četvrtak, 30. ožujka 2017.

NAJLJEPŠA LAĐA

Došla je lađa izdaleka.
Kakva lađa? Koga čeka?

Najljepša lađa na svijetu!
Hajdemo brzo, na nas čeka!

U nepoznatu zemlju kreće,
Ali nespremne primit neće.

Zato se umij i presvuci
Dok na nas čeka lađa u luci,
Najljepša lađa u luci,
Najljepša lađa na svijetu,
Modra i zlatna, bijela joj jedra
Skidaju zvijezde sa neba vedra.

Sad će krenuti! Brže na lađu!
Evo već plovi, plovi, plovi
U daleku zemlju gdje su snovi...

Grigor Vitez

Makarska



srijeda, 29. ožujka 2017.

KAKO JE BITI PRETEČA

Krčiš put, ranjavaš si stopala,
zapinješ o trnje, izbijaš na čistinu.
A onda se povučeš u stranu,
da prođe, da dođe drugi.
Uspinješ se znojan, posrćeš na strmini, dižeš se.
Nadomak vrha staješ u stranu, nek stupi drugi.
Susrećeš ljude, kupiš učenike, stječeš prijatelje.
I kad se dlani spremili za pljesak, prolaziš kroz sredinu,
odlaziš, da stupi drugi.
I gledaš s kraja radostan kako raste Drugi.
Tako je to biti preteča.

Ivan Golub 

Makarska


četvrtak, 23. ožujka 2017.

HIMNA ZORI

Na kamenu sjedim. Rani vjetar dišem.
Na koljenu mome papir se rumeni.
Gle, ljubavno pismo!... Ja ga tebi pišem
Sa suzom ganuća ko najljepšoj ženi!

Ti skitnice draga, što se vazda skitaš
Preko sviju ravni, planina i gora,
Ljepotice laka, koja uvijek hitaš
Zrcalima svojim - od mora do mora.

Tvoj poljubac vječno po zemlji se kliže,
Je l' kopno il voda, je l' plodna il pusta;
Sve se zemsko tiho ispod tebe niže,
A ljube ga, ljube rumena ti usta!

Koliko plamena - s toliko imena
Tvoja čudna svjetlost po svijetu se lijeva,
Svud jednako čista, tajanstvena - ista
Ko u davne dane Ahilova gnjeva.

Gle, ja ti se smiješim... Ti odagana tminu
Iz ovoga srca i dade mu volju
Da se s pjesmom tebi digne u visinu -
Jedna nova ševa na zlatnom polju!

Dobriša Cesarić

Makarska



ponedjeljak, 20. ožujka 2017.

POZIV PROLJEĆA

Poslije duge hladne zime
proljeće nas opet zove:

"Iz ladica izvadite
one vaše lijepe snove
i krenite sada za mnom;
ja vam nudim carstvo cvijeća,
ja vam dajem svoje laste
i pupoljke sa drveća.

Pod mojim se suncem rađa
svud uokrug život novi;
pod mojim će suncem, znajte
procvjetati vaši snovi."

Ratko Zvrko

Makarska  -poluotok Sv Petar



nedjelja, 19. ožujka 2017.

POUČAVAJ ME, DIJETE

Dijete, poučavaj me o svemu.
Ti znaš kako vjetar pjeva u krilima ptica i kako za svakim pogledom ostaje trag.
Ti znaš kako svaki trun dobrote širi život zemlje za po jednu prisnost.

Poučavaj me o svemu prije no što počneš zaboravljati.

Ja sam nekoć bio sve znao-i sve sam zaboravio.
Kroz tebe, premda i ne samo kroz tebe, polako se prisjećam i, slutim, doći će doba kad će mi se sve izgubljene vode obilno vratiti kroz darežljive i blagotvorne kiše.

Znam, možda će doći dani kada će naizgled okopniti tvoja i moja i naša srodnost, kad otkucaji naših srca ne budu nalazili odjeka jedno u drugome, kada se nećemo razumijevati i kada ćemo jedan kraj drugoga prolaziti neupoznati.
Možda će doći doba kada ćeš i ti sve zaboraviti.

