BOŽJI DOLAZAK

„Kad Bog dolazi na svijet, tada dolazi po nekom
čovjeku na svijet.“
(Herbert Fendrich)

Kad Bog dolazi na svijet,
on želi po tebi doći na ovaj svijet.
Ne dođe li po tebi, kako će doći na ovaj svijet?
Ne dođe li po tebi, u čemu je smisao tvojega života?
Ne dođe li po tebi, tko si ti?

Kad Bog dolazi na svijet, on ne pohađa uglednike.
Ne pohađa vladare.
Ne ističe se.
Ne zadržava se na glavnim gradskim trgovima.
Ne skreće pažnju na sebe.
Ne mari za sjaj.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on želi ući u tvoj dan.
Njemu je dostatna tvoja običnost.
Tvoja blizina.
Njemu je dovoljan prijazan osmijeh.
Toplina dlana.
Komad kruha.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on ima vremena.
On ima vječnost.

A ti, kad Bog dolazi na ovaj svijet,
imaš samo ovaj trenutak.
Samo ovaj susret.
Samo ovu uzdrhtalu ruku koja treba tvoju ruku.
Samo ovo skromno srce koje želi naći dom u tvojem srcu.
Kad Bog dolazi na ovaj svijet,
on ti se u njemu i po njemu želi darovati.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet,
on je spreman proći mimo njega
samo da bi došao do tebe.

Ali tvoj put do Boga vodi samo kroz ovaj svijet.
Prođeš li mimo svijeta, prođeš li mimo čovjeka,
prošao si mimo Boga.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet,
on bez oklijevanja napušta raj,
da bi raj zauvijek postao dio tvoga srca.
Da bi tvoje srce u živote mnogih donijelo raj.
Da se tvoj život, da se život ovoga svijeta,
nimalo ne bi razlikovao od njegova života.

Stjepan Lice 

Dubrovnik- Crkva Sv Spasa

  

ISIJAVANJE LJUBAVI

Koliko druga bića oživljavamo.
Ljubavi je svojstveno da se priopćuje, da žari. Ljubav se ne može prešutjeti.
Ona, neizreciva, nužno dopire do ljubljenog bića i prožima ga.
I poput plime preplavljuje onog koji ljubi.
Možete zabraviti usta ljubavi.
Možete je oslijepiti.
Možete joj ruke odsjeći.
Ona će se priopćivati.
Ona će zboriti, ona će svijetliti, ona će bivati sve više. I neće vas mimoići.
Samo je voljom moguće istinski voljeti.
Sve je ostalo patvorina.
Privid.
Jer ljubav je zauzeta, ustrajna i bodra.
I premda poznaje putove, njoj nije nužno da se kreće po njima.
Ona se razlijeva među bićima i kroz njih.
I ne zazire od onih koji se mrve po stranputicama.
Ljubav nije moguće zadržavati.
Ona prebiva u odnosima i njima se hrani.
Valja slijediti poticaje ljubavi i isijavati je svakom riječi, svakim dodirom, svakim dahom.
Isijavati je svakom biću.

Stjepan Lice

Solin

AKO TI JE STALO DO CRKVE

Ako ti je stalo do Crkve,
ne raspredaj odveć o njoj.
I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti, a koliko naplavina vremena.
Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce, Isusov Govor na gori.
Ne pitaj je li joj većma stalo do hramova od mramora
ili do hramova Duha Svetoga, do srca ljudskog.
Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskog duha, obiteljske skrbi.
Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju,
koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju.
Ne pitaj je li joj je bliže ulagivati se moćnicima ovoga svijeta
ili zauzimati se za najmanje.
Ne pitaj je li dostojna iskazanog joj povjerenja, je li vjerna svomu poslanju.
Na pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti ili se zapleće o ispraznosti.
Na pitaj ide li ususret svijetu kojemu je upućena.

Ako ti je stalo do Crkve,
budi ti Crkva koja ide ususret.
I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje.

Budi ti onaj po kojem će Evanđelje prolaziti svijetom.
Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta.
Budi ti svima poslužitelj.
Budi ti onaj koji će odražavati Božju prisutnost, Božju malenost.
Budi ti kruh koji se lomi i razdaje.
Budi ti žarke i postojane vjere.
Budi ti blaga i ponizna srca.

