DJETINJSTVO MOJE

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Kamen i more, galebova krik, 
Osmijeh na licu
Najljepši od svih.

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
U nama dugo ostavlja svoj trag,
Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Prošlo je davno, pust je kućni prag.

Isto je more, iste su škure,
Al' sad su druga djeca ispod balature.
Kamo to plove lađe, mornari,
I ja ću poći kad zgasne se trag.

Sve to još nosim u srcu svom
Otac i mater napustili su dom,
Stojim sam na goloj stijeni,
More se pjeni, more se pjeni.

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Često se vrati kad je Mjesec pun,
Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Slušam u tami kao mora šum

Željko Sabol

Trogir

VOLIM TE BUDALO MALA

Ljutiš se bez veze
brinu te sitnice
tako često imaš
zamišljeno lice
 
Ljutiš se bez veze
i iz čista mira,
kriv ti je telefon,
radio što svira.
 
Ljutiš se bez veze
pravi razlog nemaš
kad bi ja u društvo
ti se kući spremaš
 
Ali ja ću opet
preko svega prijeći
sto puta me pitaš
sto puta ću reći

Volim te budalo mala
kad bi samo, samo znala
nije ovo igra, šala
volim te, budalo mala
 
Ljutiš se bez veze
okrećeš mi leđa
ponekad pred svima
moj te pogled vrijeđa
 
Ali ja ću opet
preko svega prijeći
sto puta me pitaš
sto puta ću reći

Željko Sabol

Split

ČUJEMO SE, VIDIMO SE

Koliko već dana
sjedim pokraj knjige
uvijek iste strepnje
uvijek iste brige

Ti me zoveš
pitaš što se sa mnom zbiva
budi malo strpljiv
ništa nisam kriva

 Sve će opet biti
dobro i u redu
ne mogu u utorak
ali mogla bi u srijedu

Oko mene skripta
formule, papiri
gdje je sada tvoj pogled
da me malo smiri

Čujemo se, vidimo se
kad vremena bude
izaći bih i ja htjela
u grad među ljude

Čujemo se vidimo se
još će biti dana
kad se svega toga riješim
javit ću se sama

Željko Sabol

Split

TO JE ZEMLJA GDJE SMO RASLI

Ovaj kamen, ovo more

što se ljube, što se bore
što se trude da se spoje
to je moje, to je tvoje

Bor tu raste, mirta cvijeta
bijelo janje travom šeta
palme njišu svoje grane
mir se širi na sve strane

To je zemlja gdje smo cvali
gdje smo rasli kao cvijeće
tu su zemlju nama krali
otimali veli, mali

Ali, mi je nismo dali
ali, mi je nismo dali
nitko nam je uzet'
neće, neće, neće
ne damo je mi

Ovo more, ovaj kamen
ovo sunce, ovaj plamen
sve to kao ljubav plamti
sve je ovo tvoje, pamti

Ne damo je mi

Željko Sabol

Baška Voda

ŠUME SNIVAJU

Izlazim u noć. Žaloban. I lutam.
Cesta mi pruža dlanove mrke: gazi!

Oblačje prekri plavetnilo neba,
Dok vjetar, skitalac star, za rubom šume drijemaše:
U ruci mu svinut štap.
Za pojasom zataknute svirale.

Mrak, pretežak mrak
Liježe na lubanju moju
I razgovara sa mnom kao brat.

Iznemogao, pružim se po travi
Te nasloniv uho čujem srce zemlje:
Udara, udara, udara.

Šume oko mene, u povorkama, snivaju.

Dragutin Tadijanović

Plitvice

ŠETNJA

Hodamo nas dva po travi, 
Mokroj, visokoj;
Šumi od naših koraka trava 
U noćni pokoj.

Prijatelju, sklopio sam oči,
I mislim da mjesto tebe sa mnom 

Jedna vitka ljepotica kroči.

To ne šumi trava,
Nego ona — hodeći —
Šušti svojim tijelom u posve tankoj odjeći.

