Prikazani su postovi s oznakom Vladimir Kovačić. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Vladimir Kovačić. Prikaži sve postove

četvrtak, 29. rujna 2016.

HVALJEN ISUS, MOJA STARA BAKO

Hvaljen Isus, moja stara bako;
Hvaljen Isus, radenice moja!
Ja u snima često k Tebi idem,
kad krunicu molim uspomena.
Sni o Tebi po bosiljku mire.
Ja Te vidim:
čučiš pored trijema
i prebireš vunu za vretena.
Kako si mi, moja stara bako?
Kako si mi, radenice moja
i najbolja veziljo i tkaljo?
Orah šumi. Zdrava će Marija.
Pometena mora bit avlija.
Tvoje ruke
uvijek, uvijek, žure.
Nemir snova korake Ti sluša:
šušti lišće, u njima je jesen;
u njima je tvoja blaga duša.
Bašća vene otkad Tebe nema.
Stazice su zarasle sa dračem,
i cvrčci se javljaju sa plačem
i rosa je suza prolivena.


Vladimir Kovačić

Trilj Crkva i spomenik Sv Mihovila

utorak, 26. travnja 2016.

LJUBAV JE UŠLA U KUĆU

Ljubav je ušla u kuću.
Žaluzine
odmah su sklopile velike zelene oči.
Sjene u sobama
rasplakale su se od ganuća.
Grlica je zagugutala u kavezu.
Fotografije su požutjele od zavisti.
U klaviru čula se žica.
Fikusi su zadrhtali
kao vrbe, dolje, na potoku.

Ljubav je ušla u kuću.
Kuća je čudna.
Iz kuće su iznijeli
sve sadašnje i buduće mrtvace.
Sve čudnija je kuća, u ljubavi.
Školjka više ne šumi tišinu, već radost.
Kuća je u čudu. Sve je rumenija.
Čaše u vitrinama zvone i čekaju vino.
Meka je kuća. Na svim je stvarima mahovina.
Zavjese na prozorima
jedra su. Nadimlju se.
Meka je kuća. Kuća je baršunasta kutija.
Dragulj je u njoj. Dragulj.

Ljubav je ušla u kuću.
Zrcala liju nemir, slike i sjene.
Peći su dobroćudni medvjedi. Mumljaju.
Smiju se sadržaji u svim knjigama.
Srca tuku. Jako. Satovi biju.
Sagovi
od dragosti gutaju svaki korak
(kao dječaci slatkiše).
Jablanovi pred kućom šume u groznici vjetra.
Otputovati.
Kuća je brod. Vješa šarene zastave.
Otputovati! Otputovati!

Vladimir Kovačić
Solin

utorak, 19. travnja 2016.

TIHA LJUBAV

Tiha je ljubav imala kuću kraj rijeke
i plave oči
i smeđe kose.


Svakoga jutra bi radosno šumio vrbik.
Koraci njeni
bili su tiši i mekši od proljetnih maca.

U ruci bijeloj je nosila molitvenik
i mali rupčić s crnim, žalosnim obrubom,
a u molitveniku
sliku svetoga Ante i moju sliku.

Kad bismo se sastali
ona me ne bi ni pogledala,
a kad bismo se rastali
ona je tiho plakala
i s njom
oblaci nad njenom kućom
i nad rijekom.

Vladimir Kovačić
Solin

srijeda, 8. srpnja 2015.

POGREB

Svećenik je stari pjevao tiho
psalme o samrtnim mukama:
na lišću srca suze zanjiho,
kad lijes iznesoše rukama.

Na smrt je svoju mislio svako
sa suzom za drugog u očima
i kako će nemir odsad polako
ko školjka da šumi u noćima.

Uzalud, kad se umrijeti mora,
jer smrt je u srcu i venama.
S groblja se ide koraka spora
natrag i k vinu i k ženama.

Svećenik je stari pjevao tiho
psalme o samrtnim mukama,
a vjetar je jezike svijeća zanjiho
i rupčiće crne u rukama.

Vladimir Kovačić

Gornja Brela