srijeda, 27. prosinca 2017.

NIZ BOŽIĆNU ULICU

Cjelodnevna kiša kao da se ruga
našem silasku do mora, niz vrijeme od kvarca.
Preostalima od blagdanskih ukrasa,
što nas u jutrima manje od svjetla još očekuje?
Dijeljenje darova, ispijanje zajedničkih likera,
iscijeđenih iz blagog rastvora svečarskih zvijezda?
Nastavljaju se naša stara čašćenja, napitci
u lokalnom kafiću, konobarice koje nam znaju
navike, društva po čijoj točnosti okupljanja
krojimo vrijeme, navijamo ručne satove
s pogledom na neograničenu količinu vode, sa
stražnjim prozorom u zametnuta dvorišta.
Nastavlja se ta prijetvorna potreba za
praznicima, smijeh koji nikoga ni na što ne obvezuje.
A kad se dnevna svjetla prepuste dotrajalosti,
kad sve pojača onaj svoj skroviti smisao,
izrastaju iz nas sveci za mjesne svečanosti,
dobri pastiri, raspjevani anđeli, gipsane ovčice.
I odmah, uvijek, pa i u vremenu dugih kiša,
s neponovljivim zrcaljenjima u spavaćoj sobi,
sa svakim našim suvislim pokretom izbija iz nas
ona mala filigranski čista radost, 
riječ koja nam je cijelog božjeg dana
tako mnogo nedostajala.


Jakša Fiamengo

Split

utorak, 26. prosinca 2017.

STARI SELJAK JOŠ NEŠTO RADI OKO KUĆE

Stari seljak još nešto radi oko kuće.
Dovlači drva, čisti snijeg pred vratima.
Ta zima, a sad se sva skupila oko Božića,
može trajati vječno.

Nad njim, svoj bijeli trag ostavljaju zrakoplovi.
Tu, nedaleko, prolazi nova cesta s autima iz kojih
snažno zvuče zvučnici, neki mladi ljudi i žene
ubijaju se i govore njegovim jezikom
koji on više ne razumije, a i svejedno mu je:
sav je tišina u koju nitko ne navraća.
Negdje oko njega, kažu, prskaju u svom sjaju
vatromet, veliki gradovi.

U sumrak, on još sjedi u toplini.
Iz donjih vratašca peći žari svjetlost,
koja se prosipa čak i po stropu.
On sad još samo moli,
ne više obrednim riječima ni kretnjom,
nego sve iz njeg moli,
disanje, krv i pluća, stara bolest, zrak nepoznatog.
Od prekinutih veza sve je sad nepoznato,
ali on se više ničeg ne boji,
jednak zimi, vatri i zaboravu.
Sve ide uvis, sad se sve zaokružilo.

Nikica Petrak 

Kupres



nedjelja, 24. prosinca 2017.

BOŽIĆNA USPAVANKA

Blaga svjetlost
rosi iz visina
Majka ziba
Božjeg Sina.

Nad štalicom
blista zvijezda,
svjetlom grije
snena gnijezda.

Do štalice
mjesec
stere
svilen sag.

Ninaj, nanaj,
sinak drag.

Tin Kolumbić 

Božićne jaslice

  

petak, 22. prosinca 2017.

KADA MI JE BILO PET

Kada mi je bilo pet
moj je bio svijet
jedna mi je lutka bila
mama i tata
i sve rase zemlje
Moje ruke gradovi
od kamena najljepše boje
i ulice lutaka
djeca ove lutke
i svi se vole.

Nije mi više pet
i začudo
svijet je manji.
I nema lutke
da me sjeća
I ja se igram lutke
i ne glumim
Ćutim da mi tijelo
nije više od mesa
i kreće se
               kao na žici
I svijet
da li stvarno takav ili ne
sav je u ulici.
Meni je više nego pet
A svijet je manji.
Čak umanjen krilima ptice.
I gradovi ne izrastaju iz dlana
I svijet se od lutki
                ne miče.

Stanislava Adamić

Split - knjižara Sv Dominika


četvrtak, 21. prosinca 2017.

FONTANA, OKO VODE

Voda je svjetlost koja se rasipa
na neki svoj drugi a isto prirodan način
kad bolje osmotriš mogao bi se zakleti
da su od istih kemijskih svojstava, iste snage
riječi od plavetne prozirnosti, brojevi istih formula
imaju zajedničke oči, mjere isti kamen, mirišu isti cvijet
uvježbavaju krilatost kapi, dah su lirskog zelenila
ptice su njihovi najradosniji stanovnici
kušači pitkog lepršanja, mjerači nevidljivih protoka
gužvaju se, opipljivi su, nestaju u počecima
poštuju nedjeljne rituale, procesije šetača
kljucaju dubinu prostornosti ulijeću u sjeme vode
istih su kristalnih prelijeva, istih dimnih pupanja
voda je oprostorena svjetlost, svjetlost se hrani vodom
tekući zrak se miješa s prozračnošću vode
razumiju se u potop svjetlom, nestajanje u valu
ako je svjetlost ono što je preostalo od voda
voda će jednom sasvim preuzeti ulogu svjetlosti
sve će na isti način obujmiti kamenu plastiku
proširit će se sjene, vrisnut ćemo kad ne treba
oko vode, oko zraka, oko blagdanskog
iza sve te lisnatosti, zrnatosti i sami ćemo postati
rasprskavanje u blaženom eteru vode


Jakša Fiamengo

Solin


srijeda, 20. prosinca 2017.

BOŽIĆ

Koliko puta ti se za me rodio,
o malo d'jete Isuse!
...Al zv'jezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz svoje r'jeke proljetne.
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.
A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tamne mrzle ponoći
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali su vihori.
Po mojoj njivi valjali se smetovi
I vukovi su sjedili na pragu moje pećine.
Koliko puta ti se za me rodio,
O malo d'jete Isuse!
...Al nisam znao da, sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom.
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira,
Što nosim ih u žilama,
U rosne dane aprilske.
Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo d'jete,
Sveđ rađao se i sveđ će se rađati
Sred moje noći najduže
U t'jesnoj crnoj izbici
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.
Al noćas, ja te osjećam u sebi,
O malo d'jete Isuse!
...Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vuci
Pred mojim pragom sjedaju.
...Al na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima.
Pred žamorima ljudskijem.
Maleno svjetlo sja;
I ulaze tri sjene,
Tri stara gorda putnika.
Što čitav svijet su obašla:
Car mojih sanja proljetnih,
Kralj mojih ljetnih zanosa,
Knez tuga mojih jesenjih:
I prostr'jevši na tlo
Najljepše svoje darove.
Na koljena se spuštaju,
I ko tri gipka jablana
Pred onim sitnim što se netom rodilo,
Do zemlje se prigibaju.
I prvi put se sva nutrina sja
Mog krutog bića zimskoga.
O iskro Sunca Vječnoga,
O malo d'jete Isuse!


