Prikazani su postovi s oznakom Luko Paljetak. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Luko Paljetak. Prikaži sve postove

utorak, 19. prosinca 2023.

PTICE, NEBESKE

Nebeske ptice, koje svojim letom
smisao nebu daju, Internetom
ne služe se i nemaju kompjuter
osobni, nebo pticama je uter
gdje bog, po ptici njima nalik, tijelom
postao je računalo i, dijelom
synthesizer, električni orgazam
i sredstvo koncentracije i spazam
ozonske rupe; ptice te nebeske
tek dio restaurirane freske
neke su koja, kad otvoriš zjene,
uključi i hodočasnika – mene
koji sam i sâm ptica što je hrane
zajedno s njima, ali s druge strane.

Luko Paljetak


Dalmacija



ponedjeljak, 18. prosinca 2023.

STABLO SAM, DOĐI, AKO NISI PTICA

Stablo sam, dođi, ako nisi ptica
postani, ako nemaš perje uzmi
jastuk, razderi noktima ga, skoči
u med i leti, ili očerupaj
kondora, ako jesi ptica vosak
kljucaj, od njega salij gnijezdo, dođi,
stablo sam, ako nisi ptica budi
sjekira, nježna kao sjena, skini
sve nepotrebno s mene, i ja skidam
sa sebe sve i stojim, čekam vjetar,
možda si vjetar ti, zar nisi, ako
nisi, duboko diši, moj lišće
da miris duše, tvoje duše miris
poprimi, ako nisi vjetar što si,
tek sad vidim: ti si stablo, ja.

Luko Paljetak


Mirlović Zagora

nedjelja, 17. prosinca 2023.

DAN, KRAJ

Na kraju dana kad se zvijezde muče
da sklope noć za više vrsta snova
ostajem sam, u žili koja tuče
u mali doboš stapaju se slova
u riječi što na prikladna bi htjele
naići usta, ali samo ova
susreću, moja, koja radije žele
ljubiti nego biti crta rova
na prvoj crti smisla što ga brane
zubi i ptice koje grožđe zoblju
i prije nego sazri, zato prazne
ostaju čak i onda kada svane,
i nijeme, kao žene što u razne
sate ih možeš susresti na groblju.

Luko Paljetak



Solin

petak, 15. prosinca 2023.

TVOJE POGLAVLJE

Toliko lišća pada i morao bi knjižar
postati, knjigoveža, u sveske ovo štivo
razasuto uvezat za one što će proći
ovuda druga pisma slijedeći, kao križar,
što nosi mač i oganj ulazi sunce živo
u ovu šumu, tvoje poglavlje sve do noći

ostaje otvoreno, zatim red po red pada
čitava epizoda, unatrag sve se počne
zbivati, kao ljubav jer ona uvijek vraća
na granu list, u krevet djevicu, ali sada
toliko lišća ima pod nogom, nitko točne
naputke nema nego sadržaj svatko shvaća

po svome, samo blijedo nagađajući tko bi
mogao biti onaj koji je kadar sve to
počiniti, tolike ljepotice osvojit,
protivnike tolike smaknut, jer tebi evo
uspijeva jedva ovaj poduhvat što ga lišće
zasipa da što prije izgubi mu se trag

Luko Paljetak




Solin

četvrtak, 14. prosinca 2023.

NEŠTO ČEMU JE IME BAŠ TO

Za savršeno jutro savršene i stvari
i riječi morale bi biti u svome čistom
poretku, kao lišće koje će, nakon zime,
osvojit opet granu taktikom onom istom
kojom se i ti služiš, pa ipak nešto kvari
čistoću jutra, nešto čemu je možda ime

baš to – ta savršenost

Luko Paljetak



Solin

četvrtak, 3. lipnja 2021.

