ponedjeljak, 29. veljače 2016.

KRONIKA O ŠUTLJIVCIMA

Njihov knez im reče: "Više nema onog
koji vas upućuje i, kad ste kao djeca,
koji vam sa žalošću u srcu zapovijeda.
Dolaze oni s dlakavim ušima, na malim
konjima, koji neće pitati niti za vaša
imena, samo će odmah povaditi bičeve
i buditi strah viši od Svete planine".

Istina je da nikakve planine ne bijaše
u toj zemlji ribara, vinogradara i ratara.
Ali knez je baš tako govorio i oni su razumijeli.
Još su mogli vidjeti što je drugima nedostupno.

Na kraju prozbori: "Neka ovo bude moja
posljednja, ne samo zadnja. Kad jednom dođe
takvo vrijeme, netko drugi će vas zvati.
Od tada pa do kraja svojeg vremena ja ću šutjeti,
jer kad je trebalo, nisam znao pravu riječ."

"A i od vas tko ne zna pravu riječ, neka šuti.
I koga budu tukli, gazili, neka ne izusti.
Oni sa šiljatim i dlakavim ušima,
koji na malim konjima dolaze da vam ugrabe
slobodu, premda ne znamo što će im.
Koji su pjevali orući i podrezujući vinograd,
i koji su išli za ribom od dubine do dubine,
neka šute i kad pomisle da bi se mogli spasiti."

Siđe sa svog kamena i pomiješa se s drugima.
A već su poljima jurili osvajači podrugljivih
lica, metalnih kaciga i šiljatih ušesa.
I kako nisu znali pravu riječ, nitko se ne pomaknu.
Šutjeli su isprobavajući snagu svoje nemoći.

Sve čvršće su mučali. Ni kad bi za sobom
zaključali vrata, ne bi govorili jedno s drugim.
Tražili su po zakutcima svoje svijesti
pravu riječ, ali se ništa nije odazivalo.
Bijahu prazne brazde u koje više nitko
ne baca sjeme. Već se širio zadah močvare.

Godine su prolazile, a kad je novi naraštaj
preuzeo brigu o kruhu i vodi, to više nije bila
šutnja nemoći. Unuci zbilja nisu imali
što reći jedan drugomu. Puštali su osvajače
da vladaju, da ih jednoga po jednoga,
više po nekom neredu nego redu, ali nikoga
ne izostavljajući, bičuju u radne dane,
i vezuju za stup srama u svečane.
I dalje im nije padala na pamet bilo kakva riječ.
Osvajači su urlali pijani po krčmama,
i, da još više uvrijede podjarmljene, od jutra
do mraka su pjevali, dapače i noću, ma koliko
im glasovi bijahu ružni, pjesme odvratne.

S vremenom šutljivcima zakržljaše, a onda
i otpadoše jezici. Sada skrušeno čekaju
da i oslijepe. Zna se, u nevolji
i oči nekad govore.

Slavko Mihalić
Zagreb - Ban Josip Jelačić
KRONIKA O ŠUTLJIVCIMA - oprostit će mi Ban Josip Jelačić što sam svoju fotografiju iz ZAGREBA, sa njegovim likom, upotrijebila uz ovu Mihalićevu kroniku o šutljivcima, ali mislim da mu nisu nepoznati osjećaji koje ovdje pjesnik iznosi...a uostalom uz njegov lik veže i neke od nas vrijeme kada se šutjelo: Ustani bane....

MANDUŠEVAC

Stoje uokrug, šute i  - vide.
Poneko siđe niza stube i baci kovanicu
u vodu ili na kamen u sredini,
onda se vrati ili ga nestane.
Stranac u gradu rado bi doznao
što se zapravo vidi, kad je toliko
vidljivo da se i ne mora vidjeti.
I on baci novčić, i samo osjeti
kako mu se ruka, bacajući,
hoće istrgnuti. Pita se u čudu:
kakvim me to slatkim ustima
dotaknula voda, kakvim me je  to
dubokim očima pogledao kamen?
A onaj bi mu dječak, što je naglo
osjetio žeđ, ali i snagu da joj odmah
ne popusti, lako mogao reći,
kad bi bio načistu s riječima:
ovdje je Prolaz. Na tomu skromnom
mjestu nedavno iskopanom za velikih
radova, Manduševcu, možeš vidjeti
kako je povijest samo veliko
šetalište. I nemoj se čuditi
kad začuješ šum vesala: mnogi su ovuda
ušli i još će mnogi izići. Ovdje su nam
mrtvi blizu poput košulje.

Slavko Mihalić
Zagreb - Manduševac
MANDUŠEVAC - evo kad sam kod pjesama Slavka Mihalića, pa kad još uz to imam svoju fotografiju iz ZAGREBA, sa najpoznatijom fontanom uz koju se vežu legenede o nastanku imena i Manduševcu i Zagrebu...Stajala ondje lijepa djevojka Manda...itditd...A znamo da su od Zagreba samo Zagrepčanke ljepše...pa evo posvećujem ovu pjesmu svim Zagrepčankama i koje se tako osjećaju....

subota, 27. veljače 2016.

NETKO ME ZOVE

Ne nastoj me objasniti
Nemoj mojoj pjesmi dodavati riječi koje nikad
            ne bih izrekao
Ostavi mi moje čuđenje, svu moju izgubljenost,
            na kraju pristajanje
Ponekad me zbilja zove netko tko više
            ne bi mogao biti tu

Ali jest tu, kažem, i ne ususđujem se misliti
            na kakvo drugo značenje
Jest tu, ta vidio sam ga i čuo sam mu
            glas
A onda je nestao u gomili
Izblijedio, kao što i zbilja povremeno gubi
            obraz i ne može udahnuti

Ništa me ne pitaj jer o tome ne mogu reći
            više no što govorim
Na ulici, sred vreve, zazove me davno mrtvi
            prijatelj
Ili ga samo ugledam kako zamiče preko
            trga, ulice
S osmijehom na licu a ipak dosta
            zamišljen

Rekoh sve što se smjelo, a ti mi možeš
            jedino svjedočiti

Slavko Mihalić
Zagreb
NETKO ME ZOVE - evo pjesme baš svojstvene Slavku Mihaliću, uz koju ću dodati svoju fotogarfiju iz ZAGREBA, i ništa više neću reći, baš kako pjesnik želi: "Ne nastoj me objasniti/Nemoj mojoj pjesmi /dodavati riječi koje nikad/ne bih izrekao/Ostavi mi moje čuđenje, svu moju izgubljenost..."


petak, 26. veljače 2016.

VELJAČA

Ovo je najgora od svih zima: veljača.
Snjegovi se ispadali, bura leži probodena srca
među koljem, i sad smo sami sa hladnoćom.
Ljudi, stabla, niski do zemlje, a nebo razbijeni
prozor. Sipa zime pušta tamnosmeđu boju
i svi smo obeznanjeni oko ledišta ognja.
Duša mi kao siga visi sa usana.
Srce radi, radi, i njegov me štropot udara
po ušima. Tu još samo medvjed iz bajke
može opstati. O dobrodošlo njegovo krvoločno
tulenje. Samome bih sebi najradije rasporio
utrobu i legao u topli drob.
Veljača je, ni za koga nema milosti.
Zemlja - oglodana kost. Nitko više ne zna
zapaliti vatru. Sunce nas  zakartalo.


