Prikazani su postovi s oznakom Šibenik. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Šibenik. Prikaži sve postove

subota, 11. prosinca 2021.

LICE U MENI

Tvoje se lice po meni šulja
Oko srca oko jezika oko očiju
I prati me dok sanjam
Dok ptice pjevaju proviruješ iza grana
Iznenađuješ me između oblaka
Po kiši mi šapćeš sa svih strana
Iz magle dolazi tvoja jeka
Dok sjedam pisati pjesmu
Tvoje lice moju ruku čeka

Vlado Gotovac

Mirlović Zagora

subota, 2. siječnja 2021.

MORE NADE


More zlobe, more tuge,
More jada i očaja -
Sačuvaj me dobri bože
Tako tužnih izričaja!
Zašto more punit jadom,
Zašto more tugom zvati,
Koga takva u životu
Zla sudbina samo prati?
Popet ću se na čičimak
Prelistat ću brda građe,
Gdje da moja topla iskra
Nesretnika toga nađe?
Da ga zagrlim u hodu
Pokažem vidike veće
I uvalu nade plavu –
More ljubavi i sreće.
Odvest ću ga opet natrag
Gdje je kao dječak bio,
Nek pogleda u budućnost –
More nade svijet je cio.
Vinograd imah na svom brdu rodnome,
Kopah ga, plijevljah i pjev suncu dižući
Sadih u njemu bijelu lozu vinovu.

Vladimir Nazor


Šibenik

ponedjeljak, 21. prosinca 2020.

NOĆU

Mnoge misli struje noću,
rožne misli, crne slutnje;
ne znam više što ja hoću,
čujem trube, frule, lutnje;

zebem dok me bije zima
u skršenim zglobovima,
i dok tražim uzavrelu
krv u ovom bijesnom čelu.

- Sedam brata što ih imah
leže sad na ratištima;
sedam sestra što imadoh
zemlji i daljini dadoh;
a nebesa moja tmasta
boji prepast ljubičasta;
to su moji zadnji dani,
ovi dani izbrisani
i bolesni živci vrište:
to je bolest, ne bojište!

 

Tin Ujević 


 Šibenik

četvrtak, 12. studenoga 2020.

NA GROBLJU

Stoje križi mnogih milih,
A sunce ih zlati zgora –
O, kad samo ne bi bili
Pitanja bez odgovora!

Eto onaj ispod vrbe
Baš do trave nagnuo se;
I drugi se s tija grbe
Kao da su željni rose.

Dobri bi ih ljudi dašto
Uspravili prema nebu;
Ali svak se pita: zašto
Bunit mrtve’ još u grobu?

I ja mislim, da pod svima
Jednako se slatko sniva –
Ta životna slatka rima
Za grobom se svuda skriva.

Zato mi se svaki mili,
Kad ga sunce zlati zgora –
O kad samo ne bi bili
Pitanja bez odgovora!

Đuro Arnold 
 
 Šibenik
 

petak, 26. lipnja 2020.

ŠAKA

Hrvatska, ponekad mislim da ne zaslužuješ
Bolju sudbinu te da su u pravu oni tvoji sinovi
Što se uvijek ponovo odmeću od tebe
Zaboravljajući te kao što se ne voli čovjek
Sjećati svojih slabih trenutaka
Kao što se ne voli sjećati
Tvojih gnjilih plodova
Tvojih krvnika i tvojih učitelja
Tvoje besmislene krvi
Tvog tavorenja
Tvojih postelja s leševima
Tvojih leševa bez postelja
Tvoje noći bez sna
Tvog sna bez sutrašnjeg dana
Ali
Kad mislim da je majka očaja
Majka bjesomučnika
Također velika majka
Tada si i ti sama velika
U svom mraku
U svojoj noći
I ja kroz zube
Ponovo izušćujem tvoje ime
Hrvatska
I velika raskrvavljena šaka
Još jednom divljački udara
Na tvoja vrata

Boris Maruna 
Šibenik




nedjelja, 21. lipnja 2020.

