SRPANJSKO VEČE

Ona me miluje, milujem li njene kretnje,
malo se polaganije svlači.

Ona me zove, zovem li je
u travnat krevet usred vrta,
gdje nijemo gleda nas lipa
i mlakim hladom prosipa
srpanjsko veče.

Željko Knežević

Solin

KAVANA

Otvaraš vrata kavane,
ulaziš,
već je pola osam
imaš kosu, haljinu i vlažne oči,
na zidovima plakati,
nož i zrcalo,
ne vidiš me,
stojim umoran
između jučer i sutra,
kraj stola ponovo raste bor.
Da ima lišće
više ga ne bi imao.
Djevojka za šankom
izlazi iz mora
i šeta između stolova,
ljeto je napolju
i pada snijeg,
ne vidiš me
iako ti domahujem
ljubeći te,
slika u zrcalu
okreće mi leđa.
Prepoznaj me,
moram ti reći
da sam usamljen
i da ću sjesti na klupu
koja me poznaje,
naslonjen ramenom
na ono rame koje si imala
jedne večeri uz vatru
na Otoku.
Okrenula si se
i više si napolju
nego unutra,
uzalud vjerujem da sam ovdje,
djevojka za šankom
promtra me i ne govori ništa,
već je pola osam,
naručio sam tvoje srce,
ali ga ne donosi.
Sutra ću ponovo doći
u isto vrijeme.

Zvonimir Golob

Makarska

PISMO

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što je mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakog dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena,
grudi i struk djevojčice koja plače, oblina trbuha
poput hljeba toploga dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Zvonimir Golob

Makarska - Malakološki muzej

JOŠ JEDNA LJUBAVNA PJESMA

Hrabrošću slijepca

svijam ruke u zagrljaju

raju oko grudi tvojih

o prelijepa moja

radosti

snivam

pjev ptica me budi

skršena iz noći

žudnja požuda mojih

i zora me blago umiva

kada ti

kao molitvu vrelu

duboko u dnu sebe

jednostavno šapćem

ljubim te ljubim

do lude do tamne te besvijesti ljubim

ljubim

Drago Ivanišević

Makarska - pogled na Brač - izlazak sunca

LJUBAV NIKADA NE PRESTAJE

Ako ne volite, kako ćete saznati zašto dišete?
Kako ćete saznati zašto vam je darovano živjeti?
Kako ćete saznati zašto su vam darovane oči? Ruke?
Zašto sunce nad vama izlazi?
I zašto noć vašem srcu želi dati počinka?
Ako ne volite, što ćete sa svojim danima? Sa svojim snovima?
Čemu vam krv? Čemu znoj?
Ako ne volite, i smijeh i suze bit će vam suhi. Besplodni.

Od vaših tragova neće nastati putovi.
Ako ne volite, bit ćete nijemi. Gluhi. Beživotni.
Govorit ćete ispraznim riječima.
Slušat ćete ispraznošću u sebi.
I nijedna vas riječ neće moći dotaknuti.
Nijednu riječ nećete moći oživjeti.
Nećete razumjeti govor blizine. Govor dodira.
Nećete ući u svijet vama darovan. Vama povjeren.
Nećete zakoračiti u Zemlju ljubavi.
U Zemlju srodnosti.

Ako ne volite, bit ćete stranci kamo god pođete.
I u svojoj duši bit ćete stranci.
I sve divote nadomak vama i u vama ostat će vam zastrte.
Jer samo je ljubavlju moguće razumjeti svijet. Život.
Bog nam, svakim titrajem našeg bića, govori.
Da biste me razumjeli, morate voljeti.
Da biste ikoga razumjeli, morate voljeti.
Bez ljubavi nije moguće nikoga susresti.
Bez ljubavi nije moguće ništa što ispunjava, raskriljuje dušu.

Vjerujte:
I vječnost je prekratka da biste propustili ijedan trenutak ljubavi.
Premda, i jedan trenutak ljubavi opravdava svu vječnost.
Premda, svaki trenutak ljubavi, ljubavi kojom ljubite, ljubavi koju
prigrlite, ljubavi kojoj dopuštate živjeti, zagrljaj je vječnosti.
Stoga zemlju svakoga trenutka natopite ljubavlju.
Pustinju svakog trenutka ljubavlju preobrazite u plodnu zemlju.

Sve svoje vrijeme posvetite ljubavlju.
Jer dani će uminuti. Ali ljubav nikada neće prestati disati.

Stjepan Lice
 

Makarska

IKAROV ODGOVOR

G l a s  n e m o ć i:
- Nikada Ga nećeš dostići, ludove!
Zalud vežeš krila s tvojijem Dedalom
Kao stoti luđak, hiteć k Idealom!
Ostavi to glupo Sunce i te snove!