Vladimir Nazor 

Solin

ponedjeljak, 18. prosinca 2017.

MUKLE URE

Minjodu se pijace
i tarace
i rive
i puti
i skuti
i brive
ma ostaju face
i nenadinje
i more
i tvarde kore
i šušuri
i batude
i levantare
i škure bure
a sveja muklo
tuču
i tuču
ure


Jure Franičević Pločar
Split

subota, 16. prosinca 2017.

NETKO

Netko je zalupio vratima
i probudio sove
Netko je obrisao prozore
i otvorio pogled
Netko je zaspao na travi
i sanjao zvijezde
Netko je zaplakao nad grobom
i probudio mrtve
Netko je zapjevao  uveče
i dozvao zvijezde
Netko je razbio sud lončarski
i ispunio besjedu Pisma
Netko je razmotao svitak
i obznanio nazaretski proglas
Netko je skupio skute
i sakrio suze (zvijezde)
Netko je otukao žbuku
i otkrio sliku
Netko je posijao suze
i ubrao zvijezde
Netko je netko

Ivan Golub

Solin

petak, 15. prosinca 2017.

ŽUDNJE ZA DOBRIM PASTIROM

                             I.
O pastiru dobri, bez ovaca i bez frule,
dokle ću još lutati po osamama.
Po gudurama i poljima. I u mahovini stare kule
snivati o dobroti tvojoj i skromnim kolibama.

Što bih volio da te negdje nađem,
gdje na mlazu žuborovu hladiš vruće čelo.
Ili gdje svojim štapom pastirskim
goniš oblačine nadute, što vrebaju na žito zrelo.

                            II.
Da znaš, kako je sada u gradu dosadno.
Nije više ko što je bilo u Jeruzalemu i Betlehemu.
Ulice nisu tako uzane i mirne.
I pred vratima ne šušte palme pobožne,
kad večernji hlad iz dola pine.

U tvome rodnom gradu Betlehemu
bila je samo jedna kavana, i to na kraju grada.
A ovdje je svaka druga kuća hram jela i pića,
gdje ljudi vječno gladni traže sna i hlada.

Ovdje se prije smrači, nego po selima i livadama,
jer dimnjaci visoko, što se iz daljine vide,
i danju i noću sukljaju, sukljaju,
nad gradom suhu maglu i noć.

Nikola Šop

Solin  

četvrtak, 14. prosinca 2017.

BOG I MOJE TIJELO

Put moga tijela kroza svijet

O što da pjevam o svom tijelu i o sebi?
Bog baca moje tijelo
iz svijetlih jutara u ponor tamnih noći
Bog baca moje tijelo
kroz muke i radosti i strasti dana
u plavo nebo noćnoga sna

O što da pjevam o svom tijelu i o sebi?
Ja sam rijeka
tečem
i negdje preko dana ili možda sati (ne znam)
stoji moje more
O kad ću stići?
i kad će moja trudna glava počinuti u njegovu krilu?

Ne!
Ja ne idem
Stojim
I k meni besprekidno dani dolaze
I k meni
preko zemlje, polja stabla kuća brda
stiže more
nesavladivo i neizmjerno, teško more

Da nije blizu?
Slušaj: da to već njegov teški šum ne udara
o obale moga sluha?

Antun Branko Šimić

Solin

srijeda, 13. prosinca 2017.

JEDINI PUT

Evo
idem pred tobom,
dijete moje,
svakom stopom tvojega puta
pomna srca prolazim
po raskrižjima ti ostavljam svjetiljke
da ti kažu kamo ti valja poći
o, da ih prolaznici i vjetrovi ne pogase…
Idem pred tobom, dijete moje,
svaku bol i svaku radost
što na tebe čeka
svom dušom proničem
i svaki osmijeh, svaki muk, suzu, pjesmu
svako odmorište i čežnju cjelivam,
kako bi s tobom bili mudri, kako bi ti bili krilati…

Kad bih te i samo stope tvojega puta poštedio
kad bih te i samo jedne rane oslobodio,
dijete moje,
to ne bi bila ljubav
ta time bih te onemogućio
da dorasteš do sebe
da ispuniš svoj život
i uđeš u svijetlo…
Nije malo što se od tebe traži,
dijete moje,
a ja ti nemam što dati do svoje ljubavi
i ne umijem ti reći
koliko će te ona grijati
u odveć studenim noćima
koliko jačati među odveć tvrdim rukama
koliko krijepiti posred bešćutna vremena…
Ali kamo god išao
i ma što ti se zbilo,
dijete moje
htio bih da znaš
da ja idem pred tobom
i da je sve kroza što prolaziš
povijest i mojega života
i da je ljubav,
premda je kadkad bolna,
jedini put…
Stjepan Lice 
Solin

utorak, 12. prosinca 2017.

VELIKI SJAJNI MJESEC

Večeras mi se odjednom ukaza
veliki, sjajni mjesec, uzdignut visoko
posred čiste i bistre noći.
Nisam ga odavna takva vidio
niti sam vodio kakav razgovor
s njegovom tajnovitom svjetlošću.
I sad je bila prilika
da mu mnogo toga kažem, ali
bio sam posve zbunjen njegovim sjajem
i jedino sam uspio reći:
Moj stari, dobri mjeseče,
mi smo ti ovdje stalno nespokojni
i svakog dana drugačiji
nego smo jučer bili,
a ti si uvijek postojan
u svojoj visini,
hladan i mudar kao vječnost.

Nikola Milićević

Solin

ponedjeljak, 11. prosinca 2017.