Slavko Mihalić
Split
VELJAČA - evo da ne preskočim ovu pjesmu Slavka Mihalića, kad je još samo par dana do kraja veljače, a uz pjesmu dodajem svoju fotografiju iz SPLITA...nije baš da potpuno odgovara pjesmi, ali ima nebo kao što pjesnik kaže - ko razbijeni prozor...i dovoljno je tmurna, kao što su tmurni pjesnikovi stihovi...

OČI

U ime oca i Sina i Duha Svetoga . Amen

Zvijezde sam pogledao prelazeći dvorište.
Sreo mi se pogled s Bogom.
Sad znam zašto vazda
Kad gledam u zvijezde
Vidim Boga.
Zvijezde su Božje oči.

I još nešto.
Sad znam zašto
kad gledam oči
sretnem Boga.
Oči su Božje zvijezde.

Sad znam.
Danas na prvi dan nove 1990. godine
rano o prvoj uri.

Ivan Golub
Solin - Crkva Gospe od Otoka
OČI - pjesnička slika koju sam iz ove pjesme Ivana Goluba osjetila pored Crkve Gospe od Otoka, sa moje fotografije u SOLINU, potakla me na njenu objavu..."Zvijezde sam pogledao prelazeći dvorište./Sreo mi se pogled s Bogom./Sad znam zašto vazda/Kad gledam u zvijezde/Vidim Boga."...

četvrtak, 25. veljače 2016.

PIJMO

Pogledaj ovaj opleteni stakleni sud
u kojemu počiva vino. Više je u  njemu
žara nego u tvoje dragane
koja sad gori pomamom, sad je mrzovoljna
kocka leda. O sebi se jedino pitaj,
strašljivče, može li tvoja ropska duša
podnijeti toliku vedrinu i koliko je
zbilja duboka bačva tvoje žeđi. Vino je
uvijek pred tvojim ustima,
kada ljubiš i kada spavaš, kada gubiš
vrijeme govoreći gluhima i kada moliš
Onoga što je s vinom toliko čvrsto
povezao spas. Traži li kakve žrtve
zauzvrat? Vino jedino moli da ga piješ,
da odbaciš sve što ti smeta
kako bi ga primao potpunije,
ne izvlači iz tvojih usta zakletve
već te nagovara da budeš svoj,
u carskoj odjeći ili prnjama
ugljenara, da ni za kakva obećanja
ne daš niti jedan dan,
da ne robuješ navikama, probicima,
sumnjivim slikama budućnosti u kojoj
tebe čeka jedino novi kavez u kavezu.
Pijanom, i drugi su ljepši, časniji,
manje misle na tvoj novčanik, a tvoja
dragana nabolje mijenja ćud
ili te zauvijek ispušta iz svojih
pandži. Stog vino nije kraj, ono je
vedriji početak na časnom putu
prolaznosti koja najviše daje ondje
gdje nam je sve oduzela trijezna vječnost.

Slavko Mihalić
Stobreč
PIJMO - kad Slavko Mihalić piše pjesmu o vinu, onda to nije kao kad Tadijanović "sjedi u gostionici i pije vino", jer njegove pjesničke slike pune su zagonetki i metafora, on u vinu vidi "Onoga što je s vinom toliko čvrsto povezao spas."...Uz pjesmu dodajem svoju fotografiju iz STOBREČA....



srijeda, 24. veljače 2016.

ČAJ USRED PUSTINJE

Netko gubi svoj oblik, netko ga nalazi
u trenucima tako jednostavnim da znače
            skoro sve.
Izgubljen si ako te ne ubija ravnodušnost.
Nema mjesta za dvojicu tebe.

Kad bi se barem svakog stotog dana sjećao.
Kad bi prije naučio voljeti nego imati.
Netko se odmah rasproda na prvom trgu,
na drugom traži dva-tri gospodara,
na trećem, možda za sebe, podiže vješala.
A netko drugi je siromah i misli
da je oduvijek jedino to želio.
Stalno se vraća na ista mjesta
jer sve više osjeća njihovu svetost.
Pa i vlastiti mu se život čini čudesnim.

Dovoljno je samo jednom osjetiti slavlje.
Tada možeš vjerovati da ćeš na neko
od tih mjesta dolaziti i nakon smrti,
doduše nijem i skoro nevidljiv,
pa ipak će živi osjećati tvoju strast
i tako ćeš im pomoći da se u svojoj
silnoj neimaštini osjete sadržajnim,
u tom trenutku oko kojega se sve okreće.

Netko pokuša prevariti svijet pa ostane
           bez ičega.
Netko opet, ludeći, nalazi spas
u odricanju, mirisnom i pitkom poput čaja
što ga neka neobjašnjiva ruka nudi usred
           pustinje.

Slavko Mihalić
 
Plitvice

ČAJ USRED PUSTINJE - evo prilika za razmišljanje, koju nudi Slavko Mihalić u ovoj svojoj pjesmi s temom egzistencijalnih pitanja, kao što su gotove sve njegove pjesme...a čaj usred pustinje predstavljat će ova moja fotografija sa PLITVICA, premda nisam uopće uvjerena da to jest čaj....ako netko zna koja je biljka, sa zahvalnošću prihvaćam...

utorak, 23. veljače 2016.

HOMMAGE A J.S.BACH (1685-1985)

Na daski, na prozoru,
gdje je svjetlo savilo gnijezdo,
pa mu se i noću svjetluca put,
u kuhinji, gdje su mijene dana
najjasnije a točan je sat
lonac na ognjištu,
s mirisom još toplog kruha,
mlijeka, jabuka, sa šumom haljina
što na čistom podu iscrtavaju
male i velike krugove dobrote,
s vikom i smijehom sve svoje djece,

zavirujući ponekad u dvorište,
ma koliko bio kratkovidan,
gdje se strano rado miješa s domaćim,
ali po tihom redu svijeta
koji još trlja oči,
ne zna, doduše, čak i ne sluti,
pa ipak točno obavlja smisao,
žrtvuje se s ljubavlju
i blaženo nalazi spas u najmanjim
stvarima, nimalo slučajno
posijanim svijetom,

osjećajući u sebi kotač ravnoteže
kadre da istim okom mjeri
bitno i sporedno,
s bolom podnoseći žestoku
vidovitost koja niti razumu
ne oprašta zablude, previše zaljubljen
u svaki oblik postojanja,
i kad je vlat i kad je katedrala,
žalostan kao da nosi svaki mrtvački
sanduk i blažen kao da ništa
drugo ne radi nego rađa,

grickajući u naglim prazninama,
zajedno s mišem u skrivenom kutu,
kruh i sir i poneki orah,

pisao je Johann Sebastian Bach
svoje preludije, tokate i fuge
i druge skladbe što bi zatrebale
Bogu  iljudima i nekom vremenu
izvan svih vremena.