Vidiš zvijezde i planete: Mirno plove,
Jednako daleko plavetnijem valom...
A ti si mi sličan baš anđelu palom,
Ne slušajuć mudar savjet, kad te zove!

I k a r:
- O dosadni glase! Pomisli li ikad
Na prostora mjere, vremena eone?
I da u bezmjerju ne postoji n i k a d?

Tijelo, zemna koro! Što ću s tvojim prahom?
Hajd da hvatam zvijezde, dok sve ljepše zvone!
Ne mognem li rukom, dostić ću ih dahom!

Ljubo Wiesner
 

Makarska
 

DJEDOVI

Četiri brata su živjela na pregršti spržena grahorca.
Imali su kolibu četiri metra dugu i dva metra široku.
Zvijezde su im kroz rupe padale na crne komoštre
i zveckale po lonce glinenu.
Stara im je mater po selu uroke dizala
i komad stvrdnuta kruha kući donosila.
Skupa su Sueski kanal kopali
da kraći bude put između svjetova.
Onda su se razdijelili.
Lako su se, kažu, razdijelili
jer svaki je svoje ruke sobom ponio.
Jedan od njih moj djed je bio.
Nikad ga nisam vidio.
Još je sačuvana jedna slika:
Bradom na prsima, sijed, stoji pored prozora.
Blage mu oči došljake gledaju...

Jure Franičević Pločar

Rogoznica

ŠTO ĆU JA I MOJA GITARA

Tu sam što sam. Ima dragu. Najdražu od sviju žena.
Sunce grla njena grli me i obasjava.
I gitaru jednu imam, straru kao more.
Ako umre draga, što ću ja i moja gitara,
stara kao more?

Bit ću mornar. Straćara mi uz rub groblja
gdje prolaze lađe. Ne dolazi k meni draga.
Samo mrtvi. Koji galeb. I oblaci.
Ako umre draga, što ću ja i moja gitara,
stara kao more?

Pjevam sam, a čuje li me moja draga
ili spava osvojena mjesečinom i zvijezdama
kao žalo njena smijeha, kao biser njena sna?
Ako umre draga, što ću ja i moja gitara,
stara kao more?

Jure Kaštelan

Šibenik

MJESEČAR

Bog noći
mjesec
sađe s neba
i dokoraca lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me

On mami mene u noć

Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se

Koračam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
- Mene drže meke ruke mjeseca -

O tako lak sam... nezemaljski... lebdim
i mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

Antun Branko Šimić 

Solin

USPAVANKA

Malo kamena i puno snova,

Bez kruha možda, bez ljubavi

nikada

Naslijedio sam crnu plovidbu

nebesa

Sablju gusara, hajdučiju i šiju

Koju zasjeda ne savija

Ove noge zelenim sagom sna

Ove ruke nevične za tjelesna

milovanja

Piratski greben iz zvjezdana dna

Pozna prkosna zapljuskivanja

Zaplovi među ribe, među koralje

Perajo mojih tmina

Neka nas struje i zvučne strelice

nose

U svjetlosne zdence dubina

Neka poplave vode iz svih izvora

Iz svih vrutaka i vrela

Neka provale neka šiknu i neka

prskaju

Jednakosti plavetnila

Zipko ovih njihanja

Pod vodom i nad razinom isti je

zakon jačega

Isto talasanje kolijevke i snivanja

Koliko sunaca i sva su unutarnja

I svako sunce sliku srca ima

U mrtvom moru sve je mrtvo

I sve je prozirna tišina

A san je sidro koje veže

Uz zemlju kamena i miris

ružmarina.

 Jure Kaštelan

Stobreč

DOHVATI MI TATA MJESEC

Dohvati mi, tata, Mjesec
Da kraj mene malo sja!
Dohvati mi, tata, Mjesec
Da ga rukom taknem ja.

Mjesec mora gore sjati
Ne smije se on skidati.
On mora kod zvijezda biti
Put zvijezdama svijetliti

Da zvjezdice kući znaju
Kad se nebom naigraju.
I na zemlju mora sjati

Da zec vidi večerati
Da jež vidi putovati
Da miš vidi trčkarati
Da bi ptice mogle spati

I da tebi, moje dijete,
Mjesec lagan san isplete
Od srebrnih niti
Pa da snivaš i ti.

