subota, 17. listopada 2020.

KONOBA

Stara kotlenka visi ispod grede
šešula do nje
i jedna debela komoštra
u kantunu teška meška
jedna žarna i lakovnica
čarna parsura mizarola kamenica
makina od polivanja i graničnik
za vadit karantilić i dvi motike
maškin i kosirača
četare potkove od tovara
ruzinova svića do uja
starinska špiritjera
I to je sve ča je ostalo
Finila fera


Jure Franičević Pločar 
 
Solin
 


nedjelja, 4. listopada 2020.

TIHA JESEN, KRILO JESENICE

Tiha jesen, Krilo Jesenice,
mandrać s nekim davnim trabakulima,
Otac Duje i Marija Pomoćnica.
U moru su svi što ih je more odnijelo.
Kud plovimo, brod nam na valu drže
njihove duše.

Nikica Petrak
 
Krilo Jesenice

 

četvrtak, 17. rujna 2020.

DOŠLO JE, DOŠLO VRIJEME

Možda je došlo vrijeme
kada ljubav treba tajiti.
Treba je sakriti
u podrumu kakve
napuštene kuće.
Izrezati je iz mesa,
odjenuti u bosjačke tralje.
Zatvoriti joj usta,
oči zapečatiti.
Strovaliti u provaliju,
spaliti, i njezin prah
razbacati na sve četiri
strane.

Došlo je, došlo vrijeme
kad je i poezija nepravda.
 
Slavko Mihalić 
 
Kaštel Gomilica
 


četvrtak, 10. rujna 2020.

TVOJ DIO ZRAKA

 

Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo?
U zajedničkom krvotoku isti jauk,
isti stup sramote, isti lanci
na dnu broda koji nekamo plovi.

Najprije povjerenje, pa sumnja,
tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
želja da živiš i želja da umreš,
i zatim sve ostaje kao što je bilo.

Postelja, naga žena, i što poslije?
Prozirno korijenje čije kucanje
govori da si manji, a voda raste
i netko se okrenuo umjesto tebe.

Što će se izmijeniti? Ništa.
Ako vidiš ono što zaista vidiš.
Drugi će htjeti sve što si odbacio,
udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.

 

Zvonimir Golob 

 

Biograd na Moru
 




ponedjeljak, 7. rujna 2020.

SUDBINA

Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrašena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrećem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na žici iznad ponora,
ponosna među obalama ohole rijeke,
ja dozivam noć prisutnih godina,
sav očaj napuštenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.
U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kiše
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se glađu,
ranjavam vid na oštrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.
Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kožu
pretvorila sam se u izgorio pejzaž,
ali ti me prepoznaješ.
Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dlana,
rasprostirala sam vrtove riječi
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svečane,
a kosa još mlada.
Nisam zaboravila korijenje očiju
na obali onog drugog svijeta
što me doziva
mrežom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove našeg tijela,
nisam okusila ruže
na snopovima plemenitih ljeta.
Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije male bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatišje vjetra,
nosila sam tuđe haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
moja su stopala
bila ograda od žice.
Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra
i ja se bez sjećanja
radujem oblini mladog šljunka,
jer tko će od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
što prodiru u pore mog sna?
Tko će kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom divljih stada godina?

Irena Vrkljan 
 
Biograd na Moru
 
 

subota, 5. rujna 2020.

NE MOŽEŠ LI

Ne možeš li biti dno
budi voda
ne možeš li biti čisti duh
budi čisti čovjek
prozri sve
ne prezri ništa
nikoga
smiri se u mraku
prekriži ruke naspram noževa
sjedni i smiješi se
pomogni svjetlucanjima
da dopru do tebe
prodru kroza te
ponašaj se kao more
što uzimlje boju od neba
budi s mirom kao što je ono s mjesecom
bez skrbi za išta prostiri se
budi obalu
ljubi nebosklon
pogledaj zvijezde
bezbroj puta viđene i previđene
a nimalo nepotrošene pogledima
budi s njima
idi za njima
a kada se iz šetnje vraćaš večernje
(ni deset koraka iza zadnje svjetiljke
noć je odvajkada jednaka od Mojsija ista)
kupi kestenja kod kestenjara
s cigančadi i dječurlijom
budi zabavljen životom
kako djeca su
sirotinja
diši šuti
ko da ni o čemu nisi promislio
ni nad čime očajavao

Tonči Petrasov Marović

                                                                            Split

subota, 8. kolovoza 2020.