Dobriša Cesarić

Solin

ŽELJE

Sve se želje naglo u dušu povuku
Kada vide hladnu, neùmitnu zbilju;
Povrate se natrag, ne stigavši cilju,
I žive u muku.

Samo kadšto koja u oku se javi,
Kao lijepa žena, što na tiho okno
Jedne tamne noći u noć pògleda.

Dobriša Cesarić

Makarska

MOJ PRIJATELJ PRIČA

Probdismo noć. U svitaj zore
Sa brodom ponese je more.

A kad u dalji nesta broda,
Ostadoh samo ja, i voda.

Nad vodom trak se dima vio.
Zašto sam stajo? Što sam htio?

Dobriša Cesarić

Makarska

SJENE

Sav je obzor zarudio.
Dunuo je dah s poljanâ...
I lete u nebo oblaci:
Purpurni sanci dana...

S grmlja na žutu obalu
Živo prhaju ptice,
I ribar u čamcu nemirnom
K nebu obraća lice.

Obraća lice i sluša
Ariju sa nebesa —
A mrežom se ljulja i saginje,
Sijedu kosu stresa.

I kako se ljulja, biba se
I čamac i on i sjena —
Ljulja se, pljuska, razilazi

Na zlaćanih valih pjena...

Vladimir Vidrić

Makarska

PERUN

Na travnom brijegu, nad sedam vodâ

Gromovnik Perun vlada,

Lagano drijema i žezlo spušta

I sijeda mu glava pada.

Naoko njega vjetrovi lijeću,

Nestašna djeca neba,

Radnici božji što zemlju kite

I zemljici donose hljeba.

S njima on starac vodi zbore,

I pita što nose s vodâ,

Što nose s lugova, što nose s dola,

Od milog mu slavskog roda.

A oni lete i biju krili

Naoko starca Peruna,

I bacaju voće i zlatno klasje

Na podnožje njegova truna.

I leteć viču: Pomiluj, bože!

Kamene čaše kruže!

Odjekuju polja! Tvoj narod se gosti —

A goste djevojke služe.

Vladimir Vidrić

Perunika

ADIEU

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula,
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla,
Što mi sa zjenâ pada.
— Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.

Vladimir Vidrić

Dubrovnik

PEJZAŽ

U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visoko
Kud nečujno laste plove; –
Pod bregom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito mirno spokojno –
I s huma s k humu vere ...

Vladimir Vidrić

Solin

JUR NI JEDNA NA SVIT VILA

Jur nijedna na svit vila
Lipotom se već ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila ka mi srce travi.
Ni će biti, ni je bila,
Njoj takmena ka se pravi.
Lipotom se već ne slavi
Jur nijedna na svit vila.

Vrhu njeje vedra čela Vridna ti se kruna vidi Od kosice ku je splela Kojom zlatu ne zavidi, Svakomu je radost vela Kad ju dobro razuvidi. Vridna ti se kruna vidi Vrhu njeje vedra čela. Obrve su tanke i črne Nad črnima nad očima, Črne oči kada svrne, Človik tugu prem da ima, Tuga mu se sva odvrne Za veselje koje prima. Nad črnima nad očima Obrve su tanke i črne. Kako polje premaliti Lišca joj se ružom diče, Ruža nigdar pri na sviti Toli lipa ne izniče. Mladost će se pomamiti Kojano se za njom stiče. Lišca joj se ružom diče Kako polje premaliti. Pri rumenih njeje usti' Ostao bi kuralj zada, Zubići su drobni, gusti Kako biser ki se sklada, Slatku ričcu kad izusti, Bi reć' mana s neba pada. Ostao bi kuralj zada Pri rumenih njeje usti'. Blažen tko joj bude grlit Grlo i vrat bil i gladak, Srića ga će prem zagrlit', Živiti će život sladak, Žarko sunce neće hrlit' Da mu pojde na zapadak. Grlo i vrat bil i gladak Blažen tko joj bude garlit. Lipo ti joj ustrepeću Prsi bilji sniga i mlika Tere oči na nje meću Ki žalosti išću lika, Jer ne mogu slatkost veću Umisliti dovik vika. Prsi bilji sniga i mlika Lipo ti joj ustrepeću. Prsti joj su tanci, bili, Obli, duzi, pravni, prosti, Gdi bi zelen venčac vili Ali krunu od vridnosti, Koga ne bi prihinili Od lefanće da su kosti? Prsti joj su pravni, prosti, Obli, duzi, tanci, bili. Od svih gospoj ke su godi Gospodšćina njoj se prosi, Meju njimi jer kad hodi Toli lipo kip uznosi Bi reć' tančac da izvodi, Tim se ona ne ponosi. Gospodšćina njoj se prosi Od svih gospoj ke su godi. Grihota bi da se stara Ova lipost uzorita, Bože, ki si svim odzgara, Čin' da bude stanovita, Ne daj vrime da ju shara Do skončanja sega svita. Ova lipost uzorita Grihota bi da se stara.

