subota, 30. rujna 2017.

CVJETNA

Cvijet što ti zagovara ljepotu
najbliže je mjesto sa kojeg te gledam
darujući ga iznimnosti ovog dana
od mojih je svojstava od tvojih vrlina
u ostalim se vještinama nešto lošije snalazim
ja i  nisam uvijek razumio koliko s njim umijem
gubio sam visinu prekomjerno se oduzimao
a ni riječi mi nisu htjele odati što hoće
mirisale su na neki svoj nama nepoznat način
uzalud sam se dosuđivao nevažnome
dosad je to nekako i moglo ići
bilo je kao pritisak dugmeta na zidu
s bezbroj kombinacija nepredvidljivih ishoda
sad sam već izuzet od svih tvojih nauma
opet sam na tebi nevidljiv način izgovoren
u barci sam kojoj su pokradena
sva svojstva plovidbe

Jakša Fiamengo

Split

petak, 29. rujna 2017.

AKO

Ako si ogrnut nemirom
Ako su ti suze blatnjave
Ako ti je nebo zgužvano i sivo
Uroni u Boga
I vidjet ćeš novo lice svoga života

Ako u srcu nosiš drače
Ako si u kavezu samoće
Ako tražiš ključ smisla i sreće
Uroni u Boga
I vidjet ćeš novo lice svoga života

Ivan Talaja 

Sv Mihovil Trilj

četvrtak, 28. rujna 2017.

NI LAKO REĆ

Kad umre čovik izračunaje se koliko je živi
i tako niko osamdeset niko sedandeset i sedan
niko pedeset i tri ko veće ko manje
jerbo se računa oni dan kad mu je sarce fermalo
i kad je čejadin izdaho
Ma niki umru puno pri
niki umiru na dile
I tako nikomu umre dil duše nikomu dil tila
nikomu tradidu oči nikomu zubi nikomu zuč
nikomu dojde na manje parst
nikomu izbjehne duša sasvin ma isti još duhopero
i računa se da je živ i niko ne govori pokoj mu duši
sve dok mu sarce ne ostine
i od njega ne ostanu samo hostine
I zato ni  lako reć koliko je ko živi
di je sve umiro i di se slomi
i kad se i di se sam od sebe odroni

Jure Franičević Pločar


Unešić

srijeda, 27. rujna 2017.

NULA

Na crnoj ploči nula
nacrtana kredom.

Bijela crta, gotovo okrugla
odvaja malu crnu prazninu
od guste boje ničega.

Tako razumijemo
odakle stižemo
i gdje je prostor
koji smatramo svojim.

Zvonimir Golob

Krka - Visovac

utorak, 26. rujna 2017.

CARSTVO NEBESKO

Ne ću da mislim na nesreće koje su prošle
ovim stazama. Jezero je usnulo i ne treba
davati glasa od sebe niti ga buditi.
Neka se grane saberu i smire i neka me
ne ošamućuju svojim opojnim šumorom.
Vjetar će naići i trgnut će ih od sna
kad bude vrijeme za to. Ta davno je bio
početak svijeta i daleko je Sudnji dan.
U međuvremenu možemo na miru odigrati
partiju pokera i poslušati budnu melodiju
svitanja. Nemojmo misliti na zao udes,
on će se desiti ako je čas da se desi.
Dobra ruko, spusti svoje tople prste
na lepezu od perja, na usnula leptira,
i blagoslovi tišinu koja nas uspavljuje.
Blagoslovi naše ožaljene želje i davno
posijane nade. I sve što je izgubljeno
neka nosi urezan u svoju sjenu znak
utješne svetosti. I blaženi koji su snili
djetinje snove, njihovo je carstvo  nebesko.

Nikola Milićević

Krka - Visovac

ponedjeljak, 25. rujna 2017.

