srijeda, 28. veljače 2018.

BJELINE

Topla je i svijetla riječ "ljeto"
 Kod svake list je, poput malog uha,
Trepereć slušo strah tvog bludnog duha,
  Što drhtaše u šumi blizu grada
   U vrelu tijelu, koje ljubav svlada.
     Topla je i svijetla riječ "ljeto".
         Svaki list je znao izreć "jesen",
           Kada bi tiho pado vlažan rujan
           Ko tvoja usna; mekan, jedva čujan;
           Tvoj duh bi presto na šum da treperi
             Šapćući lišću: mek nam krevet steri!
             Svaki list je znao izreć "jesen".
           A sad lišće ne šapće, nit sluša:
           U krovištu sad naše male šume
           Blijedi se snijeg i ulazi u me
           Ledena sumnja: je l' tu ljeto vrelo
                   I jesen bješe, kada tvoje tijelo
                   Bijelilo se, toplo kao duša.

 Ivan Goran Kovačić 

Zagreb

 BJELINE - nije zima moje vrijeme...a čini mi se da su baš prikladni to izraziti ovi stihovi Ivana Gorana Kovačića, uz jednu moju zimsku fotku iz ZAGREBA...."Topla je i svijetla riječ "ljeto".....     Svaki list je znao izreć "jesen",/..... A sad lišće ne šapće, nit sluša...../ Blijedi se snijeg i ulazi u me/ Ledena sumnja: je l' tu ljeto vrelo/I jesen bješe, kada tvoje tijelo/ Bijelilo se, toplo kao duša......."

subota, 24. veljače 2018.

SPOMEN NA SPLIT

Pri morju, pri plavomu morju,
kak senja je z kamena grad,
tam želje navek mi letiju,
tam pak bi se vrnuti rad.
Tam sunce je žarko kak ogenj,
i mehko zna dragati val,
tam dan se oprašća tak težko,
ostavit je morje mu žal.
Tu car je zezidal si dvore,
pred puno i puno sto let,
tu naša je v mramoru slava,
pod poljem, gde trn je i cvet.
Nad gradom se breg zazelenil,
vse pute zasenil je bor,
v daljini su otoki, mesta
i morje i nebo odzgor.
Na otoku grad je jen mali,
vu morje je štel da beži,
al nisu ga lepoga dali,
za obalu zid ga drži.
Vu luki se njišeju ladje,
il roj se metulov to sel,
vsi šari, a dalko, tak dalko
još jeden je mali i bel.
Na hridi su črne ciprese
i veter si z vali šumi,
tu grobje muči i počiva,
tu sladko i dugo se spi.
Al v gradu je očih kak sunce
i rečih kak mesečna noć,
i komu vu srce su došle,
Ne da i ne da mu se proć.
- Pri morju, pri plavomu morju
kak živa popevka je kraj,
tam lepo bi živeti bilo
i lepo vumreti takaj.

Dragutin Domjanić 

Split


SPOMEN NA SPLIT - i dok svi meteorolozi najavljuju dolazak snježnog nevremena, ja navijam za njegovo zadržavanje na vrhovima Mosora, kao što je na ovoj mojoj fotki iz SPLITA, a potpuno mi je jasna oduševljenost Dragutina Domjanića Splitom, pa evo stihovi na kajkavskom narječju, u spomen na Split..."Pri morju, pri plavomu morju,/kak senja je z kamena grad,/tam želje navek mi letiju,/tam pak bi se vrnuti rad......"


petak, 23. veljače 2018.