Ne plaši se!
Pouzdano će tada na tvoj put naići netko tko će ti, kao što si ti danas meni, biti vidikovac.

A u neki dan tvoji i moji koraci ujednačit će se kao što se kroz boli ujednačuju snovi i ruke i pohitit ćemo jedan k drugome da si kažemo ono što je od iskona u nama, ono što jesmo: zemlja koja se budi za nebo.

Stjepan Lice

Visovac - oltar Sv Josipa u crkvi Gospe Visovačke

petak, 17. ožujka 2017.

UDICA

Udica se zadije za prste,
taman ono koliko joj triba
da se čovik siti da je dobro
što se nisan rodi kao riba

Kao riba s ljuskama o srebra
što se neda vanka iz dubine
ćutin di me išću ladna justa
pa se krijen doli od sudbine

Među rebra potonulog broda
sa bandiron potonulog carstva
sad je vije samo hladna voda
zibaju je usnama bez glasa

Vidin kosti usnulih mornara
zagrljeni s morem kako muče
more pusti vojsku neka spava
to su samo dica daleko od kuće

Odore s botunima od srebra
ruzinavi mačevi u tmini
pa se spuštam moru među rebra
da mu čujen sarce kako pini

Vidin kosti usnulih mornara
zagrljeni s morem kako muče
more pusti vojsku neka spava
to su samo dica daleko od kuće

Gledam kosti usnulih mornara
mladu krv ća tribalo je prolit
čujem more kaže Bogu fala
što se nisan rodi kao čovik

Zlatan Stipišić Gibonni 

Brački kanal

četvrtak, 16. ožujka 2017.

RASTANAK SA SOBOM

Sad je trenutak da svatko od nas
ode na svoju stranu: vi, noge, za koracima
o kojima toliko snatrite netom prilegnem;
ruke kud koja - lijeva, nespretna, u predjele
mašte, desna s vojskama; možda svi prsti,
dvadeset njih, odu na kakav drugi svijet;
ovaj su, misle, dovoljno razorili;
za njima će rebra, radna, uvrijeđena,
jetra će, zna se, u obližnju krčmu (tamo
već loču bubrezi, želudac, mjehur);
srce će na barikadu, ali bez krvi, u
šaputanju, toliko opredjeljeno za bitke ljubavi;
pluća među oblake, mozak u samo sunce;
a ja ću ostati sam s ovim gadnim
jezikom, stvorenim za otmjenost a stalno je
klepetao, uvaljivao me u sve gore nedaće.
Hajd, jeziče, sad pokaži što umiješ,
sad kad sam ostao bez ičega: napuni podrum,
                    tavan, smočnicu.


Slavko Mihalić

Solin



srijeda, 15. ožujka 2017.

DUŠA SE MOJA SJEĆA TVOG LICA

Duša se
moja sjeća tvog lica,
mada te oči nisu srele.
Idem i zagledam lica
ljudska,
i tražim te, tražim, toliko te tražim
da te valjda i ne
umijem naći.
I možda sam davno kraj tebe prošla
na kakvom
trgu, u gužvi perona,
mudro te pustiv da zauvijek prođeš,
jer već
sam mogla, živote moj, bez tebe,
ali ne bez ovog traganja za tobom

Vesna Krmpotić 

 
Solin


utorak, 14. ožujka 2017.

RABBI

tražila Te
moja pjesma
s nijansama čežnje
pronašla Te
u plavičastim mislima
Genezaretskog jezera
upila Te
u vedrom spokoju
slojevite tišine
ponijela Te
u odjeku ljubavi
dušama koje su izgubile krila


Ivna Talaja 

Makarska


ponedjeljak, 13. ožujka 2017.