NEOTKRIVENI MERIDIJAN

Nikako da se odlučim
Zemlja me privlači svojom težom
A mjesec me svojom pijanom
Ponekad mamurnom glavom
Na smrt opija i nudi mi kojekakve
Razloge da budem kao on
A meni se ne da
Jer ja još uvijek čekam da pronađem
U tvome oku onaj neotkriveni meridijan
Za kojim su tragali i živote gubili
Ovakvi sanjari sa licem suncokreta
I sad
Ja znam kako se mora označe i prepolove
Kako se zemlja izmjeri
I kako kiša dođe
Ali kako tebi kroz te lijepe oči
Meridijan prođe i još te pozlati
Sigurno ću otkriti tajnu
Jer tu još moja ljubav mora stati
I zato se ne dam ni zemljinoj teži
Ni ponekad pijanom mjesecu
I baš nešto za njega i ne marim
Jer ipak je ovo vrijeme
Da s tobom malo i starim



Željko Krznarić
 Split- Podstrana

nedjelja, 19. srpnja 2020.

JEKE

Svatko je uvijek samo nalik na svoju ljubav
pa ako ptica voli ljubav joj ima krila
ako se vole djeca ljubav je puna stida
nesretna ljubav nikad ne zna za cjelov ubav
(daleka čežnja zvijezda uvijek je takva bila)
ako se slijepci vole i ljubav nema vida

Kad rastopljeno sunce potpuno cvijeće smami
i svaka grana zjenu presretnu suncu pruža
i kad se ljulja lišće u plesovima sreće
cvijet jedan plane za sve što ostaje u tami
za sve što nije cvalo i nikad cvasti neće
u jednoj ruži gori beznadno mnoštvo ruža

kada nam, ženo, usne u cjelov padnu vreli
tad ljubimo i za nas i ljubimo za one
što s usne nikad nisu ludilo sreće sasli
u nama susreću se svi što se nisu sreli
u visibabi jednoj sve druge nijeme zvone
u jednom maku traju svi davni prošli zgasli

Sve što mi šapćeš, ženo, to nije samo naše
srebrna ptica pjeva za mnoga nijema grla
netko je mnogo prije pio iz iste čaše
mnoge je davne stope posljednja stopa strla
kad zagrle nas tuge, i nepoznate suze
uz ove naše skupa niz lice dugo puze

Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu
i mnogo toga ima još tu neizrečeno
u tebi i u meni u spaljenome ljetu
i čeka nova usta i nova ljeta, ženo
taj oganj nismo samo mi užgali u krvi
pa ipak mimo svega mi zauvijek smo prvi

Luko Paljetak

Split





petak, 3. srpnja 2020.

BEZIMENA PJESMA


Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svijetlo u očima prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali... ovo
ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa, ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...


Željko Krznarić

Split

četvrtak, 2. srpnja 2020.

RANA

Izgovori, reče on,
riječi o kojima šutiš.
Izgorjet će u tebi,
ući u tvoje meso,
putovat će, proklinjući,
u tvojoj zatvorenoj krvi,
odvest će te daleko
od tebe same.

Šuti reče ona,
riječi koje izgovoriš
stoje između nas
kao kamenje
na kome okovani leže naši snovi.
Kažeš li: idem,
već si zatvorio vrata,
već si daleko,
ne čujem korake
na stepeništu,
ne znam jesi li
udario šakom
o vrata lifta.