ODUVIK JE BILO

Oduvik je bilo jubavi
i bit će je dokli je svita
Oduvik je bilo vire
i nevire
i slanih suz
i madeg cvića
Oduvik je bilo smiha
i griha
i jida
i gorčin
i škurih stin
i modrin
Sve drugo se dožuntalo
malo pomalo
Ma život je
digod studena zavuza
digod gropivi tartajun
digod lipa bonaca
a digod grubi šijun
Ma uvik je bilo jubavi
i bit će je dokli je svita
kako i čel
dokli je cvita


Jure Franičević Pločar

Pogled na Hvar


ODUVIK JE BILO - evo kako je to jednostavno u stihovima Jure Franičevića, a ja dodajem svoju fotku snimljenu negdje na Makarskom primorju s pogledom iz autobusa na Hvar...kiša i sunce..slično kao i u stihovima pjesnika...."Oduvik je bilo jubavi/i bit će je dokli je svita/....Oduvik je bilo smiha/i griha...Ma život je
digod studena zavuza/....digod lipa bonaca/a digod grubi šijun..."

četvrtak, 22. veljače 2018.

U ČEM SE TKO VIDI, U TOM JE MIŠLJENJU

U čem se tko vidi, u tom je mišljen'ju,
   i svaki besidi o svomu živjen'ju;
   još ki se čim ćuti, obrazom pokaže:
   trudni su jur puti da ličcem tko laže.

Gdi je moć očima tajat rane skrovno
   u sebi ke ima srdačce jadovno?
   ar srce sve neće održat tužice,
   nu ih dil odmeće na oči ter lice.

I svak što ki ljubi od srca s vesel'jem,
   jur kade izgubi, ostane s dresel'jem;
   i koga trg hrani, o trgu govori,
   a ranjen o rani ka ga većma mori.

Ovo jest naravom: ka gdi tko uživa,
   tuj mu sa svom slavom sva misal pribiva.
   Tač nima jur inu misal me srdačce
   ner vilu jedinu ka mi je sunačce.

Razgovor nje želim i ufam imiti,
   krostoj se veselim na saj svit živiti;
   i tim se ne stidim, mâ mlados nu slavi
   nje lipos gdi slidim i u san i javi.

Er drago prolitje i narav na saj svit
   od nje meu sve cvitje ne stvori lipši cvit.
   Ne hajem za zlato ni drago kamen'je,
   ni mi je još na to ni um ni mišljen'je.

Istom da uživam me srce ku obra,
   vam ludim darivam zemaljska sva dobra;
   ar veće ja žudim za sužna nje biti
   ner svemu da sudim, ostav kralj na sviti.

Krostoj ne govorim ni mislim rič inu
   ner vilu ku dvorim za ljubav jedinu.

Džore Držić 

Dubrovnik


U ČEM SE TKO VIDI, U TOM JE MIŠLJENJU - evo opet malo Džore Držića, kad već imam svoju fotku sa Straduna iz DUBROVNIKA, jer mi se čini da i stihovi pristaju ovom prizoru....."i svaki besidi o svom življenju....i koga trg hrani o trgu govori, a ranjen o rani ka ga većma mori...." eto tako i mi ovdje svatko svoje viđenje stvari oko sebe prezentira na razne načine....

srijeda, 21. veljače 2018.

BLAŽENI ČAS I HIP

Blaženi čas i hip najprvo kad sam ja
    vidil tvoj obraz lip od koga slava sja.
Blažena sva mista kada te gdi vidih,
    dni, noći, godišta koja te ja slidih.
Blažen čas i vrime najprvo kada čuh
    ljeposti tve ime kojoj dah vas posluh.
Blažene boljezni ke patih noć i dan
    cić tvoje ljuvezni za koju gubljah san.
Blaženi jad i vaj ki stvorih do sade
    želeći obraz taj sve moje dni mlade.
Blaženo vapinje kad ime tve zovih
    i gorko trpinje u željah kad plovih.
Blažen trak od uze ljuvene u kojoj
    stvorih plač i suze, želeći da sam tvoj.
Blažena ljepos tva, blažena tva mlados,
    pokli se meni sva darova za rados.

Šiško Menčetić 
Dubrovnik

 BLAŽENI ČAS I HIP - evo još jedan dubrovački renesansni pjesnik Šiško Menčetić sa svojim stihovima i uz moju fotku iz DUBROVNIKA...."Blaženi čas i hip najprvo kad sam ja/    vidil tvoj obraz lip od koga slava sja./Blažena sva mista kada te gdi vidih,/    dni, noći, godišta koja te ja slidih......"

utorak, 20. veljače 2018.