MUČENIK

Iz gomile istupih
sam
i pozvah vas u zemlju
Novi Život

Smijeh ruga samo jeknu
iz gomile
k mojem uhu

Pođoh sam
Al za mnom ravno uputiše Smrt

Umrijeh

Iz moga srca izniknuše
sva modra cvijeta ljubavi
u svijet


Antun Branko Šimić

Solin- Spomenik hrvatskim braniteljima

nedjelja, 10. prosinca 2017.

AMNEZIJE

Potpuni zaborav je stanje sreće, blaženstva koje se trude da stignu sanjari; tabula rasa, utapanje u
ništavilu, kupelj ljudskoga duha i nerava. Amnezija je poratna bolest, kao i srcobolja, odjek velikih
kriza. Nisu sve amnezije jednake, jer nismo svi jednaki mjesečari.
Paramnezija je jedna žena na igalu, u svijetloj haljini, koja nam maše maramom čim je parobrod
prestao da zviždi. Naš je pravac: Srećna Ostrva, blagoslovljena Orionom, Andromedom. Putovanje
vodi u nepoznatu plavet, plavet se raspršava u bjelinu, pjene talasa i prestanak neba. Putujemo, bez
sjećanja, bez uspomena, bez pamćenja. Putujemo, bez sebe. U istom ovom prizoru kao da smo već
jedanput bili.
No ima raznih zaborava, raznih načina da se gubi veza. Opijum, filmovi. Prošlost postaje sve više
mrtva gruda zemlje, okovi; bježimo od prošlosti. Svijet je velik, a ništavilo i praznina još veći.
Evazija je u smjeru nirvane. Gdje god je hvataljka popustila, zaborav nastaje i širi se. Zaborav hvata
sve stvari koje ostaju bez oslona i uporišta. Jer se toliko zaborava širi, raspoznajemo da mnoge
stvari nisu čvrste. Ne drže se, ne odolijevaju.
Zaborav... Kliješta popuštaju. Iza zaborava nije mir... Iz zaborava se izvija nemir, kao što biva sa
stanarom iza zaključanih vrata koji ne može da iziđe. Zaborav je odnio ključe. U sobi osamljenik je
nemiran, on se trza, traži izlaz, traži ključeve i u zidove, u vrata lupa, lupa.
Lupaju samotari u izbi zaborava, ali do njih ne dolazi odgovor. Teško je povezati pređu na mjestu
gdje se prekinula, a pamet bolesnika nije nit magioničara koja se svejedno nastavlja kao da se nije
prekinula.
Novi ljudi... Vidite ih po perivojima. Zaboravljeni, zabravljeni. Poneki od njih vraća se s izleta,
smiješi i čini mu se da je žrtva duge, duge hipnoze.


Tin Ujević 

Split

subota, 9. prosinca 2017.

GNIJEZDO BEZ SOKOLA

                                              Mom ocu

Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah, što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!

Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu, što pod starcem tramom kliču Dijaci,
zvona preporodnih zorah.

Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.

Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Ta žuhka suza, slatka kao kaj.



Antun Gustav Matoš 

Zagreb - Grič - kula Lotršćak


petak, 8. prosinca 2017.

POBOŽNA PJESMA

Tebi cvijeće moga vrta i moga života,
Tebi moja svaka bol i svaka radost,
Tebi moja duša, tijelo i sva mladost!
Sve, o sve Ti dariva samotni sirota.

Jutrom i večerom na šetnji u gaju
Kroz granje mi tvoje oči ko zvijezde sjaju,
A metulji, vjetar, stabla, rosa s lista,
O tebi mi tajno zbore, Djevo Čista.

I kad noću cvijeće otvara usta plava,
Otvara se i duša moja ko cvijet ubavi,
Pa kroz purpur noći i miris molitava
Mre za Tobom. divna Ružo! Bijela Ljubavi!


Antun Branko Šimić

Solin - Crkva Gospe od Otoka

četvrtak, 7. prosinca 2017.

ŠTO MI JE GOVORIO PARIŠKI VLAK

Zviždukom opet zove me vlak:
Jesi li spreman? Jesi li jak?

I nizom prozora mi sija,
Svjetala pun, ko iluzija.

Gledam ga. Sam. Sa licem u tami.
On stoji, dahće, pa me mami:

- Ti uvijek tu. A teku dani.
Trgni se, otmi, pocigani!

Gle iza moga stakla sjene:
Nove muškarce, neznane žene.

Probij se među ljude te –
Moderna čerga je coupe.

Sve ti već uzeh prijatelje.
Tek ti da ostaneš kod želje?

Uđi već jednom! Što se kolebaš?
Ta ti me kao niko trebaš!

Vagonima se mojim kreće
U nove nade, nove sreće.

Šumeća volja moje pare
U mladost vozi sve što stare.

Jer ovdje život, škrt i tijesan,
Na srcu rano stvara plijesan.

Odvaži se! Ne prečuj zova
Toliko žuđenih gradova.

Zar ne čuješ? Ja zovem glasno.
Požuri se! Još nije kasno.

----------------------
----------------------

Bez mene kreće vlak što sija
Svjetala pun, ko iluzija.

Dobriša Cesarić 

Split


srijeda, 6. prosinca 2017.

BALADE O MOM RAZREDU

I.
Na svakoj klupi po jedan san spava.
I tajno po njima šuštanje me prene.
To vjetar po klupama prelistava
Mnoge zadatke neriješene.
I negdje iz tame skrivenog kuta
Nešto se čuje tapa-tap.
Kao da je mastionica izvrnuta,
I mastilo kaplje kap po kap.
Teška u njima slova se kriju,
Zato im je udar tako jak.
Padaju na pod, bljesnu i uzavriju,
I rasplinu se u muk i u mrak.
U razredu kakvu sad tutnjavu čuh?
Kao da netko podom valja kuglu.
Gle to izlazi matematičarev duh.
U fraku je i jaše na trougu.
U torbi nosi mnogo raznih sprava.
U ruci mu raskliman šestar.
Na ploči on do zore rješava
zadatak jedan nerješiv i star.
Kreda za kredom pod rukom mu se mrvi.
Hitro leprša mu fraka skut,
A kada kukuriknu pijetao prvi,
Na trougu on odjaše ljut.
II.
U tamno drvo urezana slova
otkriju mi davnu dosadu i jed:
Imena, imena mnogih drugova.
I do reda red i do drugog reda red.
U prvom su sjedili dobri đaci.
Oni su znali sve napamet.
U posljednjem šutljivi zanesenjaci,
Koji su uvijek htjeli u svijet-u svijet.
A drugi se u zbijenom skupu krili.
Svrstani vješto između nas.
Iz nezgode svake, u kojoj su bili,
Izvlačio ih je šaptačev glas.
Šta je sad s njima i s ostalima
Koje odnese brižni dan?
Nezadovoljni ovim životom malim,
Misle li na svoj školski san:
Kada nas je u jednom času večernjem
opčarao davne priče sjaj.
Pa skočismo, navukosmo oklop i šljem
u krvavi odjahasmo okršaj.
Al’ brzo nas prenu gnjev profesora:
Šta je to, kakvi su to snovi?
Ej ti što sanjaš daleka mora,
de sada predavanje moje ponovi.


