Prikazani su postovi s oznakom Poljica. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Poljica. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 25. rujna 2017.

GRIMIZ I TIŠINA

Grimiz jeseni šumom se razlijeva.
Ptice utonule u nečujnost.
Posvuda mir, a bojažljiva slutnja
treperi
u lakoj paučini.
I sve je od paučine i slutnje,
od nemirnih boja i bljeskova.
Možda će kor anđela izroniti
iz zlatna lišća
i zapjevati svečani napjev.
Ruke su uzdignute i čekaju.
Ti, Neznani, progovori
iz ove napete tišine,
daj glas od sebe, dodirni nam čelo.
Sami čekamo, a boje gore, u suncu.
Omamljeni smo i ne znamo
kamo da se dijenemo.
Dobra ruko, daj znak neki.
Pomozi nama i onom putniku tamo
što je zastao na stazi
s jatom svojih plavih ptica,
osluškujući
cvrkute koje nitko ne čuje.


Nikola Milićević

Poljica

nedjelja, 24. rujna 2017.

POČETAK JESENI

Iz kojih mi to tmina stižeš
svijećo što se pališ pljeskom dlana o dlan
iz čije tišine čijeg tvrdog nepomaka
što me možeš poučiti o kruženju vremena
u čiji me jezik možeš uputiti
ljeto je dostiglo svoju najvišu točku
propale su naše dobre sjene
u našem malom zajamčenom vremenu
počinje doba mudrosti


Jakša Fiamengo

Krilo Jesenice
  

IZVOR

Kad pođoh, izvor moj iza mene ostade,
i kamen moj ostade, i lisnato drvo,
i dugo sam slušao grgolj vode za sobom
i šumor lišća. Kamen je mrko šutio.

Tako me ispratiše. Ja se ne osvrnuh.
Mirno sam otišao, pun velikih nada.
I bio sam daleko. Gdje li sam sve bio?
Šta li sam sve gubio i šta nalazio!

A sad se eto vraćam, taman i opaljen
od mnogih sunaca, i sa sobom vučem
mnoge gorke gromade i sitniš života.

I sve što sam kroz duga ljeta tražio
na dalekim putima, možda nađem tamo
na svome početku, na svom bistrom izvoru.

Nikola Milićević

Cetina

subota, 23. rujna 2017.

JESENJI DAN

Da, mnogo si toga tražio, a nisi našao.
No ne misli na to. Radije imaj na umu
sve ono što ti je živo u rukama gorjelo
i goreći ugaslo. I usni u pravednu snu.
Divno je to kada se svjetlost naginje
nad tvojim čelom, a drhtaji prolaze
tišinom. Ne čekaj više. Dugi i predugi
bili su dani. I stablo se umori u rastu
za visinom, i hridina padne. I čovjek
posustane i klone. Spavaj. Sve si putove
prošao, sve vjere potrošio. Slagao si
nadu na nadu i tako složio visoku hrpu
beznađa. Kako li drhte odrazi svjetlosti!
Žamori rujna jesen. Šuti i ne žali ništa!
Trošio si nade, snage i dane, i trošeći
stekao neko čudno, nevidljivo blago
na kojem umoran plačeš. Nigdje ničega
a kolike ljepote, Bože, kolike ljepote!
Cijeli život: rane i ljepote. Bokori,
grozdovi, tople ruke pune crvena mošta,
pune cvjetova i trnja, dragulja i krvi.
Daljine s vršcima jablana, neki spokoj
tako čudno opojan, tako bistar i čist,
kao da se nebo otvara, ili se možda
meko krilo blagosti spušta preko svega.

Nikola Milićević

Kostanje - Poljica

srijeda, 31. svibnja 2017.

NA IZVORU CRNE RIJEKE

Kako li živo tečeš, bistra moja vodo,
kroz travu i kamenje, pod širokim
lišćem lopoča, u sjeni stoljetne šume.
Slušam te i gledam: stižeš i odlaziš
(ti živa i hitra, ja mračan i nepokretan),
donosiš i odnosiš - kao vrijeme.
Sjedim tu, pored tebe, Crna rijeko,
još crnji od tebe i prepun gubitaka.
Vrijeme je teklo kao što ti tečeš
i sve mi je odnijelo. Ali da nisam gubio,
kako bih znao da sam nešto imao?
Gubici su moje bogatstvo. To je jedino
što ostaje. Divno i gorko bogatstvo
sazdano od gubitaka

Nikola Milićević

Cetina

utorak, 30. svibnja 2017.

POVIJEST

Što da iznosim vašu povijest, mrtvi, što
da se sjećam kako ste u torbama, na leđima,
donijeli svoju djecu s Istoka.
Što da spominjem onoga koji je pao
od turske sablje, i onoga što je umro
u mletačkoj tamnici. I onoga što su ga
Francuzi strijeljali, jer je tvrdoglavo htio
"sili odoliti i s kraljem boj biti".
I onoga što je, bježeći na Maltu,
u ruskoj galiji, izgubio kesu dukata.
I onoga. I onoga. I onoga. I sve njih
kojima je vrijeme urezalo u čelo
znak progonstva, znak srdžbe
   i znak smrti.


Nikola Milićević

Poljica

ponedjeljak, 26. rujna 2016.

MOJ SVIJET

Kad sam imao šest godina
Svaku sam rijeku zvao Cetina,
Svaku planinu Mosor,
a svaki otok Brač.

Bože,
kako je moj svijet bio velik.