GRIMIZ I TIŠINA

Grimiz jeseni šumom se razlijeva.
Ptice utonule u nečujnost.
Posvuda mir, a bojažljiva slutnja
treperi
u lakoj paučini.
I sve je od paučine i slutnje,
od nemirnih boja i bljeskova.
Možda će kor anđela izroniti
iz zlatna lišća
i zapjevati svečani napjev.
Ruke su uzdignute i čekaju.
Ti, Neznani, progovori
iz ove napete tišine,
daj glas od sebe, dodirni nam čelo.
Sami čekamo, a boje gore, u suncu.
Omamljeni smo i ne znamo
kamo da se dijenemo.
Dobra ruko, daj znak neki.
Pomozi nama i onom putniku tamo
što je zastao na stazi
s jatom svojih plavih ptica,
osluškujući
cvrkute koje nitko ne čuje.


Nikola Milićević

Poljica

nedjelja, 24. rujna 2017.

POČETAK JESENI

Iz kojih mi to tmina stižeš
svijećo što se pališ pljeskom dlana o dlan
iz čije tišine čijeg tvrdog nepomaka
što me možeš poučiti o kruženju vremena
u čiji me jezik možeš uputiti
ljeto je dostiglo svoju najvišu točku
propale su naše dobre sjene
u našem malom zajamčenom vremenu
počinje doba mudrosti


Jakša Fiamengo

Krilo Jesenice
  

IZVOR

Kad pođoh, izvor moj iza mene ostade,
i kamen moj ostade, i lisnato drvo,
i dugo sam slušao grgolj vode za sobom
i šumor lišća. Kamen je mrko šutio.

Tako me ispratiše. Ja se ne osvrnuh.
Mirno sam otišao, pun velikih nada.
I bio sam daleko. Gdje li sam sve bio?
Šta li sam sve gubio i šta nalazio!

A sad se eto vraćam, taman i opaljen
od mnogih sunaca, i sa sobom vučem
mnoge gorke gromade i sitniš života.

I sve što sam kroz duga ljeta tražio
na dalekim putima, možda nađem tamo
na svome početku, na svom bistrom izvoru.

Nikola Milićević

Cetina

subota, 23. rujna 2017.

JESENJI DAN

Da, mnogo si toga tražio, a nisi našao.
No ne misli na to. Radije imaj na umu
sve ono što ti je živo u rukama gorjelo
i goreći ugaslo. I usni u pravednu snu.
Divno je to kada se svjetlost naginje
nad tvojim čelom, a drhtaji prolaze
tišinom. Ne čekaj više. Dugi i predugi
bili su dani. I stablo se umori u rastu
za visinom, i hridina padne. I čovjek
posustane i klone. Spavaj. Sve si putove
prošao, sve vjere potrošio. Slagao si
nadu na nadu i tako složio visoku hrpu
beznađa. Kako li drhte odrazi svjetlosti!
Žamori rujna jesen. Šuti i ne žali ništa!
Trošio si nade, snage i dane, i trošeći
stekao neko čudno, nevidljivo blago
na kojem umoran plačeš. Nigdje ničega
a kolike ljepote, Bože, kolike ljepote!
Cijeli život: rane i ljepote. Bokori,
grozdovi, tople ruke pune crvena mošta,
pune cvjetova i trnja, dragulja i krvi.
Daljine s vršcima jablana, neki spokoj
tako čudno opojan, tako bistar i čist,
kao da se nebo otvara, ili se možda
meko krilo blagosti spušta preko svega.

Nikola Milićević

Kostanje - Poljica

petak, 22. rujna 2017.

SMOKVE

Nabrao sam smokava i sjeo ispod stabla.
Onako tamno-zelene, tuste i još hladne
od rose, cijepao sam jednu po jednu
i jeo sam ih polako kao da obavljam neki
svečani obred, jer smokve zapravo i nisu
kao drugi plodovi i nisam ih jeo zato
da bih utažio glad, nego zbog toga možda
što mi se činilo da s njima primam u sebe
dobrostivu i čistu svježinu novog dana,
djelić čudesnih sokova neiscrpne zemlje
i svjetlost što se probijala kroz široke,
opore listove stabla. I dok sam ih jeo,
te smokve bijahu neka umilna istina
procvala u bistrom jutru blagoga rujna.