Nikola Šop 

Split 

utorak, 5. prosinca 2017.

MOLITVA ZA SVE

Klecnuše visoko statue. Vrh litica
zadrhtao je srnin skok.
Sve stalo. Ne plače ni mala Vidica.
Daleko šuti putova suhi tok.

O znam tko si, što mi sad snene sklapaš ruke.
I zoveš u tišinu tu.
Znam što ne skače srna i ne plače mala Vidica.
Čas je kad molim sjevernu molitvu.

O Bože ti, što vunene oblake kupaš
u dubokom plavilu mora svaki dan.
molim ti se za onu staricu što me noćas
upitala da li znam kakav jeftin stan.

Molim ti se i za onaj crni brod,
što plače daleko u ledu sjevernog pola.
i za onaj nečiji osamljeni hod.
I za ono svjetlo u mraku dubokog dola.

Molim ti se i za onog čovjeka mladog
što očajan stade na oštru hrid.
Molim ti se i za onaj zid,
u kome mrtve vojske snivaju.

Molim ti se i za ono nevino lice.
I za onu crnku, podšišane kose,
koja u mraku zaustavlja prolaznike,
nudeći cjelove za gorki hljebac svoj.

I za onog se crnca mladog molim,
što je očajan plakao u kasarni
za Afrikom i mladom ženom. (Ona još ne zna
da je on jadnik poginuo na Mairni.)

Molim ti se, o Bože, molim se
za sve, za sve. Za vrelu Afriku,
za tajanstvenu Aziju i gvozdenu Ameriku.
I Evropu umornu.

Dižu se visoke statue. Vrh litica
zadrhtao je srnin skok.
U majčinu krilu zaplakala mala Vidica.
I zašumi muklo putova suhi tok.

Nikola Šop

Baška Voda - Sv Nikola


ponedjeljak, 4. prosinca 2017.

BLAGOSLOV VODE

Neka teče i neka joj suština ne odlazi
neka u sjenama prepozna dobre svjetlosti
neka jača i neka slabi na isti koristan način
i nek joj budu ceste i kočije
nek su joj brodovi i mostovi
i nek je riječ stvaranja i samo stvaranje
neka je tvrdi grad na obali
i nek je do mora i nek je more samo
neka je dozvoljena za sve ugode
i nek bude mjesto koje smo stekli i koje stječemo
modro od svih naslućenih prilika
nek joj je vjetar koji osluškuje ptice
i ptice koje pomažu vjetru u dobrom strujanju
nek je poput rublja posvud prostrta
kao snijezi kao ubrusi kao riječi
od svake božanske važnosti

Jakša Fiamengo

Solin - rijeka Jadro

nedjelja, 3. prosinca 2017.

BLAGO ONIMA

Blago onima koji su sazdani od zvijezda
i koji ne zaziru od suza

Blago onima koji ne prekoračuju tuđi prag
i ne otiru noge pred kućnim vratima

Blago onima koji se ne saginju da uzmu kamen
i ne bace ga ni na koga

Blago onima koji ni nad kim ne peru ruke
i ne lome štapa ni nad čijom glavom

Blago onima koji pronose Dobru vijest (Evangelium)
i deru sandale u pustinji

Blago onima kojima ne plješće mnoštvo
i koje ne zaglušuju poklici slavlja

Blago onima koji se hrane tišinom
i blaguju sveti kruh i piju čašu blagoslova

Blago onima koji prstima diraju strune
i noktima vade lavu trn iz šapa

Blago onima koji pušu u šake
i razgrću snježne nanose

Blago onima koji pjevaju pjesme zahvalne
i oduzimlju krivnju s prestravljenih lica

Blago onima koji su blaga srca
i ponizna koji su srca

Blago svima prezrenima
i na rub zguranima

Jer, već ih čekaju stolice sudačke
i kuju se krune za njihovo čelo

Ivan Golub

Zagreb

subota, 2. prosinca 2017.

JOŠ MALO NEKA SMO

Razrovali smo grobove
Što su ih stoljeća zasipala s odvratnim
               samopouzdanjem
Nije ostao ni kamen na kamenu
Ograda koje su nas trebale spriječiti

I tako sada kročimo razbacanim svijetom
U dijelovima, ne sluteći jedinstvo
Ukoliko tome ne služi poneki krik
Koji se utren obruši

Strah nas, ne više od drugih, nego sebe
Osjećamo kako u nama ustaje netko veći
Nemoguće je podnijeti pogled njegovih
               očiju
Koje ne priznaju zapreke

Razrovali smo grobove i sada bismo trebali
               graditi domove
Još malo, ne žurite, neka se igra svojevoljno
               dovrši
Još malo neka smo i ptica i zmija i
               cvijet (na nekom udaljenom
               polju)
Još malo neupućen san

Slavko Mihalić

Solin- Manastirine

petak, 1. prosinca 2017.

PUT U NEPOSTOJANJE

Jedan brijeg već tri dana leži odronjen i nitko
          nema snage da mu pristupi.
Samo ću ja, s tankim prstima, prekapati njegove
          rane da bih se razbolio
i da bih uništio tu prokletu želju koja hoće
          da joj se divi,
da bude, da kliče, da vlada, da obzima, a ja sam
          tako suvišan.

Otvorite se, potpune praznine; kažem praznine jer
          nemam riječi za stvari bez imena,
a stvari bez imena treba da su prisutne u
          pijankama prije sprovoda,
jer tamo ćemo, gdje one vladaju, naći naše
          potpuno smirenje,
mi koji odustajemo, mi koji odustajemo jer
          priznajemo vašu hrabrost.