Hanibal Lucić

Dubrovnik

NENADANA SVJETLOST

U svibnju za sunca jutarnjeg
nekoga ili nešto si čekao,
zagubljen kao što se to događa stvarima,
i učinilo ti se da svjetlost,
ta blaga poravnateljica pojedinosti,
gleda s neba, sa čitavog neba,
sve što možeš i ne možeš vidjeti.
Daleki i bez imena idu oblaci,
otkrivaš putove u dimovima, vidiš
kako se daljina (nebo možda) razlaže
u ovo ili ono: u šumu, sjenu, misao,
zaustavljeni glas ili nešto manje
i nevidljivo - i ti s naporom praviš
prvi korak, da poljuljaš taj izuzetan čas
u kojem čistoća treba da pređe u glad,
optika u besmislene mrvice nervoze.
Moraš k tome. I praviš drugi korak,
korak neprijateljstva kome odgovara
hladnoća, prašina i "još". To je buka
sna. I praviš treći, miješa se sjaj
i ništa u oblačnom duhu onoga oko nas -
svakodnevnom. Ti dodiruješ i ne. Ti
vidiš i ne. Ti si sretan. Ti si nesretan
čovjek. Dok hodaš znaš da je lijepo
što imaš torbu, u njoj neku ideju
koja može boraviti u tijelu (kruh:
u njemu se rascvjetava zemlja).
treba ispraviti nepravdu kojom smo
nijemim životinjama prepustili osjećanje tla,
treba vratiti astrologiju u razgovor.
Sadržaj i zaplet je to kada govoriš,
govor vraća mrtvi sjaj zvijezda u
sudbinu starice. Kaži lokomotiva,
zafućkaj i idi. Vrati se, tako se slabe
granice, reče putnik, šuma ulazi u hod,
hod u tamu, tama u ime, ime smiruje.
Iz daljine dopire zvono. Iz kojeg
to doba? Iz daljine dopire spokoj.
Iz koje to budućnosti? Kako su se to
pred tobom zavrtložila vremena:
raste biće drveta, drvo siromaha,
mirno gudalo vuče po jednoj žici
svemira i tu u tom zaseoku vrhunac je
svijeta. Ugasila se uspomena na strast
ali nije nestala, nije zaborav nego
tišina nad sutonom, nije plivač, to
klizi sama voda. Ptice nekog drugog lijeta.
A onda gradovi koje oblikuju dlanovi
s kojih je spala prošlost, ukus nevolje.
Bože, tako sam ti se molio za jedan otok,
a evo sada su tu svi otoci ispred tebe
u svjetlosti koja uništava dan.
Na koncu Korčula u oktobru postaje beskrajna.
Čedna stoji prozračna i bestjelesna.

