Prikazani su postovi s oznakom Ivan Goran Kovačić. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Ivan Goran Kovačić. Prikaži sve postove

srijeda, 28. veljače 2018.

BJELINE

Topla je i svijetla riječ "ljeto"
 Kod svake list je, poput malog uha,
Trepereć slušo strah tvog bludnog duha,
  Što drhtaše u šumi blizu grada
   U vrelu tijelu, koje ljubav svlada.
     Topla je i svijetla riječ "ljeto".
         Svaki list je znao izreć "jesen",
           Kada bi tiho pado vlažan rujan
           Ko tvoja usna; mekan, jedva čujan;
           Tvoj duh bi presto na šum da treperi
             Šapćući lišću: mek nam krevet steri!
             Svaki list je znao izreć "jesen".
           A sad lišće ne šapće, nit sluša:
           U krovištu sad naše male šume
           Blijedi se snijeg i ulazi u me
           Ledena sumnja: je l' tu ljeto vrelo
                   I jesen bješe, kada tvoje tijelo
                   Bijelilo se, toplo kao duša.

 Ivan Goran Kovačić 

Zagreb

  

ponedjeljak, 21. ožujka 2016.

CIRKVA NA BREGU

Gde put se kak starček u breg vleče,
bele gde steze pleziju
i ludi pobožno tam kleče,
dve lipe navek šumiju...

Tam turen popeva o nebu,
a veter zvonček mal njiše,
kak lipa da zgrnila vse bu
k sebi v crkvi da diše...

A Jezuš se zmiril na križu,
cveti se z lipe trusiju,
na drobnu mu padaju hižu,
dragaju i ju zlatiju.

Odhajaju tičeki dalko
čez nebo, oblake črne,
i vsaki postane si  malko...
štel bi da k turnu se vrne!

I meni se vezda prifčinja:
tiček sem z lipinih grana.
Mi zvonček molitve zagrinja
vu kesno vmiranje dana...

Ivan Goran Kovačić 
 
Poljica - Kostanje


subota, 20. lipnja 2015.

OČI STJEPANA RADIĆA

One ne bijahu stvorene za obične vidike,-
Čvrsto su gledale daleko, daleko na kraj stoljeća:
Mutnu im zavjesu davahu bliske stvari i slike,
Jer su prejasno vidjele raskoš Velikog Proljeća.

One su nosile u sebi tihog smiješka bore,
Što se u zipci ljuljo, na ubitu živio tijelu:
Tada su gledale rasti i vreti golemo more,
A u njem svoju Misao ko ribu srebrnobijelu.

O blage zaklane oči, iskopane krvavom rukom,
(Za ljudsku smrt prejake, nedohvatno daleke) -
Sada stojite svagdje: nad selom, nad poljem, nad pukom;
Ko sunca ljulja vas more i nose ko bisere rijeke.

Pognute glave div malenom Hrvatskom kroči
Noseć na grubu dlanu blage zaklane oči.

Ivan Goran Kovačić

Solin - spomenik Stjepanu Radić