Slavko Mihalić

Plitvička jezera - predvorje hotela Plitvice
HOMMAGE A J.S.BACH (1685-1985) -  sad sam sigurna da je Slavko Mihalić za svoju Kantatu o kavi našao inspiraciju u Bach-ovoj Kafeekantate, kad je već njemu u čast napisao pjesmu za 300. obljetnicu...A ja sam iz svoje arhive izvukla fotografiju sa PLITVICA iz predvorja hotela Plitvice, jer mi se ovo podneblje nasjličnije činilo njegovom Eisenach-u.....A za ovaj post dugujem zahvalnost +Jadranka F. bez koje se ne bih uopće sjetila ovo potražiti...

ponedjeljak, 22. veljače 2016.

KANTATA O KAVI

Molim te, kavo, ti ostani
samo ono što jesi: prva jutarnja nježnost.
Tako ti nenadmašivosti tvoje boje
i plemenitosti otrova kojim me osvješćuješ,
ni ubuduće ne spominji mi svoje časno
podrijetlo, tegobe puta do mojih usana,
tajne namjere. Ionako sve što bi mogao
dokučiti razum, blijedi pred ravnotežom
koju, s jednim gutljajem, uspostavljaš
u mojoj sobi. Sve je u pokretu oko jednog
središta, i sve je središte, svjetlucavo, zvučno,
nepopustljivo. Nikada vrijeme ne bude toliko
poistovjećeno s voljom kao kad ti strugneš,
mala crna životinjice, preko ruba
moje utrobe. Iz vlastita sluha tada,
ja upravljam šumom krošanja pod
prozorima. Ali krošanja kojih više nema,
i to je ono što ne bih htio izgubiti stalnim
ponavaljanjem povijesti, obavljenih uzroka;
sposobnost da se bude tamo gdje se nije,
potpunu prevlast stvari bez značenja. S kavom
pred usnama ostarimo za svu ludost svijeta
i osjećamo kako slatko žežu korijeni.

Slavko Mihalić
Makarska
KANTATA O KAVI - našla sam jednu zanimljivu pjesmu Slavka Mihalića, o kavi, koja je sudeći po količini postova na tu temu, zaista jedna od najomiljenijih napitaka...A koliko je rasprostranjena ljubav prema kavi pokazuje i činjenica da ovih dana ima i onih koji vježbaju snagu svoje volje baš u odnosu prema kavi....Kava i ja njegujemo već dugotrajno prijateljstvo, a na ovakvom mjestu kao što je ovo sa moje fotografije iz MAKARSKE, mogla bih se uz kavu zadržati od jutra do večeri....
 Bilješka o autoru:
Rođen:1928. Karlovac
Umro:2007. Zagreb

nedjelja, 21. veljače 2016.

BOŽJE LICE

Opran spomenom i zažaren zorom
Slušam tišinu i hranim čežnje
Dozivam galeba i otvaram dlan
Rupčić bijeli u ruci iskupljen suzom
Obazirem se  na obzor
I obazriv hod me krijepi
Sutra će zvona zvati na put
I koraci će ostati nezapisani
Izvest će nas iz sjene zaboravi
I privesti na pašnjak zeleni
Želim gledati Božje lice u licima ljudi
Što dulje što dulje u licima
Kada će se užgati oči
I dlanovi oplaknuti obalu
Živi se od žudnji (čežnji)
I od njih se umire
Svako je lice Božje
I svaka je ruka njegova
A ovo je zora na dohvat mora
I pogovor razgovora
More tiče obalu tiho
I ja bih more obale

Ivan Golub
Makarska - spomenik Sv Petar
BOŽJE LICE - "Želim gledati Božje lice u licima ljudi..." kaže Ivan Golub u ovoj pjesmi, a meni se učinilo da najbolje pristaje uz ovu moju fotografiju iz MAKARSKE, jer ovdje se čini kao iz današnjeg Evanđelja na Gori Preobraženja, da Petar zadivljen prizorom u kojem je Isus pokazao svoje božansko lice, kaže .. Ovdje nam je lijepo, ostanimo ovdje...

subota, 20. veljače 2016.

OTKRIVEN SVIJETLU I PODATLJIV SJENI

radostan s opiranja porivu
i sjetan s čuvanja spomena
raspjevan na domaku mora
i okićen mirtom
neispavan na dlanu
i  nošen čežnjom ružmarina
okađen kaduljom
i kušan u vatri
škropljen od zvijezda
i blagoslovljen od dlanova
otkriven svjetlu
i podatljiv sjeni
osunčan zrakom
i nepran morem
nadohvat tišina
i zapečaćen omamom

Ivan Golub
Makarska - poluotok Sv Petar
OTKRIVEN SVJETLU I PODATLJIV SJENI - evo još jedna misaona pjesma Ivana Goluba, za koju se čini kao da je mogla nastati na ovakvom jednom mjestu kao sa moje fotografije iz MAKARSKE, iz park šume na poluotoku Sv Petar...mira i ugodne tišine i osame...

petak, 19. veljače 2016.

TRINAESTI UČENIK

Spava opušten u barci
Ribari njih dvanaest na broju
na prstima odmakli
i pustili valu
da njiše umorna učitelja

Ivan ga ima na oku
i slijedi Tomin prst

"Na tom brežuljku
izgovorio je blaženstva"
prepire se Toma s Petrom

Zna Ivan da je to brdo
i nikoje drugo
slušalo onih osam besjeda
Toma to  ne bi rekao
kad ne bi znao

Ivan je slijedio Tomin prst
i pustio s oka lađu

U sretnu trenutku
prikrao sam se lađi
a nije bila daleko od obale
Sakriven u šaš prošaptah
"Učitelju
ne ljuti se što te budim"

Vjeđe su se podigle
kao zastor noći
pred izlazak sunca

Učitelju ja te ne molim
da mi ozdraviš oči
Moje oko je zdravo
s brijega te vidjeh u lađi

Daj  mi
da vidim čovjeka kraj sebe
Moje oko je nemirno
i vid se moj drži obzora
ne vidim onoga kraj sebe

Učitelj me gledao dugo
dugo
Njemu se nije žurilo
a mene je grijalo
njegovo oko
grijalo

Učitelju ne molim te
da iscijeliš moje ruke
i moje noge
Moje su ruke zdrave
Prsti su vitki i hitri
Moj hod je okretan
Kroz šaš provukoh tijelo

Moje su ruke grane
zalaze u druge grane
ali grana ne hvata granu
Daj ruku mojoj ruci

Moje noge ne znaju ići s drugim
Daj suputnika mojoj stazi
Učitelj je šutio dugo
Ta njemu se ne žuri
Rukom uhvati mi ruku
i oživje suhu granu
Dođi i vidi

Učitelj se uputi dvanaestorici
Govorili su o tome
tko je  najveći među njima

Podizali se
poravnali od sjedenja zgužvane oprave
zategli pojase
Ivan je zabacio svijetlu kosu

Dvojio sam da li
da iziđem iz svoga šaša
A oni su odmicali

I kad je već obzor
stao skrivati prilike
izvukoh nogu iz kala

Pošao sam za njim
- iz daleka

Ivan Golub

Makarska -poged na poluotok i spomenik Sv Petar
TRINAESTI UČENIK - evo za ovo korizmeno promišljanje vrlo prikladna pjesma Ivana Goluba, uz moju fotografiju iz MAKARSKE sa pogledom na poluotok na kojem je spomenik Sv Petru...Možda smo ponekad promišljali kao i ovaj "trinaesti" učenik:"Dvojio sam da li da iziđem iz svoga šaša / A oni su odmicali / I kad je već obzor stao skrivati prilike / izvukoh nogu iz kala / Pošao sam za njim /- iz daleka."