Slavko Mihalić

Solin- Salona


četvrtak, 30. studenoga 2017.

HRVATSKA MOLITVA

Hrvatska, ti si naš grih i naše posrtanje;
Hrvatska, ti nas od sebe tiraš i sve nas je manje;
Hrvatska, ti grabljivcima prepuštaš imanje;
Hrvatska, ti šutiš iako svoje bidno vidiš stanje;
Hrvatska, ti odveć se uzdaš u uljudbu i znanje;
Hrvatska, ti blaga kao janje, ne vidiš klanje;
Hrvatska, ti svitlo danje, gubiš pouzdanje.
O pritužna, nad zamućenim ogledalom gonetaš postojanje.
Hrvatska, ti si naš dah i naš si vid;
Hrvatska, valovi i sol nagrizaju tvoju hrid;
Hrvatska, zbog tebe nas višaju i stavljaju pred zid;
Hrvatska, za neke samo spomen blid;
Hrvatska, neprekinutih pokoljenja slid;
Hrvatska, koju tiraju na brid,
Hrvatska, od koje sam sid, nije ih stid, a nisam još did,
…………………………………
Prosvitli skrbnike koji su toliko zabrinuti za nas,
kao što smo nekad znali živiti sami možemo i danas.
…………………………………
Među tolikim narodima zar jedini moramo neznani se kriti,
priviše skromni smo bili, ne želimo umrit od stida.
…………………………………
Ispaćeno srce samo za jednim žudi:
slobodu hoćemo u društvu slobodnih ljudi.


Mato Marčinko 

Zagreb

srijeda, 29. studenoga 2017.

MOJA DOMOVINA

U srdcu nosim ponos njenih gora
i livade joj cvjetne i bogate joj šume.
Sav nemir njezin ušao je u me
i tok njenih rieka i šum njenog mora.

U krvi ćutim srh njenih jeseni
i proljeća blagih i sunčanih ljeta.
Od svih zemalja, od cieloga svieta,
od sviju, od sviju najdraža je meni.

No ja sam prosjak, koji cestom hrli.
Što da joj dadem! Zanos, polet, znanje? -
kad sve su to mi oteli, razdrli.

Jadnik sam, što se muči, lomi, pati.
Tek život goli sve mi je imanje,
al bar to zadnje na dar ću joj dati.

Mato Marčinko

Zagreb- Zrinjevac - Krsto Frankapan

utorak, 28. studenoga 2017.

NOTTURNO

Zagreb crn i tmast, nepoznat u noći,
jesen već se vuče oko dječjih igrališta,
život se više ne da ponoviti,
preko nadvožnjaka jedna prazna željeznica
vozi u selo gdje nema više ništa:
zadah vlažnog perja iz starih jastuka,
sagnjilih jabuka u kutu kraj ormara
i prašina na prozorima.
Na snijegu vuk, na vuku krzno pljesnivo,
sve sipko škripi pod nogama.

Nikica Petrak

Zagreb

ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

BOG MOGA DJETINJSTVA

On bješe svuda i u svakom času
u prostoru, u vremenu

Ja živjeh u njem
i nikad nikud ne mogah izići
iz njega, izvan njega

Ni samom mišlju ne mogah mu na kraj stići:
dokle god je miso dopirala, on je bio uvijek dalje, dublje
bez kraja na svakoj strani


Antun Branko Šimić

Solin

nedjelja, 26. studenoga 2017.

BITI MI DAJ

Oduvijek sam volio mjesečinu
U njoj sve stvari se čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

I sebi sam, tako izgledam:
da jesam,
i kao da nisam.
I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam.
Jer – jao – ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a On će mi reći da nisam
A tada –
bolje bi bilo
da nije me bilo.
A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo
već samo slutim
kako je dobro: biti!
Jer –
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.
O TI KOJI JESI
I NIKADA NISI!
O DAJ MI,
BITI MI DAJ!
DA JESAM, I SAMO JESAM – U TEBI!
O TI KOJI JESI
BITI MI DAJ!

fra Bonaventura Duda 

Solin - Crkva Gospe od Otoka

subota, 25. studenoga 2017.

NIKO NI DOSEGO

Niko ni dosego kapju svoga sna
ni svoj rumeni cvit
niko ni dosego ča je želi
jer sve izmiče i biži
sve se pripomišćo
u nike dajine u nike nevidine
Jušto kad čovik pomisli da je uspi
sve isine i uteče
ka slap vode proteče
Čovik ostane ismantan
ko trudni tovar nasrid puta
i ča mu ostaje osin smihića
kad se siti sebe kako mladića
ča se u život zaputi
pun vire i ufonja
uviren da sve zno i sve može
i nankli ne misli da će svak
nazadnju
ostat bez kože


Jure Franičević Pločar

Solin - Salona

četvrtak, 23. studenoga 2017.

KOLAJNA XXII - SVJETLOSTI MOJE VJERE

Svjetlosti moje vjere, tugo tuge,
kaži mi stazu žutim perivojem
i daj da grlim braću, plačidruge,
i da plačem, da plačem po svojem;

Ljubavi moga bola, moga boga,
daj mi da gazim čvrstim stopalima
po žetvi što je zlati žega mnoga,
po vijencima, po snima propalima.

Nikada više neću sresti one
blažene oči sanjarskih badema,
ni rajski osmijeh plašljive Madone,
ni krotko čelo, mudra usta nijema;

bogzna na kojoj zaprašenoj cesti
izgubio sam sjenku svoga duha;
I nikad više, nikad neću sresti
usne nježnosti pravcem moga uha.

I ako oblak udre gustom krupom,
a kruta java stegne strogim gvožđem,
daj mi, o Višnji, šumski hlad sa klupom
i vinograde sa dozrelim grožđem.

Tin Ujević 

Visovac  

srijeda, 22. studenoga 2017.

OPORUKA

Iz stranice u stranicu
najavljujem oporuku:
Uštedu (u novcu ako ga bude)
potomcima
ako se potrude.
Psa - dobrotvorima.
Pjesme
onome tko se u pjesmu preseli.
Knjige, cijelu sobu
staračkom domu.
Lutku iz djetinjstva
siročetu iz sirotišta
Slikovnicu
što je stihovima oslikah
astronautu (još dječaku)
da se pustolovinim zvijezda zanese.
Violinu
    putujućem ciganu.
Očev klavir
nadležnima (ako ih ima)
da glazbom proglasim MIR
Svoju bistu - rodilištu.
Fotografiju vjetru
da je s oblacima raznese.