Nikola Milićević

Poljica

četvrtak, 21. rujna 2017.

DOK SE PALE SVJETILJKE

Polako, s nadolazećim sumrakom
slike se zgušnjavaju u riječi
lebdeće, spuštenih očiju, odlazeće
najbolje riječi kojima raspolažemo
obojane u tinjajuće protjecanje sati
vrijeme se ubrzava, vrijeme se usporuje
obilazim luku, zaustavljam joj dah
mislim o svemu, ne mislim ni o čemu
dok se pale svjetiljke i u njima gasi
ono što ne poznajemo

Jakša Fiamengo 

Bol na Braču

srijeda, 20. rujna 2017.

OLUJNI OTOCI

Danima već kiši i ako tako ostane
zaboravit ćemo sve što smo znali o strukturi kamena
i utjecaju mora na njegove vapnenačke izazove
u ravnovjesju sila koje smo na otoku upoznali
u kosom računanju mjera, pred nakrivljenim brodovima
više nećemo znati ni odakle smo ni gdje ćemo sutra
potražiti ono što će ostati od svega
s čime prolazimo znanim nam mjestima
nekad smo znali razlikovati presvlaku neba od one noćne
a sad nam se sve više čini da smo mi ta granica
gdje se stijena pretvara u more i gdje se
more utječe stijeni kao svom konačnom odredištu
tu gdje se već stoljećima okupljamo rastvara se kamen
i već su pomiješane sve mjere kojima smo zadati
upisani smo u njihove mijene kao u knjigu od postanka
u preglasnim odjecima i sami smo sve nerazgovijetniji
dok bljeskovi razrezuju već dotrajala obzorja
i more se podiže do vrhunca zapijenjenosti
sve oko nas i sve od čega smo
ne osjećamo drugačije nego kao pustolovinu
kao uzbudljivu morsku nelagodu

Jakša Fiamengo

Pučišća - Brač


ponedjeljak, 18. rujna 2017.

NA ŠETNJI

Na nekoj dugoj šetnji gradio sam svijet.
Stvarao sam ga i slagao od različitih
     dijelova.
Podizao sam neke gradove, sadio drvorede.
Puštao sam leptire i paperje po livadama
     kojih nije bilo.
A vidio sam te livade, znam pouzdano,
     vidio sam ih.
Bile su ravne i zelene pune stobojna cvjeća.
A sada odjednom ničega, ni gradova, ni drveća,
     ni livada.
Samo prazan, nevidljiv vjetar prolazi
     i ne kaže ništa.
Vjetar me dodiruje. Jesam li tu ili nisam?
Opipavam se i gledam je li sjena pored mene.
Što god izgradim, sve isčezne, sve se ugasi
     i raspline.
Kakva je to opaka igra, kakva okrutnost?
Kakvi dani i kakva svjetlost koja sve stvari
     izobličuje?
Kakva je to nepojmljiva šetnja na koju se
     nisam ni zaputio?

Nikola Milićević
Split


nedjelja, 17. rujna 2017.

MOLITVA DOBROJ RUCI

Dobra ruko, podari nam nešto beskorisno
što će prionuti uz našu sjenu
i što će pjevati neki nečujan napjev
pun čara i svjetlosti.
Pomozi cvjetovima koji ginu
u svojoj ocvalosti
dok dani bivaju mekši i sjetniji.
Ne daj da ih slome
tmurni i mutni jesenji sutoni,
suri i pusti trenuci.
Daj da posljednji zrikavci
bez bojazni odsviraju
još jednu blagu melodiju
pred odlazak.
Pruži svoju dobru ruku, Svemoćni,
i sve što je klonulo
i što je zastalo na svom putu
ti povedi u svoje tišine
na počinak.

Nikola Milićević

Split

subota, 16. rujna 2017.