Riječi koje zastanu
na pragu usana
padaju na dno
kao nijeme životnje
na dno
svoga kaveza.
Govoriti ili šutjeti
znači izabrati
izemđu dvije samoće
onu u kojoj već bdijemo
zagrljeni.

Zvonimir Golob

Bol na Braču

srijeda, 1. srpnja 2020.

PRIBLIŽAVANJE OLUJE

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od grada

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi
darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, zrikavci i žito

Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)

Mnogi će ratari večeras kukati nad zrnjem prosutim
iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o
mijenama
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju

Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Zakopčaj haljinu, gle i cvijeće se zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati
sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati

Slavko Mihalić 


Bol na Braču

utorak, 30. lipnja 2020.

ZLATO

Ako je život rijeka što teče
ljubav je zlato nataloženo.
Ona ga u svom koritu njiše.
A zlato raste. I što ga dalje
u sebi nosi, sve zlatnija je.

Ja već prevalih tri nizine.
Daleko za mnom izvor šumi
a ušće ne znam gdje se krije.
A kada gledam na svoje dno
u šljunku sija zlato čisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskošnije.

Skradin

nedjelja, 28. lipnja 2020.

PRIČAJ MI, MORE



Putuje val za valom,

Obalu svoju traži,

Dok jedan hridinu ljubi,

Drugi se gasi na plaži.



Ljulja se more i priča,

Mreška, leluja i giblje,

Kolijevka njegova modra

Vječnost u sebi ziblje.



Pričaj, o pričaj mi, more,

Valom premodrih boja,

A ja ću slušati, sretan,

I biti ribica tvoja.

Mladen Pokić 

Split-Podstrana


petak, 26. lipnja 2020.

ŠAKA

Hrvatska, ponekad mislim da ne zaslužuješ
Bolju sudbinu te da su u pravu oni tvoji sinovi
Što se uvijek ponovo odmeću od tebe
Zaboravljajući te kao što se ne voli čovjek
Sjećati svojih slabih trenutaka
Kao što se ne voli sjećati
Tvojih gnjilih plodova
Tvojih krvnika i tvojih učitelja
Tvoje besmislene krvi
Tvog tavorenja
Tvojih postelja s leševima
Tvojih leševa bez postelja
Tvoje noći bez sna
Tvog sna bez sutrašnjeg dana
Ali
Kad mislim da je majka očaja
Majka bjesomučnika
Također velika majka
Tada si i ti sama velika
U svom mraku
U svojoj noći
I ja kroz zube
Ponovo izušćujem tvoje ime
Hrvatska
I velika raskrvavljena šaka
Još jednom divljački udara
Na tvoja vrata

Boris Maruna 
Šibenik




četvrtak, 25. lipnja 2020.

ZAPIS U KAMENU

I sunce mimo mene i munje mimo mene
u krvi ruže niču, u ruži čelo gori
nisam u cvijetu bio kad rudi ni kad vene
u soku kad se budi u voću koje zori
i nigdje nisam bio i jesam od početka
u jednom plavom oku u kruni ludog cvijetka

Imena nisam dao ni zvijezdama ni rijeci
ni izmislio boli koje rođenje prate
nikada nisam znao ono što šapću žreci
kad se u crnoj šumi zlokobne ptice sjate
za izvor nisam znao ni kud mu vode teku
tek koljena su rasla da kose ih posijeku

Rasli su mimo mene okrugli suncokreti
okretalo se zviježđe po čudu svoga bića,
saznati nisam znao otkuda ševa leti
u zjenama je mrzla zelena vlat otkrića
sve se je mimo mene desilo davno prije
i oduvijek sam bio i oduvijek me nije

Nisam se htio rugat bezgrešnoj zvijezdi zore
htio sam da me gora po vuku mrkom primi
i da me nekud nosi u ponoć tiho  more
da preda mnom se rodi žena u bijeloj plimi
kad zapiše se srce znakom u tamne hridi
da progledaju žita a mudrac obnevidi

Htio sam da se desi dobrota nježnog ploda
u djevičanstvu žene u vrućem crnom hljebu
iako nisam znao kud će me odvuć voda
pao sam u vir tada kad je u ljetnom nebu
začela ptica s okom, da bude čedo lijepo,
kad sunce samo sebe gleda za časak slijepo

Sad više ništa ne znam već samo tvrdo ljubim
nije me htjela šuma a primila me ptica
ponoć mi vraća ono u zorama što gubim
pa premda nisam bio neka me pamti tmica
po čudu onog ognja po vukovima krvi
sve dok se kuća neba pod samom sobom smrvi

Luko Paljetak

Mravince


srijeda, 24. lipnja 2020.