Danijel Dragojević

Solin

IZLAZI SUNCE

Gle, izlazi sunce i budi se grad
U očima jutro svoj ostavlja trag
Gle, izlazi sunce, čuj valove te
Još jednom bih htjela da zagrlim sve
Kraj mora smo sami ti i ja
Hladno nam nije
Al' ipak kad vidim cvijeta dva
Ja zadrhtim sva
Kraj mora smo sami ja i ti
Sunce nas grije
Pred nama su sretni sati svi
K'o djeca smo mi
Gle, izlazi sunce k'o utjeha, spas
Mi bit ćemo jedno kad obasja nas
Kraj mora smo sami ti i ja
Hladno nam nije
Gle, kako su lijepa cvijeta dva
K'o slike iz sna
Kraj mora smo sami ja i ti
Sunce nas grije
Pred nama su sretni sati svi
K'o djeca smo mi
Gle, izlazi sunce i počinje dan
Još uvijek me voliš, po svemu to znam
Gle, izlazi sunce i prolazi brod
Daljine ga zovu i beskrajni svod
Kraj mora smo sami ti i ja
Hladno nam nije
Gle, kako su lijepa cvijeta dva
K'o slika iz sna
Kraj mora smo sami ja i ti
Sunce nas grije
Pred nama su sretni sati svi
K'o djeca smo mi
Gle, izlazi sunce, k'o utjeha, spas
Mi bit ćemo jedno, kad obasja nas

Željko Sabol

Makarska

VOLIO BIH DA TE NISAM SREO

Volio bih da te nisam sreo

Da te nisam ljubio u noći

Da ti nisam upamtio oči

I na dugu vjernost ti se kleo.

Sve bi ljepše bilo tad

Ja sam drugi čovjek sad

Ne vraćaj se, reći sam ti htio

Volio bih da te nisam sreo.

Volio bih da te nisam sreo

Da mi nisi pričala o sebi

Nikad ne bih maštao o tebi

Nikad ne bi cvijet u polju sveo.

Sve bi ljepše bilo tad

Ja sam drugi čovjek sad

Ne vraćaj se, zbog tebe sam bdjeo

Volio bih da te nisam sreo.

Volio bih da te nisam sreo

Kad smo dugo šutjeli u tami

Za sve ovo mi smo krivi sami

Kao putnik na tvoj prag bi sjeo.

Sve bi ljepše bilo tad

Ja sam drugi čovjek sad

Ne vraćaj se, reći sam ti htio

Volio bih da te nisam sreo.

Željko Sabol

Makarska

NAJBOLJE JE BITI STABLO UZ RIJEKU

Takve ja ljude volim
koji svakodnevno gube svoje brodovlje
i svoj posao
te izmoždene svećenike rada
na koje se spustila mrkla noć
i koji se okreću na kraju ulice
s opšivenim obodom tuge
Nagluhi je njihov Bog
ispustio držak suncobrana
iznad njihove glave
te ih vuče na put
duboke zamišljenosti
Tako je zla kob htjela
smaknuti s glave
dječje lice mjeseca
a puzavi život
tu je, namiguje, iako je već otišao
zaklonjen sumornom tišinom
napipava put do tvoga pogleda
punog jada
Da, mnogi životi iskaču iz tijela
kao sićušne nemani
i prije nego što svaki od njih
zaboravi svoju nazočnost
došulja se starost kojoj je
najbolje biti stablo uz rijeku

Sead Begović

Solin

VOLIM KRAJEVE GDJE IMA MNOGO VLAGE

Volim krajeve gdje ima mnogo vlage
gdje rastu travnjaci, lukovice i gomolji
I sve kiselkasto vonja po stajskom gnoju

ali podivljam u kraju gdje se
slana voda i stijenje biju jedno o drugo
(zalijevaj cvijeće morem a posadi ga u kamen)

Tu žive oni koji umiju
ne umrijeti, već se pretvoriti u živu mumiju.

Ivan Slamnig

Makarska

MRAK

U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog

i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak

odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama

čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega

nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a na drugim

mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u

krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače,

kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.