SONET O ZALAŽENJU SUNCA

Na tvojoj kosi sunce zalazi, i kad više
diglo se ne bi iz te klopke u koju pada,
u očima bi tvojim ostalo sve to, tiše
mogao tad bih tvorcu, ako bi koji kada

pojavio se opet, opisati tu sliku
i napraviti nacrt te raskoši što blista
na tebi, mogao bih, unatoč drskom triku
anđela palih, znaš ih, učiniti da ista

svjetlost se opet javi, i zato mirna budi
dok promatram te, tiho čitaj, polako ručaj
ta bespomoćna slova kao i drugi ljudi,

ja radim vrlo važan posao, ja ti kažem,
svaki komadić sjaja rasutog toga slažem
svuda po sebi, slažem pomno, za svaki slučaj -

ustrebat može Tvorcu

Luko Paljetak

Šibenik

nedjelja, 15. prosinca 2019.

POZIV DRAGOM ISUSU

O Isuse kako bih volio, kada bi se
udostojo da uđeš u moj stan.
Gdje sasvim obične o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.

Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
da kratki ovaj dan produžim.
Kako živim životom sasvim malim.
I pun jeda, sa braćom svojom služim.

Pričao bih ti o ljudskoj kući.
O oknima, koja su pokatkad plava.
O vratima, kroz koja pognut moraš uči.
O bravi, koja se čvrsto zaključava.

Pričao bih ti uz dim obične cigare,
O svakom čovjeku i kako se koji zove.
I kako jedni uvijek nose haljine stare
O kako drugi uvijek nose haljine nove.

I kako ima sedam brižnih dana.
O Isuse, i svaki je ko što je bilo juče.
I o tom, kako se, kad zaboli rana,
šešir na čelo duboko, duboko natuče.

Pričao bih ti dugo, sve dok ne začujemo,
kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo:
Isuse, umoran si, tebi se sniva.

O lezi, zaspi na postelji ovoj,
koju čovjek svaki dan otkupi.
Tužno ti čelo ovit ću u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja ću na klupi.

Nikola Šop 

Šibenik

subota, 2. studenoga 2019.

NA SEOSKOM GROBLJU

Do križa križ – a svi u okrug nijemi,
Ni s kojeg da bi samo slovo sjalo –
A ipak plijen, što ovdje smrt ga spremi,
Svoj časni izvi vijek uz plug i ralo.

Il nisu l’ možda vrijedni uspomene,
Života povijest što si plugom pišu,
A samo oni treba da se cijene,
Što gospodsku si mater milo sišu?!

Taštino zemska, s prezira mi sveni,
U grobu da se ne razgnjeve pređi!
Ja vas pozdravljam, moji bezimeni,
Na ovoj tihoj dvaju svijeta međi!

Ja vas pozdravljam – i do tala svetih
Svoj klobuk skidam ko u ime duga;
A misao mi kroz molitvu leti,
Da svega plemstva stup je – plemstvo pluga.

Đuro Arnold 

Šibenska Zagora

četvrtak, 18. srpnja 2019.

IDEALI

Tajna večer, topli osjećaji,
Lagan vjetrić, suhi uzdisaji…
A maglica tanka, laka,
Milo trepti, milo sijeva, –
Vrh valovlja i oblaka
Eno traka mjesečeva,
Pa im šapće, što sve nebo sniva,
Kako suza sjajnom zvijezdom biva…

Sveto nebo, i vi iskre male,
Kažite mi, šta ste zadrhtale?
Sjećate l’ se časa mila,
Kad sam bio čedo malo,
Pa bi – čedo – majci s krila
Na nebesa pogledalo,
Mazilo se tepajući tada:
Ja bih, majko, onu zvijezdu rada!