ORGIJA

Trave su tko zna zašto počele brže rasti
onako posve same, od neke slatke jeze
to nije bilo polje to nisu bile breze
to nisu bile vrbe i nisu bile vrsti
sve su to bile usne i koljena i prsi

Naslonila se grana uz granu puna strave
previše pjeva cvijeće previše ima trave
a zemlja drhti tiha nemirna puna strasti
kao da s neba može ogroman cjelov pasti

Stali smo usred pjesme i ne možemo dalje
od ove krupne usne koja je na put pala
zaorali smo polje s dva srca i s dva rala
da nahranimo suncu ogromne gladne ralje

Mnogo je pila zemlja i nebo mnogo jelo
a glavom punom vina teturala su brda
pogače to su bile uskisle pune kvasa
spotaknula se rijeka o kamen i o rame
sve što je moglo rasti u cjelove se pelo

Na žeravama tihim lagano su nas pekle
razrogačene zvijezde kratkovidne i same
izmamila je pjesma iz šume mrka krda
a žetelice ptice ramena su nam sjekle
i sve je bilo žena i nije bilo spasa

Uvlačila se trava u cjelove da uči
što se to zbiva tamo između dvije rane
zašto se stablo tako u korijenima muči
i lije crne suze u cvatu; sve dok svane

uvlačila se trava u zagrljaj da traži
da nađe razlog cvijetu i razlog svome rastu
mnogo bi toga htjele naivne znati raži
za koga nebo vraća ponovno istu lastu
i otekle bi dojke imati htjelo voće
i isto divno znanje da rađa plava čeda
pa nepomično stoji i šuti - lišćem gleda
iste bi usne htjelo ramena ista hoće

Ovako puna želja i puna slatke jeze
to više nisu polja nisu to više vrsi
ni vrbe a ni grane ni ptice niti breze
sve su to usne ruke koljena prsti prsi
zadihalo se bilje od nekih plavih nada
a zemlju tihu čudni obuzimaju srsi
kao da s neba ogroman cjelov pada

Luko Paljetak


Makarska

nedjelja, 19. srpnja 2020.

JEKE

Svatko je uvijek samo nalik na svoju ljubav
pa ako ptica voli ljubav joj ima krila
ako se vole djeca ljubav je puna stida
nesretna ljubav nikad ne zna za cjelov ubav
(daleka čežnja zvijezda uvijek je takva bila)
ako se slijepci vole i ljubav nema vida

Kad rastopljeno sunce potpuno cvijeće smami
i svaka grana zjenu presretnu suncu pruža
i kad se ljulja lišće u plesovima sreće
cvijet jedan plane za sve što ostaje u tami
za sve što nije cvalo i nikad cvasti neće
u jednoj ruži gori beznadno mnoštvo ruža

kada nam, ženo, usne u cjelov padnu vreli
tad ljubimo i za nas i ljubimo za one
što s usne nikad nisu ludilo sreće sasli
u nama susreću se svi što se nisu sreli
u visibabi jednoj sve druge nijeme zvone
u jednom maku traju svi davni prošli zgasli

Sve što mi šapćeš, ženo, to nije samo naše
srebrna ptica pjeva za mnoga nijema grla
netko je mnogo prije pio iz iste čaše
mnoge je davne stope posljednja stopa strla
kad zagrle nas tuge, i nepoznate suze
uz ove naše skupa niz lice dugo puze

Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu
i mnogo toga ima još tu neizrečeno
u tebi i u meni u spaljenome ljetu
i čeka nova usta i nova ljeta, ženo
taj oganj nismo samo mi užgali u krvi
pa ipak mimo svega mi zauvijek smo prvi

Luko Paljetak

Split





četvrtak, 25. lipnja 2020.

ZAPIS U KAMENU

I sunce mimo mene i munje mimo mene
u krvi ruže niču, u ruži čelo gori
nisam u cvijetu bio kad rudi ni kad vene
u soku kad se budi u voću koje zori
i nigdje nisam bio i jesam od početka
u jednom plavom oku u kruni ludog cvijetka

Imena nisam dao ni zvijezdama ni rijeci
ni izmislio boli koje rođenje prate
nikada nisam znao ono što šapću žreci
kad se u crnoj šumi zlokobne ptice sjate
za izvor nisam znao ni kud mu vode teku
tek koljena su rasla da kose ih posijeku