U ŽELJI LJUBAVI

O, dođi negdje iznenada,
Ko talas zraka s lipe cvjetne
Za polusvijetle noći ljetne,
Sva živa, žarka, bujna, mlada,
Sa vrelom krvcom strasti sretne!

Ne znadem medna imena ti
I ne vidjeh te nikad divnu;
Ko slavuj željno tebe zivnuh,
I ljubav vabi milostivnu.

O, dođi, željo odvijeka,
Srdaca sviju žuđen trenu,
Što život budiš svud i svemu,
I koju srce čeka, čeka,
Da l' kreće otkud plašna k njemu.

Ti, koja griješ micaj svaki,
Neutažena žudnjo svega,
Što smrtnim ovim putem bjega
Ko oblak sitan, mali, laki,
Što razić će se iza brijega.

O, dođi žurno, neviđena,
Došumi dršćuć iz daljine
Na snenoj zraci mjesečine
I stav' mi ruku na ramena,
Zagrli mene sred tišine!

I sakrit ću vruća lica
U topli baršun žudna tijela,
Na opojna ti njedra bijela,
Nek nagli tvoj me dah golica
I opija me ispod čela.

O dođi negdje iznenada,
Raširi švrste ruke dvije,
U nesvjestici da se snije,
U zaboravi strašna sklada,
U velepjesni materije...


Silvije Strahimir Kranjčević

Solin


 

utorak, 23. lipnja 2020.

MI KOJI SMO

Na vrh se popeti i sunce udahnuti
Mi koji smo od ljubavi oteti
Pod čijim koracima škripi trava
Nove svijetove otkrivamo
I zemlje nenaseljene
Zar je to samo za nas od sreće ostalo


Željko Krznarić 

Smarano, Italy

nedjelja, 21. lipnja 2020.

SONET O ZALAŽENJU SUNCA

Na tvojoj kosi sunce zalazi, i kad više
diglo se ne bi iz te klopke u koju pada,
u očima bi tvojim ostalo sve to, tiše
mogao tad bih tvorcu, ako bi koji kada

pojavio se opet, opisati tu sliku
i napraviti nacrt te raskoši što blista
na tebi, mogao bih, unatoč drskom triku
anđela palih, znaš ih, učiniti da ista

svjetlost se opet javi, i zato mirna budi
dok promatram te, tiho čitaj, polako ručaj
ta bespomoćna slova kao i drugi ljudi,

ja radim vrlo važan posao, ja ti kažem,
svaki komadić sjaja rasutog toga slažem
svuda po sebi, slažem pomno, za svaki slučaj -

ustrebat može Tvorcu

Luko Paljetak

Šibenik

subota, 20. lipnja 2020.

ZNAN JEDAN PUT

Znan jedan put skaline izlišane
po njemu škrokoji oldaju
mukle se riči zauzlaju
Znan jedan put koji muči
kad se selo zatvori u san
Znan jedan put
između živega i martvega sela
između nas između njih
Znan jedan put između dva sela
jedno je ovamo drugo je onamo
onamo ispod čepriših
onamo na kraju puta
sasvin na kraju puta
I sve ih je veće onamo
di se gre počinut
kad se čovik umori
i kad svića dogori


Jure Franičević Pločar

Mravince

srijeda, 17. lipnja 2020.

DOBROTA I JA

Zašto si tako stidljiva, dobroto?
Taj svijet je tvoj.
Plaši te njegovo kristalno oko,
anđeoski poj.