KA SE JE JUR VILA

Ka se je jur vila aj li još gospoja
   gizdavija vidila i lipša ner moja?
er kako sve vode iz mora izviru
   ter se svud rashode i opet u nj zbiru,
tač od nje izniču sve gizde zadosti5
   i opet sve stiču u njejzi liposti.
A to je svidočno jak zračna jur zora
   i sunce istočno kad sine vrh gora.

Džore Držić 

 
Dubrovnik

KA SE JE JUR VILA - a da je Džore Držić i danas šetao Dubrovnikom sigurno bi mogao zapjevati svoje stihove:"Ka se je jur vila aj li još gospoja/   gizdavija vidila i lipša ner moja?....." pa evo i moja fotka iz DUBROVNIKA uz pjesmu....

ponedjeljak, 19. veljače 2018.

DI JE TO MORE

Di je to more
i brod sa bilin jidron
di je to more
i di su iskre
lipega sna
Sve škuriji vitri pušu
sva čarnija su dna


Jure Franičević Pločar 

Dubrovnik


DI JE TO MORE - kaže Jure Franičević Pločar...a ja dodajem ovo sa moje fotke iz DUBROVNIKA...."i di su iskre/lipega sna/Sve škuriji vitri pušu/sva čarnija su dna...."

nedjelja, 18. veljače 2018.

ZADNJA VEČERA

Sazvao ih je Isus redom
u skroman zabit kvart.
“Večerat ćemo”, rekao im je
“možete a la carte

izabrat jelo, prema želji,
ima ga za nas svih.”
Petar će: “Ja ću kamenice,
najviše volim njih.”

Matej će za njim: “Ja bih malo
janjetine pod sač,
s mladim krumpirom i mladim lukom.
I like it very much.”

Konobarica Magdalena
u mali notes svoj
narudžbe im je zabilježila,
u kuhinji je znoj

oblijevao sestru Martu,
marljivu kao crv,
stajalo je na stolu vino
crveno kao krv.

Andrija reče: “Ja bih ribu,
ali da nije led
vidjela!” Jakov na to srdit
prenu se: “Nije red

govorit tako, naša riba
svježa je, svaki dan
lovimo je u Galileji!
što ti je, zar si pjan?”

“I ja ću ribu”, Tadija reče,
“i malo blitve s njom.”
“Pridružujem se”, reče Šimun.
“Dajte mi”, reče Tom,

“da ipak vidim kakve su boje
škrge joj – što jest jest,
provjeri što se provjerit može,
salatu i pommes frites.”

“Ivane dragi”, reče Isus,
“a što ćeš jesti ti?”
Ivan će: “Učitelju, ja bih
isto to što i vi.”

Svi redom naručivali su
kako je htio tko,
jer im je zadnja zajednička
večera bila to.

Javi se Juda s kraja stola:
“Ne znam, dva jaja sad
na oko ja bih najradije, danas
ne muči baš me glad.”

“Zaista, zaista vam kažem,
jedan između vas
izdat će me”, tad reče Isus
spustivši malo glas.

Njegove riječi doprle su
do uha malo kom
jer je na drugom kraju stola
nastao neki lom.

Nekome tanjur pao je na pod,
zazveckao je lim.
“O, Juda”, reče Petar, “ništa
ne čusmo, stani s tim.”

“Svakome to se može dogodit”,
reče mu Juda ljut.
“Molim te, Učitelju, ponovi
to nam još jedan put.”

Ne reče Isus ništa nego
prelomi nato kruh
i vino, reče: “Ovo je tijelo
moje, i krv, i duh;

činite ovo u spomen na me”,
i komad kruha mek
Ivanu pruži: “Sve je na stolu.
Blagujte! Dobar tek!”

Jeli su kasno u noć, Petar
kamenica pun koš
pojeo je, a Juda jaja,
i palačinke još.

U uljanoj je svijeći polako
dogorijevao plam,
apostoli su pozaspalii,
Isus je bdio sam.