Rasli su mimo mene okrugli suncokreti
okretalo se zviježđe po čudu svoga bića,
saznati nisam znao otkuda ševa leti
u zjenama je mrzla zelena vlat otkrića
sve se je mimo mene desilo davno prije
i oduvijek sam bio i oduvijek me nije

Nisam se htio rugat bezgrešnoj zvijezdi zore
htio sam da me gora po vuku mrkom primi
i da me nekud nosi u ponoć tiho  more
da preda mnom se rodi žena u bijeloj plimi
kad zapiše se srce znakom u tamne hridi
da progledaju žita a mudrac obnevidi

Htio sam da se desi dobrota nježnog ploda
u djevičanstvu žene u vrućem crnom hljebu
iako nisam znao kud će me odvuć voda
pao sam u vir tada kad je u ljetnom nebu
začela ptica s okom, da bude čedo lijepo,
kad sunce samo sebe gleda za časak slijepo

Sad više ništa ne znam već samo tvrdo ljubim
nije me htjela šuma a primila me ptica
ponoć mi vraća ono u zorama što gubim
pa premda nisam bio neka me pamti tmica
po čudu onog ognja po vukovima krvi
sve dok se kuća neba pod samom sobom smrvi

Luko Paljetak

Mravince


nedjelja, 21. lipnja 2020.

SONET O ZALAŽENJU SUNCA

Na tvojoj kosi sunce zalazi, i kad više
diglo se ne bi iz te klopke u koju pada,
u očima bi tvojim ostalo sve to, tiše
mogao tad bih tvorcu, ako bi koji kada

pojavio se opet, opisati tu sliku
i napraviti nacrt te raskoši što blista
na tebi, mogao bih, unatoč drskom triku
anđela palih, znaš ih, učiniti da ista

svjetlost se opet javi, i zato mirna budi
dok promatram te, tiho čitaj, polako ručaj
ta bespomoćna slova kao i drugi ljudi,

ja radim vrlo važan posao, ja ti kažem,
svaki komadić sjaja rasutog toga slažem
svuda po sebi, slažem pomno, za svaki slučaj -

ustrebat može Tvorcu

Luko Paljetak

Šibenik

ponedjeljak, 3. veljače 2020.

SONET

Već na početku ne znam što ću reći,
a do kraja još dosta posla ima,
ipak na redu sada stih je treći,
a četvrtom još treba samo rima

da se u petom nađem, ako sreći
po volji bude, sedmom već je cima
bačena pa na osmi mogu preći
i već na posve sigurnim sam tlima,

jer malo dalje već je onaj rez
kao u žene, kad me volja mine
preskočit ću ga i već sam na kraju

to jest na startu zadane tercine,
ne uspijem li pit ću kuhan sljez:
prolazi pjesnik, stihovi na nj laju!

Luko Paljetak 

Sv Vlaho Dubrovnik
 

nedjelja, 18. veljače 2018.

ZADNJA VEČERA

Sazvao ih je Isus redom
u skroman zabit kvart.
“Večerat ćemo”, rekao im je
“možete a la carte

izabrat jelo, prema želji,
ima ga za nas svih.”
Petar će: “Ja ću kamenice,
najviše volim njih.”

Matej će za njim: “Ja bih malo
janjetine pod sač,
s mladim krumpirom i mladim lukom.
I like it very much.”

Konobarica Magdalena
u mali notes svoj
narudžbe im je zabilježila,
u kuhinji je znoj

oblijevao sestru Martu,
marljivu kao crv,
stajalo je na stolu vino
crveno kao krv.

Andrija reče: “Ja bih ribu,
ali da nije led
vidjela!” Jakov na to srdit
prenu se: “Nije red

govorit tako, naša riba
svježa je, svaki dan
lovimo je u Galileji!
što ti je, zar si pjan?”

“I ja ću ribu”, Tadija reče,
“i malo blitve s njom.”
“Pridružujem se”, reče Šimun.
“Dajte mi”, reče Tom,

“da ipak vidim kakve su boje
škrge joj – što jest jest,
provjeri što se provjerit može,
salatu i pommes frites.”