Stanislava Adamić

Split - Rodilište

utorak, 21. studenoga 2017.

DAJ MI

Daj mi da se odrečem
trke za pjenom
i hlepnje za valom!

Daj mi da se odrečem
vode na svoj mlin
i hvale svog konja!

Daj mi da se odrečem
lovora na čelu
i značke u zapučku!

Daj mi da se odrečem
pljeska svjetine
i laske sumnjive!

Daj mi da se odrečem
ljestava svakih
i bacanja s vrška hrama!

Daj mi da se odrečem
šaptanih hvala
i bubnjanih slava!

Daj mi da se odrečem
posuđenih sudova
i nasrtljivih govora!

Daj mi da se odrečem
pomamljenih predmeta
i podjarmljenih dana!

Daj mi da se odrečem
sebe

I pođem za tobom
bez torbe i štapa
bez haljina dviju
bez novca u pojasu
bez pojasa samog
I nek me ne zovu dobrim
ni učiteljem nek me ne nazivlju
nek me samo vole
I pođem za tobom
prašnjav od puta
pijan od besjede
opaljen od očiju
uleknut od prstiju
iscrpen na rubu dana
znan samo sebi i tebi
i onoj ruci
koja je u mojoj

Da se odrečem
i pođem

Ivan Golub 
Split - Crkva Gospe od Zdravlja

subota, 18. studenoga 2017.

IMALA SAM KUĆU, IMALA SAM DOM

NOSIM SVOJU TUGU
NOSIM SVOJU BOL
IMALA SAM KUĆU
IMALA SAM DOM...

Ovo nije priča, ovo nije film
pokraj mene prasak, pokraj mene dim
neće san na oči ni u kasni sat
tražili smo ljubav, a dobili - rat
tražili smo ljubav, sigurnost i mir
a oko nas jauk, i đavolji pir
plamen pokraj ceste i porušen krov
a bio je blistav, a bio je nov

IMALA SAM KUĆU, IMALA SAM DOM
SADA SAMO SANJAM, RAZMIŠLJAM O TOM
DA NA PRAGU NAĐEM SVOGA VJERNOG PSA
KAD USKORO KUĆI OPET DOĐEM JA
IMALA SAM KUĆU
IMALA SAM DOM...

Ovo nije priča, ovo nije film
odakle ta mržnja u ljudima zlim
spremljena je omča i za nevin vrat
kakva je to borba, kakav je to rat
tražili smo ljubav, sigurnost i mir
a oko nas jauk, i đavolji pir
plamen pokraj ceste i porušen krov
a bio je blistav, bio je nov

IMALA SAM KUĆU, IMALA SAM DOM
SADA SAMO SANJAM, RAZMIŠLJAM O TOM
DA NA PRAGU NAĐEM SVOGA VJERNOG PSA
KAD USKORO KUĆI OPET DOĐEM JA
NOSIM SVOJU TUGU
NOSIM SVOJU BOL
IMALA SAM KUĆU
IMALA SAM DOM...

Željko Sabol
Split - Vukovarska ulica  

četvrtak, 16. studenoga 2017.

KOLAJNA XXIII

Kud god pogled bacim, ponižena čela;
kud god ljubav skrenem, pogrbljene šije.
Usred meke grudi ropsko srce bije,
a od leda sunca Gospođa je svela.

Gdje je vedra vjera za ponos propela,
i miška, i mozak, da gradi, da snije?
U poznome vijeku nema Florencije,
lane još izdahnu volšebnica bijela.

Samo iz svog duplja skriti šaptač sluti
koliko je pakla u vrelom sonetu,
koliko je plača u pijanu smijehu;

A dok lišće parka u jeseni žuti,
snivam zgasli tamjan palu Suncokretu
i glas bola nudim planinskomu ehu.

Tin Ujević 

Zagreb

srijeda, 15. studenoga 2017.

PERIVOJ

U okviru sunca ko pobjedna slika
s piknjom bijela cvijetka u zelenoj
travi nudi bijeli mramor drevnih umjetnika
oku, i pogledu neba što se plavi.

Tihi žamor djece u kolu i smijehu
dopire do misli na samotnoj klupi,
te se čelo pita: »Je li grijeh u grijehu,
ili je u brizi, u savjesti glupih?«

Dotle slavno Sunce, kao ruža strasti,
baca svijetle zrake preko vodopada;
rujna usna žene guta vazduh slasti
kao med i mlijeko zaljubljenih nada.

Ali mračna bora snatri: Umrijet ćemo,
vjere ni ljepote mi nećemo znati;
nad kolijevku našu, kobna anatemo,
pade crna kletva da se vječno pati.

Već nam malo kaže i duša pejzaža,
cijeli globus ćuti u duhovnoj boji.
Mrtvom oku svjetlo biva paralaža,
a ugasloj zjeni šturi perivoji.

Ne znamo, ne znasmo ni žene, ni zlata;
doživotna tama u tamnici vijeka;
mladu, sva je sreća u hrpi dukata,
a nas zla trpeza, hladan krevet čeka.

Čemu da se tuži, da se vajka, plače?
Suvišne su riječi, bogumrske prijetnje.
Gospod što nas stvori, majka kad nas zače
da nam za uzdarje nesreće i smetnje.

Barem da iskupi slava remek-djela
mraz uzdaha sviju krugom mrtvih želja!
No ni žrtva svijeta, ni krvca raspela
neće da nam dadu snagu Učitelja.

Jer koliko htjeli voljeti i smjeti,
dušmanske će ruke ugrabiti sreću;
vječno popljuvani, vječno razapeti
osuđeni uzdah nudit ćemo cvijeću.

Mi smo krivi samo za tuđinsku zloću;
mi smo krivi samo za svoje proštenje;
krvlju ispaštamo pravo i čistoću,
a životom crva ljubav i poštenje.

Nije vrijedna java da se na nju gleda,
nije vrijedan danak da se na njeg pljune.
— Preko ravne tuge lisnih drvoreda
promiču, visoko, oblaci od vune.

Svi oblici čuda daju jednu sliku,
svi se tajni glasi skladaju u šumor,
a sinu tjeskobe, vjerskom ljubavniku,
i oko, i uho, biva umor, umor...