Ti, ti učini sve što je do tebe,
da Isus, kad ponovo dođe,
nađe vjere, nađe srce ljudsko, srce bratsko,
na zemlji.
U Crkvi.

Stjepan Lice 

Dubrovnik

JEDINI PUT

Evo
idem pred tobom,
dijete moje,
svakom stopom tvojega puta
pomna srca prolazim
po raskrižjima ti ostavljam svjetiljke
da ti kažu kamo ti valja poći
o, da ih prolaznici i vjetrovi ne pogase…
Idem pred tobom, dijete moje,
svaku bol i svaku radost
što na tebe čeka
svom dušom proničem
i svaki osmijeh, svaki muk, suzu, pjesmu
svako odmorište i čežnju cjelivam,
kako bi s tobom bili mudri, kako bi ti bili krilati…

Kad bih te i samo stope tvojega puta poštedio
kad bih te i samo jedne rane oslobodio,
dijete moje,
to ne bi bila ljubav
ta time bih te onemogućio
da dorasteš do sebe
da ispuniš svoj život
i uđeš u svijetlo…
Nije malo što se od tebe traži,
dijete moje,
a ja ti nemam što dati do svoje ljubavi
i ne umijem ti reći
koliko će te ona grijati
u odveć studenim noćima
koliko jačati među odveć tvrdim rukama
koliko krijepiti posred bešćutna vremena…
Ali kamo god išao
i ma što ti se zbilo,
dijete moje
htio bih da znaš
da ja idem pred tobom
i da je sve kroza što prolaziš
povijest i mojega života
i da je ljubav,
premda je kadkad bolna,
jedini put…

Stjepan Lice 

Solin

POUČAVAJ ME, DIJETE

Dijete, poučavaj me o svemu.
Ti znaš kako vjetar pjeva u krilima ptica i kako za svakim pogledom ostaje trag.
Ti znaš kako svaki trun dobrote širi život zemlje za po jednu prisnost.

Poučavaj me o svemu prije no što počneš zaboravljati.

Ja sam nekoć bio sve znao-i sve sam zaboravio.
Kroz tebe, premda i ne samo kroz tebe, polako se prisjećam i, slutim, doći će doba kad će mi se sve izgubljene vode obilno vratiti kroz darežljive i blagotvorne kiše.

Znam, možda će doći dani kada će naizgled okopniti tvoja i moja i naša srodnost, kad otkucaji naših srca ne budu nalazili odjeka jedno u drugome, kada se nećemo razumijevati i kada ćemo jedan kraj drugoga prolaziti neupoznati.
Možda će doći doba kada ćeš i ti sve zaboraviti.

Ne plaši se!
Pouzdano će tada na tvoj put naići netko tko će ti, kao što si ti danas meni, biti vidikovac.

A u neki dan tvoji i moji koraci ujednačit će se kao što se kroz boli ujednačuju snovi i ruke i pohitit ćemo jedan k drugome da si kažemo ono što je od iskona u nama, ono što jesmo: zemlja koja se budi za nebo.

