Prikazani su postovi s oznakom Antun Šoljan. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Antun Šoljan. Prikaži sve postove

subota, 24. ožujka 2018.

TESTAMENT

Zemljo, ti si tako lijepa, bogata i voljena,
Trebaš li još i ljubav nevažnog Antuna Šoljana?
Trebaš li moju kroničnu nervozu, histerično veselje,
Moj smih i cvil, moje smušene ideje?

Dopusti da budem tek jedan ti od sinova i kćeri,
Ne ljubavnik obijesne žene koju drži klimakterij.
Gospo, boginjice, ne ponašaj se tako samovlasno,
Odreci se ovog žrtvenog janjeta. Dok ne bude kasno.

Uzmi moju vunu, moje blejanje, moje papke i rogove,
potpiši svojim imenom moje čine, izaberi mi bogove,
Al' što još hoćeš od mene? Zar ti je toliko krivo
Što još je u zakutku tora moj smiješni privatni život?

Osim sebe, dao sam ti sve što sam mogao dati,
Ako ushtjedneš i sam ću na domaću lomaču stati.
Al smiluj mi se! Vidiš, da stupam ti pred lice
Opustošen tvojom naklonošću, moćna milosnice.

Zbog tebe sam sazdao gradove, rijeke premostio,
Zbog tebe sam nosio kostrijet, bdio i postio,
Zbog tvog sam se osmijeha prenemagao ko luda,
Bio sam hrana klicama nemogućeg, pupoljcima čuda.

Neplodan sam ko voćka što previše je rodila,
A ti me još uvijek nisi svog zagrljaja oslobodila.
Služim ti izmožden, poluslijep, bez kose i bez zuba,
Zar od ovoga kostura možeš tražiti ljubav?

Sve si mi uzela, i samog si me mene uskratila,
A ostavi mi ovo malo duše, koja je dovoljno patila.
Za uzvrat, mjesto hrastova lijesa, punog sitih crvi,
Ostavit ću ti, ljubavnice, da se okostiš i mojom strvi.

Svim tvojim advokatima izjavljujem da sam voljan
Poklonit svoj leš za seciranje. Svojeručno - Šoljan.

Antun Šoljan 

Salona - Tusculum

četvrtak, 17. studenoga 2016.

VUKOVARSKI ARZUHAL

Miroljubiv čovjek sam,
a pomalo već i star,
al vam velim, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Satrli ste cijeli grad,
napravili grdan kvar,
stog vam kažem, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Da u mojoj kući gost
hoće biti gospodar -
ne ide to, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Što ste htjeli, zlo ste htjeli,
i bit neće nikadar -
zapamtite, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Dugo će još Dunav teći,
platit će se svaka stvar -
ja vam jamčim, gospodo,
platit ćete Vukovar.

Antun Šoljan
Vukovar - Vodotoranj



petak, 1. srpnja 2016.

EKSPRES PREPORUČENO

Preporučujem mladim i vitkim djevojkama
da uvijek ovako stoje, kao da nekog čekaju,
u sumračnom voćnjaku, između bezimenih postaja,
s rukom o boku, zamišljeno grickajući travku,
uokvirene blijedim prozorima jurećeg ekspresa
ko nepomičnim sličicama filma.

Preporučujem im da stanu na proplanak uz prugu,
ili kraj osamljenog zdenca, dok se vjedra pune,
ili uz brklju, s košarom, pa putu kući,
da stoje uz cijelu mrežu željezničkih pruga,
rasute pejzažem ko da su spomenici
neke egzotične, zaboravljene uljudbe
koju obrasta gusta mahovina sumraka.

Preporučujem im da obrube pruge,
ko što bih prozračnom akvarelu breza
preporučio obale vijugavih rijeka,
ko što bih vodopadima da se naglo otkriju
i smjesta zarone čedno u vela vlastite pjene,
ko što bih dupinima, kad bih bio mornar,
da skaču u buketima, ko da izbacuje more
skamenjene kreste valova pred pramac tvog broda.

Preporučujem isto tako osamljenim mladićima
brončanog mišićja u napetim majicama
da u ljetni sumrak zastanu u vinogradu,
oslonivši se na držak motike,
dok kraj njih tutnji zelena neman ekspresa
ko zasun što će zakračunat noć.

Preporučujem im da dignu na čas pogled,
zatečen možda, ali ravnodušan,
zaokupljen magnetom neokopanih lijeha ;
da ne pročitam u njihovim očima zavist
na putnike, ni čežnju za njihovim mjestom,
ni plamen pustolovine, nego da žive
u istom redu sa svojim čokotima,
mojim prolaskom zatečeni u sreći.

Preporučujem dakle onima koji ne putuju
nego imaju mjesto, neka ga ispunjuju
ko što jabuka, zrijuć, ispunja svoj oblik
i svoj tajanstveni zadatak. Oni postoje
da bi mjesta bila kao saće, gdje se sreća skuplja,
ko gusti med, da bude svima vidljiva.
Da mi ne prolazimo samo starim grobljima,
bojištima bivšim, prolaznim zbjegovima,
da tek ne putujemo u traženju života,
nego da vidimo da se svuda živi
još uvijek, i da se živi lijepo.