četvrtak, 18. veljače 2016.

KAP

I dok izuvam cipele prije polaska na počinak:

     Moje su ovce na plandištu
     i miruju masline na obali.

     Zemlja je moj dom
     i vasiona moj svijet.

     Noga mi nije zakovana
     niti sam podigao ogradu na vrtu.

     Ne lajem u skupini
     niti se ogledam što ću reći.

     Tutnje siloviti zaprezi
     i ostavljaju me u prašini.

     Ljudima raste plima krvi u žilama
     i grč im muči mišićje.

     Upokojujem svoje oči
     i ne uskraćujem ruku.

     Stojim na rubu puta
     i sklanjam se sili.

     Ne postajem smjesa
     već ostajem kap.

Ivan Golub
Makarska
KAP - evo jedna lijepa smirujuća pjesma Ivana Goluba, koja bi baš mogla dobro doći za razmišljanje pred odlazak na počinak, upravo u vrijeme u koje je pjesniku i došla inspiracija za ove stihove.... A čini mi se da ambijent koji opisuje može odgovarati ovakvom, kao sa moje fotografije iz MAKARSKE, sa šetnice uz more prema Baškoj Vodi...



srijeda, 17. veljače 2016.

LICE ZEMLJE

Bog je primjetio zvijezdin trag
i rasporio svodu utrobu.
Ozakonio znakovlje vjere
i okrenuo stranicu povijesti.
Povoje stavio na otvorene rane
i ukinuo zabranu putovanja.
Snizio glasove prosvjednika
i okrunio klonule glave.
Otrpio prolaznike na pločniku
i razmrsio uzao na sandali.
Otkupio sužnjeve babilonske
i zakrpao poderanu mješinu.
Razapeo šator sred sinova ljudskih
i rijeku vratio u korito.
Dopunio knjigu proroštvom
i znamenjima snabdio svitak.
Razmotrio prispjele molbe
i odabrao zapadni vjetar.
odjelio kukolj od pšenice
i rastavio jarce od ovaca.
Uhvatio vijaču na gumnu
i sjekiru položio na korijen.
Dozvao pastire s pašnjaka
i orlove pozvao s vrleti.
sazdao zvijezdama sklonište
i suzama našao obraz.
Otkrio korake u kalu
i prihvatio ruke u zvijezdi.
Kruh s neba podao njima
i hranu koja svaku slast ima.
S pastirskih poljana dozvao kralja
i snizio zavidnog zvjezdara.
Putniku podario štap
i lutalici u usta stavio pjesmu.
Vjeđama poslao san
i suzama pružio rubac.
Mladencima na stol stavio vrč
i na trgovce digao bič.
Jagodicama prstiju ricao zvijezde
i stopalom dirao zemlju.
Kalom liječio oči
i prstom prijetio vjetru.
Suzom škropio razoren grad
i mač stjerao u korice.
Kruh stavio na stol
i vrč predao rukama.
Raširio ruke na drvu
i naklonio glavu na prsi.
Ustao iz zemlje
i posjetio prijatelje.
Potegao uže jutarnjeg zvona
i odabrao put zvijezda.
Oganj spustio na zemlju
i razvezao sapete jezike.
Na stopalima prah zemlje prenio u nebo
i začuđenim očima poslao anđele.
Proroku stavio pero u ruku
i vidiocu skinuo povez s očiju.
Obnovio lice zemlje
i poslao Dah svoj.
Nebu kao plaštu skupio skute
i zemlji prebrao bore.

A more, more?

Ivan Golub
Biograd na Moru
LICE ZEMLJE - kao obilježavanje proljetnih kvatri, evo neka bude poticaj na molitvu ova lijepa pjesma Ivana Goluba, u kojoj pjesnik na zanimljiv način slaže stihove slikama iz Svetog Pisma...uz nju dodajem svoju fotografiju iz BIOGRADA NA MORU...Kvatre se u liturgijskoj godini obilježavaju po jedan tjedan u svakom godišnjem dobu.... proljetne, u prvoj korizmenoj nedjelji-poticaj na obraćenje, ljetne iza Duhova-poticaj na blagoslov ljudskog rada, jesenske sredinom rujna-poticaj na kršćanski rast, i zimske sredinom prosinca poticaj na zahvalu...

utorak, 16. veljače 2016.

GOJIL SAM JEDAN CVIT

Gojil sam jedan cvit od moga života
    komu se u vas svit ne takmi ljepota,
    s kojim me razdruži nemila jedna zvir
    ter sa mnom svak tuži i žali moj nemir;
er veće na sviti nevolna ma mlados
    ne more živiti od tuge za žalos,
    pokole izgubih jedini on cvitak
    ki veće jur ljubih negoli svoj žitak.

Šiško Menčetić
Sukošan - Palac, ostatci ljetnikovca iz 1470. godine, koji je služio za zaštitu od turskih napada
GOJIL SAM JEDAN CVIT - a evo kako tužan rasplet imaju ljubavne pjesme iz 15. stoljeća, kao ova dubrovačkog pjesnika Šiška Menčetić, a uz koju sam dodala svoju fotografiju iz SUKOŠANA, gdje se usred mora nalaze ostatci porušenog ljetnikovca, koji je sagrađen 1470. i koji je u više navrata služio za zaštitu od turskih napada....

S TOBOM NAPOKON SAV

Sve će biti otpisano osim ljubavi. Od njezina
ognja zažare se lica bezbojnih. Tijela stižu svoje oblike.
Idu ruku o ruku, prepoznata, šire prostor svijeta.

Kamo ćeš me odvesti, moja ljubavi? Ali ne osjećam
strah od koraka koji mi idu ususret. Nisam niti
obijestan, ja samo mjerim svoju želju. Smijem. Svi
putovi sad mi jednako pripadaju. I oni trebaju moju smjelost.

Tebi govorim, ljubavi, koja si plodna poput kiše,
Plemenita poput večeri, raskošna poput sunca, koja si
uvijek sve sadržajnija poput mora.

Idem s tobom napokon sav.

Slavko Mihalić
Vodice
S TOBOM NAPOKON SAV - evo ima i Slavko Mihalić ljubavnu pjesmu...a uz koju dodajem svoju fotografiju iz Šibenskog akvatorija sa pogledom na zalazak sunca iznad VODICA...

ponedjeljak, 15. veljače 2016.