Luko Paljetak 

Dubrovnik - Crkva Sv Vlaha

 ZADNJA VEČERA - možda će se činiti prešaljiv ton Luke Paljetka za ovakvo jedno važno otajstvo, pa ipak pjesma na simpatičan način pokazuje Isusa među sasvim običnim ljudima s kojima se svaki od nas može poistovjetiti...koji možda u onim vremenima i nisu bili svjesni veličine događaja u kojima sudjeluju...pa evo moja fotka iz DUBROVNIKA i Crkve Sv Vlaha uz pjesmu....

četvrtak, 15. veljače 2018.

DRAŽA JE OD ZLATA

Draža je od zlata, lipša ner prolitje,
   po poljih kad cvata razliko jur cvitje.

Ljubav ju s nebesi i narav s zvizdami
   najlipše uresi meu svim vilami.

Ima rusi kosi jakno zlate žice,
   hladak ih uznosi uz rajsko nje lice.

Oh, crna dva vlasa, vrh oči uzvita,
   lipa t' su ukrasa, tanko t' su povita!

Oči nje jak zvizde gore u svitlosti,
   u njih su sve gizde i rajske liposti.

Rumen cvit ružice tere džilj pribili
   jur cafti na lice gizdavoj toj vili.

Eto je prilike anđela smiljena
   u koj su sve dike i sva moć ljuvena!

Tanci su nje usti rumena uresa,
   slatku rič izusti jak romon s nebesa.

A vesel smih stvori, sramom bez priroka,
   čis biser otvori, ni lipši s Istoka.

Grlo nje pribilo bistro se prozire,
   prozre se jak vrilo gdi čisto izvire.

Gizde me nje smame, lipša je ner vila
   ka je svitle prame niz grlo razvila,

ter lovi jur zviri u lugu zelenom
   striljaje ke tiri po cvitju rumenom.

Tanka je, visoka, ništor joj ne lipše;
   k zapadu s istoka pod nebom nî lipše.

Oto ju Bog stvori svršene liposti,
   život moj da gori ljuvenom kriposti,

ter želim svaki dan sunčano nje lice,
   jak jelin prižedan kad želi vodice.

Džore Držić 

Dubrovnik

DRAŽA JE OD ZLATA - pa evo i ljubavna pjesma za sve one kojima Valentinovo nije samo jedan dan u godini, a ovi stihovi renesansnog pjesnika Džore Držića, Marinova strica, mogu lijepo pristajati uz moju fotku iz DUBROVNIKA....možda je i djevojka o kojoj Džore pjeva bila nalik jednoj od ovih lijepih Dubrovčanki...."Draža je od zlata, lipša ner prolitje,/ po poljih kad cvata razliko jur cvitje./Ljubav ju s nebesi i narav s zvizdami/ najlipše uresi meu svim vilami...."

srijeda, 14. veljače 2018.

AKO TI JE STALO DO CRKVE

Ako ti je stalo do Crkve,
ne raspredaj odveć o njoj.
I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti, a koliko naplavina vremena.
Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce, Isusov Govor na gori.
Ne pitaj je li joj većma stalo do hramova od mramora
ili do hramova Duha Svetoga, do srca ljudskog.
Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskog duha, obiteljske skrbi.
Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju,
koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju.
Ne pitaj je li joj je bliže ulagivati se moćnicima ovoga svijeta
ili zauzimati se za najmanje.
Ne pitaj je li dostojna iskazanog joj povjerenja, je li vjerna svomu poslanju.
Na pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti ili se zapleće o ispraznosti.
Na pitaj ide li ususret svijetu kojemu je upućena.

Ako ti je stalo do Crkve,
budi ti Crkva koja ide ususret.
I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje.

Budi ti onaj po kojem će Evanđelje prolaziti svijetom.
Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta.
Budi ti svima poslužitelj.
Budi ti onaj koji će odražavati Božju prisutnost, Božju malenost.
Budi ti kruh koji se lomi i razdaje.
Budi ti žarke i postojane vjere.
Budi ti blaga i ponizna srca.

