi,
tada srce kuca brzo,
tad u zvijezde mašta teži.

Tad je sve na svijetu lako,
svuda vlada divan sklad...
Djetinjstvu se svatko vraća
i ponovo mlad je , mlad!

Luko Paljetak
 
Solin - Gašpina mlinica


utorak, 29. rujna 2015.

POEZIJA

Kad se lupiš sjekirom
po nozi dok cijepaš drva
onda ne misliš na poeziju
ili na velika djela
ili na politiku
ne prkosiš Bogu
malen si kao zrno graška
dok čekaš da bol prestane.

Kad te izbuše geleri
od minobacačke granate
onda ne razmišljaš o dojmu
koji ostavljaš na žene
ili o nacionalnoj himni
zavučeš se pod kamen i
čekaš da bol prestane.

Kad se za tobom zatvore
vrata istražnog zatvora
onda misliš o slobodi.

Tomica Bajsić 
Knin - Tvrđava - Spomen ploča sjećanja i opomene


ponedjeljak, 28. rujna 2015.

PLAVETNILO NEBA

Sinoć sam promatrao
Plavetnilo  neba.

Zatim sam, u mislima,
Došao k tebi i gledao
Plavost očiju tvojih,
Šuteći.

Najposlije, rukom
Dodirnuh tvoje pletenice,
I počeh šaputati riječi
Bez smisla.

Nasmijavši se, iznenada,
I sebi, i nebu,
Dugo sam gledao
Tvoje oči,

Plavetnilo neba.

Dragutin Tadijanović
Split - Trstenik


NA NOVU PLOVIDBU

Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo.


Dobriša Cesarić 
Trogir


nedjelja, 27. rujna 2015.

PROLAZNOST

Smrtniku nisu dana mnoga ljeta
da se po svijetu šarenome šeta,
da gleda lađe, trgove, zvonike,
izloge tuđe, žene, stare slike.

Sve naglo prođe, sve se brzo stiša,
i dođe jesen u srce i kiša.
Koljena klonu, oči trnu, pluća
gasnu ko sanje, kao nadahnuća.

I trudan putnik padne pokraj plota
slušajuć žubor stotine života.

Gustav Krklec 

Trogir

DAJ MI TO ŠTO DAJEŠ

Daj mi to što mi daješ.
I daj mi ono što ćeš mi dati.
I ne usliši ako Te ikad molim
Nešto treće.


A ne zaboravi dati snagu
Da primim sve to što mi daješ;
Da ne odbijem što ćeš mi dati,
Ne zaištem što nećeš dati.

Vesna Krmpotić 
Baška Voda - Crkva Sv Nikole - Oltar Kraljice Svete Krunice



subota, 26. rujna 2015.

MLADIĆ U TRSJU TUŽAN

Na brijegu vinograd s vidikom na rijeku.

U trsju stoji mladić
      čeznutljiv pogled šalje
      dalekoj, blistavoj rijeci:
      "Rijeko, nosiš li možda
      meni od Jelene pozdrav?"
            (Jelena, djevojka mlada,
            živi u neznanom kraju,
            kud rijeka daleka teče.)
Blistava rijeka šuti
      i teče nečujno dalje.
      "Oblače, maleni, bijeli,
      možda mi ti nosiš pozdrav?"
Oblak šuti visoko
      i plovi nečujno dalje.

U trsju stoji mladić
I gleda rijeku daleku,
I gleda oblak lak.

Sam, i žalostan.

Dragutin Tadijanović
 
Poljica


petak, 25. rujna 2015.

LAKE MISLI

Lako je lakim mislima,
lako je i nikakvim mislima,
one dođu i prođu,
one ne dođu.
Često o njima mislim,
često ih čekam i zovem,
dođite lake misli,
dođite nikakve misli,
budite moje misli,
zajedno s drugim mislima.
Lake misli za naslov,
lake misli u knjizi,
lake misli za misli,
nikakve za pogled i spavanje,
nikakve kada budem na nebu
sa sveticama i svecima
i laganim anđelima
letio iznad oblaka.