Ide vrijeme: zvijezde zapadaju,
Vrata raja brige zatvaraju!
Žeže sunce, želiš hlada,
Al ti želja gladna mrije;
Ah, nikako i nikada
Stignut, kud ti duh se vije
Pa u vise neizmjerne leta,
A iz tijela u ponor sapeta!

A na umu, ah, toliko snova,
Cijelom svijetu dosta blagoslova;
Srce kano sveti plamen
Pred žrtvenik ljudskom rodu,
Čvrsti osnov, stojni kamen
I prijestolje za slobodu,
I krv živa nek se u prah gubi,
Ustreba li, da se tako ljubi!

Čiste želje – ko vi, zvijezde sjajne,
Nedohvatne – ko i vaše tajne!
Vi, alemi vasione,
Gledate me čudno, je li?
Ko blažene noći one,
Kad sam majci o vrat bijeli
Mazio se tepajući tada:
Majko, ja bih onu zvijezdu rada!

Silvije Strahimir Kranjčević 

Šibenik

nedjelja, 14. srpnja 2019.

DOLAZAK HRVATA

1.
Naprijed rode, naprijed žurno,
Druga slijedi drug,
Kroz avarsko kolo burno
Tam’ na topli jug!
Sa planinâ, sa Karpatâ
Brije sjever ljut,
Naprijed, sinci oj Hrvatâ,
K jugu ide put!

2.
Bozi naši, bozi stari,
Novi krijes se vama žari!
U tom novom zavičaju
Dođe Hrvat svome kraju:
Nađe polja, nađe gore,
Nađe lozu, nađe more;
Dođe zora, dođe dan,
Hrvat našô sebi stan,
Blažen ovaj krasni kraj,
Tu si nađe Hrvat raj!!
Tmina minu, danak sinu,
Blago tebi, sinu moj!
Gledaj dalje u daljinu:
Tvoj je stanak, tvoj je, tvoj!
Slijedi, sinko, zakon Boži,
Dug bijaše jad i vaj;
Naprijed, rode, žrtve složi:
Bog ti dade krasan kraj!

3.
Tu si, rode, raspni šator,
Na taj sveti brijeg,
A nad njime – vragu zator –
Svoj mi diži stijeg!
Ovo ti je sveta brazda,
Što ti dade kob,
Hrvatska nek’ bude vazda –
Budi zipka, grob.

4.
Tu ti bolja cvate nada,
Cvate sreća, mir,
Tu sloboda neka vlada,
Prave sreće pir.
Zdravo da si, novi dome,
Dome divan, drag,
Hrvat sad je svoj na svome,
Neka dođe vrag!

5.
Gledajte mi, braćo, širom
Valovi se zlatni dižu,
Proljetnijem pod tim mirom
Gradovi se bijeli nižu.
Zelen bujna svuda niče,
Živo srce glasno kliče:
Tu nam slast i kruna, slava,
Hrvatska tu stoji prava!
Slavni rode, tude vladaj,
Dok je svijeta, traj!
Svaki zlobnik ljuti padaj,
Koj’ ti muti raj!

6.
Nek’ se vije stijeg visoko,
Vragu nosi grom,
Širio se na široko
Hrvatski nam dom!


August Šenoa

Šibenik - Juraj Dalmatinac, graditelj Katedrale


utorak, 4. prosinca 2018.

MODRO VEČE

Ovo je veče slikano kroz modri filter šutnje.
Modra je planina modre ulice modri zidovi krovovi.
Na nebu modri oblaci s najvećim tamnomodrima.
I krošnje su modrozelene, tmaste i tihe,
i vjetar, pun i strastan, modar je.
Taj vjetar koji je daleko više
od onoga što se uči o njemu.
Taj vjetar koji je čitavo jedno hujanje raspeto:
rijeka daleka, modra, što šumi, gusta, niza slapove.
Modre su mi usne od tinte i od smrti.
Modre mi oči i lice s plavim leptirom pred sobom.


Milivoj Slaviček

Šibenik




nedjelja, 27. svibnja 2018.