Grigor Vitez

Mjesec iznad Mosora

KONOBA

U polumraku tamnih vjekova
ustrajno okrenuta svojoj noći
bila si posljednji križ umornih kostiju
duboki uzdah gluha kamena.
Bila si šutnja zaobručena u mrkim bačvama
slap svjetlosti u zjenicama mladih vina.
Okađena pupovima maslina, gorkom suhoćom lovora
bila si mukla kletva
tajna i početak snova
suho nebo i utroba svih nesreća.
Nosimo te preko gatova i željezničkih stanica
tamnu u nama kao zabrinitu mater.
I tko može u sumornom čelu čovjeka
otkriti konobu djetinjstva?

Jure Franičević Pločar

Split Konoba Tinel

MORE TARMA ŠKOJE

More nasrće na škoje
i grize ih i muči
a škoji mučidu more.
Na zadnju će more istarmat škoje
a škoje more
i ostat će samo
svitlost
inkantana
sama
i slana...

Jure Franičević - Pločar

Vodice

NEPREKIDNO SE NEŠTO ZBIVA

Neprekidno se nešto zbiva
protječu vode
i otječu dani
nove su pjesme u modi
i novi hitovi
također i odjeća
a uvijek ista je koža
i isto sunce sja
i ruže još uvijek cvatu
i tako trajemo
i tako se kunemo
i tako pjevamo
a mode se stalno mijenjaju
od rublja do oružja
i nitko pouzdano ne zna
da li će producenti
lansirati modu
da se sa tijela
skida i kožu
i da li će utroba
ostati gdje se nalazi
ili će zahtijevati
da vani izlazi
Neprekidno se nešto zbiva
i tu je uvijek neki novi hit
i modni krik
i krik....

Jure Franičević Pločar

Split

AKO SAM VAL

Ako sam val u ovom moru

Što se nikad ne umara

Zar sam živio zaludu

Kada i oblak oluju stvara?

Delija nisam, stid me, samac

I sjeta moje korake prati

Sve imaš zemljo i vrtove i

gradove,

A ovu nježnost ko će ti

još dati?

Jure Kaštelan 

Podstrana

KAD SE ŠKOJ ODRONI

Kad se škoj od kraja odroni
bila je sve samo vrila pina
i bila jarina
na nebesima i na dnima
Bi je jedan hip kad se sve zatreslo
kad je sve išlo uopere i remurće
ma to je bilo pri bilo kojega boga
i imena i simena
Kad se škoj moj odroni od kraja
još ni bilo ni pakla ni raja
ni zmajih ni verug ni tamnic
ni maslin ni grebih
bili su samo bili vitri bila pina
i bila jarina...

Jure Franičević Pločar

Šibenik - Tvrđava Sv Nikole

ŽEDNA SIDRA

Dišeš li još
more
more moreno
more ranjeno
od dna do grive sna
od grebenja
do sjemenja
moreno more
moreno
Plovimo
za tvojim modrim cvrkutom
tražimo
tvoje svijetle zjenice
One su negdje iza rtova
one su negdje iza vjetrova
Plovimo s vječno žednim
suhim sidrima
s golim vjetrom u prsa
plovimo
plovimo
O more
more
moreno
O more more
voljeno...

Jure Franičević Pločar

Kaštel Novi

NEZNANKA SA SJEVERA

Ti si bez mirisa, boje i bez sjene;
za tobom plove plavi ledenjaci,
i sive obale, hladne, izgubljene,
i šume, gdje sunce rijetko zrake baci.

Tvoje oči gledaju ravno i bez kreta,
tajanstvenom modrinom leptirova.
Ko preživjelo biće nekog davnog svijeta
umornim hodom širi beskraj snova.

Gledam te divnu i hladnu i bez boje.
Tvoj pogled je dalek kao pogled galebova;
u očima ti osjećam tihe, tamne hvoje
duboko skritih jela i borova.

Ja vječno lutam za tobom kao jelen,
i često sam bio na tvojim izvorima,
udisah ti tišinu, u polumrak zelen,
čeznući za tobom u neutješnim snima.

Zbog tebe trpim, ali se ne ćeš javit,
i ako često šapćeš mi pred drvenim ognjištima.
Ko mjesečina posljednja jednom ćeš zaplavit
i rukom prozirnom odvest me oblacima.

Frano Alfirević

Split

PROZOR

Ja sam prozor uredan i bio,
izgled kuće na ljepotu dna.
ja sam vidik svijetao i mio
na vrt, put i zelen polet grana.

Ja sam plavo zeleno oko,
crven pogled u zemaljsku tečnost.
ja sam metar za nebo visoko,
sitan aršin za golemu vječnost.

Ja sam vrata što raduju djecu.
ja sam ljubav leptira i ptica.
pčele zujeć o me glavu tresu.
ja sam čitak, vedar susjed žica.