Dobroto, zašto si zbunjena tako
kao pred sucem?
Brisati suze, znam, nije lako
mrtvačkim rupcem.

Stoput se rastat htjedoh s tobom.
Al načinih te svojim robom.
I tebi jedinoj

Ja svoju nametnut znam volju
kad kruhom nudi me i solju
neprijatelj moj.

Vesna Parun 

Split

ponedjeljak, 15. lipnja 2020.

TEBI JE LAKO

Tebi je lako reći – idem,
jer tamo nisi bila.
Tebi je lako pružiti ruku,
jer još nisi odlazila.
Tebi je lako reći – zbogom
i da je sve to šala.
Tebi je lako, jer ništa ne znaš;
još se nisi rastajala.
Tebi je lako, a ja već znam:
kad se te stvari dese,
svatko kad ode ostavi trag,
a dio života odnese.
Tebi je lako reći – idi
i ni za čim ne žali.
Tebi je lako, jer si dijete –
jer te nisu ostavljali

Arsen Dedić 

Split



subota, 13. lipnja 2020.

U SJENI OD KOJE SMO

Može li pjesma
preuzeti na se svu predmetnost koja je okružuje
poput kapi kiše ili malih uznemirenih insekata
može li na se preuzeti odgovornost za sve
što je riječ od ravnovjesja a ne umije izbiti u izgovor
kao što to zna voda na izvoru i glazba iz svirale
može li se dostojno objaviti ijedna svečanost
glasom pojedinačnim ili glasom skupnim
poput onog što ga zajedno oblikuju usta zborista
kad se predaju umijeću da se izrazi glas svjetlosti
i od sveukupnih šumova otkupi onaj plemeniti
zvuk postojanog toplog prostiranja
u sjeni kakvog drvoreda koji sve razumije
u sjeni od koje smo i sami na vidjelo izneseni


Jakša Fiamengo

Split, Sv Ante Poljud

srijeda, 10. lipnja 2020.

LJUBAVNA

Vidio sam je golu i zavolio je
očima i rukom i tugom u dlanu,
zmiju sam zmijio, kosom sam kosio,
vodu sam nosio dok sam obosio.

Zavolio sam ruke, zavolio sam ženu, noćnu ulicu
i jednog kopca i jednog popca, jednu jogunicu,
zelenu livadu, kobilu mladu, moju golubicu
zabolio sam krvlju, zagolio sam zoru, pticu pjevicu.

Jure Kaštelan 

Kaštela - Biblijski vrt

utorak, 9. lipnja 2020.

TVOJA DUŠA ŠUTI I GOVORI

I
Suza i grana masline
na nebesima
Znak ljubavi
Na nebesima će suza zasjati
Tvoja duša svijetli
sa dna mene
Ukazuje se more - tvoja duša šuti
Sviraju glazbe - tvoja duša govori
Tvoja duša šuti i govori:
treperi buduće lišće
u krošnjama

II
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje ti činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hoću da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom

III
Slijedim svoj san
I u morskim dubinama zazivam svjetlo:
Uđi u njezino tijelo
da ga ne izgubim

IV
Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi

V
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš
Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš

VI
Okrećem se prema odlasku
i prema siromaštvu
na granicama Stvaranja i Umiranja
Pristup tebi
značio bi približavanje veličanstvu hrama
koji obasjava u sebi samo mrtve
Nestvarna
ali stvorena od mene
gdje je sunce zaronilo u more
kad je čovjek ostao sam
i gdje je bog od imena postao stvarnost
što bih mogao učiniti da te spasim
(ali da ne priznam smrt)
osim da te u sebi ubijem.