Ti, ti učini sve što je do tebe,
da Isus, kad ponovo dođe,
nađe vjere, nađe srce ljudsko, srce bratsko,
na zemlji.
U Crkvi.

Stjepan Lice 

Dubrovnik
AKO TI JE STALO DO CRKVE - evo danas uz Pepelnicu jedna poticajna pjesma Stjepana Lice uz moju fotku iz DUBROVNIKA, sa Obale Ivana Pavla II, na kojoj je uz Crkvu Sv Križa i spomenik toga Sveca, kojem smo svjedoci...."Ako ti je stalo do Crkve,/budi ti Crkva koja ide ususret./I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje./Budi ti onaj po kojem će Evanđelje prolaziti svijetom....Budi ti onaj koji će odražavati Božju prisutnost, Božju malenost....."

utorak, 13. veljače 2018.

NI JEDAN JAVNI TRG

Imenom mog oca nikad se neće zvati
ni jedan javni trg, ja to znam, on je samo
parkete postavljao, u sobe, kuće, vile,
i sale, ondje gdje bi pozvali ga, a zbilja
svugdje su pozivali baš njega da on to
učini jer je bio odličan majstor; neće,
ja to znam, nikad nitko imenom moga oca
ni jedan javni trg nazvati, ali kad bi
spojili sve te sobe i hodnike i sale
koje parketima je obložio, taj trg
bio bi veći nego Crveni trg i Trg
nebeskog mira skupa, i Žrtava fašizma
i Stradun, ipak nitko ni jedan javni trg
nikada neće nazvat imenom moga oca,
a ja sam njegov sin

Luko Paljetak

Dubrovnik - Stradun


NI JEDAN JAVNI TRG - nema boljeg mjesta uz kojeg bih smjestila ovu simpatičnu pjesmu Luke Paljetka, od Straduna pa evo stihovi uz moju fotku iz DUBROVNIKA...."Imenom mog oca nikad se neće zvati
ni jedan javni trg, ja to znam, on je samo/parkete postavljao, u sobe, kuće, vile,/i sale, ondje gdje bi pozvali ga, a zbilja/svugdje su pozivali baš njega......"

ponedjeljak, 12. veljače 2018.

HVALA NEPRIJATELJU

Katkad neizmjerno zaželim da se pomirim s neprijateljem,
samo da mu zahvalim za dar bola kojim me je ranio.
Sve dotle sam se opajala slatkom varkom
da je sve dobro što imam i što mi još valja steći.

Al dođe on.
Podlo me ismije. Prevrta i porazbaca sve moje blago,
ne znajući ni sam koliko mi ga je otkrio,
te sam sabrala i s još većom ljubavi pohranila
ono što je najdragocjenije.

O, hvala ti, neprijatelju,
za taj dar bola.
Bez tebe nikad ne bih znala kolika je vrijednost onoga što imam
i što mi još valja steći.

Sida Košutić 

Dubrovnik - Minčeta


HVALA NEPRIJATELJU - evo danas jedna pjesma Side Košutić uz moju fotku iz DUBROVNIKA....."Al dođe on./Podlo me ismije. Prevrta i porazbaca sve moje blago,/ne znajući ni sam koliko mi ga je otkrio,/te sam sabrala i s još većom ljubavi pohranila/ono što je najdragocjenije....."

nedjelja, 11. veljače 2018.

MOJA PREOBRAŽENJA

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u Tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

Antun Branko Šimić

Vepric - Makarska

 MOJA PREOBRAŽENJA - na ovakvom mjestu kao što je Svetište Vepric pored MAKARSKE, vjerujem da mnogi hodočasnici doživljavaju preobraženja duše...pa evo stihovi Antuna Branka Šimića uz današnji blagdan Gospe Lurdske i moju fotku iz ovog "Hrvatskog Lurda"...

subota, 10. veljače 2018.

MI

Tko bi od nas mogo ispjevati pjesmu našeg života
i tko bi mogo naći riječi u koje bi taj život stao?