ČIJU JOŠ POTVRDU TRAŽIŠ

Čiju još
potvrdu tražiš, ako sam Ja potvrdio?
Čije dopuštenje, ako sam Ja
dopustio?
Čije objašnjenje, ako sam Ja objasnio?
Iako si od
neba, zemlju ne možeš zaobići.
Morao sam zemljanin postati, da bi ti
sišla,
i sa Mnom prišla svojoj zapečaćenoj kolibi od blata,
pobožno,
kao da je stan zlatni besmrtni.
Ako sam ušao s tobom u kolibu
pozemljušu,
u što se prometnuo njezin temelj i krov?
Kakvom je
vatrom planulo ognjište,
kojom se svjetlošću ozarile svjetiljke,
a
tronožac na koji sam sjeo,
u kakvo se prijestolje provrgao?
Čiji
se potpis još čeka,
i čija potvrda,
da je nebo svagdje, baš
svagdje kod Svoje kuće,
gdje sa Svojim ukućanima proslavlja vječiti
neodlazak od Sebe?

Vesna Krmpotić 

Makarska


nedjelja, 12. ožujka 2017.

KRIŽNI PUT

Zemlja teško diše zbog topota osude…
Dan se ogleda u križu i čeka da ga primiš na se…
Lomi Ti se korak…
Optače Te Majčin malaksali pogled…
U Šimunovu srcu susrećeš šum anđeoskih krila…
U Veroniki prepoznaješ otisak budućih naraštaja koji će Te voljeti
i slijediti…
U krhotinama pada ispuštaš uzdah kakav nebo i zemlja nisu
nikad čuli…
Gasiš jauk srži jeruzalemskih žena…
Ustupaš nam svoje tragove…
Dok oko Tebe i po Tebi vrvi zloba vojnika misliš na uzbibano
zrelo žito…
Otvaraju se putovi Tvojoj krvi…
Bičevi munja i iglice kiše razglašavaju da si Ocu predao duh…
I do mene dopiru drhtaji suza Tvoje Majke…
U krošnjama maslina oko Tvoga groba lahor najavljuje
uskrsnuće…


Ivna Talaja 

Kozjak - Solin

subota, 11. ožujka 2017.

ZALJUBLJENI DAN

Ovaj je dan
kao otkinut list,
samo tišina
i zrak i ti,
on je zarobljen
u velikoj krletki sunca
koju si nosio kroz ulice,
ovaj je dan uhvaćen
u mrežu tvog lica,
i ne može se izvući,
ne može se otkotrljati
poput lopte
natrag do mojih nogu
On je ptica
koja ne diše,
koja se ne čuje,
njega naprosto nema.
Ovaj sam dan izgubila
kao što se gube ključevi,
kao što se topi snijeg
ili zaboravljaju prijatelji,
i ja se više ne sjećam
njegova okusa,
njegove obline,
ti si iz njega sve izbacio,
sasvim si ga očistio,
ispraznio, prozračio,
taj dan zbog toga lagan,
poletio je poput balona
nekamo izvan mene
da bi postao oblak ili kap kiše,
taj dan,
bez mirisa, trajanja i boja,
potpuno se osamostalio
i ostavio je za sobom
samo tebe.

Irena Vrkljan 

Solin


petak, 10. ožujka 2017.

U PODNOŽJU TVOGA KRIŽA

…zapljuskuju me slapovi Tvoje boli.
…okovalo me sjećanje na pijetla i srebrni zveket. 
…izmrvljenim uzdasima vapim da mi oprostiš 
   sve neprozračene i neozračene trenutke.
…osjećam, moje srce vrije u Tvome srcu.
…na oltaru moje duše Tvoja Krv odzvanja otkupljenje. 

…znam, slomit ćeš ohole uskličnike smrti.
…zahvaljujem Ti za prsten vječnosti – ljubav.
…iz pogleda mi izlijeću golubice.
…ovijena dugom šapućem: slava Ti.
…želim, želim, u trenucima kad Te Majka

   mrtvog bude držala naručju,  
   ući u jednu od Njezinih suza,  
   skotrljati se s Njezina lica na Tvoje
   i zauvijek ostati u Tvojim porama. 