Danijel Dragojević 
Makarska - pogled na Hvar

PAUN

Njegovo Veličanstvo Paun Prvi
potomak paunske kraljevske krvi
s kraljevskom odjećom dragulja punom
i blistavom kraljevskom krunom
rekao je jutros glasno i jasno:
 - Ja pjevam divno! Pjevam prekrasno!
Slavuj je za me tek mali ptičić,
a glas je njegov bijedni glasičić,
kažem vam - sitan glasičičičić!

Grigor Vitez

Solin

četvrtak, 24. rujna 2015.

SVUDA SAM TE TRAŽILA

Svuda sam te tražila.
Osim u svom srcu.
Sve sam bila
Osim Tebe.

Potonule lađe su me vozile,
Zmajske su me spilje zatvarale,
Mutne su me vode ispijale.
Mislila sam, to je cijena za Tebe.
Nisam znala da se Ti poklanjaš onome
Tko zna da ne može platiti.

Svuda sam te tražila,
A ti si već bio nađen.
Sanjala sam da Te osvojim
Svojim stradanjem,
Da Te zaslužim dugim hodočašćem:
Nisam te htjela bez plaće i truda.

Nisam znala da se ti poklanjaš onome
Tko zna da nema takvog stradanja
Kojim će te zaslužiti.

Vesna Krmpotić 
Split - Trstenik


POLUDJELA PTICA

Kakvi to glasi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijeće sebe i oblake trome,
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, što bi htjela doseći?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno, da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nižu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru, što je svu golica.
A kad je umor jednom bude shrvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.

Dobriša Cesarić 
Split - Crkvica Gospe od Žnjana

srijeda, 23. rujna 2015.

NAD VINOGRADOM SUNCE I OBLACI

Sunce jarko
Sipa tople strelice
Na grozdove
U dozrijevanju.

Jarko sunce
Tešku glavu sagiba
Dok ne padne za goru
Zelenu, tajanstvenu.

Razgoni vjetra oblake, nebeske putnike.
Nad vinogradom prelijetaju grlice.

Dragutin Tadijanović
Poljica

utorak, 22. rujna 2015.

LOZA

Lozine kretnje su čvoraste, kljaste,
polagano loza spram sunca raste.
 
Iz blata i kiše, iz blata i pijeska
proziran grozd se na suncu lijeska.
 
Korijenje čokota krastavo, tvrdo,
penje se žilavo na jesenje brdo.
 
Loza se tiho i nijemo penje,
o, divno je njeno slijepo htijenje!
 
Htjeti iz blata postati čista,
kao vino kada u čaši se blista.
Miroslav Krleža 
Trogir

ponedjeljak, 21. rujna 2015.

TUŽNO MORE

Planina moru kliče:
- Ej more prostrano,
probudi vale hučne,
što ležiš pospano?

Al' more tihim šumom
planini uzvrati:
- Jutros ti, draga sestro,
ne mogu ustati.

Svu noć me vihor bio,
svu noć orio grom.
Velika tuga danas
leži na srcu mom.

Tri lađe pošle sinoć
sa mojih obala.
Dvije su natrag došle,
jedna je ostala.

Sada je galeb traži,
sunce je doziva,
al' nju zelena alga
i biser pokriva.


Vesna Parun 
Trogir


nedjelja, 20. rujna 2015.

SVRŠETAK LJETA

Ničemu ti neće služiti stihovi koje sada pišeš
Dan se mrači i kiše s kraja ljeta ispiru grad
Zahvalnost asfalta isparava naše korake
Odlazi ljeto
I s njime započinje još jedno presvlačenje koža
Zreli plodovi jeseni pokazuju začetke smrti:
Crv sumnje opsjeda sve što si ikad htio
Kiše ispiru grad i odnose sa sobom pijesak
I žene i noći, šetnje uz obalu i šetnje boricima
Književne rasprave i političke debate
Ulaženja u more, barove, talog ispijenih čaša
I riblje kosti; cijele naplavine istina kao stihove
Koji nikada nisu živjeli.