“Ivane dragi”, reče Isus,
“a što ćeš jesti ti?”
Ivan će: “Učitelju, ja bih
isto to što i vi.”

Svi redom naručivali su
kako je htio tko,
jer im je zadnja zajednička
večera bila to.

Javi se Juda s kraja stola:
“Ne znam, dva jaja sad
na oko ja bih najradije, danas
ne muči baš me glad.”

“Zaista, zaista vam kažem,
jedan između vas
izdat će me”, tad reče Isus
spustivši malo glas.

Njegove riječi doprle su
do uha malo kom
jer je na drugom kraju stola
nastao neki lom.

Nekome tanjur pao je na pod,
zazveckao je lim.
“O, Juda”, reče Petar, “ništa
ne čusmo, stani s tim.”

“Svakome to se može dogodit”,
reče mu Juda ljut.
“Molim te, Učitelju, ponovi
to nam još jedan put.”

Ne reče Isus ništa nego
prelomi nato kruh
i vino, reče: “Ovo je tijelo
moje, i krv, i duh;

činite ovo u spomen na me”,
i komad kruha mek
Ivanu pruži: “Sve je na stolu.
Blagujte! Dobar tek!”

Jeli su kasno u noć, Petar
kamenica pun koš
pojeo je, a Juda jaja,
i palačinke još.

U uljanoj je svijeći polako
dogorijevao plam,
apostoli su pozaspalii,
Isus je bdio sam.

Luko Paljetak 

Dubrovnik - Crkva Sv Vlaha


utorak, 13. veljače 2018.

NI JEDAN JAVNI TRG

Imenom mog oca nikad se neće zvati
ni jedan javni trg, ja to znam, on je samo
parkete postavljao, u sobe, kuće, vile,
i sale, ondje gdje bi pozvali ga, a zbilja
svugdje su pozivali baš njega da on to
učini jer je bio odličan majstor; neće,
ja to znam, nikad nitko imenom moga oca
ni jedan javni trg nazvati, ali kad bi
spojili sve te sobe i hodnike i sale
koje parketima je obložio, taj trg
bio bi veći nego Crveni trg i Trg
nebeskog mira skupa, i Žrtava fašizma
i Stradun, ipak nitko ni jedan javni trg
nikada neće nazvat imenom moga oca,
a ja sam njegov sin

Luko Paljetak

Dubrovnik - Stradun



utorak, 6. veljače 2018.

KONDICIONALI LJUBAVI

Mogao bih te ljubit na vrhu svakog lista
i latice što pada od svoga cvijeta teža,
na rubovima bijelih oblaka i na rijeci
što tiho ime nosi, na mjesecu što blista
na zemlji kao tanjur svjetlosti (da bi djeci
koja od želje nebo postaju bio svježa

igračka), ljubit bih te mogao na vrh krova,
visoko na planini, u magli gdje je tijelo
i samo magla, medu ribama koje hrupe
uzvodno, na dnu mora na galiji, uz jelo,
u ponoć u zvoniku, na rubu mokre klupe,
na čavlima, u knjizi između tijesnih slova

i oštrih kao staklo, mogao bih te zbilja
ljubiti usred kuće što gori i na rubu
ponora i u zraku dok letiš kao pljeva,
u rudniku i usred mesoždernoga bilja
prašumskog i na devi dvogrboj i na zubu
tvrđave s koje ljude bacaju i dok lijeva

kiša što nikad neće prestati, i na zvijezdi
da i to kažem, koju izaberemo kockom
slučaja bacajući novčić na kartu neba
i sjevernog i južnog, na križu i u mračnoj
ulici mogao bih ljubiti te, a ja te
ljubim na ovoj staroj postelji, koja škripi

i, vjeruj, nema bolje


Luko Paljetak 

Dubrovnik



ponedjeljak, 5. veljače 2018.