Od djetinjstva već mi trgasmo veze
s roditeljima, s rodom, s domovinom, s Bogom
i ostadosmo posve sami

Najsamiji od svega što živi na zemlji

Antun Branko Šimić

Dubrovnik


MI - evo kao da je prisutan i danas dok čekamo svoga sveca, Antun Branko Šimić sa svojim stihovima, a uz njih evo moja fotka iz DUBROVNIKA...."Od djetinjstva već mi trgasmo veze/s roditeljima, s rodom, s domovinom, s Bogom
i ostadosmo posve sami...."

petak, 9. veljače 2018.

KAMEN

Taj kamen oko kojeg sam se mučio
mnoge godine,
klesao ga, brusio, rezbario,
još je tvrd i neukrotiv,
bezobličan.
Nikako da iz njega udari sjaj,
da proviri mudrost,
jaka i čvrsta poput njegove srži.
A mnoga sam već dlijeta polomio,
ruke utrudio,
oči zamutio njegovim prahom.
Udaram, a nikako da se pokori,
nikako da prozbori
iz bjeline,
iz svoje dubine.
I bojim se prije će on mene
nego ja njega,
jer eto, tvrd tvrduje i ne haje
za moj znoj
ni za moj strah
dok tučem sve jače,
sve beznadnije
pri posljednjoj svjetlosti,
prije nego padne noć.

Nikola Milićević

Solin


KAMEN - evo još po ko zna koji put se oduševljavam pjesmama Nikole Milićevića, a uz ovu stavljam svoju fotku iz SOLINA...."Taj kamen oko kojeg sam se mučio/mnoge godine,/klesao ga, brusio, rezbario.....A mnoga sam već dlijeta polomio,....."

četvrtak, 8. veljače 2018.

ZIMA

Moju je dušu izmučila ljubav
Moja je duša bolesna
i sniva

Ne budite je: svaka miso boli

Moja je duša tamno golo jezero
u ladnom bijelom danu
Ne lete ponad vode bijeli galebovi
Ne šume ispod neba plavi oblaci

O kako stoji sve
ukočeno oštro bijelo!

Na blize kuće nebo palo
Na kuće nebo naslonjeno sniva

Pustite neka danas stoji sve i sniva

Danas svaki pokret boli


Antun Branko Šimić 
Slin - Salona '12


ZIMA -  promakla mi je godišnjica Gabora, snježne oluje iz '12, ali još je uvijek zima, pa iako nemam snijega imam svoju "Gabor" fotku iz SOLINA iz Stare Salone i pjesmu Antuna Branka Šimića....

utorak, 6. veljače 2018.

KONDICIONALI LJUBAVI

Mogao bih te ljubit na vrhu svakog lista
i latice što pada od svoga cvijeta teža,
na rubovima bijelih oblaka i na rijeci
što tiho ime nosi, na mjesecu što blista
na zemlji kao tanjur svjetlosti (da bi djeci
koja od želje nebo postaju bio svježa

igračka), ljubit bih te mogao na vrh krova,
visoko na planini, u magli gdje je tijelo
i samo magla, medu ribama koje hrupe
uzvodno, na dnu mora na galiji, uz jelo,
u ponoć u zvoniku, na rubu mokre klupe,
na čavlima, u knjizi između tijesnih slova

i oštrih kao staklo, mogao bih te zbilja
ljubiti usred kuće što gori i na rubu
ponora i u zraku dok letiš kao pljeva,
u rudniku i usred mesoždernoga bilja
prašumskog i na devi dvogrboj i na zubu
tvrđave s koje ljude bacaju i dok lijeva

kiša što nikad neće prestati, i na zvijezdi
da i to kažem, koju izaberemo kockom
slučaja bacajući novčić na kartu neba
i sjevernog i južnog, na križu i u mračnoj
ulici mogao bih ljubiti te, a ja te
ljubim na ovoj staroj postelji, koja škripi