ARGONAUTI

Još uvijek sam među njima
sad već samo stoga da prihvatim njihovu sjenu
naučili su me da razaznajem znamenja na moru
izvještili me u gonetanju nadolazećih mijena
da mjerim udaljenosti već i meni poprilično nejasne
puštaju me da gdjegod namjesto njih veslam
da im pridržavam oružje pomažem u spravljanju obroka
noći su prohladne ali tu sam treba li stražariti
perem palubu svjetlam im štitove dotjerujem izgled
kad uhvatim vremena i nije mi stalo što je
pučina svakog trenutka sve dalja
zacijelo su me poveli sobom da ne ostanem sam
da mi bjelilo žala posve ne ispije vid
trebat će im netko da svjedoči da ih opjeva
onako složno u heksametru u korskom suzvučju
u pravilnim razmacima istinito i uvjerljivo
ne dopuštaju mi da se uplićem da i sam uđem u mit
slijepi putnici ionako uvijek ostaju po strani
plovimo kroz Stari vijek stariji od njega samoga
kuda idu zar je važno među najboljima sam


Jakša Fiamengo 

Split

petak, 15. rujna 2017.

POSLIJE OLUJE

Ako si u ponosnim olujama živio život,
nikad se nećeš pomiriti s biserjem tišine.
Srce ćeš nositi ubodena iglama muka,
uvijek prepuno tame, posvuda žedno radosti.
Samo je jedan dan i samo jedna svjetlost
i kad uminu, tada: umri skrušen u sebi.
Gledaj druge dane i gledaj druge svjetlosti,
ali ne pružaj ruke i ništa više ne traži.

Nikola Milićević 


Trogir

četvrtak, 14. rujna 2017.

SASTAVLJANJE MORA

Slijedeći more nisam li to
staru knjigu listao, tvrdo ukoričeni rukopis
što me neprestano zapljuskuje novim rečenicama
što me brazda ljepokrilim izgovorom
i savija jedra vjetrovima podatnih stranica
očekujući da njihova bijela mjesta ispunim
životom na koji se tek treba priviknuti
Slijedeći more neke sam stvari posve naučio
u pismu u kojem smo posve izjednačeni
Njemu na poklon donio sam mnoge dragocjenosti
papir, tintu, zlatnu škrinjicu, jezik prvorođeni
I ubuduće u svakoj ću svojoj riječi sastavljati
neku dobru mogućnost za njegov izrijek
neku uvezenu otmjenu pojedinost
ili, svjedeno, hrapavi papir razularenih nesanica
vrijeme obuzeto trajnom slanošću
moje i njegovo visoko pamćenje
Prepustit ću se svim njegovim strujanjima
za svojih jakih trenutaka ono će me i nadalje kušati
a ja ću pustiti neka me po volji obuzda
Toliko malo uvijek ću mu biti dužan uzvratiti

Jakša Fiamengo

Jadransko more




srijeda, 13. rujna 2017.

NATUKNICE O OTOKU

Nikada još nismo ozbiljno razgovarali o tome
gdje završava otok i je li nam to dovoljno.
Doduše, najlakše je reći da sve završava s morem,
da s njime sve i počinje i sve prestaje, da je otok
zapravo neotuđivi dio kopna, okružen velikom vodom.
Naravno, takva tumačenja nisu nam dovoljna,
nešto što leti u vis sa svakim domaćim dimom
što nam odaje toplinu, zgušnjava vrijeme i privlači ptice.
Jesmo li se ikada zapitali što nam je zapravo brod, dakle
način na koji se spajaju otok i more, dva najbliža
stvora u povemašnjoj nevidjelici što je dublja
od svake protege koja nam je poznata.
Nešto mi u tumačenju otoka uvijek nedostaje, nešto
što boli od nedorečenog, od slutnje pustoši i pustoši same,
gdje je ponekad čovjek manji od svake svoje riječi,
uhićen u slatkoj nedoumici, sravnjen sa snom.
Ne, nikada još nismo govorili o koracima,
zakopanima u zemlji, izloženima hitrim vjetrovima,
o zvonima što riječi uzduha prenose s kraja na kraj otoka,
o ljudima što su se utisnuli u kamen i tako se
pred morem preslikali za trajnost koja se ukida
svakim novim napuštanjem otoka.


Jakša Fiamengo

Korčula



ponedjeljak, 11. rujna 2017.