MAČKA ICA

Jednu su mačku zvali Ica.
Bila je prava gospođica
i to se nadaleko znalo
jer njoj je samo bilo stalo
da bude uvijek lijepa
od glave pa do repa,
da ima viatk hod
da živi à la mode

Neprestano se puderirala
neprestano se parfimirala
pratila svaki modni šiz
pratila svaki TV-kviz
pratila svaki modni krik
bila je vrlo, vrlo šik.

Ta mačka jednog je dana
izišla iz svog stana
i otišla iz čista mira
k frizeru da se nafrizira,
da bude cijela lijepa
od glave pa do repa.

A taj je frizer bio miš
i zvao se gospodin Riš,
i držao je "Salon za dame"
u aveniji Polutame,
i imao je malu bradu
i jedini je bio u gradu.

Bio je prepun mašte,
bio je majstor pravi
i znao je na glavi
praviti prave bašte.

Tako je vješto strickao
tako je vješto lickao
tako je vješto packao
tako je vješto mackao.

Kad je ta mačka stigla
u ovaj salon gala,
rekla je da bi se strigla
i da bi kosu prala.

Miš se na posao stavio
i kad je sve to spravio,
mačka je rekla: - Hvala!
- i poljubac mu dala:
- Oh, gospon Riš,
premda ste miš,
pojest ću vas drugi put!

Luko Paljetak 

Dubrovnik


MAČKA KOJA JE MNOGO JELA

Jedna je mačka mnogo jela
i postala je strašno debela,
užasno troma,
užasno spora,
i da stvar bude mnogo gora,
jednog je dana srela miša.

Taj miš je strašno mršav bio
jer ništa nije jesti htio:
ni hranu grublju,
ni hravu finiju,
taj miš je čuvao liniju;
jeo je samo iz nekih bočica
bio je tanak kao pločica.

Kad je ta mačka tog miša srela
i kad ga je pojesti htjela
trčati nije mogla-
skočiti nije mogla-
pomaknuti ni brk;
bila je na rubu živčanog sloma
onako debela i troma.

I miš se htio dati u trk,
ali da budu veći jadi,
trčati nije mogo od gladi
onako jadan
onako gladan;
i tako nije bilo ništa.

Mačka je vidjela što je na stvari
da joj debljina posao kvari
a to joj nije bilo milo
pa je zaključila
pa je odlučila
da skine koje kilo.

Pršuta više nije jela,
slanine više nije htjela,
salame više nije smjela;
jela je samo iz malih bočica,
postala je tanka kao pločica:
tako je bila tršava
tako je bila mršava.

I miš se odmah sjetio bijede
pa je odlučio da više jede,
jeo je mnogo
jeo je strašno
sve što je mog´o:
grašak i brašno,
sarme i čvarke,
punjene paprike,
goveđe juhe,
debele muhe,
nogice suhe,
suha rebarca,
trista trapista,
francuski sir,
pa čak i žir;

tako se strašno širio
tako se strašno žirio
i postao je najdeblji miš.

Mačka je opet tog miša srela
i opet ga je pojesti htjela,
ali ovako jadna
ali ovako gladna
trčati nije mogla
skočiti nije mogla
ovako tršava
ovako mršava….

I miš je opet pobjeći htio,
ali to nije mogao
jer nije snage smogao
ovako debel kakav je bio:

i tako nije bilo ništa.

Luko Paljetak 

Dubrovnik

nedjelja, 4. veljače 2018.

S DRUKČIJOM NAMJEROM SI DOŠAO

S drukčijom namjerom si došao ovdje, kratkom,
opipljivom i točnom, odatle počni, prije
napravi nacrt, čvrsto ogradu stisni, cvijeće
ne kupuj, beri usput, nemoj se služit slatkom
izlikom da će mjesec izići, nitko prije
izgubio se nije na takav način, neće

ni poslije se, to je prednost za kojom žudiš
od samoga početka, ono što misliš reći
prevedi prije nego progovoriš, nek traži
onaj te tko te želi naći jer to i nudiš,
tu svoju izgubljenost, samoću koju veći

nego si daruje ti ne zato da te tâži
nego da tebe čuje napokon, kao sebe


Luko Paljetak

Dubrovnik

  

nedjelja, 21. siječnja 2018.