Ivica Sorić Suri
 
Cetina


subota, 16. travnja 2016.

BRZALICA

Zora zre more mre umire
Od gore do gore voda vre izvire
Uvire
Umire
More mre
Voda vre

Loza pupa koza čupa
kad propupa
Unu nu eno nu
Za vodom za gorom
Zavoroni zagoroni
Đunđeroni
Po Mosoru po Kosoru
Po Bilaju po Svilaji
Zelenbući đelenbući
U Slatine pod orije
Biokovo zlatni dvori

Spasi kraljice
Pasi kravice
Pa okrpi kotle pa kotlokrpove
Ni o drvo ni o kamen
Niti ispod Podpoletnice
Ponaiznad
Ponaispod
Pa na brod
Pa na konja
Pa na orla
Pa počmi pa dočmi
Od dočetka od početka
Netremice brzimice
Od sunca do sunca
Od mene do tebe
Pa na brod

Jure Kaštelan 
Omiška Dinara


ponedjeljak, 21. ožujka 2016.

CIRKVA NA BREGU

Gde put se kak starček u breg vleče,
bele gde steze pleziju
i ludi pobožno tam kleče,
dve lipe navek šumiju...

Tam turen popeva o nebu,
a veter zvonček mal njiše,
kak lipa da zgrnila vse bu
k sebi v crkvi da diše...

A Jezuš se zmiril na križu,
cveti se z lipe trusiju,
na drobnu mu padaju hižu,
dragaju i ju zlatiju.

Odhajaju tičeki dalko
čez nebo, oblake črne,
i vsaki postane si  malko...
štel bi da k turnu se vrne!

I meni se vezda prifčinja:
tiček sem z lipinih grana.
Mi zvonček molitve zagrinja
vu kesno vmiranje dana...

Ivan Goran Kovačić 
 
Poljica - Kostanje


utorak, 13. listopada 2015.

PUT U VJETRU

Jesen te je odvela cestom lišća
i ponio si sa sobom ukroćeno srce
u daljinu.
Ptice plove i sijeku zrak
veslima krila i žudnjom seobe.
Vjetar kuca lišćem o tvoje čelo
i prestiže ti korak brzinom skitnice.
Ne gledaš jata ni magle,
nitko ne zna da patiš
i da te raskida jesenji nemir ptica.
Ne šume za tobom ničije kose
i neće te zapljusnuti njihovi topli talasi.
Evo, skoro je noć i zaspale su drage oči,
a visoko nad tobom kruži
san tvoje majke
izgubljen i nespokojan.
Leti tjeskobno nad stazama tvog lutanja,
traži ponore pred tvojim koracima,
a kad ih opazi, bježi natrag
kroz pomrčinu i pada, slomljen, na tvrdi jastuk starosti.

Nikola Milićević 
Poljica

subota, 26. rujna 2015.

MLADIĆ U TRSJU TUŽAN

Na brijegu vinograd s vidikom na rijeku.

U trsju stoji mladić
      čeznutljiv pogled šalje
      dalekoj, blistavoj rijeci:
      "Rijeko, nosiš li možda
      meni od Jelene pozdrav?"
            (Jelena, djevojka mlada,
            živi u neznanom kraju,
            kud rijeka daleka teče.)
Blistava rijeka šuti
      i teče nečujno dalje.
      "Oblače, maleni, bijeli,
      možda mi ti nosiš pozdrav?"
Oblak šuti visoko
      i plovi nečujno dalje.

U trsju stoji mladić
I gleda rijeku daleku,
I gleda oblak lak.

Sam, i žalostan.

Dragutin Tadijanović
 
Poljica


srijeda, 23. rujna 2015.

NAD VINOGRADOM SUNCE I OBLACI

Sunce jarko
Sipa tople strelice
Na grozdove
U dozrijevanju.

Jarko sunce
Tešku glavu sagiba
Dok ne padne za goru
Zelenu, tajanstvenu.

Razgoni vjetra oblake, nebeske putnike.
Nad vinogradom prelijetaju grlice.

Dragutin Tadijanović
Poljica

subota, 19. rujna 2015.

VJETAR

Noć je silazila odozgo
niz šumovitu goru
i spuštala se u nizinu.
S njom je i vjetar dolazio,
lagani vjetar
ljetni.
Dolazio je
do nas
i mirno odlazio
preko naših ramena.
Bili smo međa njegova.
Donosio je nešto
do nas
i odnosio — dalje.
Donosio iz noći
u koju smo gledali
i odnosio u noć
koja se širila za nama 
i koju nismo vidjeli.
Nikola Milićević 
 
Poljica - povijesna Poljička Republika


četvrtak, 10. rujna 2015.

PJESMA ZA LJUBAV

Kad ljubav otiđe i nestane
kad poput sunca potone u rumeni zapad,
za brda naslaganih dana,
onda ćemo o njoj pisati pjesmu:
gatat ćemo riječima,
čarati stihovima,
ne bismo li je malo oživjeli,
ne bismo li bar njenu sjenu,
na čas
dovukli iz daljine.
Kad ljubav otiđe,
kad konačno otputuje,
onda ćemo biti tužni
i u snu razgovarati s njom.
A dok je ona tu, u našim rukama i usnama,
nemamo joj što reći;
dok je tu,
ona je ljubav i samo ljubav,
a nije ni pjesma,
ni tuga,
ni sunce u dubinama.

Nikola Milićević 

Poljica (povijesna Poljička Republika - od Splita do Omiša)