Stjepan Lice

Visovac - oltar Sv Josipa u crkvi Gospe Visovačke

U BETLEHEM

Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj odgađati vrijeme polaska.
Pođi bez oklijevanja.
Budeš li oklijevao, moglo bi se dogoditi da okasniš.
Da jasle nađeš prazne
ili da u Betlehemu zatekneš Herodove vojnike.
Ne brini, ne možeš doći prerano.
Jer dođeš li ranije, moći ćeš za Dijete pripraviti sve oko čega se u ono vrijeme nije imao tko pobrinuti.
Tvoja dosjetljivost i srdačnost pomoći će da neka vrata ostanu otvorena
i da Dijete, kad se rodi, snažnije doživi ljudsku gostoljubivost.
Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj previše pažnje posvećivati putokazima
jer Betlehem nije samo zemljopisni pojam.
Na putu u Betlehem znanje i oprez nisu od prevelike pomoći –
oni čak mogu povesti u krivom smjeru.
Postoji samo jedan pouzdan putokaz u Betlehem: tvoje srce.
I što je jednostavnije, odvažnije i vjernije, to je pouzdaniji putokaz.
U prostranstvima tvog srca, na putovima u njemu ugaženima, prepoznat ćeš kamo ti je poći.
I kad prepoznaš put, idi. Samo idi.
Jer za tebe ne postoji svijet izvan puta u Betlehem.
Ako si nakanio poći u Betlehem, nemoj sa sobom ponijeti ništa suvišno.
Od stvari ondje će ti jedva što biti potrebno.
Osjećaj sigurnosti tamo te neće nimalo zaštititi.
Sve što će se ondje dogoditi toliko je novo da ti o tome nitko ne može reći ništa pouzdano.
Dobro je da ti i srce i ruke budu nesputani i raspoloživi.
Na putu će ti se u nekom trenutku približiti neko dijete.
I premda ga nikad nisi vidio, odmah će ti biti jasno da ga oduvijek poznaješ.
Stavit će svoju ruku u tvoju.
I dok ćeš ga ti zaštitnički prigrliti, ono će te povesti najplemenitijim putovima svijeta.
A oni svi vode u Betlehem.
Ako si nakanio poći u Betlehem, pođi s povjerenjem u svoje srce.
Ono je mnogo mudrije no što slutiš.
Učinit će za tebe sve što ti je na putu u Betlehem potrebno.
Dopusti mu samo da te na svoj način obdari i zemaljskim i nebeskim.
Dopusti mu da diše čitavim tvojim životom.
Nemoj se iznenaditi ako, i prije nego što kreneš, shvatiš da si u Betlehemu.
Jer betlehemsko Dijete jedva čeka da bude s tobom.
Njemu je svaka, pa i ona najobičnija, prigoda poželjna da je dijeli s tobom.
Betlehem je ondje gdje je i Dijete.
Ondje gdje je tvoje srce kod kuće.

Stjepan Lice 
 

Split - Crkva Sv Frane

PROROČKA SLUŽBA

Proroci ne znaju da su proroci.
Oni su obični ljudi. Poput tebe i mene.
Katkada plahi i nesigurni. Zbunjeni i nespretni, češće, mnogo češće
nego što bi čovjek očekivao.
Osjetljivi su za potrebe drugih. Obzirni prema njihovim slabostima.
Dogodi im se da ostanu bez riječi u presudnom trenutku.
I da, kad sve prođe, točno znaju što su trebali reći.
Premda zaneseni i vedri, gotovo sve vrijeme žive na rubu suza.

No ima u njima nešto jače od njih.
U njima živi netko jači od njih. Netko blaži i žešći od njih.
I oni mu ne mogu odoljeti.
Oni jednostavno moraju reći riječ koja im je na srcu.
Oni jednostavno moraju gledati u oči i kad svi spuste pogled, okrenu glavu.
Oni moraju prići bliže, kad svi uzmaknu.

Pritom ne misle što će ih zbog toga zadesiti.
Hoće li izdržati.
Hoće li ih svi ostaviti.
Njima je važnije da budu vjerni svojoj duši, poticajima koji provru u njima.
Samo im je to važno.

Da u njima živi nešto proročko možda će tek katkada naslutiti.
I zbog toga zašutjeti. Postati još manji.
Jer uvijek će osjećati da su nedovoljno ljudi.

Oni koji žive uz njih, neodređeno će, nerijetko i u strahu
pretpostavljati da su proroci.
Pretpostavljat će to po tome što ih njihova riječ i njihova šutnja uznemiruju.
Po tome što su i njihovi blagi pogledi, postojani osmjesi pa i sama njihova prisutnost rječiti. Rječitiji nego je to moguće izreći.

A kad ih na neki način uklone iz svoje sredine, znat će da su proroci
po tome što će i nadalje čuti njihovu riječ i njihovu šutnju.
Znat će po tome što će i nadalje osjećati njihove poglede, osmijehe,
njihovu prisutnost.
Znat će to gotovo pouzdano.

Oni koji sebe doživljavaju prorocima, jedva da mogu bit proroci.
Jer proroštvo nije ničiji posjed. Ničije vlasništvo.
Čovjek je ili u službi proroštva ili nije prorok.

U naše dane već biti čovjek znači biti prorok.
Priznati se Božji pred ljudima, za zauzeti se za ljude pred ljudima i
Bogom – u tome je sadržana proročka služba, proročko poslanje.
A iz toga slijede i proročke posljedice.

Ali proroci to ne znaju.
Oni jednostavno žive svoj život kao službu i zbog toga ljubav koja
ništa ne pita nadjačava sve misli, sve glasove u njima.