TO ŠTO SAM

To što sam od vas okrenuo svoje lice
mili moji
nije moja volja bila
neka se nevidljiva ruka sa mnom našalila
i ja ne gledam više u vas već u neki zid
siv i visok je taj zid i na njemu
isčezavaju sve slike što sam ih u očima nosio
zalud vičem ni vlastito me uho ne čuje
i tako u sebi glasan ja ću za vas posve utihnuti
i umjesto mog srca kucat će moj sat

Drago Ivanišević
Split - Dječja igraonica
TO ŠTO SAM - evo jedna pjesma Drage Ivaniševića, uz moju fotografiju iz jedne dječje igraonice iz SPLITA, a koja može biti prilog današnjem obilježavanju Međunarodnog dana djece obolje od malignih bolesti...Pjesma bi mogla odražavati osjećaj teško oboljele osobe, a fotografija bi mogla predstavljati način pomoću kojeg liječnici iz udruge Crveni nosevi, pružaju psihosocijalnu podršku... putem humora i životne radosti...

nedjelja, 14. veljače 2016.

RUŽO MOJA

Ružo moja netaknuta,
    Štono cvateš zimi,ljeti,
    Tko će tebe ubrat smjeti,
Ružo moja netaknuta?

Ja te motrim izdaleka,
    Zlatnim suncem obasjanu,
    Blagim vjetrom milovanu,
Ja te motrim izdaleka.

To je sunce - čuvstvo žarko,
    Što ga ćutim samo za te,
    Što ti šalje trake zlate,
To je sunce - čuvstvo žarko.

Taj je vjetrić - uzdah plahi,
    Što se k tebi kradom krade,
    Da ti ljubi čare mlade,
Taj moj vjetrić - uzdah plahi.

Ali on se nujan vraća,
    Jerbo toplo primljen ne bi,
    Ja ga opet šaljem k tebi,
Ali on se nujan vraća.

Ružo moja netaknuta,
    Zar mi nećeš kazat htjeti:
    Tko će tebe ubrat smjeti,
Ružo moja netaknuta?

August Harambašić
Plitvice - Divlja ruža
RUŽO MOJA -kad neki blagdan poput Valentinova bude tako izkomercijaliziran, zapravo time bude obezvrijeđen... ali evo jedna pjesma iz doba romantizma, pjesnika Augusta Harambašića, uz koju se može uklopiti ova moja fotografija divlje ruže sa PLITVICA....

subota, 13. veljače 2016.

USRED CIJELIH I DOVRŠENIH ZVIJEZDA

Čudesna stara slika: uz cestu cvjeta bajam,
stari se zanat zemlje obavlja s tihom istom
točnošću, ljubav raste po nebu slična lozi
i svježem ladoležu, leži pod svakim listom
puškarnica i sačma od dima, ja u nozi
osjećam svaku cestu i uzimam u najam

odnekud ovo tijelo i nosim ga u hodu
svečano kao novo odijelo, ja sam novi
stanovnik svoga tijela i ja se sjećam sebe,
kroz ljubav i kroz tamne vjekove nebo plovi
u oku kapetana i ulazi u vodu
i zemljopisnu kartu ljepote, vrijeme zebe

u njenim prolistalim očima mlade žene,
u ptici lete ptice i tako slažu same
poučak izgubljenog računa koji množi
svitanja s našim ljudskim dodirom, naše rame
postaje činjenica čudesna naše zjene
postaju rukopisi, u zraku i u koži

čuje se kako more dolazi preko bijelih
papirusa od vedre ljubavi, idu ljudi,
sutra se slavi sveti valentin, rijeka teče,
uz cestu cvjeta bajam a u nama se budi
podsjetnik važnih mudrih poslova: usred cijelih
i dovršenih zvijezda nešto nas divno niječe

Luko Paljetak
 
Solin

USRED CIJELIH I DOVRŠENIH ZVIJEZDA - "...sutra se slavi sveti valentin, rijeka teče,/uz cestu cvjeta bajam a u nama se budi/podsjetnik važnih mudrih poslova..." kaže Luko Paljetak u ovoj pjesmi, za koju sam pronašla u SOLINU rascvjetali bajam upravo kako on kaže - uz cestu, pa eto onda ova moja fotografija neka prati pjesmu....

petak, 12. veljače 2016.

NE MOGU IZGOVORITI IME GRADA

Ne mogu izgovoriti ime grada
Možda već sutra padnem od ruke prijatelja
Možda u pijanstvu izdam njegove tajne prolaze
Možda me na sve strane vrebaju žbiri
Možda podmetnem požar u glavnoj ulici
Možda se pod nama lome temelji

Možda junaci izgube hrabrost u odsutnom času
Možda svi zaboravimo zašto smo krenuli

Vrti se pijani kotač usuda
Crni kovači svu noć kuju verige
Bludnice u tmini progone djecu
Iz grobova izviruju nespokojni mrtvi
Još malo i krenut će bijesni psi

Možda me u žurbi osude nedužnog
Možda sam zbilja nešto učinio
Možda ću noćas i ja vješati s drugima
Bez ijedne riječi, kako tko naiđe

Ne usuđujem se, ne mogu, ne smijem
Izgovoriti ime grada

Slavko Mihalić 
Šolta
NE MOGU IZGOVORITI IME GRADA - evo jedna zanimljiva pjesma Slavka Mihalića, kao stvorena za današnje stanje u našem društvu, pa najradije bih se malo sklonila na pusti otok... zato dodajem svoju fotografiju sa puste ŠOLTE....

PODIGNI GLAVU ILITI NEMOJ DA TI ODUZMEM SUZE

Legoh. Samo što ne zaspah. I dođe mi stih:

Ne tuguj, golube!
Tvoji su prsti sveti.
Slijevaju se rijeke.
Nisu dani daleko.
Obilaze staze grad,
ne znaju kamo bi.
Proniču oči zaleđa.
Pitaju se junaci na straži.
Mališani ližu žlicu.
Starci nikako da zauste.
Mornari odbacuju užeta.
Krčmari miju obijesne obraze.
Zločinci peru ruke u nevinosti.
Pilat još vazda pita:"Što je istina?"
Silnici se smiju sudbini.
Grabežljivci odnose strvinu.
Slikari kuju zavjeru.
Pospanci propadaju u san.
Otimači se ne dadu u pjesmu.
Razbojnici bi na oltar.
Susretnici cijede komarca,
gladni gutaju devu.
Očajnici pričaju o čaju.
Galamdžije izvikuju riječi.
Lovci bi da im jelen dođe na nišan.
Čuvari vrta miluju ogradu.
Nekoga svrbe zubi.
Molitvenik rastvoren stoji na stolu.
Mjesec se zamara nebom.
Sunce se naputovalo morem.
Svedi pjesmu na mjeru,
noć uzmi za jastuk.
Gleda te oko Božje.
Podigni glavu!

I već sam odložio bilježnicu, sklopio pero i otro
ruke i opet riječ:
Nemoj da ti oduzmem suze!