BOLSKI INTERMEZZO

Godinama već dolazim u grad i ne sluteći
koliko grad ulazi u mene, zoblje moje grožđe
uživa privilegije koje sam mu povjerio
koliko čuva svoje more jednako kao što more
na oku drži sve naše štetne korake
i ja sam se već njemu u čast izdužio
u plovidbama razdijeljeno more
i ja sam u njegovu mandraču okusio
kako vrijeme pere višak svojih prolazaka
koliko se čisti od nepotrebnih putovanja
dok me iz svoje bijele dvostrukosti
bifore u luci netremice motre
kao jednog od svojih koji sve tiše broje
koliko nas i ovdje ima zasjenjenih
koliko bracera, koliko visokih paluba
gledam u skrućene otiske klesarovih ruku
mnogi su me već prepoznali
kao što se u vjetru s pučine zna utvrditi kamen
kao što stari zid jače osjeća svoju hrapavost
kad ga takne neizbježno jugo
prikupljam upamćeni sjaj svjetionika na molu
dobri Bog sponzorira naše dobre naume

Jakša Fiamengo

Bol na Braču


nedjelja, 10. rujna 2017.

OD TVOJIH GODINA

Svjetlost je imala tvoje godine
i riječi su bile tvojih godina
i vjetar i rosa i ples pod trijemom

i cvijet je bio od tvojih 
i dvostrukost voska mnogostrukost sna
i ne mogu izgovoriti svu ljepotu
koja je imala tvoje godine

samo ti nisi imala godine
ja to možda neću moći prihvatiti
ali to te ne opravdava
ni pred čime što smo imali
i što od nas ostaje

Jakša Fiamengo

Šibenik


subota, 9. rujna 2017.

KAD SAM SVJETLOST TVOJU UNIO U KUĆU

Kad sam svjetlost tvoju unio u kuću
Ko tajnovit plamen što se tek razgori,
Na osobit način zasjali su dvori  
Kad sam svjetlost tvoju unio u kuću.

  Bili smo ko ptice u jasnom svanuću
Što sa neba slijeću da bi tiho sjele  
Na dlanove naše, hrapave i bijele  
Kad sam svjetlost tvoju unio u kuću.

  Mijene svih vremena, vrijeme svake mijene,  
Što cijeli svijet dijele na svjetla i sjene,
 Bili su sa nama, bili su nam sveti.

  Što sad imam dobrog od tih proplamsaja,
 Jesam li još uvijek dio tvoga sjaja?
Tvoja me je svjetlost naučila bdjeti.


 Jakša Fiamengo

Split

  

petak, 8. rujna 2017.

VRTULJAK

Djevojčica pa neki čovjek pa neki starci
sjede, pa zatim vojnik do njega odmah ona
vitka i nježno blijeda u istoj plavoj barci
pa do njih neki ljudi a negdje zvone zvona
u gradu, netko pjeva a netko glasno viče
vrtuljak već se tiho i neprimjetno miče.

Djevojčica već ode pa čovjek starci tada
i motor teško diše i neprimjetno stenje
pa vojnik zatim ona visoko iznad grada
nad krovove u lastu u nebo ples ih penje
pod njima netko vrišti starci se tiho smješe
djevojčica se hvata za sunce kolo pleše...

A netko gađa ruže u glavi sve se ljulja
piće je neko jako opilo posve tijela
najprije prođu starci, motor je crn od ulja,
pa vojnik zatim njena haljina sasvim bijela
on je za ruku drži a vrtnja sve je življa
i negdje lav se čuje i crni motor divlja.

Nečujno za njima se šarena sjena šulja.

Konfete sunce baca i vrpcama ih veže
djevojčica se smije i hoće da ih stigne
pa pruža male ruke a oni dalje bježe
sad ih u bezdan baca a sad ih uvis digne
gore na val ta lađa a ne zna što bi htjela,
pa prođe vojnik zatim haljina njena bijela.