Pa on tupo gleda staze i fontene,
i tjeskobu neba dok se zemlja mrači;
sakrivena suza što ne skvasi zjene
unutra ga žeže, mori: »Šta to znači?« —

Tin Ujević 

Zagreb

DRHTAVI PARK

Jedan se drhtavi park sluti duboko u mraku,
u njem je svaki listić osjetljiv kao srce pred iglom.

Park je u noći hladovit kao jezero plave svježine,
ali ne plove po njemu zlatne i sedefne ribe.

Nego na dnima sakriva brižljive misli samoće
i lahor uzdaha od kojih se njiše granje.

Park znade odakle oblaci putuju i zašto vrcaju zvijezde
i čemu u mora daleka padaju meteori.

Ja nisam koji jesam. Ja sam neko drugi.
I ne gledajte u me. Ne sjedim na toj klupi.

Da li ovuda vijuga puteljak prpošnih stopa
i tu da se u čvor vežu ćudljivi lanci sudbine?

Park je duboko u meni kao kvaka u zakutku mozga,
park je iz prsa ova velika i širokogruda duša.

On je upio svjetlost, a sada upija tamu,
i kiti grobove vlažne žutim brdima svelim.

On diše svim žilicama, plače u mezgri, buja u kori,
on voli zemlju i nebo iz kojih život hrani.

Koliko krvi se toči bilom nabreklih žila,
kolike žive srži strepi u golemom dahu!

On šušti u lišću šaptom čeznutljiva daha
i skriva u tami svetište uzvišenoga hrama.

Taj park je drhtav i potresan i otkrit nemirima.
I vlaga rose valja se po njemu kao živa.

Park umije da pjeva. Umije da svira. Ko sluša
u njem jezovito razabire žagore nijemih duša.


Tin Ujević

Zagreb

utorak, 14. studenoga 2017.

LIJEPE PROVINCIJALKE

Stigle su lijepe provincijalke
na Glavni kolodvor
Kornatom i Marjan ekspresom
raznim slavonskim i bosanskim vlakovima,
probijajući se kroz prvu
rujansku maglu oko Novske.
Stigle su u neodoljivu zagrebačku jesen
(najljepšu na potezu: Pravni fakultet-Sveučilišna knjižnica).
Stigle su lijepe provincijalke
i ulaze u taxi
sa rastopljenim, tamnomodrim očima
noseći svoju posteljinu.
Nježne brucošice
koje su majke njegovale
u podravskim, dalmatinskim,
istarskim i osječkim kuhinjama
režući im špek,
mažući im med.
Stigle su sa svojom tihom vjerom u poeziju,
sa svojom potrebom da idu na koncerte,
sa svojom dugo pripremanom garderobom,
sa svojim sisama,
da ih raznesu ove beštije,
ovi tipovi kojima ništa nije sveto,
ovi umjetnici, ljudi od teatra
sjecikese,
te da ih ostave da plaču sirotice
po sobama u Ljubljanskoj ulici,
Ulici 8. maja, na Jurjevskoj, u domu na Laščini
ili u tramvaju.

Arsen Dedić 
Zagreb

ponedjeljak, 13. studenoga 2017.

TRIDESET GODINA PUTOVANJA

Anđele, pogledaj natrag kući
i plači;
no meni pusti da budem jači;
ja neću ući.

Mrzi me da gledam svoju mladost.
Mrzi me da me prošlost veže.
I u bijedi ima radost
što nema mreže.

Ja nemam mreže, ja nemam veže.
Ja gubim sebe desetljeća.
Ima u meni pomama cvijeća,
i još imam ravnoteže.

čemu se vraćati na stara mjesta?
Ja mrzim groblja i starinu,
i cijenim svjetlo i širinu:
postoji cesta.

Imaju kuće stare i nove.
Tuđe.
Ja nemam kuće.
Ništa me ne zove.

Trideset godina putovanja,
brda prokletstva.
Bez posla i bez zanimanja,
bez sredstva

Sotono, ne daj mi kući.
Anđele, plači.
Ja stradam, ja sam jači.
Ja neću ući.

Tin Ujević 

Drniš

nedjelja, 12. studenoga 2017.

AUTOPORTRET

Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i samnom se skladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, ni ja sam.

No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu ko granitnu stijenu,
znam da sam jedini i sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj...

Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme;
a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme....

Veliki dio našeg portreta
jest naš stan i odijelo--
i njegovano tijelo
u kočiji velikog svijeta....
Mene zasipa bijeli prah cigareta
po kaputu,
a ja sam vječno tragana silueta
na putu.
Vukući noge bez galoša
preko blata i gliba
kao ranjene noške ptica -
dok mi dim izgriza oči
u zakutnim kafanicama
gdje se rijetko predstavi
sablasno sunašce.

Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost
i javni nerazum i bekrijanje -
i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost.--

Tin Ujević 

Makarska  

subota, 11. studenoga 2017.

SVAK ISTRATI SVOJ LIPI SAN

Svak istrati svoj lipi san
i ostane zamantan
i ne dojidri do modrin
ča su samo sni
ča ih nindir ni


Jure Franičević Pločar

Brač

srijeda, 8. studenoga 2017.

KOLAJNA XXX

Zelenu granu s tugom žuta voća
U kakvom starom spljetskom perivoju
Sanjarim s mirom dok se duša noća
I vlaga snova hvata dušu moju

Al čežnja dršće kao ptiče golo
K'o plava pjesma naglo prekinuta
K'o neko blijedo i beznadno kolo
K'o bosi prosjak na po' pusta puta

Sva ljubav moja usred ceste kisne
Moje je srce od sedam komada
Pod svakim mačem jedan plam da vrisne
Nad mojim dahom mramorna gromada

Tmurne se misli reska svjetla boje
Krv u moždane, mozak van da skoči
Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje
Tuđinska ženo, samilosne oči

Tin Ujević

Split

ponedjeljak, 6. studenoga 2017.

NIKOGA OVO NIKOGA ONO

Nikoga muči ča mu je tisno
nikoga ča mu je pusto
nikoga ča mu je hladno
nikoga ča mu je prazno
nikoga ča je ostari
nikoga ča se privari
nikoga ča je ponaćen i kriv
nikoga ča je živ


Jure Franičević Pločar

Split - Bačvice

nedjelja, 5. studenoga 2017.