   U podnožju Tvoga križa riječi gube dah…

Ivna Talaja  
Visovac

četvrtak, 9. ožujka 2017.

ŽELJELA BIH BITI KROTKA PRED SUDBINOM KAO MORE

I kupiti joj vjetar,
Sunčan obruč snova,
Željela sam kao more
Mnogo topline za moj glas
Zaleđen na dnu opake noći,
Željela sam i tražila
Okomite sjene na mom
tijelu
Malo umora u mojoj kosi
I jedno sasvim malo sunce
Za moje oči
Nagnute u sebe,
Kao more,
Željela sam
I zaustavila
Krhki stroj srca,
Koji postavlja zamke
Nalik na magične predjele,
I koji opominje ove zjene
Da ne lutaju neumitnim nebom,
Kao more.

Irena Vrkljan 
Split

srijeda, 8. ožujka 2017.

MNOGOSTRUKI ŽIVOT

Bit će da živimo
istodobno na mnogo zvijezda,
u mnogo raznih života, kad smo tako čudno
iznemogli
od čežnje za jedninom,
a sve nam živote veže tanka nit,
I
kad umiremo, umire nas mnogo.
I ja koja tvrdom zvijezdom večernjom
slutim,
da samo karika sam golemog mog žića,
samo jedno svoje
čulo, dimenzija jedna,
samo miljuntina svoje snage
što svemirom
troši se
i luta
ja osjećam,
da ni u ovom času nisam presjekla
nit
koja me veže s tvrdom zvijezdom večernjom,
i da nisam svoja ni
u času kad sam to naslutila,
jer i sad me škrope nečije daleke misli
neosjetno,
ko
ponoćna rosa.

Vesna Krmpotić 

Solin



utorak, 7. ožujka 2017.

PJESMA GORKA

Šta je to hladno, i gorko, i sivo
Šta niče u duši ko korov njen?
Jeli to suton? Zbilja već suton?
Il samo prolazna sjen?

Što sada? Brbljati vesele riječi,
Skrivati rane za humor;
Ko da se išta sakrivanjem liječi:
Tuga je tuga, a umor je umor.

Mili moj! Ti, koji dolaziš za mnom,
Da srcem oko sebe osvijetliš svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat -
Odreži krila pružena za let!

Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
I pjano se bunca i buči.
Sudbina, što drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti žuči.

Pa pij je, dragi, pij i pij,
I čuvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed će spremno da dolije.

Dobriša Cesarić

Solin - Gospin Otok

  

ponedjeljak, 6. ožujka 2017.

MOLITVA

Što htjedoh reći, davno sve sam
U djetinjstvu još reko Bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovat još mogu,
Za ovo dijete koje volim,
Ovako Boga bih da molim:


Svojim si zvijezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine,
I mi smo samo tvoja miso,
Što sija zvjezdama iz tmine.
Svejedno dali ćemo stići
Na vrhove il past u bezdan,
Mi moramo tek ići, ići
Svud kud nas put vodi zvjezdan!

O dobri Bože, ako one
Zvijezde što sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
U očajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oči kao lane,
Od budućih joj dana crnih
Učini, Bože, svijetle dane!

Sve zvijezde što joj život mrače,
O dobri Bože, ti ugasi -
Sve one zvijezde koje znače
Besanih noći sijede vlasi,
I one koje bolest nose
U svojemu sjaju blijedom,
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.

Al ako nećeš da ih zgasiš
I ako iskušenja treba,
Ti moraš, Bože, da je spasiš
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da joj život zgadiš,
Odrediv puno bola za nju,
A kada spustiš ruku na nju,
Spusti je samo da je gladiš!

Dobriša Cesarić 
Split


subota, 4. ožujka 2017.