Djevojčica i starci i neke žene dvije
i ljudi vojnik njena haljina bijela juri
djevojčica se smiješi a motor samo bije
i netko glasno pjeva i znoj sa čela curi
motor i dalje mlati pa sopti teže diše
vrtuljak pjeva sve se tiše i tiše njiše.

Starci pa neki ljudi pa zatim žena neka
silaze zatim vojnik djevojčica pa ona
motor pun ulja šuti i novi zamah čeka
tu negdje netko vrišti i negdje zvone zvona
predahnu malo starci pa zatim ruke pruže
i krenu, netko stalno uporno gađa ruže.

Luko Paljetak

Solin

  

četvrtak, 7. rujna 2017.

DANI SU TE NOSILI

Dani su te nosili nespretno na leđima
i kosti ti savijali u žurbi po neravnu putu.
Godine su te prtile i vukle kao pastorče.
Putovao si svoj put na grbači vremena
kao na mučilištu. Utroba ti je bila prazna
od trešnje, glava nabrekla od klimatanja,
noge, bez stremena, teške i produljene.
Teglila te iznemogla i hroma životinja:
zakašnjavao si na sve vlakove i dugo čekao
po svim čekaonicama, spokojan i šutljiv.
Putovao si uz sporu vožnju, stajao na svim
beznačajnim stanicama, uklonjen s glavnih
tračnica, da bi projurili brzi ekspresi.
Uvijek strpljiv i tih, mrtav od duga drumsanja.
Uvijek strpljiv, i eto, začudo, ipak si stizao
na svoja škrta odredišta; uvijek malo prekasno,
ali si stizao, i često si znao biti sretan,
mnogo sretan - na dolasku.

Nikola Milićević

Kaštel Gomilica

  

srijeda, 6. rujna 2017.

SVIJETLEĆA TIJELA

Od svih svjetlosti
ona s tvoga tijela najjasnijeg je sjaja
i kako se nijansira dnevno vrijeme
(dnevno kao svjetlo na našem trgu)
tako se i tvoja svjetlost
na različite načine širi i skuplja
u svojim najosjetljivijim točkama
slično kao u strujanju krajolikom
kao u prostoru postaji jasnog jezika
i sve mi se više čini kako ti i nisi tek jedno
već sva svjetleća tijela u jednome
sve što je u suglasju s ljepotom
sve ono što i moju svjetlost
u svojim žarištima okuplja
pridodaje joj svoju energiju
kao što to čini more obala sat nad trgom
kao brod koji je jednako krcat
i svjetlošću i vremenom
vremenom zajedničkog nam svjetla

Jakša Fiamengo


Šibenik


utorak, 5. rujna 2017.

KRAJ LJETA

Sad je ljeto
moja kuća s pogledom na kišu
razbijena sunčeva strategija
ohola rabljena vrućina
raspršeni fotoni
izbezumljeni izgubljeni
poput turista u plastičnim kabanicama

ispirem mjesto odakle me gledala

Jakša Fiamengo


Podstrana 

ponedjeljak, 4. rujna 2017.

POZAJMLJENI PREDJELI

Izravno, iz različitih slika
najčešće preuzimam i one koje mi se
iz sveukupnih svojstava dana
nameću kao štap, plaho lice, mnogoznačna riječ
preuzimam mjere da se u me utisnu
na način na koji sam izgovoren, u čiji sam
visokim snovima oblikovan
navijek i za svaku kušnju
vratit ću ih kad im više ne zatrebam

Jakša Fiamengo
Šibenik

  

nedjelja, 3. rujna 2017.

METAMORFOZA

Stari grad i večer prolaze kroz mene
ravnomjerno, po nekom svom biološkom satu
prolaze kao blizanci zagledani u more
kao umorni strojevi, teški zaveslaji
kad jedan izostane onaj drugi ga nadomjesti
uz svoje preuzima i njegove mjere
i uvijek ih je dovoljno da uspore trošnost
razmijenjuju rečenice, koprene, slaba lica
u koferima im prašina, na glavi led
Pretvaram se u  njihove otežale otkucaje:
zaboga, što se to sve u mene pretvara!

Jakša Fiamengo


Šibenik