SAN U ROZETI

Ima li ljepše ruže od svjetlosti
koju propuštaš i tako imenuješ
podneblje, oblikuješ i u nama
ploču mora, grivu broda, usta luke

Imaš svoje ptice, ušit u njihov glas
slušam što nas to okuplja: maestral
u tamarisima i dah predvečerja
kad obgrli zvonik, uznemiri uzduh

Mudra ružo, tvoja smo usta, otvor
u govor koji o kamenu i njegovoj
toplini ne prestaje zboriti, o tvome
pečatu na čelu ovog bijelog pročelja

Što nas to pomiče, ružo, kuda
putuje tvoj kotač, tko to postavlja
zaručnički prsten na bijeli stolnjak
tko to spava u našim svjetlostima

Zvonite nebesa, otvorite se zdenci
poteci pitka vodo, osvijetli me krvi
zalazećeg sunca - recite sa mnom ruži:
Ti sve znaš, ti si moja mudra ruža

Jakša Fiamengo

Šibenik



subota, 26. svibnja 2018.

RODOLJUBNA PJESMA

Ne mogu napisati pjesmu u Moskvi
u visokoj snježnoj sobi zorom
između rasporenih kofera
sobarica mi tepa kao majka
i obavljamo sitnu trgovinu
nešto najlona i čokolade
ne mogu napisati pjesmu
suočiti se s ovim papirom
sa svojom olovkom
krevet je zapaljen poda mnom
ovaj osjećaj privremenosti
i gluhoća krajobraza u Francuskoj
moje se misli svojevoljno
izražavaju drukčije
rječnik mi se otima
govor mi se ni na šta ne odnosi
ptice koje udaraju o zidove
vraćaju se obezglavljene
kao vokali konzonantni moj
dalmatinski naglasak
moje mi oči ništa ne objašnjavaju
pred slapovima Rajne
ništa mi ne kazuju
mirno selo ludaka u okolini
plovidba sjevernom rijekom
utvare vrtni patuljci i
Wagnerova glazba
kraljevski podrumi kasni barok
nema pjesme u Parizu
moja se izbjeglička vlada rasula
ostajem u predvečernjem Salzburgu
na terasi kavane Glockenspiel
zagledan u tamnu Mozartovu statuu
juhu od kornjače i pivo
kakav mi je to život
ne mogu napisati pjesmu u kiši
Bruxellesa u Riu
u planinama što vise nad Innsbruckom
i u zagrljaju žene koje ljubavni
jezik ne poznajem
mijenjanje novca suveniri nemoguća
ishrana razglednice Zlatna Praha
samo su izmijenjeni oblici
moje samoće moje neizlječive čeznje
moje bolesti za tobom nesreće i nade
siromaškog porijekla i pripadnosti
ali tu ipak nema pjesme
potrebna mi je jedna ogoljela
ljetna postaja na pruzi
Perković – Šibenik
uvaljena u jaru zlato i kamen
koji se sklapa nad mojom glavom
kao dva vala
potrebna mi je modra zagrebačka kiša
sredinom rujna
moj auto moje cigarete i rakija
kino “Jadran”
da se uspostavi kakav takav način
glasovir u skromnom potkrovlju
i tvoje tijelo
more pod nogama i hvala Bogu stigli smo
kuhinja moje majke u rumenoj rasvjeti
“Slobodna Dalmacija” i slika u novčaniku
potrebni su mi da nešto kažem
da jedan osjećaj na najasnom putu privedem kraju
da jednu misao smirim
da načinim malo reda
u svojoj duši i napišem pjesmu.

Arsen Dedić 

Šibenik - Peković

  

četvrtak, 24. svibnja 2018.

NE PITAJ VIŠE

Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj
zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmari
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti,
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.

Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Vesna Parun 

Šibenski akvatorij



ponedjeljak, 21. svibnja 2018.

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.


Tin Ujević
Šibenik



nedjelja, 20. svibnja 2018.