Boris Maruna 
Trogir

AKO TEBE ZNAM...

Ako Tebe znam
Ništa na svijetu nije mi strano.
Tada mi dani dolaze u susret
Kao davnašnji prijatelji.
Iza svih vrata, iza svakog zida,
Tada se otvara nepoznat čas
I širi
Čašku moga srca.

Ako Tebe nosim,
Svaki mi kamen na duši je lak.
Ako Tebe želim,
Slobodna sam da svaku stvar
Uzmem i ostavim -
Da uzmem kao da ostavljam,
Da ostavim kao da uzimam.

Svakoj je travki ime: Ti.
A Ti sam nemaš imena:
Kao ni ja.

Vesna Krmpotić
Knin - Glavni oltar u Crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta

subota, 19. rujna 2015.

VJETAR

Noć je silazila odozgo
niz šumovitu goru
i spuštala se u nizinu.
S njom je i vjetar dolazio,
lagani vjetar
ljetni.
Dolazio je
do nas
i mirno odlazio
preko naših ramena.
Bili smo međa njegova.
Donosio je nešto
do nas
i odnosio — dalje.
Donosio iz noći
u koju smo gledali
i odnosio u noć
koja se širila za nama 
i koju nismo vidjeli.
Nikola Milićević 
 
Poljica - povijesna Poljička Republika


MODRA ELEGIJA

Postojala si, živo i modro, trenutak.
I nestala si.
I ništa od sebe nisi ostavila. Ni dah u zraku.
Ni miris u lišću. Ni oblik svoj u vjetru.
Ništa. Tvoj trzaj je bio brz i odlučan.
A ja evo mučim sva čula, da oživim
ovaj uzavreli čas. Onaj oštri blijesak
tvoje prisutnosti. Gledam more i nebo
i tražim boju tvojih zjenica. Slušam lahor
(s juga dolazi) i lovim u njemu
val tvoga glasa. Pipam vrške svojih prstiju,
nije li možda, bar malo, na njima ostalo
leda od tvoje vatre, pepela tvoje ljubavi?
Tražim dušu tvoju u duši tišine,
krv tvoju u svojoj krvi, prisutnost tvoju
u svojoj odsutnosti. Ali ništa. I nigdje.
I sjećanje je nemoćno pred tvojim
modrim letom. Ni ono nije moglo
zadržati ništa od tvoje plahe pojave,
od tvog toplog plavetnila.
I more šumi modro. A tebe nema.
I dan šumori modrinom daljine i neba.
I vedro je. I toplo. A mene nema.
I ne znam gdje si, ni gdje sam.
Nitko te više ne pozna. I nema te nigdje.
Ni na nebu. Ni u moru. Ni u ovoj
modroj elegiji, koja te uzalud traži.


Nikola Milićević
Brela



petak, 18. rujna 2015.

MORE

Nad gradom morem i lukom
plavo se jutro rađa,
a vjetar laganom rukom
budi jarbole lađa.

Mornarima s umornih čela
skida težinu noći:
dižite jedra bijela,
moramo dalje poći!

Nikola Milićević
Baška Voda



četvrtak, 17. rujna 2015.

ISUS ČITA NOVINE

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.

Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.

Nikola Šop 
 
Baška Voda - Crkva Sv Nikola



srijeda, 16. rujna 2015.

TVOJ SVIJET

Ti si me vodio, Gospode,
svijet je tvoje djelo

Orao uzmahuje krilima tvoje oholosti
u klancu kipti božanska ti neodlučnost
a preopasne i mračne šumske staze
na koje snubiš duše argonautske
tvoja su slova
tanka, pijana

Svijet je tvoje djelo:
ma otkud stigoh
s tvojih se vraćam livada

Najamnik tvoj sam, dok ti je po volji,
ni trna nema koji ti ne pripada
na svakom listu tvoj je monogram
kožu i kosti tebi dugujem

Ti si mi vodič, Gospode,
svijet je tvoje djelo:
smradna kabanica
prebačena preko štapa
(Znoj crta po njoj bijele oblake)

Tebi ću, ako mi pružiš priliku
(pastiricu golu, s ovčicom u krilu)
oteti malen dio

Igor Zidić
Cetina

utorak, 15. rujna 2015.