Ivan Golub
 
Split- Crkva Gospe od Zdravlja

PODIGNI GLAVU ILITI NEMOJ DA TI ODUZMEM SUZE - evo danas, za prvi korizmeni petak, jedna misaona pjesma Ivana Goluba, uz moju fotografiju iz SPLITA, iz Crkve Gospe od Zdravlja, a koja mi se čini prigodna i koja me podsjetila na molitvu "Gospodine, daj mi suze, da mogu okajati grijehe..."

četvrtak, 11. veljače 2016.

PISAM KU VILE REKOŠE NA GORI

    Sunce mi se diči zrakom,
a misec je svital mrakom,
    danicom se hvali zora,
a pučinom sinja mora,
    kad je tiho kako mliko,
Zadre grade, naša diko!

    Pokojna je liti zemlja,
kad joj oblak rosu pelja,
    na človiku ni zla volja,
kad pšenicom rode polja,
    veselje ga jame niko,
Zadre, grade, naša diko!

    Radosno je primalitje,
gdi mirisa drobno cvitje,
    tač oholo paun sidi,
oko sebe kada  vidi
    perje šaro i razliko,
Zadre grade, naša diko!

   Dobar vojnik prime slavu
i visoko nosi glavu,
    kada dobra konja jaše
i zlaćanu sablju paše
    i oružje svoje britko,
Zadre grade, naša diko!

    Sve svorenje po naravi
ča mu je ljubko tim se slavi,
    a primorje, Zadre, tobom,
zač si slavan ti sam sobom,
    od mudrosti prez dna riko!
Zadre grade, naša diko!

    Maslinice grane gojiš,
a javoru li nastojiš,
    čim se glava tvoja kruni,
da t' se biser ne otruni,
    to nam čudo ni veliko,
Zadre grade, naša diko!

    Ti ne mariš tvrda mraza,
ni srdita ljut obraza,
    poznat hote ki ti prite,
kada lice s licem srite,
    od Rimljanof starih sliko!
Zadre grade, naša diko!
i Atene sva priliko!

Juraj Baraković
Zadar
PISAM KU VILE REKOŠE NA GORI - evo kako jedna srednjovjekovna pjesma može biti aktualna danas kada ZADAR slavi  titulu BEST DESTINATION...i neće nam smetati arhaični renesansni rječnik zadarskog pjesnika Jurja Barakovića, razumijet ćemo barem njegov usklik na kraju svake strofe: Zadre grade, naša diko!...A uz pjesmu, naravno, moja fotografija iz Zadra....

ČEŽNJE I BOLESTAN MLADIĆ

Noć miriše sijenom. I zvijezdama sa svoda.
- Prođi preko prijelaza, dok mjesec ne prohoda,
pa poslušaj, molim te, kada sumrak dolazi:
tko to uvijek oko moje kuće prolazi!

Čuo sam ga noćas! Baš su negdje žita
spremala se krišom, da do jutra dozore,
a ja nisam mogo uzdržati više,
a ja nisam mogo, da ne otprem prozore:
i da žita dozore - -

Ujutro je pijesak gorio na drumu,
preko njeg je prošlo sedam rujnih makova;
ptice su me zvale, da idem u šumu,
a ja nisam mogo:
sudbina je takova...!

Putniče sa ceste, mila djevojko,
prođi preko prijelaza...ja sam bolestan,
pa pogledaj, molim te, kada sumrak dolazi,
tko to uvijek oko moje kuće prolazi...!

Đuro Sudeta 
Makarska - Svetište Vepric
ČEŽNJE I BOLESTAN MLADIĆ - uz današnji Svjetski dan bolesnika i blagdan Gospe Lurdske, nema prikladnije pjesme od ove, pjesnika Đure Sudeta, koji je i sam bio teško bolestan i mlad umro, pa je očito ovo njegova autobiografska pjesma...A uz pjesmu sam dodala svoju fotografiju iz VEPRICA, Marijanskog svetišta kod MAKARSKE, kojeg još zovu i HRVATSKI LOURDES...

srijeda, 10. veljače 2016.

SJETI SE, MORNARU, DA SI MORE

Potonuli su jedrenjaci (jedan za drugim) parobrodi tonu
Najvještiji se mornari voze u avionu.
Kolonije školjki na dnu se mora hrane
Madijerom skupocjene jahte i jeftine batane.
Sjeti se, mornaru, da si more.

U moru ima osamljeno središte:
Brod se do njega spušta i više se ne diže.
Jedan se samo mornar vraća, prljav od maziva
Pa, smrznut i iscrpljen, o nesreći kaziva.
Sjeti se, mornaru, da si more.

More je opustjelo ko tanjur posne juhe:
Nakon brodova, i kapetani pomrješe od tuge.
Tek koji vrlo bivši za rujanskih bonaca
Stoji na molu, sanja, jalovu udicu baca.
Sjeti se, mornaru, da si  more.

I tako se mnogo pospanih mornara besposleno šeta:
Sve više se i više odvajaju od svijeta.
Vraćaju se, korak po korak, palubi svoje lađe.
Oblače svečanu odoru i kapetanski kačket.
Sjeti se, mornaru, da si more.


Još jednom salutiraju na rubu mola:
Odsluže posljednju službu, ti svećenici mora.
I zatim ih tako, ukočene i ponosne,
Što reče gospar Ivo, fakini odnose.
Sjeti se, mornaru, da si more.

Nemirno već bordižam, od luke do luke selim se,
More se približava da i mene prelije.
Mijenjam brodove, zastave, gradove i žene,
Al more će konačno dostići i mene.
Sjeti se, mornaru, da si more.

Antun Šoljan
Makarska
SJETI SE, MORNARU, DA SI MORE - evo danas na Pepelnicu i početak korizmenog vremena, jedna pjesma Antuna Šoljana, koja sa ovim svojim ponavljajućim stihom na kraju svake strofe, neminovno podsjeća na obred Čiste Srijede, kad se prilikom posipanja pepelom, u znak poniznosti, žrtve, prolaznosti, vjernike podsjeća: "Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti" ....Uz pjesmu dodajem svoju fotografiju iz MAKARSKE...

utorak, 9. veljače 2016.

RASAP MENE

I dogodi se tako da imam dva tri srca
da imam glavu manje i neku ruku više
i visoka ramena daleko iznad vriska
da imam krv u krvi u krilu koja njiše
tepavo jedno sunce i tješi ga kad grca
i dogodi se da me odjednom ima mnogo
zaista mnogo ima pa postane mi bliska
ptica, toliko bliska pa da joj kažem zjeno
i prisna neka travka i drago ime njeno
pa da joj kažem glavo pa da joj kažem nogo

I dogodi se tako da trebaju mi prsti
da trebaju mi usne i da mi cvijeće treba
i dogodi se naglo da imam mnogo tijela
pa sjedim mu na rubu osluškujem mu plimu
a zjena raste raste ponestaje joj neba
zaljubilo se stablo u sjekiru i zimu
napustila me glava a zvijezda u me sjela
pa prožimlju me njeni korijeni britki čvrsti

I dogodi se tako da dođe k meni grana
pa da mi traži jeku i da mi uho traži
a pjevica mi neka oduzme čudo glasa
i dogodi se tako da ima me u raži
pa porezano stablo - ono je moja rana
ono su moje ruke što klasaju iz klasa