O DUŠE SVETI, SIĐI!

Rođenja svoja sva ja znam.
I smrti sve.
I sve mi Uskrse,
Al' nikad još ne dočekah
I praznik svojih Duhova.

A ja sam željan
tvoga plama:
Pa da krv nova
sve mi žile napuni.
I jezik moj progovori.
I stvara moja riječ.

A Duha puni,
odsad nam je živjeti
u vječnom miru
Gospodnjem!
O Duše Sveti, siđi!

Vladimir Nazor 

Šibenski akvatorij


srijeda, 16. svibnja 2018.

EREMIT

Da se jednom skrasim u uvali nekoj
Ko u jezik jasni, razumljiv još samo
Meni i ponekom (jer se dobro znamo)
Namjerniku Božjem, da se u dalekoj

Osami očistim, da se u duboku
Pećinu povučem, da pričam sa svakim
Stvorom koji ne zna zavarati lakim
Osmijehom i imat opak sjaj u oku;

Da se, kažem, skrasim i travama mažem,
Možda bih tek tada posve bio blažen
Uz najbolje riječi pri toplom kompotu;

Sva bih svoja dobra spravljao za druge,
Brodić, sat, sva znanja, sve čisto od tuge,
I znao da živim samo za dobrotu!

Jakša Fiamengo

Vodice


nedjelja, 18. ožujka 2018.

OBASJANE RUKE

. . .I najzad, svejedno
jesmo li razumjeli ili nismo
drvo koje nas dozivaše.
Ako ono zna neku riječ
i ako mi znamo neku riječ
koja je jedina ostala visoka
u toj poplavi, jedina pošteđena
u zlu svakidašnjem.
Vjetar će štititi drvo,
a drvo sačuvati riječ
da nam je preda jednoga dana,
da nam je vrati
čistu i visoku zauvijek. . .

Vesna Parun 

Mirlović Zagora

  

srijeda, 31. siječnja 2018.

BALADA O ZAKLANIM OVCAMA

Pastirica blijedog lika, niz obronak, u svitanje,
Goni dvanaest ovaca, mekih runa,
U grad sneni na prodaju sitom mesaru.
Na čelu im ovan vitorog.

Eno ih, gle! bez bojazni uđoše,
Bezazleno, u povorci, jedna za drugom,
U dvorište gradske klaonice:
Tu stadoše u ugao, u hrpi, stisnute.

Mesarski ih pomoćnici, šutljivo,
Odvukoše kao kurjaci:
Nijedna se više natrag ne vrati.
Danas je svetkovina: stoka se kolje za gozbu.

Okrutne ruke snažno svaku obore:
Bez opiranja, pritisnuta koljenom,
Dočeka ona smrt od noža, u krvi.
Dvanaest ovaca visi o stupu gvozdenom.

Ugasle oči; runo krvlju polito; noge slomljene.
Javlja se sunce za obronkom... Na povratku,
Pastirici se čini da čuje, u daljini, muklo blejanje.
Pašnjak blista rosnom travom, u suncu.

Dragutin Tadijanović

Šibenska zagora

KOZA

Četiri ure je mati hodila,
pedeset miljari koraki je učinila na tašte.

Tako je došla priko brigi i drag
k meni u grad
i donila glas
da je koza krepala.

Doma leži starica baba,
i mala sestra je bona.
Hiža prez žita, prez muke, prez šolda
i krepana koza.

Jopet miljari koraki.
Svaki je korak pun škrbi.
Ma kako se moru tolike duše prihraniti
od plaće jenega diteta u gradu.

Tri dane nis hrane pokusija
tri noći za kozon sam plaka
i dela u ognju
četrnajst ur na dan.

Ma daleki cesar austrijski
i veliki car od Jermanije
nisu ni slutiti mogli
ča misli jedan mali čovik,
ki cilu božju noć proplače za kozon.

Mate Balota 

Šibenska zagora