Dok jurim u noćnom ekspresu, više ne znam kamo,
preporuke nosim ko kakav zalutali poštar
i sijem ih iz vlaka po poljima ko sjeme :
najtoplije, kažem, preporučujem svima njima
neka se ne kriju, nek nam se pokazuju,
neka okite sve pruge ko prometni znaci,
neka se ne stide svoje jednostavne sreće,
ili neka svećenički čuvaju njen privid :
da imamo još kome zavidjeti,
da imamo još čime hranit ovu
neutaživu žeđ, što se napaja daljinom.

Najtoplije preporučujem da nam se jasno pokaže
da su djevojke i mladići svuda lijepi i zdravi,
da su mladići prema djevojkama nježni,
da su ljudi dobre volje i da ih nije strah,
da žene nisu umorne i vjeruju u besmrtnost,
da su djeca dobra za životinjama,
da su vode čiste i pune mrijesta,
da krzna životinja raznose ljepljive sjemenke,
da masline rode, da grožde bubri
da i ishlapjleli starci nose nabrekle trbuhe
ko kakve prerano trudne pjegave djevojčice,
i da su meteorološke prognoze suglasne
da će vrijeme jednom biti trajno lijepo.

Najtoplije preporučujem vama koji živite
pokažite nama što samo prolazimo
u ovom falusu ekspresa što se zariva
u jalovu i sve crnju noć
dok nam život curi između prstiju
ko što slike pejzaža promiču kroz svjetlo
vagonskog prozora, iskrivljeno nasipom
pokažite nam spremno, raskošno, nesebično,
da života ima, da ga se može živjeti.

Inače, sve će nam odnijeti tutanj vlakova
u beskrajne daljine, do kojih se ne može doći. 



Antun Šoljan
Solin


petak, 10. lipnja 2016.

PRATNJA

Pažljivo sam te pratila, da te ne uznemirim,
pažljivo sam ti govorila, birajući riječi;
to je bio moj glas na početku aleje, moj glas
na kraju, uz svako stablo praznog drvoreda.

Dodirnuh ti zatiljak spuštenom granom bagrema,
da znaš, moja je grana, moj bagrem, moj kesten,
moja kratka kosa urasla u zimzelen,
moja obla ruka u ogradi klupe.

Jasno sam šaptala, da razanaješ riječi,
da ne misliš da je trava, jer nije bila trava;
ko sag sam se prostirala među oštrim vlatima,
šuštanjem uglazbljujuć kucanje tvojih peta.

U trokutima tame među svjetiljkama,
prišla sam sasvim do tvog lica grudima,
da ne misliš da je lišće, jer nije bilo lišće,
moje tamne grudi su bile, obrasle mahovinom.

Pomicala sam bedra pred tobom, iza tebe,
(i sasvim uza te kad bi dotaknuo stablo)
da ne misliš da je stablo, jer nije bilo stablo,
bokovi moji razigrani išli su u korak s tobom.

Pažljivo sam te pratila, zaklinjala, zvala,
izlažući se rosi, svjetiljkama, vjetru,
slučajnim prolaznicima u kasnom drvoredu,
s dubokim stidom prateći tvoje sljepilo,

tvoj dugi ignorantski prolazak.

Antun Šoljan

Solin

subota, 5. ožujka 2016.

MLADOST

Da budem svjež i mlad i pun života,
ko vesela i divlja dječja igra,
da budem svjež i bistar kao voda
i bestjelesno vitak poput tigra;
da obnavljam se bezbrojan ko ikra,
da narav smrtnu nikad ne odam,
da budem i živa i mitska čigra,
da znadem što je potpuna ljepota,

da kad me sretna neka stara žena,
što ipak nešto od starosti čeka,
poželi biti opet jednom mlada,
poželi biti lijepa kao nekad;

i hoteć da se ko djevojka nosi
crveno lišće zamrsi u kosi.

Antun Šoljan 
 
Split


srijeda, 10. veljače 2016.

SJETI SE, MORNARU, DA SI MORE

Potonuli su jedrenjaci (jedan za drugim) parobrodi tonu
Najvještiji se mornari voze u avionu.
Kolonije školjki na dnu se mora hrane
Madijerom skupocjene jahte i jeftine batane.
Sjeti se, mornaru, da si more.

U moru ima osamljeno središte:
Brod se do njega spušta i više se ne diže.
Jedan se samo mornar vraća, prljav od maziva
Pa, smrznut i iscrpljen, o nesreći kaziva.
Sjeti se, mornaru, da si more.

More je opustjelo ko tanjur posne juhe:
Nakon brodova, i kapetani pomrješe od tuge.
Tek koji vrlo bivši za rujanskih bonaca
Stoji na molu, sanja, jalovu udicu baca.
Sjeti se, mornaru, da si  more.

I tako se mnogo pospanih mornara besposleno šeta:
Sve više se i više odvajaju od svijeta.
Vraćaju se, korak po korak, palubi svoje lađe.
Oblače svečanu odoru i kapetanski kačket.
Sjeti se, mornaru, da si more.


Još jednom salutiraju na rubu mola:
Odsluže posljednju službu, ti svećenici mora.
I zatim ih tako, ukočene i ponosne,
Što reče gospar Ivo, fakini odnose.
Sjeti se, mornaru, da si more.

Nemirno već bordižam, od luke do luke selim se,
More se približava da i mene prelije.
Mijenjam brodove, zastave, gradove i žene,
Al more će konačno dostići i mene.
Sjeti se, mornaru, da si more.

Antun Šoljan
Makarska