I dogodi se tako da neke ruke hoću
od mojih mnogo mekše i neku bijelju kožu
i ružu ljepše krvi što dvije dojke nosi
da oduži se vatri za vatru tijelom novim
pa pridruži se tada po istom čudu k voću
i dogodi se tako da cvijet od mene prosi
poneku moju glavu da izbjegne sam nožu

I dogodi se tako odjednom da me nema
na meni nigdje - čekam da ponovno mi vrati
daleka rijeka uho i šuma dio glasa
(a poklanjam joj drugi jer što bi šuma nijema)
i da mi vrate srce nemarne neke ptice
da mi se vrate prsti iz povaljanih vlati
da zatim vratim oči - jedno iz svakog klasa
i da mi zemlja vrati neizbrisano lice

I dogodi se tako da imam srca dvatri
da imam glavu manje i neku ruku više
da mi je ptica bliska pa da joj kažem zjeno
da iskopam joj škrapu u sebi i da njeno
ime od srca kidam i da joj vratim krilo
(da šapćem joj o suncu i o dobroti kiše)
da njivi kažem glavo i da joj kažem nogo
da raste krv u krvi i pjeva noć u vatri
i dogodi se tako da bilo me je mnogo
i dogodi se tako da malo me je bilo

Luko Paljetak
Makarska
RASAP MENE - " I dogodi se tako da imam dva tri srca/ da imam glavu manje i neku ruku više...i dogodi se naglo da imam mnogo tijela/pa sjedim mu na rubu osluškujem mu plimu..." Evo jedna interesantna pjesma Luke Paljetka, uz koju sam dodala svoju fotografiju iz MAKARSKE, sa odrazom u izlogu, umjesto maske, a uz ovo vrijeme karnevala, vrijeme stavljanja i skidanja maski...Ali, kao da je uopće ograničeno nošenje maski, zar to svakodnevno ne radimo?...

ponedjeljak, 8. veljače 2016.

DA NE POSTOJIŠ

Da ne postojiš
Ja bih te nekako natjerao da postojiš
Da se nekako kroz oblake provučeš
Da se spustiš nebeskim stepeništem
Da budeš i ostaneš
Iz ničega da se stvoriš
Da se za za šarene klikere i moju ljubav boriš
Da mi zimi griješ dlanove
Da biraš gradove i stanove
Koji su za ljubav najbolji
Da te nema
Ja bih nekako da te ima napravio
Za tebe bih najljepše knjige preveo
Na otkucaje tvoga srca
Dušu ti preorati
I sve za tebe željeti i morati
Da ne postojiš
Sve bih ja mogao i s nebom srediti
Pa ako i ne bi išlo drugačije
Da se stvoriš ovdje na zemlji
mogao bih ti i narediti


Željko Krznarić
Makarska - Kačićev trg
DA NE POSTOJIŠ - ova pjesma Željka Krznarića učinila mi se kao prirodni nastavak one jučer objavljene Kaštelanove, pa sam sa fotografijom ostala na istom mjestu - na Kačićevom trgu u MAKARSKOJ, gdje je uz Crkvu Sv Marka Gradska česma, posred trga spomenik Andriji Kačić Miošić, a ispod fontana novijeg tipa, i sve se odavde čini lijepo i dostižno, baš kao u pjesmi....

nedjelja, 7. veljače 2016.

VOLIO BIH DA ME VOLIŠ

Volio bih da me voliš,
da budem cvijet u tvojoj kosi,
Ako si noć, ja ću biti zora
i blijesak svjetlosti u rosi.

Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.

Jure Kaštelan
Makarska -  Gradska česma iz 18. stoljeća
VOLIO BIH DA ME VOLIŠ - evo jedna lijepa pjesma Jure Kaštelana, koju sam smjestila uz svoju fotografiju iz MAKARSKE, na kojoj je Gradska česma iz 18. stoljeća...jer lako je zamisliti da su ovakva mjesta mogla biti inspiracija za pjesme o ljubavi, s obzirom da su izvori pitke vode, česme, fontane, bunari, bili i prilika za susrete mladića i djevojaka, kad bi tu dolazili po vodu....

RIJEČ JE O MAMI I TATI

U kući je svatko
bio radoznao:
tko se u koga
prvi zagledao?
Je li to bila mama?
Njoj to ne priliči,
pa ona je dama.
A tata?
Zar da prizna kako
šuljao
se okolo prozora i vrata?
I tako,
u kući još nitko ne zna
kako je to bilo.
No nije ni važno,
jer glavno je da se dogodilo. 

Vera Zemunić
 
Makarska
RIJEČ JE O MAMI I TATI - evo jedna simpatična pjesmica Vere Zemunić, koja bi uz ovu moju fotografiju iz MAKARSKE, mogla lijepo pristajati za današnji Međunarodni Dan života...

subota, 6. veljače 2016.

VOLJETI SE

Voljeti se otmjeno
Polako i bez žurbe
Voljeti se tako da se pomaknu oblaci sivi
Voljeti se da nas naša ljubav nadživi
Da joj premale budu dužine i širine
Da svijetom putuje
Kroz mirise cvijeća se vraća
Voljeti se tako
Da od nas uvijek naša ljubav bude jača
Da svoje gradove ima
Svoja mjesta
I svoje adrese
Da nas uspavljuje i budi
Da nas odnese gdje god želi
Da joj smetaju riječi i pogledi krivi
Voljeti se raskošno
Voljeti se da nas naša ljubav nadživi
U ovom životu draga
U ovom ispisanom krugu
Da se osjetimo važni i isplativi
Voljeti se tako
Voljeti se da nas naša ljubav nadživi


Željko Krznarić 
Makarska
VOLJETI SE - "Voljeti se otmjeno/Polako i bez žurbe/Voljeti se tako da se pomaknu oblaci sivi..." kaže Željko Krznarić u ovoj lijepoj pjesmi, koju nije potrebno objašnjavati, samo dodajem svoju fotografiju iz MAKARSKE...

petak, 5. veljače 2016.

U SVAKOM SLUČAJU TE VOLIM

Volim te uvijek, i kad se budiš,
I kad na licu šminke nemaš,
I kad si ljuta, i kad se čudiš,
I kad bez mene na ples se spremaš,
Uvijek te volim, hoću da znaš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim.
Volim te kad si blijeda i sjetna,
I kada bore imaš na licu,
Volim te kad si divlja i sretna,
I kad u ruci držiš pticu,
Kad ništa nećeš da mi daš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim.

Volim te uvijek, i kada sanjaš,
Kad ne pišeš mi, kad te nema,
Kada od mene stalno se sklanjaš,
Volim te kad si posve nijema,
Kad šutiš poput ribe baš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim.

Volim te uvijek, čak i tada,
Kad ne volim te, kad si sama,
Kad večer pada iznad grada,
Volim te kad se praviš dama,
Kad ne voliš me, kao sada,
U tome i jest život naš,
U svakom slučaju te volim,
U svakom slučaju te volim.