i, vjeruj, nema bolje


Luko Paljetak 

Dubrovnik


KONDICIONALI LJUBAVI -  a evo i ljubavna pjesma Luke Paljetka, baš u njegovom prepoznatljivom ironičnom stilu, a uz koju dodajem svoju fotku iz DUBROVNIKA...." ljubit bih te mogao na vrh krova,/visoko na planini, u magli..... na dnu mora na galiji, ....u ponoć u zvoniku, na rubu mokre klupe,....usred kuće što gori i na rubu ponora....  i na zubu tvrđave s koje ljude bacaju.... na križu i u mračnoj ulici mogao bih ljubiti te, a ja te...ljubim na ovoj staroj postelji, koja škripi....i, vjeruj, nema bolje...."

ponedjeljak, 5. veljače 2018.

MAČKA ICA

Jednu su mačku zvali Ica.
Bila je prava gospođica
i to se nadaleko znalo
jer njoj je samo bilo stalo
da bude uvijek lijepa
od glave pa do repa,
da ima viatk hod
da živi à la mode

Neprestano se puderirala
neprestano se parfimirala
pratila svaki modni šiz
pratila svaki TV-kviz
pratila svaki modni krik
bila je vrlo, vrlo šik.

Ta mačka jednog je dana
izišla iz svog stana
i otišla iz čista mira
k frizeru da se nafrizira,
da bude cijela lijepa
od glave pa do repa.

A taj je frizer bio miš
i zvao se gospodin Riš,
i držao je "Salon za dame"
u aveniji Polutame,
i imao je malu bradu
i jedini je bio u gradu.

Bio je prepun mašte,
bio je majstor pravi
i znao je na glavi
praviti prave bašte.

Tako je vješto strickao
tako je vješto lickao
tako je vješto packao
tako je vješto mackao.

Kad je ta mačka stigla
u ovaj salon gala,
rekla je da bi se strigla
i da bi kosu prala.

Miš se na posao stavio
i kad je sve to spravio,
mačka je rekla: - Hvala!
- i poljubac mu dala:
- Oh, gospon Riš,
premda ste miš,
pojest ću vas drugi put!

Luko Paljetak 

Dubrovnik

MAČKA ICA - ajmeeeee, ne mogu odolit a da ne stavim još jednu pjesmu Luke Paljetka, jer mislim da sam srela mačku iz njegove pjesme, kako šeta dubrovačkim ulicama....pa eto i moja fotka iz DUBROVNIKA...
 

MAČKA KOJA JE MNOGO JELA

Jedna je mačka mnogo jela
i postala je strašno debela,
užasno troma,
užasno spora,
i da stvar bude mnogo gora,
jednog je dana srela miša.

Taj miš je strašno mršav bio
jer ništa nije jesti htio:
ni hranu grublju,
ni hravu finiju,
taj miš je čuvao liniju;
jeo je samo iz nekih bočica
bio je tanak kao pločica.

Kad je ta mačka tog miša srela
i kad ga je pojesti htjela
trčati nije mogla-
skočiti nije mogla-
pomaknuti ni brk;
bila je na rubu živčanog sloma
onako debela i troma.

I miš se htio dati u trk,
ali da budu veći jadi,
trčati nije mogo od gladi
onako jadan
onako gladan;
i tako nije bilo ništa.

Mačka je vidjela što je na stvari
da joj debljina posao kvari
a to joj nije bilo milo
pa je zaključila
pa je odlučila
da skine koje kilo.

Pršuta više nije jela,
slanine više nije htjela,
salame više nije smjela;
jela je samo iz malih bočica,
postala je tanka kao pločica:
tako je bila tršava
tako je bila mršava.

I miš se odmah sjetio bijede
pa je odlučio da više jede,
jeo je mnogo
jeo je strašno
sve što je mog´o:
grašak i brašno,
sarme i čvarke,
punjene paprike,
goveđe juhe,
debele muhe,
nogice suhe,
suha rebarca,
trista trapista,
francuski sir,
pa čak i žir;

tako se strašno širio
tako se strašno žirio
i postao je najdeblji miš.