Danijel Dragojević

Zagreb

TAPISERIJA

Stojim usred riječi kao da je to negdje

i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome

neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo

neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za

nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,

svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom

koju je stvorio, slijedim li put njegovog

kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.

Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!

A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički

vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,

duga rečenica za one koji umiru.

Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,

veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,

zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.

Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.

Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?

Nestalo je mjesto. Izgorilo.

Danijel Dragojević

Dubrovnik

TAMA

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu

pitala me Melita Roko jeste li primijetili

kako neki za vrijeme predstave ne gledaju

drugo nego mrak oko sebe.

Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća

što je sjedila daleko od mene,

inače bi doznala da sam jedan od tih.

Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,

kada se svjetla ugase i tišina pokaže

dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,

kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?

Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,

dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,

jezik prije govora, kao dječji strah

dolazi, moglo bi se reći plavi,

i mi ne znamo što hoće,

stajati na ramenu, ustima, razumu,

biti donji i gornji glas, slika,

priča prije i nakon priče,

ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,

svekoliki profil slijepog oka,

tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.

O, tama, tama. Približio bih je

da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,

udaljio bih je da me ne zaguši,

udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?

Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.

Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao

svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,

to nesretno mjesto gdje se bez

prestanka obnavljaju porazi.

Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,

tu časak budi svjetlo,

reci ja sam svjetlo.

Danijel Dragojević

Dubrovnik

BILO JE LAKŠE VOLJETI TE IZ DALJINE

                                                Pour Bernadette

Bilo je lakše voljeti te iz daljine,

Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava

Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao

Ona pamćenja što se nisu uklapala

U rečenične nizove čežnje:

Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.

Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub

Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla

Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja

Kao pred kakvim istinskim proglasom

Propasti.

A nekad je ljubav bila čist i doslovan

Doživljaj samoće.

Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje

Kao morska trava pokretana valovima.

Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći

Svijet bez zbilje ali svoj i konačan

Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana

I ja u dimu lule za šankom dalekih mora

Što nas dijele u svakom času admiral

Svojih priviđenja.

Boris Maruna

Dubrovnik

RUĐER BOŠKOVIĆ STUDIRA PLIMU I OSEKU

Mrzovoljan i frustriran isusovac muževne dobi

(A što vi očekujete od njega?)

Gleda u prvi sumrak sa svog prozora

Ne bez svake metode

Neku ženu tridesetih godina

Već pomalo ukvasanu i obrađenu po rubovima

– Nešto kao Euklidova geometrija –

Očito majku dvoje ili troje djece

Najvjerojatnije srednji stalež

S laganim izazovnim njihanjem u bokovima

Iz čega naš Ruđer pravilno zaključuje da je gospodin suprug

Već stekao određena radne navike i društvenu potrebu

Da uz briškulu i trešetu petkom i subotom

Popije čašu više –

Kako izlazi iz supermarketa

S dvije plastične vrećice živežnih namirnica

I jednom vrećicom u kojoj se, sudeći po obliku

Nalazi velika kutija tampaxa

Super

I naš Ruđer mijenja temu i razmišlja o tome

Je li mjesečno čišćenje kod žena prirodno

Ili dolazi izravno iz spisa sv. Pavla kao potreba

Da žensko prekrije glavu, nosi pantyhose

I stanoviti make-up

I onda se zbog nekog tajanstvenog razloga

Ili pod utjecajem asocijativnih procesa iz svog djetinjstva

Sjeti mora pred Dubrovnikom i brodova što dovoze led i pamuk

S uzdahom pogleda na pun mjesec što se dizao nad krovovima

I u trenutku nadahnuća spozna da postoji stroga

Međusobna ovisnost između tijela na nebu i zemlje

Te da su plima i oseka vječne pojave kako u mora tako i u žene

I bje mu znatno lakše što nikad

Neće vidjeti Kaliforniju.