VII
Kao da si mrtva
I to je pojmljivo samo meni
Ja se vraćam sa sprovoda
Okolo mene i tebe nema svjetla
u kome se prepoznajemo
Kao da si mrtva
Tvoj život prolazi na sve strane
Samo u smrti za mene
Ali - tvoj ljepši život živi
Nestane li tog sunca
koje me grije
ti ćeš se kretati između kuća i ljudi
kao doseljen stanovnik
jer će svijet izgubiti tebe koji si napustila
Jedini biljeg tvoga života na zemlji
bit će
ovaj moj jecaj za tobom
Drveće plače pjesmu
koju sam za tebe izmolio

Josip Pupačić

Kaštela, Biblijski vrt
 

nedjelja, 7. lipnja 2020.

NE MOŽE SE RASTATI OD MENE

Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.

Josip Pupačić

Split

subota, 6. lipnja 2020.

OPASKA

Zaista! bijah odveć mlad
kad jurnuh sam pod vodopad.
Mati me zvala, otac, brat.
Navijestih svima hrabro rat.
I kliznuh, malen kao klin,
da vidim stari bijeli mlin.

Josip Pupačić

Solin- Gašpina mlinica


četvrtak, 4. lipnja 2020.

DVOJE

Ljubeći se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa čudnom čežnjom, da se nađu
U metežu stranih ljudi.

Razmišljaju o sebi često
I prevarit će se kadikad,
Da su jedno drugo našli,
A neće se naći nikad.

Pa ipak, on će jednom doć
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noć
Uz uzdisaje mora bdjela.

Pred zoru, kad u krevet legne,
Na onu misleć koju traži,
Ni slutit neće, da mu jorgan
Pokrivaše već njene draži.

I možda će u restoranu
Iz one čaše on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.

Dobriša Cesarić 

Makarska
 

srijeda, 3. lipnja 2020.

UTJEHA

Slatko ko krv iz prerezanih žila
Stihovi teku, život sobom noseći;
Uđu u srca puni tajnih sila,
Nadom ih tješeć i suzama roseći.

Spasavam sebe. U stihove stavljam
Sve svoje blago, da u njima zasja;
Svu svoju svjetlost u stihove stavljam.
Neka me jednoć klonula obasja.

Odmiču ljeta, i srce nam stari.
Al ovaj zanos, pohranjen u zvuke,
Sjat će u tmini dolazećih dana,
I žarit oči, dizati mi ruke.

Dobriša Cesarić 
Makarska
 

ponedjeljak, 1. lipnja 2020.

POPODNE, KADA PRESTA KIŠA

Popodne, kada presta kiša,
U časak siv i monoton,
Pjevaše neko u drugome katu
Pjesmu o lijepoj Manon.

Pjesma, pjevana uz klavir
U polumračnom jednom kutu
Nekoga starca obrva sijedih
Zaustavila je na putu.

Stajaše tako na ulici starac:
Bog bi ga znao što mišijaše on -
Pjevaše neko u drugome katu
Pjesmu o lijepoj Manon.

Dobriša Cesarić

Makarska

nedjelja, 31. svibnja 2020.

PROLJEĆE KOJE NIJE MOJE

Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.

Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putovima radost,
A sva je radost izvan mene.

Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.

Dobriša Cesarić 


Makarska
 

subota, 30. svibnja 2020.

PRED JEDNOM STAROM NADGROBNOM PLOČOM

Kroz nekoliko stoljeća sve kiše
I mrazovi, i snijezi svake zime
Pomagali su vremenu da zbriše
Pismena, što su nekad bila ime
Na ovoj ploči. Nije više vidljiv
Ni gordi grb. Gle, postao je stidljiv
I sakrio se. Ime, roda znamen -
Oboje nesta. Sporo vrijeme hodi,
Al ono što je klesano u kamen
Za njeg je kao pisano na vodi.

Dobriša Cesarić 

Makarska
 

petak, 29. svibnja 2020.

TIŠINA

Sjedim u travi.
Al ne sjedim sam.
Na različku, što se lako njiše
Do mojih nogu, sjedi jedan leptir,
I mirno med mu iz modrine siše.

Ne boji me se. Kao da se sviko
Već posve na me.
Ne smeta nas niko.

Dobriša Cesarić 

Makarska

četvrtak, 28. svibnja 2020.