BOŽJA RIJEČ

Tvoja Riječ, Bože, uvijek iznova
odzvanja i budi jutra.
Riječ visoka, iznad vremena,
utisnuta u čelo neba i lice zemlje.
Tvoja Riječ život je našim životima,
Tvoje oči što gledaju u nas
i gledaju iz nas…
Volimo Tvoju Riječ jer rascvjetava svjetlo,
jer nema mjesta kamo ne želi doći,
jer hoće svaku našu nit utkati u Vječnost.


Ivna Talaja 

 
Makarska - Sv Petar
 

petak, 3. ožujka 2017.

OTISAK NEBA

Nevidljiva Blizina
prati me
u vidokrugu dana i noći
umilno
ponizno
plahovito
zgusnula se u blagoslov
u otisak Neba na mojoj duši

Ivna Talaja 

Šibenik

četvrtak, 2. ožujka 2017.

PRIZNANJE

Najslađe radosti mladoga života
Tebi, Gospode, dajem,
Za najtužnije dane mojih slaboća
Ponižena se kajem.


Kako li malena sva moja su blaga
Pred pravdom oka Tvoga,
Od svijeta se praznih dolazi ruku
Pred neizmjernoga Boga.

Ja ničega nemam do dlanova praznih,
Tek sam puka sirota,
Al moji se dlanovi dižu k Tebi
Dar da prime života.

U blještavom sjajenju Tvojega bivstva
Ljepota se lije bez mjere,
Bože, o daj mi, da ostanem sirota
I kraljujem na putu vjere.

Sida Košutić 
Split - Crkva Sv Frane

srijeda, 1. ožujka 2017.

MISTIČKI PROSTOR NOĆI

Nepraktični, za život nesposobni, osjećati se
za mir u licu Gospoda, izvan buke i napora.
Zrako nevidljivih zvijezda,
željo za blaženstvom,
izvan tijela,
izvan tvari,
u duhu.
U plavoj blagoj magli,
u Gospodnjem spokojstvu.
To nije pjesma, ni umjetnost:
ljubav,
blaženstvo,
tišina.
Nemoguć sebe iskazati,
nemoguć sebe isplakati,
sam, neznan i dubok,
sanjareći.
Đerdan zvijezda,
jamatvo luna,
kakva milošta sa vas struji i teče.
O blagosti, o svetinjo čistog duha,
tamjane,
dok sam još duhom u svijetu, ja sebi utvaram
da ću se ubiti ili oženiti;
ali ovdje neću ni braka a ni svoje krvi,
jer sam ovdje za vječnost vječan,
i jer sam beskrajno mrtav.
Moj je san izabrao kao uzglavlje dlane
jednoga Boga,
moja se ljubav rastapa i krvari od ljubavi
Krista,
i ja se vraćam u ono Ništa koje je Sve,
u ovaj mir koji je život.
Ta kako je slavno reći: ja nisam ja, ja sam On,
i ja očekujem da budem pravi i čisti
u čistome duhu.
Ja donosim ovamo dvije čiste usne,
dvije čiste ruke
i čisto srce
neoskvrnjeno,
u stanja bez riječi,
u molitve bez žamora;
duša je tiša nego tiha voda,
ško kaplje u spilji
u mekoći zagrljaja noći.
Slaboćo milja,
slatkoćo draganja,
radosni pogrebe,
ja silazim u naručje Onoga
kojega niko ne zove
pravim imenom,
moji grijesi se penju na svoju tezulju
u ruke Boga.
I tu ću zaspati.
Kao u krvi ruža,
kao u snijegu lijera,
kao u vinu vrta,
savladan od dobra,
do umora pijanstva
u san bez svijesti
daleki, ljubičasti,
san boja i slika;
u zvuku,
u mirisu,
prelesti.
Ako se ikada prenem
iz naručja svetog,
i potarem oči od magle Boga,
bit ću iznenađen (tajno sve dobrote)
što moja ćelija golih zidova
ne lebdi u lazuru
no pripada zemlji.

Tin Ujević 
Bol na Braču