Boris Maruna

Dubrovnik

HRVATI

 u parizu ima šest hrvata

sve ih znam

i neobično sam radostan zbog toga

svakog dana poslije pet

tri hrvata šetaju lijevom stranom seine

i žučno raspravljaju o situaciji u domovini

prvi je diplomat drugi soboslikar treći portir

svakog dana poslije pet

tri hrvatice šetaju desnom stranom seine

razmjenjuju ženske časopise recepte

i kude francusko brašno za kolače

prva je kućepaziteljica druga domaćica treća tajnica

hrvati i hrvatice se susretnu oko šest

na mostu ruskog cara aleksandra trećeg gdje

– nakon što se pošteno izljube –

odmah počnu pričati viceve o srbima

i ogovarati francuze

u parizu ima šest hrvata

sve ih znam

i neobično sam radostan zbog toga

Krešimir Bagić

Pariz

PJESMA O BISERU

 Čovječe, što nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima sva blaga svoje duše.

Sjeti se da na dnu dubokih okeana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne viđa, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.

Neće ono blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali mi slutimo da postoji.

I radujemo mu se više što ga naslućujemo nego što bismo uživali kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe, koji nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše.

Tin Ujević

Makarska

SAT KASNIH SPOZNAJA

Tko ima hrabrosti još danas da kaže: morat ćete se kajati kada doznate, da ste se varali i druge

varali, jer ste bili prevareni i radili krivo; morat ćete žaliti svoje riječi i djela kao zazor i sramotu?

Danas više nema Savonarole ni Jana Husa. Propao je ugled propovjedničke nauke i isposničkoga

pepela. Svejedno, kajat ćete se i bit će vam žao onda kada doznate i spoznate, dvadeset ili trideset

godina kasnije. Pobjede spoznaje polagane su i kasne; za njih je kratak i čitav ljudski život, a u

njima je grozno što obično ne dolaze na vrijeme.

Jer ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena kada čovjek providi svoju šupljinu i svoje bivše

neznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u

zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka mudrost stići jednoga dana da nas kazni prije same smrti za

čitav jedan život zabluda i propusta.

Ima kasnih spoznaja kada su gole riječi moćne bez nakita, i kada se sni proziru, ili će se prozreti.

Koji poživimo, doći ćemo k njima. One će doći k nama. Ja ih ne pozivam, jer su kasne i zato

žalosne. Ja bih želio ranijih, boljih spoznaja, otkrića o podlozi stvari, dok još sat nije minuo, dok je

na vrijeme. Ja vas opominjem.

Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao

pjesnik koji je upozorio svoju draganu: "Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću..." Ura istine i kazne

će doći. Sve će bito golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Tin Ujević

Solin

NEŠTO I ZA MENE

Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane

za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih

suza ne povjeravam nikomu.

Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je

neću kratiti. Ali na stravičnome putu što vodi u

ponore ja hoću da ostanem sam.

Tin Ujević

Solin

PRODUŽENI SVIJET

 Stvari su oko mene duboko sadržajne.

Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.

Vode šapću u noći neiskazane tajne,

i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.

Oči životinja krijese se s voljom izraza.

Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.

Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza

iz začarana kruga u pravilniku rima?

Java je, jošte jednom, preobražena snima

kao da ide u susret najdubljim jesenima,

ko da će Isukrste da sa raspela snima,

kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.

Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)

i ti su od tihih riječi potajno razdragani,

kao da misle: evo, već se polako dani,

sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu

ali, svejedno: mogli bi biti pijani.

Ko da idu na doček vrlo starom otkriću

da su već bili, da žive u drugome biću,

i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.

Stara se zemlja buni što je ovako mala,

mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.

Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,

i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu

primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta

i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu

kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.

Tin Ujević

Solin

DOGAĐAJI SA MNOM

Ja sam ćudljiv oblak što mijenja nebesa.

Ja sam grana sa kobi da raste,

da se lomi, da vene, da lišće stresa,

da bude nova i da je klice časte.