LJUBAV

Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;

A šum što dopire iz grada,
Nije l' ko pjesma vodopada?

O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.

U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.

Dobriša Cesarić 

Makarska

srijeda, 27. svibnja 2020.

VJETRU

Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhnô mi sjenu.
Al ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednome trenu!

Ja sam već dugo vremena tužan.
Na križu mračnih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!

Pa ipak, dragi, navrati se opet!

Dobriša Cesarić 

Makarska

utorak, 26. svibnja 2020.

ZABORAVLJENA RIJEČ

Iz dragih usta neka riječ,
Što godinama mirno spava
U crnoj sjeni zaborava,
Odjednom u tebi se prene
I sine sjajem uspomene.

Probudiv se u svojoj noći,
Trenutak sja ti u samoći;
No drugi časak već je zbriše,
I ne vrati se nikad više.

Dobriša Cesarić

Makarska

ponedjeljak, 25. svibnja 2020.

MALA KAVANA

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje--
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti meko šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

Dobriša Cesarić 

Makarska
 

nedjelja, 24. svibnja 2020.

POGLED

U tvojim očima kadikad
Tajanstven jedan pogled sine.
Al' tek što sine već i mine.
Što skriva u svom čudnom sjaju
Taj odraz bogate dubine?

Da l' bol, što neće da se smiri?
Ne znam, gonetam uzaman.
Il' bljeskom tuge iz njeg viri
Nesretni, davni neki dan?

Ili je san, duboko snivan,
Nikad neostvaren al divan,
što svagda će mi ostat skrit,
A tvoga bića on je bit.

Dobriša Cesarić 

Zadar
 

subota, 23. svibnja 2020.

BEZ OPROŠTAJA

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.

Da l' mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l' iskahu me njene oči
Pogledom čežnje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l' to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?

Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Te njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Moguće zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši,

Dobriša Cesarić

Knin


petak, 22. svibnja 2020.

PJESMA O PROBUĐENIM SPOMENIMA

Propala ljubav ne nosi se na put
Kao što nosiš kovčege i svežnje.
U spomenima život samo spava;
Kad probudi se — oni budu čežnje.
Putuješ dane i putuješ noći:
Oni su tvoje društvo u samoći.
U zanosima, lutanju daleku
Oni te naglo zabole, zapeku.
Otideš dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost tiho piju.
Na dnu ti srca čuče sumnje; čuju
Micanje svake nade, pa je truju.
Tjeskobama, ljubomorom te muče,
U sutra sjenu bacajuć od juče.

Dobriša Cesarić

Odmorište Žir- Kod Macole

četvrtak, 21. svibnja 2020.

OGLEDALA SREĆE

Mladić i djevojka nose
U srcu mladost vedrine.
Jutrom, kad prolaze cestom,
Drže se za ruke, nježno.

Ruka je djevojke topla:
Mladić se njom poigrava.
Djevojka veselo gleda,
Smiješi se, žurno korača.

Oči su im pune radosti.
Oči su im ogledala sreće.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb


 

srijeda, 20. svibnja 2020.

DJEVOJČICA I JA

Neću da spomenem ime,
Kako se zvala -
Djevojčica s kojom sam brao
U šumi lješnjake.

Nabravši puno krilo,
Pred podne, rekoh ja:
Hodi, lezi kraj mene
U hladovinu, u grm.

A ona, zbilja, dođe... Mene je bilo stid.
Jer zašto sam se morao zacrvenjeti?
Joj, kad bi to baka doznala!

A sutradan popela se na dud pred kućom.
Htio sam gore pogledati
(baš sam ispod nje stajao),
Al sam se plašio:
Mogla bi me kako baka spaziti,
Pa šta bi onda bilo, mislim ja.

Najbolje će biti
Da grijeh svoj ispovijedim
Velečasnom gospodinu župniku.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb

utorak, 19. svibnja 2020.