PRIZOR

Ako se o Bogu išta zna,
zna se da on ne zna
da se Zemlja okreće.
Za njega ovo sunce izlazi i zalazi
ravno u oči
ako su jasne

On zna pouzdano samo ono
što ja gledam od početka.

On pita:"Gdje si?"
Ja mu kažem: "Gospode, tu sam
među zvijezdama i stabljikama;
vješam vodu o drugu vodu,
vrijeme čekanja o pjesmu, mrtve o žive,
kost o udarac, bolest o neostvarenu ljubav
i veslam prema tebi u nepostojanje zla, grijeha, nespokoja,
u nepostojanje nevidljivog dok traje ova praznina,
praznina svakovrsnih riječi."

Danijel Dragojević
Cetina

ponedjeljak, 14. rujna 2015.

ZASTORI

Sada su preko svijeta pali zastori
i gdje bje ruj i plavet, drvo čudesno,
sad tkanina je duga, meka.
Umjesto zemalja, voda, grmlja rumenog
- tkanje rešetkasto.
Mjesto valova morskih dugi, plavi nabori.

Preko godina, preko zločina spušteni su zastori.
Stoji hram tkanine noću sam.
Pitam se, tko me njime odijeli
od nečega što je bilo jedno sa mnom,
i na kojoj sam ja sada strani
iza ili ispred svoje želje?
Tko spusti zastor preko ljubavi?

U času kad duge pripreme bjehu završene
i ruka je naučila kako vitlat mačem,
nad srce svijeta pade zastor
i onome što je napeo sve mišice i oružje
zamračiše sobu da spava.
Zbunjujuća tkanino, da li je ikad od tebe
pobjegao ijedan nabor?

O, nepoznati skrivaoci svijeta, čemu
puštate suhe, meke tkanine preko vlažne trave, tvrda kamena?
Otkada znam za naše vojne i bitke izgubljene
znam za vašu borbu da sakrijete borbu i prekrijete neprijatelje
dimnim zavjesama, maglom, noću, haljinama žena,
koje su ljudskim očima zakrile sunce i mjesec, zrak i plamen.
Od srca svijeta odijelili ste nas zastorom
da biste ga podijelili ni od koga ometani.
O, čudni tkaninari, o kobni zavjesari
ko moljci što jedu vunenu nit, pojeli ste svijet
pregrađujuć ga u mnoštvo sobičaka u kojima sjede junaci naoružani
 - pjesnici s knjigom u ruci prošaranoj nabreklom žilom
što nikad više neće moći vidjeti ruj i plavet
pijesak, grm i kamen,
već će rasplamtjele oči hranit milom ili silom
jednoličnom sivom tkaninom, geometrijom nabora
pretvarajuć se u moljce, a čeznući za krvlju i plamenom
ne znajuć da su sve igre svemira raspraskane
pojeli drugi moljci i pretvorili ih u zastore
iza kojih nema ništa osim tame.

Danijel Dragojević 
Split - PC Joker
 

nedjelja, 13. rujna 2015.

UDES

U pukotini stare kule nikla je
i pripija se uza zidinu nedorasla, čemerna
smokva.
Kud raste?
Ne prema nebu, već ustranu, uz kameni zid.
Vere se, svija, hvata čaporcima.
Otimlje se vijušima bura.
Jesu li je ptice zasadile?
Ili su se djeca zaigrala?
Ili ju je vjetar stavio u pukotinu?
Žeđa za zrnjem kiše i preklinje ga
da ne bježi,
da je ne ostavlja,
da razmekša dušu kamenu.
Ne može sići sa zida i poći
među masline i smokve u polju.
Nema takvih koraka u  nje.
Sahne od čežnje za krošnjom:o zelena,
puna mednog davanja!
Nedostižna.
Htjela bi u polje, a otimlje se vjetrovima
svom snagom,
da je ostave na mjestu.