Ja sam vjetar bez oblika što daje oblik prahu.

Ruka iz koje jato ptica zrnje kupi.

Glagol riječi što steže u dahu.

Trijesak munje što u krošnju lupi.

Ja sam misao mučena u zraku.

Trzaj nogu što se trude svijesti,

Kret nogu što bude misli u koraku;

teglilac sam što nema kud sjesti.

U prostoru ja sam više slika.

Čekrci i lepet rupca o konopcu.

Munjovod sam i zvono sa zvonika,

strasni pelud razasut u škropcu.

Događaji sa mnom traže slične:

dobri hlad po žezi što se krugom širi,

vjetar što se među vrat'ma stvara i piri,

ja sam slika lica iz vode nepomične -

više vrata što se na odmor otvara,

mraz što lice bije iz hladna bunara.

crven šipak što u gnjev zrnja praska.

iz žive šume jedna kućna daska.

Ja sam najzad stvaralačka ruka.

Ruka s milovanjem majke nad kolijevkom

ruka sa dlijetom i ruka nad lijevkom

što sije sjeme, vjetar, munje, prašak muka.

Tin Ujević

Makarska

TI

Da, jer ti si meni kao mirna voda

kao list u zraku što ga lahor dira

ti si kao šuma puna sna i mira

ti si kao lane što nečujno hoda. 

Ti si srebro sanja, zlato zrelog ploda

ti si tajna vjetra što u granju svira

ti si svijetla radost modroga leptira

ti si izvor dana i bujna sloboda. 

Meka si na javi kao morska pjena

mirisna u tijelu poput prvog sijena

raduješ se suncu, sretna si u noći 

Smiješ se vjetru, pjevaš u samoći

i uvijek si ista i sva si od trena

i ludo te volim kad si tako žena.

Radovan Ivšić

Makarska

OH, SIĐI NOĆI

 O siđi slatka, tajanstvena noći.

U tvojoj svetoj, čarobnoj tihoći,

S drhćućim, vlažnim mjesečine trakom,

Što s blijedećim se ginuć grli mrakom,

Tihane vise trepećuć pokriva,

U snivajući dol se s visa sliva!

O dođi, noći, s lahorenjem bajnim,

Što cvijeće šaptom milo ljulja tajnim,

Te grleć grud mu ljubazno šaputa

I mirisne mu rječce stresa iz skuta.

O dođi, noći, s tvoje rose ljeskom,

Što svodu tiho ispada nebeskom,

Te dol i vis biserci sjajni kriju,

Ko anđeoske da se misli siju.

O dođi, noći, s tvog otajstva čarom,

O dođi sjajna s tvojih zvijezda žarom,

Nek štitom božjim dvoma dragih sjaje, 

Nek ljubavne im prve zagrljaje

Zvjezdovnim plaštem čuva i pokriva

I s cjelovima njihovim se sliva!

O dođi tiha, tajna, sveta noći,

O dođi, tad će i on, - i on doći.

Franjo Marković

Dubrovnik

MODRE LJEPOTICE

Sve se bubice
zaljubile u ljubice.

Smutile im glave
ljepotice plave.

A jedan mravac
i leptir plavac
ruže im kupovali
i pisma ljubavna
svaki dan slali.
I zaljubljivo
pri tom uzdisali.

A što su modrooke
na to učinile?
Jesu li i one
zaljubljene bile?

Ne zna se,
ali su i dalje
mirisale i cvale.

Vera Zemunić

OPOMENA

Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

 

Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

 

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!

 

Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

Antun Branko Šimić 

Solin

KAMPANELI

Izmej bárdih ol u válah,
izmej borih po škojima,
vididu se mála mista
s oblačićin lajkêg dima.

Po mistima kampaneli
Povarh kûć su se ustáli
i gledadu po pojima
i po mistu i po váli.

Jedân gleda dól u válu,
Kako ribar kárpi mrìžu,
Ol mornıre dól na brodih,
Ča na jârbol jidra dvižu.