Toplomjer sam za ugodno vrijeme
i za sunce koje obzor širi.
s mene kuća čita retke nijeme,
žuta kukma s mene u svijet viri.

Ja sam prozor koji svjetlost gleda,
ja sam vidik koji boju traži-
putovanje starice i čeda,
vaš pomoćnik što zdravlje važi.

Uzdah sreće, ja sam osmijeh kuće.
ja upravljam riječima i duhom.
na me zadnjeg osvrće se vruće
mladić kada otiđe za kruhom.


Tin Ujević

Split - Poljana Tina Ujevića

 

EKSPRES PREPORUČENO

Preporučujem mladim i vitkim djevojkama
da uvijek ovako stoje, kao da nekog čekaju,
u sumračnom voćnjaku, između bezimenih postaja,
s rukom o boku, zamišljeno grickajući travku,
uokvirene blijedim prozorima jurećeg ekspresa
ko nepomičnim sličicama filma.

Preporučujem im da stanu na proplanak uz prugu,
ili kraj osamljenog zdenca, dok se vjedra pune,
ili uz brklju, s košarom, pa putu kući,
da stoje uz cijelu mrežu željezničkih pruga,
rasute pejzažem ko da su spomenici
neke egzotične, zaboravljene uljudbe
koju obrasta gusta mahovina sumraka.

Preporučujem im da obrube pruge,
ko što bih prozračnom akvarelu breza
preporučio obale vijugavih rijeka,
ko što bih vodopadima da se naglo otkriju
i smjesta zarone čedno u vela vlastite pjene,
ko što bih dupinima, kad bih bio mornar,
da skaču u buketima, ko da izbacuje more
skamenjene kreste valova pred pramac tvog broda.

Preporučujem isto tako osamljenim mladićima
brončanog mišićja u napetim majicama
da u ljetni sumrak zastanu u vinogradu,
oslonivši se na držak motike,
dok kraj njih tutnji zelena neman ekspresa
ko zasun što će zakračunat noć.

Preporučujem im da dignu na čas pogled,
zatečen možda, ali ravnodušan,
zaokupljen magnetom neokopanih lijeha ;
da ne pročitam u njihovim očima zavist
na putnike, ni čežnju za njihovim mjestom,
ni plamen pustolovine, nego da žive
u istom redu sa svojim čokotima,
mojim prolaskom zatečeni u sreći.

Preporučujem dakle onima koji ne putuju
nego imaju mjesto, neka ga ispunjuju
ko što jabuka, zrijuć, ispunja svoj oblik
i svoj tajanstveni zadatak. Oni postoje
da bi mjesta bila kao saće, gdje se sreća skuplja,
ko gusti med, da bude svima vidljiva.
Da mi ne prolazimo samo starim grobljima,
bojištima bivšim, prolaznim zbjegovima,
da tek ne putujemo u traženju života,
nego da vidimo da se svuda živi
još uvijek, i da se živi lijepo.

Dok jurim u noćnom ekspresu, više ne znam kamo,
preporuke nosim ko kakav zalutali poštar
i sijem ih iz vlaka po poljima ko sjeme :
najtoplije, kažem, preporučujem svima njima
neka se ne kriju, nek nam se pokazuju,
neka okite sve pruge ko prometni znaci,
neka se ne stide svoje jednostavne sreće,
ili neka svećenički čuvaju njen privid :
da imamo još kome zavidjeti,
da imamo još čime hranit ovu
neutaživu žeđ, što se napaja daljinom.

Najtoplije preporučujem da nam se jasno pokaže
da su djevojke i mladići svuda lijepi i zdravi,
da su mladići prema djevojkama nježni,
da su ljudi dobre volje i da ih nije strah,
da žene nisu umorne i vjeruju u besmrtnost,
da su djeca dobra za životinjama,
da su vode čiste i pune mrijesta,
da krzna životinja raznose ljepljive sjemenke,
da masline rode, da grožde bubri
da i ishlapjleli starci nose nabrekle trbuhe
ko kakve prerano trudne pjegave djevojčice,
i da su meteorološke prognoze suglasne
da će vrijeme jednom biti trajno lijepo.

Najtoplije preporučujem vama koji živite
pokažite nama što samo prolazimo
u ovom falusu ekspresa što se zariva
u jalovu i sve crnju noć
dok nam život curi između prstiju
ko što slike pejzaža promiču kroz svjetlo
vagonskog prozora, iskrivljeno nasipom
pokažite nam spremno, raskošno, nesebično,
da života ima, da ga se može živjeti.

Inače, sve će nam odnijeti tutanj vlakova
u beskrajne daljine, do kojih se ne može doći. 


Antun Šoljan

Solin