Stjepan Lice 

Visovac - Crkva Gospe od Milosti

PODSJETNIK

Htio bih te podsjetiti na toliko toga što se, moguće, i podrazumijeva.
Htio bih te podsjetiti da sunce vazda sja nad tobom – i kad ga oblaci, pa i tmine, zakrivaju.

Htio bih te podsjetiti da je Božja ruka prostranija od svih tvojih dana i snova.
I da je Evanđelje najprisnija svjetiljka na svim čovjekovim putovima.
Da je u njemu odgovor na svako ljudsko pitanje, pa i na ono na koje odgovora nema.

Htio bih te podsjetiti da nije dobro išta grčevito držati, bilo u ruci, bilo u duši.
I da, jednako tako, nije dobro išta olako ispustiti iz ruke ili duše.

Htio bih te podsjetiti da vedrina tvog bića, osim ako ti na to ne pristaneš, ne treba biti podložna tmurnim vremenima koja te zadese.
I da dobrom voljom, postojanošću njezinom, možeš preobraziti ne samo sebe nego i svijet u kojem živiš.

Htio bih te podsjetiti na smijeh koji živi u tebi.
I na blagi smijeh, suzu, šutnju i tišinu.
I oni su tvoj govor, bit će i rječitiji od tvojih riječi.
Budi po njima blizak svakom koga ti Bog pošalje.

Htio bih te podsjetiti da je ljudski potruditi se da nikoga ne povrijediš ili raniš.
Jer svijet je odveć izranjeno mjesto da bi mu se lakomisleno smjela pridodati ijedna rana.

Htio bih te podsjetiti da smisao tvojih dana nije u tome da se samo pridodaju u nisku nalik jedni drugima.
Da bi svaki htio biti jedinstven.
I da bi te svaki htio oplemeniti u tvojoj ljudskosti; da bi ti svakog svojom ljudskošću mogao oplemeniti.

Htio bih te podsjetiti na okrepljujuću snagu zagrljaja.
Da sav život živiš u Božjem zagrljaju; i da u svoj zagrljaj spremno i skrbno udomiš one do kojih ti je stalo.
I doživiš blagoslov njihovog zagrljaja.

I molim te da i ti mene na sve to – i ne samo riječima – podsjećaš.

Stjepan Lice 

Visovac, Krka

  

NE UZNEMIRUJ SE, DIJETE MOJE

ne uznemiruj se,
dijete moje,
i hodi blaga i pristupačna srca
kroza svoje dane

neka ti koraci budu bezazleni
i neka ti bude poznato
da ravni putovi
nisu najkraći putovi do mene

okusi svaki svoj korak
da bi me prepoznao u svakome dahu
i ne odašilji svoje srce pred sebe;
neka je ono odano svakome tvojem pokretu

ne izbjegavaj ničiju nevolju
da te bijeg ne slomi
i odazovi se vedro svakoj boli
koja oblikuje tvoju dušu

nemoj zaobići nijedno biće
i nemoj prečuti nijednu srodnost
ne odvajaj let od posrtaja
budi strpljiv s treptanjem svojega bića

ako si nakanio da me čime i obdariš,
razdaj sve kako bi ti se ruke ispunile
i dođi posve siromašan i malen
jer samo ćeš me tako moći obogatiti

ne plaši se, dijete moje,
i ne žalosti zbog onoga što ne možeš;
prioni uza svoju krhkost
i odluči se
uklonit ću svaki kamen
s tvojega puta,
dijete moje,
da se ne spotakneš
i da se ne ozlijediš kada padneš;
svojim ću rukama
popločiti tvoje putove

namjeriš li se kada
na neki kamen,
vjeruj mi,
on nije ostavljen da ti naudi;
htio bih
da se uspneš njime
da ti više svjetla pokažem

namjeriš li se kada
na neku neuočljivu jamu,
vjeruj mi,
ona ti nije podmetnuta da propadneš;
htio bih samo
da se uspnem do tebe
da te zagrlim
ne plaši se tame

i ne daj se zastrašiti od utvara,
hrabro pođi preko vjetrometine;
ma kakvi vjetrovi puhali,
u mene ima dovoljno vatre
ma koliko se puta
tvoja svjetiljka ugasila

i znaj,
dijete moje,
ovi su dani i koraci kamenčići
od kojih bih volio
da ti i ja — kao u igri —
složimo mozaik našega susreta
ljubavi koja je ljubljena

