Prikazani su postovi s oznakom Viktor Vida. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Viktor Vida. Prikaži sve postove

utorak, 4. lipnja 2019.

POSLJEDNJA VEČER

Prekriženih ruku ući ću
u novi prostor vremena.
Još uvijek na zemlji,
ali već daleko, daleko od nje, usmjeren
kao strijela u napetu luku.

Lahor, i stabla, cvrkut ptica
u jednom bljesku
spojit će me s tajnom: ja jesam
i nisam više.
A one prve zvijezde, svih boja,
(ah, ona tijela, nebeska, koja sam toliko puta
htio rukom taći)
bit će blizu mojih usana
kao sočno voće vatri smrtne žeđi.
Tako ćeš, živote moj, polagano zaći,
kad posljednja svjetlost
bude kopnila.

Viktor Vida


Split

nedjelja, 10. veljače 2019.

ŽELJEZNI ZASTOR

Sanjao sam, da je Uskrs.
Za istim stolom sjedimo
moja majka, vremešna ženica,
sva ko u pamuku tišine,
moj otac, pognut pod teretom godina,
ja, i meni sučelice
Gospodin Nadbiskup Alojzije
Stepinac,
Metropolit Hrvatske.
On nas blagoslovi.
Potom reče:
»Mi nemamo neprijatelja,
i njihovi mrtvi zajedno su s nama«.
Oko nas puno uskrsnoga zraka.
On položi na stol svoje dobre ruke.
Vani pada snijeg.
Zatim gledamo bijeli stolnjak.
Ja jedem kruh i plačem.


Viktor Vida 

Split

subota, 5. studenoga 2016.

ANĐEO MRTVIH

Anđeo mrtvih silazi u kotlinu
da obiđe usahli puk, zemlju,
što se mrvi.

Od kacige do stopa
teče mu sjaj
- suze mladosti -
U sažganu travu.

On odgrće plašt
i gdje je srce, meće kažiprst
na procvjetali pepeo.

Mrtve pokriva.
Briše im pijesak sa usana.
Lagano na dlanu podiže im lica.

Na mjesečini pjeva
Anđeo smrti.

Viktor Vida
Visovac

nedjelja, 18. listopada 2015.

ODLAZAK BOGOVA

Odlaze šutljivi bozi,
na ramenu noseći stoljeća:
trudno, napuklo kamenje.

A nas klesače uz put
podare ozbiljnim,
slijepim pogledom.

Iznad njihovih glava
večer obrubljuje oblak.

Nama, zemnicima,
taj najljepši pokrov.

Taj grimizni oblak.

Viktor Vida
Solin

srijeda, 19. kolovoza 2015.

ZBOGOM, KUĆO BIJELA

Zbogom, kućo bijela,
pravilna kocko na moru.
Galeb te spaja s modrinom,
a bor ti kruni krov.

Zbogom, kućo bijela,
s vijencem od dunja na tavanu
i žitom u podrumu.
Mala tvrđavo sreće,
mir s tobom!

Zora je zračila tvoje sobe
a zvijezde se rojile noću
u krčagu vode na stolu.
U tebe su ulazili prosci
sa zastavom i jabukom.

Iz tebe su izlazili mrtvi djedovi
nošeni s glavom prema moru.

Podne rasipa iskre dragulja.
Modri bljesak.

Evo, sunčan trak
Pada u sobu, kroz kapke,
i traži bosa dječaka,
što se skrutio u kutu.

Viktor Vida

Šibenik svjetionik Jadrija

petak, 10. srpnja 2015.

TAKO BLIZU

Zna li Gospod za ovo nadanje
Da je sve ipak san
I da ćeš kad se probudiš ugledati maglu
Koju možda probija nevidljiv cvijet
Jutarnje grane
A nebo i noć su još vruća usta
Puna zvjezdanih zubi

Zna li Gospod da se u tvoju kožu utisnula zemlja
Klinasto pismo duše tvojih ruku
Da se hvataš za zemlju
A zemlja se hvata za božji prostor izvan tebe

Zna li Gospod da se svako jutro budiš
S grobljem na rukama
I da je svaki čovjek crkva s nebom
Gdje tako blizu vječnost lebdi nad kostima zemlje.

Viktor Vida

Brela - Gospa od Karmela


ponedjeljak, 18. svibnja 2015.

SUŽANJ VREMENA

Ne znam što sam, gdje sam, kamo idem,
samo ovo zagonetno tijelo mi je jamac,
da iz Punoće odlomljen bih, ubačen u vrijeme
između Ničega i Svega, potucalo i samac.

Ne znam gdje sam, ni da li možda sanjam, da sanjam
stepenice Noći u pustoši živih, i da bršljan
moj trup obavija, pa s očiju ga rasplićem, uklanjam
i dižem vjeđe sna nad pukotinom, gdje će propast "Ja".

A On kroz zid od jaspisa netremice zuri
u svaki moj kret i prstenjem mi daje znak
da je za me izmislio svijet, kalež sunca, krilo tame.

Osjećam vrijeme kao talog pijeska u staklenoj uri,
kao na pragu mjesečine neponjatan trak.
Crna ptica Noći slijeće mi na rame.

Viktor Vida
Makarska