Grigor Vitez
Makarska

subota, 12. rujna 2015.

MORSKE CIPELE

Da imam cipele što bi me držale na vodi,
ja bih se po moru klizao, klizao, klizao...
A kad bi more bilo uzburkano,
na valima bih se spuštao i dizao, spuštao i dizao...
Ne bi mi trebalo mosta preko potoka,
niti čamca do susjednog otoka,
išao bih u posjet baki i djedu
klizajući se kao po ledu.
A kad bi otac dolazio sa dalekih mora
i lagano pristajao brodom,
ja bih mu prišao u susret da ga prvi pozdravim
i, umjesto obalom, šetao bih vodom.
Eh, kad budem pronalazač,
prvo će mi biti -
upravo takvo nešto izmisliti!
Grigor Vitez 
Makarska

ZEMLJA HRVATSKA

U početku bijaše Sunce.
Oko njega igrala se Zemlja.
U početku bijaše majka.
S njom igralo se dijete.
Majka mu govorila:
Sunce moje.

U početku bijaše igra.
Iz igre rađale se riječi:
sunce, zemlja, zavičaj,
cvijet, kruh, ljubav,
domovina.

U početku bijaše ljubav.

Na kraju od svega ostaje
svjetlost i ljubav.
I zemlja.
Hrvatska.

Tin Kolumbić

Pogled na Pašmanski kanal i Galešnjak-Otok Ljubavi


četvrtak, 10. rujna 2015.

PJESMA ZA LJUBAV

Kad ljubav otiđe i nestane
kad poput sunca potone u rumeni zapad,
za brda naslaganih dana,
onda ćemo o njoj pisati pjesmu:
gatat ćemo riječima,
čarati stihovima,
ne bismo li je malo oživjeli,
ne bismo li bar njenu sjenu,
na čas
dovukli iz daljine.
Kad ljubav otiđe,
kad konačno otputuje,
onda ćemo biti tužni
i u snu razgovarati s njom.
A dok je ona tu, u našim rukama i usnama,
nemamo joj što reći;
dok je tu,
ona je ljubav i samo ljubav,
a nije ni pjesma,
ni tuga,
ni sunce u dubinama.

Nikola Milićević 

Poljica (povijesna Poljička Republika - od Splita do Omiša)


VISOKI JABLANI

Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida!
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava

Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!


Tin Ujević
Solin - Spomenik Isusu Kristu Spasitelju svijeta



srijeda, 9. rujna 2015.

JA SNIVAM TVOJE OČI

Ja snivan tvoje oči,
dva crna, lijepa cvijeta
dva tiha svjetla svijeta
dvje južne tople noći.

I one rone u me,
baš ko što sumrak roni
u polja i u šume
kad pozdrav Gospin zvoni.

I kako tiho padnu
te crne oči u me
svu noć u meni šume
Ko zvijezde svjetle jasne
zelenoj vodi na dnu.

Ja snivan tvoje oči
Dan gasne.

Gustav Krklec

Solin - Gospin Otok


utorak, 8. rujna 2015.

MARIJA MAJKA

Zemlje i neba ona je spona
Do vrata snova kao vojnik.
Skromno je svjetlo njenog doma
Za lađe naše svjetionik.

Toplinom puni zimska gnijezda
Ona je vrelo u kamenjaru.
Noćas u ležaj tvrdi pada
A mjesto joj je na oltaru.

Takva je bila sudbina njena,
Marija majka, Marija žena.

Nju nađe mač što mene traži
U led i oganj za nas je išla.
Po sto je srca dala svakom
A nju je sreća zaobišla.

U teškom ratu i bez kraja
Na pustom tlu gdje nema smjera.
Jedini put sve mu je dala
Njezina ljubav, njezina vjera.