za te je plaćena cijena,
dijete moje,
cijena iznad svake cijene
plaćena je cijena tvojega života
za vrleti i ponore tvojega imena
za sunce u tebi
sve je dano
sva je patnja za tebe ispaćena

isplaćen je
svaki tvoj korak kojim nisi išao k svjetlu
isplaćena je
svaka gruba riječ

i strah
kojim si zatvarao sebe

spokojno pođi
jer sve je za tebe isplaćeno
da te mijene dana ne slome
da suza ne presuši izvore u tebi
da ti bol ne bude poraz
i da ne moraš tražiti opravdanja
što ti je srce ljudsko
i što koračaš između sna i praha

ne dopusti da te itko uvjeri,
dijete moje,
da moraš platiti otkupninu
izmirivati dugove svakoga dana;
tek neka ti srce ne bude malo
jer za tebe je plaćena cijena zemlje i neba
ne cijena trgovačka
za tebe je plaćena cijena ljubavi

evo
idem pred tobom,
dijete moje,
svakom stopom tvojega puta
pomna srca prolazim
po raskršćima ti ostavljam svjetiljke
da ti kažu kamo ti valja poći
da ih prolaznici i vjetrovi ne pogase

idem pred tobom,
dijete moje,
svaku bol i svaku radost
što na tebe čeka
svom dušom proničem
svaki osmijeh, svaki mük, suzu, pjesmu
svako odmorište i čežnju cjelivam,
kako bi s tobom bili mudri, kako bi ti bili krilati

kad bih te i samo stope tvojega puta poštedio
kad bih te i samo jedne rane oslobodio,
dijete moje,
to ne bi bila ljubav
ta time bih te onemogućio
da dorasteš do sebe
da ispuniš svoj život
i uđeš u svjetlo

nije malo to što se od tebe traži,
dijete moje,
a ja ti nemam što dati do svoje ljubavi
i ne umijem ti reći
koliko će te ona grijati
u odveć studenim noćima
koliko jačati među odveć tvrdim rukama
koliko krijepiti posred bešćutna vremena

ali ma kamo išao
i ma što ti se zbilo,
dijete moje,htio bih da znaš
da ja idem pred tobom
i da je sve kroza što prolaziš
povijest i mojega života
i da je ljubav
premda je katkad bolna,
jedini put

Stjepan Lice

Split - Žnjan

KAMO GOD POĐEŠ

bit ću s tobom
i vazda pred tobom
prostirati stol
zebnje i zanosa
vjernosti i prezira
posluživat ću te
patnjom svakovrsnom
i nerazumijevanjem
i novom nadom
i čežnjom neugasivom
obilovat ćeš
zauzetošću za druge
i tihom sućuti,
samoćom i mukom
i rukom onemoćalom
krijepit ću te
dobrim okom
ohrabrenjem u prolazu
kojem se ne nadaš
i dobrim mislima i željama
za koje nikada nećeš doznati
nudim ti ono
što i sam imam
kruh je to
koji sam i ja blagovao
kruh koji iscrpljuje tijelo,
ali siti dušu

Stjepan Lice

Kaštela

BUDITE LJUDI!

Nemojte ući s mržnjom. Nemojte mržnju ostaviti ni pred vratima.

Dok je mržnja u vama, nemojte pogledati ni biljku ni pticu ni čovjeka.
Nemojte im prići.
Dok je mržnja u vama, nemojte reći nijednu riječ, 
nemojte sanjati nijedan san o biljci, o ptici, o čovjeku.
Nemojte ni o kamenu.
Nemojte se ni pomaknuti dok se mržnja ne raspline, dok ne iščezne u vama.
Mržnja je ljubav skrutnuta, smrznuta u vama.
Nemojte biti brana blagosti i toplim vjetrovima – i njihovoj strpljivosti.
Nemojte tražiti opravdanja za mržnju.
Za nju nema opravdanja, kao što za ljubav nisu potrebna opravdanja.
I jedina istinska ljubav jest ona za koju nema opravdanja.
Budite ljudi i opravdajte život.
Jer život je povjerenje vama iskazano.