Mačka je opet tog miša srela
i opet ga je pojesti htjela,
ali ovako jadna
ali ovako gladna
trčati nije mogla
skočiti nije mogla
ovako tršava
ovako mršava….

I miš je opet pobjeći htio,
ali to nije mogao
jer nije snage smogao
ovako debel kakav je bio:

i tako nije bilo ništa.

Luko Paljetak 

Dubrovnik

 MAČKA KOJA JE MNOGO JELA - a evo i jedna dubrovačka maca sa moje fotke iz Gruža, iz DUBROVNIKA...a naravno koga drugoga staviti uz ovu fotku nego Luku Paljetka i njegovu zabavnu, šaljivu pjesmicu iz zbirke Miševi i mačke naopačke..


nedjelja, 4. veljače 2018.

S DRUKČIJOM NAMJEROM SI DOŠAO

S drukčijom namjerom si došao ovdje, kratkom,
opipljivom i točnom, odatle počni, prije
napravi nacrt, čvrsto ogradu stisni, cvijeće
ne kupuj, beri usput, nemoj se služit slatkom
izlikom da će mjesec izići, nitko prije
izgubio se nije na takav način, neće

ni poslije se, to je prednost za kojom žudiš
od samoga početka, ono što misliš reći
prevedi prije nego progovoriš, nek traži
onaj te tko te želi naći jer to i nudiš,
tu svoju izgubljenost, samoću koju veći

nego si daruje ti ne zato da te tâži
nego da tebe čuje napokon, kao sebe


Luko Paljetak

Dubrovnik

 S DRUKČIJOM NAMJEROM SI DOŠAO - zgodna mi se danas učinila ova pjesma Luke Paljetka, koji kao da ove stihove izgovara odavde sa skalina Crkve Sv Vlaha, odakle je napravljena ova moja fotka iz DUBROVNIKA...."S drukčijom namjerom si došao ovdje, kratkom,/opipljivom i točnom, odatle počni, prije/napravi nacrt, čvrsto ogradu stisni, cvijeće/ne kupuj, beri usput, nemoj se služit slatkom/izlikom....."

četvrtak, 1. veljače 2018.

ŽAL MI JE

Žal mi je digod čovika i beštiju
žal mi je i stablo kad zebe
i kad je žedno i kad vene
žal mi je sve ča je živo
jer svak bi ti svak bi želi
malo sriće i jubavi
zelenila
Žal mi je one ča čekodu brode
koji se nećedu vratit
žal mi je digod starega tovara
ča već ne može a vaja da može
pok posarće i stenje
žal mi je digod i pasa koji nikoga nimo
nego na daržu stoji trese se i
pojekuje
žal mi je i guju ča se izgubila
pok lize sama u samoću studenu
žal mi je stablo kad plače
žal mi je zelenilo i stare brode
ča škripju i obojču na vitru
žal mi je one ča partiju a nećedu doć
i one ča čekodu a nećedu dočekot
žal mi je one ča gredu u ošpidal
a nikad nećedu izać nego ćedu ih iznit
žal mi je sve ča nisan reko a vajalo je
izreć
žal mi je za sve ča san izreko
a ni bilo potriba
žal mi je za sve ča san učini
a ni vajalo učinit
žal mi je ča san bi slip i u snu vidi
jedan lipi svit
žal mi je ča san zamantan virova u san
i žal mi je ča ne mogu ne snit
ono ča se neće dogodit

Jure Franičević Pločar

Dalmatinska zagora

ŽAL MI JE - a evo kad sam se već počela susretati sa domaćim životinjama, i socijalnom poezijom, ova pjesma Jure Franičević Pločara odlično mi se uklapa uz ovaj prizor s moje fotke iz Dalmatinske zagore...."Žal mi je digod čovika i beštiju....žal mi je sve ča je živo/jer svak bi ti svak bi želi/malo sriće i jubavi....žal mi je digod starega tovara/ča već ne može a vaja da može/pok posarće i stenje/žal mi je digod i pasa koji nikoga nimo......."