Ona kroz veći pakao prođe
Ali pred nebom ostane čista.
A samo je obična majka puka
Tvoja i moja sasvim ista.

Slaba su za nju sva iskušenja
Život od jada i gorčina.
Videć je tako i Bog je htio
Neka mu ona rodi Sina.

Takva je bila sudbina njena
Marija majka, Marija žena.

Arsen Dedić

Solin - Crkva Gospe od Otoka



ponedjeljak, 7. rujna 2015.

PRUŽITE DLAN

Pružite djeco dlan,
Evo vam dajem dan!

Sada dignite ruke
Prema suncu!
Stisnite šake!
Vrijedi
Za djevojčice i dječake.
Znate li što imate unutra?
Svoje sutra.
Ne otvarajte šake,
Ne budite nagli
Može sutra da vam
Odmagli.
Jeste li ih dobro stisli?
Što dalje,
Svatko neka misli.

Zvonimir Balog

Zadar - Skulptura ispred Muzeja stakla


nedjelja, 6. rujna 2015.

POVRATAK U SVOJ DOM

Neću više prolaziti stazom kraj mora,
Napola gol, pocrnjele kože, i neću
Gledati golotinju žena i muškaraca,
Polijegalih na kamenju il pod borovima.

Vraćam se u svoj dom, pred kojim
Za kavanskom stolovima sjede gosti
Od kojih nitko ne zna da je u prvom katu
Moja radna soba s knjigama i slikama.

Čekaju me tamo hrvatski pjesnici
I pjesnici stranih zemalja pa u jedan glas
Iz knjiga svojih šapuću mi: Brate!
Kako si mogao da nas ostaviš,
Otiđeš u kraj daleko od nas,
A znaš da će nas jedino rastaviti Smrt!

Dragutin Tadijanović

Sukošan


subota, 5. rujna 2015.

OBLAK

U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al' oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
za vlašću, zlatom il' za hljebom,
A on - krvareći ljepotu -
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dići do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.


Dobriša Cesarić

Split - Katedrala Sv Duje


petak, 4. rujna 2015.

SUNCE ŽARKO, MOLIM TE...

Sunce žarko, molim te, daruj mi
Još jedno ljeto, il dva, il sedam,
Ako te je volja, da se uzmognem
Kao ptica spuštati na more:
Pod stoljetnim stablima gledati,
U sjeni, blažen, kao uvijek,
Njezino lice, smješak ljubavi.

Dragutin Tadijanović

Zadar - Pozdrav Suncu


četvrtak, 3. rujna 2015.

MORE U MENI

Podigavši pogled ugledam
Nebo modro, s malo oblaka
Bijelih, i zelene borove
Kako im krošnje miruju,
A u njima cvrčci neumorno
Cvrče kao cikada Anakreontova;
Čujem i muklo udaranje
Mora o obalu, i među
Granama stabala vidim ga
Mreška se i svjetluca.
A što je s mojim morem
U meni? Njegovo muklo hujanje
Samo ja osluškujem.

Dragutin Tadijanović

Sukošan

utorak, 1. rujna 2015.

VELIČANSTVO MORA

Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
U davnini, i on je slušao
Šumorenje mora o kojemu sada
Učiteljica mlada, u crno odjevena,
Tumači svome razredu malih
Djevojčica i djačaka; govori im,
Skupivši ih okolo sebe, pokazujući rukom
More:"Svratite,djeco,pažnju
I pogledajte kako se more razbija
O hrid, i kako se pjeni, i kako...Hej vi,
Dođite bliže i slušajte mene..."
Sedam dječaka, u košuljama zelenim,
Prestaše da osluškuju šumorenje mora
Da bi čuli glas učiteljice koja zna sve
O moru: i kako se talasa, i kako se pjeni,
A nije u nedoumici, kao ja koji sjedim
Na bliskoj klupi, u zavjetarju, i ne znam,
Premda su mi usta otvorena, kazati
Ni riječi pred veličanstvom mora,
Pred modrim šumorom vječnosti. 


Dragutin Tadijanović

Lokva Rogoznica