Stjepan Lice

Šibenik - Katedrala Sv Jakova

NEKA TE SREĆA PRATI

Kamo god pođeš, nađi sreću.
Neka i zemlja i nebo budu skloni tvojim koracima i snovima.
Osloni se na sreću u svakom trenutku,
ali ne zaboravi da je i sreći potreban oslonac.
Izmakneš li svoje rame, izmakneš li svoje srce,
na koga će se ona osloniti?
Sreća se spremnije udomljuje u životu srčanih.
Spremnije raste pod njihovim dodirom.
Sreća nije samilost života. Ona je njegov blagoslov.
Zato se nikada nemoj zadovoljiti srećom
koja ništa ne traži od tebe,
koja te ni na što ne potiče.
Sreća koja ne pohađa dubine tvoga bića,
hlapi prije no što utaži žeđ tvoga srca.
Imaj smjelosti živjeti sretno.
Nemoj dopustiti da ti močvare sitnih, pa i krupnih nevolja,
odvrate pozornost s beskrajnih mora sreće.
Previdiš li sreću, sve će ublijediti u tvojim očima.
I bit ćeš manje. Bit ćeš manji.
Vjeruj, zbog sreće si pozvan u ovaj svijet.
Sreća je tvoja božanska baština,
tvoja ljudska odgovornost.
Ne iskusiš li sreću,
ne dopustiš li joj da te prožme, ništa nećeš razumjeti.
Hod tvoj će te satrti, a tako lako bi te mogao uzdići.
Tako lako bi mogao biti sreća onih s kojima živiš.
Tako lako bi s njima mogao naći sreću.
Jer sreća je, neizreciva sreća,
što ti je darovano biti čovjek.
Sreća je što možeš biti čovječan i što ljubavlju možeš
dotaknuti srce čovjekovo i srce Božje.
Što se s ljubavlju možeš pridodati ovome svijetu.
Sreća je put koji je Bog na ovoj zemlji,
na ovom nebu, ugazio za čovjeka. Za tebe.
Bol njegova ne umanjuje istinu njegovu.
I, zato, pođi s povjerenjem, ma što bilo.
I neka te sreća prati.
Doprati sreću u srca onih koje ljubiš. 

Stjepan Lice 

Zlatni rat - Bol na Braču

DA MI SRCE BUDE BLIZU

Da mi srce bude blizu.
To je moja molitva tebi.
Molitva kojom ti dolazim svakoga dana.
Da mi srce bude blizu i čovjeku i tebi.
Da mi bude blizu ondje gdje je život
najosjetljiviji, najranjeniji.
Ondje gdje je svet i u vedrini i u patnji.
Ondje gdje je nevidljiv do boli.
Da mi srce bude blizu.
I da ne pita za sebe.
Da ljubavlju diše.
Da ljubavlju dotiče.
I da bude tiho, živo od tišine.
Da za sebe ne traži ništa osim mudrosti svijeće.
Da gori. I izgori.
I u tome nađe svoje blaženstvo
Da mi srce bude blizu.
To je moja molitva tebi.
Da mi srce bude tvoje.

Stjepan Lice

Hvar

PUNINA LJUBAVI

učiš me
kako da podijelim kruh
s vjetrom i kamenom
učiš me
da tvoju ljubav ne dijelim
na život i smrt
na tijelo i dušu
na radost i bol
na dobre i zle
na sunce i kišu
na svjetiljku i njezinu sjenu
učiš me kako da nikoga ne odijelim
od tvoje ljubavi

Stjepan Lice

Hvar

SVE JE U DRVO TVOJEGA KRIŽA UREZANO

Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Život - i tvoj i moj.
Prvi plač i koraci. Prve riječi i radosti.
Zanosi, samoće, ljubav.
Patnja i umor. Trud svakidašnji.
Zahvalnost i nada. Posrtanje i padanje. Hod zauvijek.
Svjetlost. Svjetlost u nebrojenim oblicima i izričajima.
Blizina.
Život – i tvoj i moj.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Bez njega, svaki je rukopis nečitak, svaki put neprohodan.
Bez njega valovi noći uzalud traže obalu zore,
uzalud se vraćaju pučini sunca.
Bez njega – na što će se razapeti jedra ljudske duše?
Bez njega – kako da čovjek dopre do čovjeka?
Kako da premosti sebe?
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Tek što se neki urezi jasnije očitavaju očima onih
koji se u njega zagledaju.
Tako u tvojemu križu svatko iščitava svoje ime, svoj lik.
U tvojem križu svatko nalazi križ po mjeri svojega srca.
Netko će ponijeti križ posve nevidljiv očima i srcima mnogih.
I tvoj će blagoslov bdjeti nad njim,
a da to gotovo svakome ostane skriveno.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Jer tvoj križ ne mjeri. Tvoj križ ljubi.