WAITING LIST

Napisao bih pjesmu, ona neće
mene za svoga, ona sada traži
nekoga tko će nešto puno veće
moći joj dati za sve njene draži
nego ja, jezik otmjeniji hoće
nego je ovaj što joj lomi zube
kao da jede kamen a ne voće
iz vrta gdje se drugi lijepo ljube
francuski, filmski, hoće bolji rating
i tiraž, želi vidjet svijeta,
poći na kružno putovanje, mlada
ona je, ja sam još na istoj waiting
listi, ovakav kakav jesam sada
pisao bih je, ona neće: šteta!

Luko Paljetak

Dubrovnik



petak, 8. rujna 2017.

VRTULJAK

Djevojčica pa neki čovjek pa neki starci
sjede, pa zatim vojnik do njega odmah ona
vitka i nježno blijeda u istoj plavoj barci
pa do njih neki ljudi a negdje zvone zvona
u gradu, netko pjeva a netko glasno viče
vrtuljak već se tiho i neprimjetno miče.

Djevojčica već ode pa čovjek starci tada
i motor teško diše i neprimjetno stenje
pa vojnik zatim ona visoko iznad grada
nad krovove u lastu u nebo ples ih penje
pod njima netko vrišti starci se tiho smješe
djevojčica se hvata za sunce kolo pleše...

A netko gađa ruže u glavi sve se ljulja
piće je neko jako opilo posve tijela
najprije prođu starci, motor je crn od ulja,
pa vojnik zatim njena haljina sasvim bijela
on je za ruku drži a vrtnja sve je življa
i negdje lav se čuje i crni motor divlja.

Nečujno za njima se šarena sjena šulja.

Konfete sunce baca i vrpcama ih veže
djevojčica se smije i hoće da ih stigne
pa pruža male ruke a oni dalje bježe
sad ih u bezdan baca a sad ih uvis digne
gore na val ta lađa a ne zna što bi htjela,
pa prođe vojnik zatim haljina njena bijela.

Djevojčica i starci i neke žene dvije
i ljudi vojnik njena haljina bijela juri
djevojčica se smiješi a motor samo bije
i netko glasno pjeva i znoj sa čela curi
motor i dalje mlati pa sopti teže diše
vrtuljak pjeva sve se tiše i tiše njiše.

Starci pa neki ljudi pa zatim žena neka
silaze zatim vojnik djevojčica pa ona
motor pun ulja šuti i novi zamah čeka
tu negdje netko vrišti i negdje zvone zvona
predahnu malo starci pa zatim ruke pruže
i krenu, netko stalno uporno gađa ruže.

Luko Paljetak

Solin

  

nedjelja, 21. svibnja 2017.

NE PIŠEM PJESME NEGO TU GDJE ME STIGNU

Ne pišem pjesme nigdje nego tu gdje me stignu,
ne kažem da ne bježim pred njima, bježim,
često, stižu me, gaze, biju riječima kao bičem;
pripusti me u svoju tišinu, nađi mjesto

na kojem će sve ono što u tom trenu vičem bit
pjesma,ništa drugo, neka se k meni prignu

visoke grane s tugom najžućeg voća, nije
lako se meni do njih popeti, jedva usne
dosegnem, čak i svoje, kamoli trešnje, tako
vesele kao da će zauvijek sve što prije

bilo je biti opet, nikad se ne zna kako podići
treba ruke, predat se, kad se zgusne,

Ili u svako doba, onako kako činim

kad predajem se tebi, cjelovom, sav u znoju,
u maslinovom vrtu, na vrhu tvoga brijega;
ne pišem pjesme nigdje nego tu, tu me stignu.

Tu

Podivljale su šume od proljeća što stiže,
srne su iznenada propjevale u noći,
Iz vlažnih zakutaka izlaze vlažni snovi,
Postoji ipak mjesto gdje opet treba poći,
Porasli nismo nego samo nebo nam je bliže.
Ne lovi cvijeće leptir, leptira cvijeće lovi.