GOVOR I ŠAPAT

Odasvud govor i šapat, glasovi i riječi,
raznovrsna glazba i utihli napjevi.
Posvuda govor i mnogi čudni jezici
koji u pustoši traže izgubljeni smisao.

Kiše šapuću, lišće šumori, vjetar huji,
i kamen nešto zbori i trava mrmori,
i sve govori govorom svoje tajne,
i sve nam kazuje nešto i ne kaže ništa.

Sve govori iz svoje tmine, iz dubine,
govori iz svog rođenja, iz svoje smrti.
Vjetar donosi riječi, odjeci putuju
i sve se slijeva u neku sivu sonatu.

A mi sve to napeto slušamo, umorni,
udaramo čelom u zagonetene poruke.
Ruke nam dršću, oko nas bruje glasovi
od kojih smo katkada potpuno zbunjeni.

Nikola Milićević

Odmorište Zir

subota, 28. listopada 2017.

SMRT

Nešto je palo,
sa stola,
u tišini.

Dok je polako
silazio stepenicama
nije se sjetio djetinjstva,
nije upamtio ni jedan jedini dan,
nikakav film o tome
što je bilo,
sve se to desilo drugome.

Ali, kad mu je ruka
već gotovo dotakla nebo,
sjetio se:

Nije ispraznio pepeljaru,
nije namjestio jastuk na uzglavlju,
nije nahranio pticu,
nije ostavio vrata kaveza
otvorena.

Zvonimir Golob

Kaštel Sućurac

STARI GREBI

Stari grebi su kruto tajnovita mista
i zato ih raskopaju i pronoštikaju
kako je nikad bilo i ča se itilo
i ča se činilo i ča je čovik dilo
i izdilo
pri neg ga je vrime izilo


Jure Franičević Pločar

Solin - Salona - Manastirine

ponedjeljak, 23. listopada 2017.

VJEROJATNO NEGDJE U HRVATSKOJ

Vjerojatno negdje u Hrvatskoj, na otocima,
prebiva drevna baba, koja još uvijek čeka
da se netko vrati iz rudnika preko mora,
jer su kukci pojeli vinograd i jer je to
naša povijest. Toliko je čekala,
da ni ona više nije doma, tkala ne tkala.
Povijest voli ljeporječivost.

Nikica Petrak

Korčula

  

nedjelja, 22. listopada 2017.

PJESMA UMORNA ČOVJEKA

Težak sam kao zemlja, isušen kao pepeo.
Želio bih još trenutak slušati meku kišu, tihu i obazrivu.
Ali ne plači, ljubavi moja. Oprosti! Kriv sam.
Zaboravio sam i godišnjicu i ruže.
Zamrači, ipak molim te, i ne daj da se naslonim na tišinu.
Danijela, molim te. Danijela, vjeruj mi. Dabome, lijepa si.
Uvijek si lijepa, ljepotice moja, ti vječno mlada grlice.
Čemu suze? Rekao sam ti da nije ništa. Samo sam jako
                                                                             umoran.
Točno, perivoj, vodoskok, u njemu, kažeš zvijezde
modre i tople od naše sreće. Jasno, tko poriče zvijezde?!
Tko poriče vode?! I grane zanjihane.
Ta valjda je bilo i nešto lahora. Tko poriče tu klupu?!
Bila je zaista jedna klupa u sjeni i radosni grad.
Bila je barka i zvučno more.
Da, govorio sam ti da su ti oči dva mala bistra mora.
I plakao sam od ljubavi. Ta tko poriče plač, tko poriče
                                                                            more?!
Tko može poreći da su nas polijevale kiše
i da su nas ovijale trave i lišće, pokrivali snjezi
da sam ti govorio lijepe riječi, svijetla moja dušo!
Mogu ti reći: Srce moje! Samo zamrači sobu, molim te
i zamoli prolaznike i gvožđa da me ne bude.
Nešto suviše sja ovo nagnuto nebo
i nešto suviše dršće u dubinama.
Svima reci da sam umoran, samo umoran, jako umoran
kao stara maslina, kao prag tamnice, kao stup vješala
i ne plači, Danijela, molim te.
Spusti zastore i budi moja dobra duša u mraku.



Jure Franičević Pločar


Kaštel Gomilica  

subota, 21. listopada 2017.

DANIJELA

Danijela je umrla jedne obične noći.
Danijela je živjela obične duge dane
i nikada nije dospjela da se zagleda
u zrcalo vode.
Na samrti je zaželjela malo ogledalo
i dugo je promatrala svoje umorno lice.
Zatim je odložila ogledalo kao da odlaže život
i tiho je rekla bez srdžbe i žalosti:
To sam dakle, ja, Danijela!
Ali nitko nije potvrdio njezine riječi.
A ona nije bila dospjela da svoj lik upamti.
Smrt nije dopustila da se još jednom pogleda.
I tako nitko ne zna kakva je bila Danijela.
Zaista, kakva je bila Danijela?

Jure Franičević Pločar

Prugovo - Crkva Sv Ante


petak, 20. listopada 2017.

SAMO STABLA STOJE

Hodamo
hodaju
hodam
gore
dolje
lijevo
desno
naprijed
natrag
sa svijećom
bez svijeće
s riječi
bez riječi
između stabala
između grobova
Samo stabla stoje
(Vjetar dodnosi odnekud
miris pečenih kestena)

Ivan Golub

Mirlović Zagora

četvrtak, 19. listopada 2017.

STARI SELJAK NE BOJI SE GOVORITI

Stari seljak ne boji se govoriti,
ali mu riječ teško pada preko usana
Strah ga je, one premalo, one previše.

On zna kako se kolje janje, a ovca striže,
što god poslije bilo s tim nakitom.
Boji se opsjene, strah ga je čarolije
od koje poslije ne ostaje ništa.

Stroga i suha, kamen oko vrata,
riječ-zalog, časna riječ, riječ-nož.
Perje i pjena, vuna i paučina
nisu njegov kruh.

Pod noć, on kadšto šutke
razgovara sa svojim mrtvima.
Odasvud mu naviru riječi, ali on ih više ne izgovara.
Dok traju, svaka je nova: put u nepoznato.
Odjednom, on se osjeća vrlo svečano.

Nikica Petrak
Petrovo polje