Stjepan Lice

Kozjak

 

NOVI POČETAK

Ponovno me dovodiš na početak.

Pozivaš me da iznova pođem koracima kojima sam već kročio.

Pozivaš me da zborim riječima koje sam već izgovarao.

Pozivaš me na dodire koje sam već proživio.

Pozivaš me da upoznam one koje već otprije poznajem.

Odazvat ću se i strpljive i povjerljive duše prionuti uza tvoj poziv.

I, začudo, sve korake kojima ću hoditi, sve riječi kojima ću zboriti, dodire koje ću proživljavati, sva poznanstva, oćutjet ću novima.

Zateći ću se u nekom novom svijetu, svijetu koji je više tvoj.

U svijetu u kojem ćemo biti bliže jedno drugome.

Jer ti prebivaš u dubinama, mojim i u dubinama svih bića i ondje želiš da bude mjesto našeg susreta.

Jedino ondje pit ćemo život iz iste posude.

Ponovno me pozivaš na početak i pozivaš da obnovim žar prve ljubavi.

Za sve.

Da me umor ne iscrpljuje, već nadahnjuje.

Da od boli ne malakšem, već da progledam.

Da od blizine ne zanijemim, već da cijelog sebe pretočim u zahvalnost.

Pozivaš me da progledam u neki bolji i ljepši svijet,  svijet u kojem si očitiji i razumljiviji po mudrosti koja nije plod mojega truda.

I već znam što ćeš me pitati kada se idući put budemo sreli.

Nećeš me pitati koliko sam puta prešao, već kako prolazim putem kojim sam pošao.

Kako pohađam srca kroz koja si položio moj put.

Kako se nastanjujem u tvojemu srcu.

Stjepan Lice 

Šibenik

LJUBAV NIKADA NE PRESTAJE

Ako ne volite, kako ćete saznati zašto dišete?
Kako ćete saznati zašto vam je darovano živjeti?
Kako ćete saznati zašto su vam darovane oči? Ruke?
Zašto sunce nad vama izlazi?
I zašto noć vašem srcu želi dati počinka?
Ako ne volite, što ćete sa svojim danima? Sa svojim snovima?
Čemu vam krv? Čemu znoj?
Ako ne volite, i smijeh i suze bit će vam suhi. Besplodni.

Od vaših tragova neće nastati putovi.
Ako ne volite, bit ćete nijemi. Gluhi. Beživotni.
Govorit ćete ispraznim riječima.
Slušat ćete ispraznošću u sebi.
I nijedna vas riječ neće moći dotaknuti.
Nijednu riječ nećete moći oživjeti.
Nećete razumjeti govor blizine. Govor dodira.
Nećete ući u svijet vama darovan. Vama povjeren.
Nećete zakoračiti u Zemlju ljubavi.
U Zemlju srodnosti.

Ako ne volite, bit ćete stranci kamo god pođete.
I u svojoj duši bit ćete stranci.
I sve divote nadomak vama i u vama ostat će vam zastrte.
Jer samo je ljubavlju moguće razumjeti svijet. Život.
Bog nam, svakim titrajem našeg bića, govori.
Da biste me razumjeli, morate voljeti.
Da biste ikoga razumjeli, morate voljeti.
Bez ljubavi nije moguće nikoga susresti.
Bez ljubavi nije moguće ništa što ispunjava, raskriljuje dušu.

Vjerujte:
I vječnost je prekratka da biste propustili ijedan trenutak ljubavi.
Premda, i jedan trenutak ljubavi opravdava svu vječnost.
Premda, svaki trenutak ljubavi, ljubavi kojom ljubite, ljubavi koju
prigrlite, ljubavi kojoj dopuštate živjeti, zagrljaj je vječnosti.
Stoga zemlju svakoga trenutka natopite ljubavlju.
Pustinju svakog trenutka ljubavlju preobrazite u plodnu zemlju.

Sve svoje vrijeme posvetite ljubavlju.
Jer dani će uminuti. Ali ljubav nikada neće prestati disati.

Stjepan Lice
 

Makarska