Luko Paljetak
Makarska
U SVAKOM SLUČAJU TE VOLIM - ovu pjesmu sigurno mnogi znaju u izvođenju Ibrice Jusić, ali možda ne znaju da su to stihovi Luke Paljetka, pa evo ta njegova lijepa ljubavna pjesma ... "Volim te kad si blijeda i sjetna,/I kada bore imaš na licu,/Volim te kad si divlja i sretna,/I kad u ruci držiš pticu..." Možda sam mogla pokazati bore na licu, ali nisam imala u ruci pticu, pa eto samo moja fotografija iz MAKARSKE sa pogledom na Brač...



četvrtak, 4. veljače 2016.

ZAPIS O ZIMI

To nije zima i tu nema zime:
U gradu osta od nje samo ime.

Ona je tamo gdje zavija vuk,
Gdje snijeg je visok i jedva se hoda.
Na silnoj ravni gdje je svečan muk
Beskrajnih polja i zamrzlih voda.

Dobriša Cesarić

Solin - rijeka Jadro
ZAPIS O ZIMI - ovaj Cesarićev zapis baš kao da odgovara zapisu za  današnji dan, kad je zima opet pokazala svoje lice...a ja sam izgledala otprilike ovako kao ovaj galeb sa moje fotografije iz SOLINA, šćućureno opirući se buri....

srijeda, 3. veljače 2016.

PRIČA O PTICI

Negdje postoji ptica i ta je ptica moja
i cvrkuće i leti i među lišće sjeda
i odavno se znamo - ali ja ne znam koja
koja je moja ptica, koja me ptica ide
znam samo da se znamo znam da me ona gleda
samo ja ne vidim je a svi je drugi vide
i svi je dobro znaju; kažem ja ptici svojoj
jesi li ptico možda nalična drugoj kojoj
ne govori mi ništa ali znam da se smije

Postoji moja ptica koja se negdje krije
i postoji i pjeva, ja ponekad je kušam
da vidim je li moja da nije druga neka
pa pobjegnem u kamen ona me tamo čeka
i pjeva mnogo ljepše i ja je opet slušam
i znam: postoji ptica i ta je ptica moja
i poznamo se dugo ali ja ne znam koja

Ipak se svakog dana ponovo ptici javim
pričam joj neku priču o proljećima samim
pa uzmem negdje nebo i obojim ga plavim
svoj udio u suncu u kutak negdje stavim
posadim malo drvo i čekam, pticu mamim
dozivam svoju pticu - u neizmjernom broju
tad slete mnoge ptice ptice sa sviju strana
i vise kao zvonca na vjetru s onih grana
a ja tek sada ne znam prepoznat pticu svoju

Znam samo da je blizu zaklopim oči stojim
pa preplaše se ptice noževa moga znoja
i pobjegnu ja čekam i pogledat se bojim
odjednom usred vida sunčanica zazveči
još jedna ptica ima u stablu ptica moja

i ne pitam je ništa u krv zakopam riječi
pa gledamo se samo, dva poznata smo lica
toliko smo se puta i vidjeli i sreli
a nismo znali tko smo ni zašto smo to htjeli
postoji jedna ptica luda a moja ptica

Luko Paljetak

Makarska - Grlica
PRIČA O PTICI - ovo je jedinstvena prilika da sam uspjela fotografirati pticu i to - GRLICU na boru ispred hotela u MAKARSKOJ, pa kad već danas na blagdan Sv Vlaha nisam u Dubrovniku, pokušat ću ovom pjesmom Dubrovčanina Luke Paljetka, i fotografijom grlice, napraviti vezu... Ovaj svetac, koji se još slavi i kao zaštitnik grla, živio je i bio progonjen u Dioklecijanovo vrijeme, a na njegov blagdan upriličava se grličanje-blagoslov grla ...na fešti se prigodno puštaju grlice....A grlica koja predstavlja i simol ljubavi, poznata je po svom grlenom gugutanju...Pa eto, ako bi ova pjesma bila priča o mojoj ptici, neka to bude priča o grlici...



utorak, 2. veljače 2016.

KUTIJA KOJA POKAZUJE KAKVO ĆE BITI VRIJEME

U malom paviljonu stanuje dama jedna
a njen gospodin živi do nje u sobi drugoj,
ona je nasmiješena vitka i vrlo čedna
na glavi ima šešir, u haljini je dugoj:
u šetnju oni tiho izlaze svakog dana,
gospodin i ta dama lijepa i nasmijana.

Gospodin ima tamni kišobran, uvijek nosi
kravatu, crni kaput i hlače uske, sive,
dama se ljupko smješka i drži cvijet u kosi;
u paviljonu malom spokojno sami žive,
u šetnju oni tiho izlaze svakim danom,
ta dama i taj vitki gospodin s kišobranom.

Gospodin ide vani samo kad kiša lije,
kišobran drži mirno i lagano se šeta,
a dama pojavi se samo kad sunce grije
vitka i nasmiješena, rumena poput cvijeta,
čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije
a pokaže se tiho gospodin kao prije.

Pa zatim opet ona iziđe kad je vruće
i lagano se šeta kroz mladu travu cvjetnu,
gospodin tada stoji miran i sam kod kuće;
izlaze svakog dana a nikad se ne sretnu:
čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije
a pokaže se tiho gospodin kao prije.

Lagano tako redom gospodin zatim dama
gospodin zatim dama izlaze tiho vani,
on sa tamnim kišobranom a ona uvijek sama,
a ne mogu se sresti — polako teku dani
u paviljonu malom borave oni skriti
vezani neprimjetno jednom tankom niti.

Luko Paljetak
Zagreb - Maksimir - Paviljon Jeka
KUTIJA KOJA POKAZUJE KAKVO ĆE BITI VRIJEME - evo jedna meteorološka pjesma Luke Paljetka, danas na Svjećnicu, kada u stvari slavimo Prikazanje Gospodinovo u hramu, a kako je ovaj blagdan usred kalendarske zime, uvriježilo se u meteorologiji prognozirati njen daljnji tijek...u Dalmaciji je poznata uzrečica: Kandelora - zime fora...tj Svjećnica - zime odstupnica...a u Americi, svizac ovisno o tome vidi li ili ne vidi svoju sjenu, prognozira nastavlja li se ili odlazi zima....Uz pjesmu dodajem svoju fotografiju iz ZAGREBA, iz Maksimira, a radi Paviljona, kojeg uz malo mašte možemo prilagoditi uz riječi pjesme...

ponedjeljak, 1. veljače 2016.

ZALJUBLJEN U LJUBAV

Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.

Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
ko brata,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.


Josip Pupačić
Cetina
ZALJUBLJEN U LJUBAV - kao uvod u veljaču čini se da je najbolje početi sa ovom lijepom himnom ljubavi Josipa Pupačića, a s obzirom da ljubav prema ženi u njemu pobuđuje i sve druge lijepe osjećaje prema prirodi s kojom živi, onda mi je najprirodnije bilo da uz pjesmu dodam svoju fotografiju sa CETINE....(ljetna je, ali nema veze, pretvarat ću se da se zima prerušila u ljeto) ...