ONOJ KOJU NASLUĆUJEM

Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od drugog?
O, kad bih mogao znati
Ima li plavo čeznuće
Između nas dvoje?...
Ti si mala djevojčica
I imaš crne oči,
Dva plamena crna,
A ja sam možda tvoj
Skromni, dragi pjesnik,
Koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca, vesele, bez rime:
A ne znam ni gdje si,
Ni kako ti je ime!

Dragutin Tadijanović 

Zagreb

ponedjeljak, 18. svibnja 2020.

ZALJUBLJENA DJEVOJČICA

Sad je vrijeme kad on prolazi
Ispod njenih prozora:
Ona već stoji skrita iza zastora
(Da je on izvana ne spazi).

Bezbrižan, dok ide pored prozora,
Ni ne sluti da za zidom udara
Zaljubljeno srce... samo za njega.

Čim on prođe, ona se brže naginje
Na prozor otvoren,
I gleda za njim gdje odlazi kroz drvored,
Dok joj iz vida ne iščezne.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb

nedjelja, 17. svibnja 2020.

DJEVOJKA NA PROZORU

S karanfilom u ruci, virila je iza zavjese.
Ugledavši mladića crnih očiju,
došla je na prozor i, tobože nehotice,
mahnula karanfilom.
Nasmiješio se.
Nije ga još nigda vidjela,
ali čim on pogleda na prozor,
prinosi ona karanfil k ustima i ljubi ga.
Kad je otišao, dugo je gledala karanfil.
I bila je, malo, žalosna.

Došao je, zatim, drugi. Plav i vitak.
I mahne joj rukom, veselo.
Ona se nasmiješi.
I poljubi crveni karanfil.
I pobjegne, brzo.

Dragutin Tadijanović

Zagreb
 

subota, 16. svibnja 2020.

SAM

Sjedim sam u dolini, na travi. Tužan.

Znam
Da se ti na ravni zabavljaš... s njim.
Od radosti, smješkaš se neprekidno.

Volim te!
Zar da se uspnem na ravan?
Tebe bih vidio.

Ti?
Okrenula bi svoju zlatnu glavicu
Od mojih pogleda.
Sjedim sam u dolini, na travi. Tužan.


Dragutin Tadijanović


Zagreb



utorak, 12. svibnja 2020.

SANJAM KAKO IDEM PORED TEBE

....ali kad te u daljini ugledam,
Prelazim na drugu stranu, protivnu,
Gdje me nećeš opaziti
Izmed prolaznika mnogih.

Pred tobom se sakrivam
Za uglove ulične
Ili za široka stabla.
U noći, sanjam kako idem pored tebe.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb
 

ponedjeljak, 11. svibnja 2020.

LUTANJE

Samotan lutam večernjim ulicama,
Na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja:
Stotinu uglova, stotinu svjetiljaka,
Al nigdje nema tebe... tebe nema.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb
 

nedjelja, 10. svibnja 2020.

ČEKANJE U DRVOREDU

Jutro. Drvored prazan.
krošnje zelene.
Nema nikoga.
Gdje su ljudi koji su ovdje
Bili i koji će još biti?
U drvoredu nikoga. Samo ja
Na klupi sjedim, sam, i čekam:
Djevojko moja, gdje si?

Dragutin Tadijanović

Zagreb


subota, 9. svibnja 2020.

ZA NOVIM VIDICIMA

Ah, tijesan mi je, tijesan grada kut,
jer duša želi vidjet slike nove
i želi vidjet oživljene snove
i nove želi, snažne pjesme čut.

Na velik, širok svijeta čeznem put
pod vedrim nebom kojim sanje plove,
jer mene mami dalj, i k sebi zove
na horizontu plava neba skut.

o tamo tamo, gdje je svijetu kraj,
gdje svjež je zrak i sunce slobodno je,
gdje duh i srce sile se ne boje —

o tamo hajdmo, u zemaljski raj.
O pjesme, čežnje! Vi ste duši hrana
i radost jeste, premda bol i rana!

Tin Ujević 

Zagreb