Iz koštice izraste stablo pod noge ptice
točno po mjeri, vrijeme stane kad cjelov pada,
na usne kao što oštra sjekirica siječe
sve što je nepotrebno, ostavi samo lice,
ostavi samo dio koji se uvijek nada
nekom priznanju, nekoj nagradi koju stječe.


I konj i trk i kamen i kiša koja pljušti,
ne možeš predvidjeti gdje će se nešto važno
izreći, ili možda prešutjet, sve odjednom
steklo je neku važnost, čak i drugarstvo lažno,
bolje je nego bliskost od koje koža ljušti
s tijela se, sad i zmija se svlači svakim tjednom.

Poznajem povijest svijeta a samo tvoje zjene
promatram vrlo pomno, oduvijek tako činim,
zato ti savjetujem, samo od sebe uči,
pogledaj oblak, shvati zašto se tako muči
da bude zec i tigar i riba, što se mene
tiče, ja ne mijenjam se, ili bar tako hinim.


Luko Paljetak 

Plitvice


petak, 19. svibnja 2017.

MAČKA KOD ZUBARA

Jedna je mačka jela slatkiše
i gutala ih što može više,
pa su joj zubi postali slabi
klimavi kao staroj babi
i sami su joj od sebe škljocali
i sami su joj od sebe zvocali.

Iz čista su se mira bušili
iz čista su se mira rušili
i kao pravi pijanci vladali:
sami su jedan po jedan padali,
pa nije mogla jesti kosti,
ni smješkat se kad dođu gosti,
ni otić u grad na ples.

A najveći je hvato bijes
što nije mogla lovit miše!

Svaki bi odmah u smijeh prasnuo
i sav bi se od smijeha tresao
i kao lud bi pred njom plesao,
i sav njen polet tad bi splasnuo
i sav njen polet tad bi zgasnuo
pa bi se skrila iza zida
rumena do uha od stida.

I sama bi se sebi smiješila
i sama bi se sobom tješila
i pojela bi dva-tri slatkiša
mekana, u obliku miša.

Jednog je dana mačka odlučila
da stane na kraj tome kvaru
da stane na rep tome jadu,
pa se uputila zubaru
ponajboljemu u tom gradu.

A taj je zubar bio miš.

Mačka je ušla u čekaonicu
i tamo našla jednu slonicu,
i strizibube dvije blijede,
kako na istoj klupi sjede.

Krokodil jedan star i sijed
mirno je čekao svoj red,
i mirno čitao žurnale;
znala je da sad nema šale.

Kad su je prozvali po broju,
mački se srce ko kamen stvrdlo,
ušla je, sjela, sva u znoju
a miš je odmah uzeo svrdlo.

Sve joj je zube redom dirao
ko po klaviru da je svirao;
neke je vukao
neke je vadio
neke je žbukao
neke je sadio
neke je bušio
neke je lupao
neke je rušio
neke je čupao
neke je blanjao
neke je brusio
neke je sklanjao -
svaki drmusio
i svaki zub joj tako armirao
da je i samu mačku šarmirao;
tako je divno i spretno radio.

A kad je bilo gotovo sve to,
miš joj je tada rekao: - Eto,
za vas problema nema više;
možete jesti hranu svaku,
možete gristi čak i žvaku
šibice
žbice
žlice i
žice,
iglice
ciglice
ukosnice,
možete lovit čak i miše!

I dok je mačka tu novost smjestila,
jadna se gotovo onesvjestila.

Miš je vido da se prenaglio
i lijepo smjesta je odmaglio,
smjesta je lijepo strugnuo
i kao mudar šmugnuo.

Mačka je tad od sline sreće
slatkiša smazala tri vreće.

Mjesec je dana tako slavila
i tjerala je sve po starom,
a tad se ista bolest javila -
pred istim našla se zubarom.

Miš joj je vrata otvorio
i kad je vidio tko je,
znao je odmah što je,
pa joj je odgovorio,
sa smješkom i u lice:
 - Oprostite mi, gđice,
danas me nema doma!


Luko Paljetak

Split - Firule