Drugi gleda po dvorima
Málu dicu, ča igráju,
Ol po pojih red težácih,
Ča u foši maškináju...

Pere Ljubić

Poreč

O ČEMU PISATI DANAS

O čemu pisati danas? 
Što slikati u vremenima u kojima nas
svakodnevno salijeće tisuće raznovrsnih slika 
od kojih više gotovo da i ne vidimo stvarnost
ili makar ono što je od te raspukline ostalo? 
Naše su oči umorne, naša su srca tužna,
misli nam se spuštaju niz vrat na pleća,
zato sam toliko volio da mi dodiruješ ramena. 
Koračamo kroz dane bezglavo 
razgrćući strepnje rukama
kao da razmičemo nepregledne
nizove dugih zavjesa. 
Što nam je činiti dok nam se pred očima
urušava sve ono u što smo neupitno vjerovali? 
O čemu pisati danas?
O ljubavi i njezinoj nesmiljenoj snazi?
O ljepotama koje nas proročanski podsjećaju na buduće gubitke?
O Bogu kojem se svakako treba vratiti?
O politici koju bismo željeli voditi?
O ekonomskim rješenjima koja bi svima
omogućila brzo i trajno blagostanje?
O očuvanju prirode koju nezaustavljivo nagrizamo?
O slobodi, bratstvu, jedinstvu, ravnopravnosti i slozi? 
Treba li se svemu rugati i ismijavati 
ovaj suludi svijet do posljednjeg izdaha? 
Treba li ustrajno slikati dražesne prizore smrti? 
Jesmo li već odživjeli svoju propast 
ili postoji paučinasta nit nade 
za koju se držimo nad ponorom mračne neizvjesnosti? 
Treba li uporno inzistirati na terminologiji, 
smišljati nova imena kojima ćemo precizno nazvati 
sve ovo što nam se događa? 
Treba li se povući u sebe ili bježati izvan sebe, 
skloniti se među ljude kako bismo se donekle zaboravili?
Treba li uvijek iznova propitivati granice medija, 
slike, skulpture, romana ili pjesme? 
O čemu pisati danas i kako uopće pisati danas? 
Kako slikati danas?
Dugo, predano, smireno, uzvišeno, točno?
Ili divlje poput rastrojenog žreca?
Biti prorok, liječnik, klaun ili sebični egocentrik
koji ne preže ni od čega
u pohodu na svojih petnaest minuta slave? 
Govoriti ljudima istinu u oči 
ili ih prihvaćati onakve kakvi jesu?
Uostalom, što je to istina?
I tko su to ljudi? 
Možda je tek, uz nepobitnu izvjesnost fizičkog propadanja,
izvjesna još i činjenica 
da ako se osjećaš usamljeno onda kad si sam, 
osjećat ćeš se usamljeno 
i onda kada budeš s nekim.

Hrvoje Marko Peruzović

OPET ĆE PADATI SNIJEG

A što će biti s nama
Kao da smo godinama spavali
Čekamo novi snijeg

Kao da će mi donijeti spasenje

Možda ću se s novim snijegom probuditi

Ima li ljepšeg buđenja

I neka mi tada novi snijeg

Bude početak novog života

Opet će padati snijeg

I svaka će kuća

Imati novi dimnjak

Tišina bit će posvuda

Šume će prekinuti svoje disanje

Ljudi će stajati

Na zemetenim raskršćima

Kao da ne znaju kud bi sa sobom

A snijeg će padati padati

Možda će s novim snijegom

Neko dijete porasti

No nitko to neće primijetiti

A neko će djetešce

Prvi put vidjeti snijeg

I na saonicama

Njime će ga prvi put provozati

Opet će padati snijeg

I san će zapodjeti bitku s javom

Svaki moj korak

Po nedirnutom snijegu

Bit će nov

Tada neću smjeti zateturati

Hoću li znati tada

Koga ću za tebe pitati

Milan Matić

Solin