Prikazani su postovi s oznakom Ivan Rogić Nehajev. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Ivan Rogić Nehajev. Prikaži sve postove

utorak, 5. prosinca 2023.

MORA DA SU ANĐELI PROJEKTIRANI PO UZORU NA BILJE

mora da su anđeli projektirani
po uzoru na bilje; od vode i svjetlosti,
onih najmekših počela po sabiralištima
svijeta, bilje sažimlje živo sigurnim
kretom majstora, i prostire ga u prostrano;
doduše, anđeli češće rabe samo svjetlost;
ali zato na popisu sabirališta
drže i vlastito tijelo,
i kada se potroše zalihe svjetlosti
nisu u neprilici,
posuđuju od pucnja što im trajno sijeva
u plućima

mora da su anđeli projektirani
po uzoru na bilje

Ivan Rogić Nehajev



Solin

utorak, 21. studenoga 2023.

VUKOVARSKA POSTUMA 92.

Stojim u tjesnacu vojničkih trepavica (ja: vukovar) poduprt pamćenjem

bez vlasnika. Iz dolje i nisko, nježnije od leukemije, stišću suze prethodno

poučene dunavom. Toliko zelenog. Toliko crvenog. Kroz kapilare i fosfor

probijaju se glasovi prognanih žena koje vježbaju izreku: uvijek ću te

voljeti, i sakrivaju pritom lijepe noge po sandalama i strunjačama posu-

đenim u limenkama milosrđa. Iz gore i visoko tlači osama, glatka kao

topovska cijev, prethodno poučena stepom. Toliko plavog. Toliko žutog.

Kroz biljege udaraca po koži probija se po koja kuća ili ulica, ispuzavši iz

ruševina ćirilice i tražeći svoje graditelje. Tada se u suhim ustima zatrče

ime, kao dragocjeni aspirin, i ispali spram prognaničkog formulara kojim

je kartiran raj nad atlantikom. Čuje se: vukovar, a vidi šaka odrezana bez

narkoze na psihijatriji u padinskoj skeli. Čuje se: vukovar, a vidi slezena

sfaširana minom na cesti za hilandar. Čuje se: vukovar, a vidi zbirka ulomina

iz krivične optužnice povijesti bratstva na istoku i jugu. Čuje se: vukovar,

a vidi zalagaonica u nišu, gdje je u žici sve čime je zasluženo progonstvo.

Čuje se: ništa, a vidi posoljena glava kojom nogometaši iz stare pazove

pucaju jedanaesterce nedjeljom uz rakiju.

Stojim (ja: vukovar) u stisci novih švercerskih crteža i prolaznika.

Nebo je još jučer ateriralo u svilu i leglo po ramenima i krevetima knjigovođa

uz atlantik. Učeći se eleganciji zlatnih manekena često zaboravljam na

oblake, pa su i kiše posne. Na dalekim ružama cakli se ruj prepun imena

odsutnih. Sanjam o sretnim ženama. Perem njihove bedre kožu i srs,

preobučen u slike prastare nježnosti i nestajem u njihovu plaču. Tijesno

je u imenu bez tijela. Zato se učim umijeću obuzdavanja suglasnika. Ali

oružje kojim se stepa dijeli na hrvatsku i ostalo sanja me s istom nježnošću

s kojom dočekuje novu pošiljku streljiva. Zauzvrat, ja mu pomažem

hrvatsku nacrtati kao revolver za obje ruke, s plavim V iz moga imena na

vrhu cijevi. U onoj ulici dugačkoj nekoliko mjeseci prisilne hrabrosti

odviše me je ostalo konzerviranog u ledini šašu i kukuruzu, s jedinom

povlasticom da budem zabit iz božjeg djetinjstva. Moje je progonstvo

potpunije od svega što prosvijećeni mogu osvijetliti spajajući nespojivo.

Stojim u hrvatskoj (ja: vukovar), gdje je bog samo ime najvećeg dužnika.



Ivan Rogić Nehajev



Vukovar

srijeda, 15. prosinca 2021.

NESTANI, NAREĐUJEM ZBILJI

nestani, mrš,

naređujem zbilji, trebam drukčiji
nastavak na ono vrijeme čistoće,
kada je i nebo u hrvatsku dolazilo
učiti o sebi, onaj s više živih,
ako je preživjelih

još traješ,
kako to da si niotkuda, težinom
pričuvna zla polegla po svemu i zabranila
prolaze iz; kako to da si samo trgovcima
strahom i tatima živopisna podrijetla
priznala ovlasti prisutnih; kako to da si
ruku odvojila od alata i zgužvala je u paljak
azijske sućuti; kako to da nisi pričuva
slobodnih nego krijumčariš dodane iz
utopijskog odpada; kako to da se opireš biti
baštinom pobjednika u ratu za savjest i sram?

nestani smjesta, mrš,
trebam drukčiji nastavak
onaj s više živih,
ako je preživjelih

Ivan Rogić Nehajev

Solin

srijeda, 19. lipnja 2019.

O MOSTU SLOBODE

taj most ima krivo ime najmanje s tri razloga
promrsi stanislav šimić, staniolski loman, sjedajući
za okrugli stol uz prvi prozor u cavani corso i repetirajući
prstom; ako je sloboda put, a nije stanje, kako tvrde

oni što kumuju/umuju, onda se ne može dio puta
nazvati imenom cijeloga puta – bolje bi bilo: most
gdje se sloboda napila vode, ili most gdje je sloboda
uganula nogu, ili, pak, most gdje je sloboda odlučila

duže ostati pa zauzela mjesto; ako je sloboda stanje,
a nije put, onda prilaz tom stanju još nije i stanje, pa se
slobodom, i nehotice, proglašuje ono što je, očito, manje od
nje; a, k tomu, tko neupućen mogao bi, zaveden imenom,

pomisliti kako je sloboda s onu stranu save, u novom gradu
bez pamćenja i ploti, da je stari odveć griješan za to; ako je,
pak, sloboda i stanje i put, što je, nesumnjivo, teško
pojmiti, i još teže preživjeti, onda je i plodnim

mjestom i majstorijom mijene, na mostovima je nema, naprotiv,
tamo je oduvijek/zauvijek coktala carina; ili je to ime zbog
dubljih i tek nadolazećih nakana? između dva nadljudska
vrutka sile i svjetlosti sava nije više nego curak zemljina

pota u plutonijskom džepu, i mostom se slobode izlazi iz
njegove mišomorske dubine, u turopoljsku roplju, i dalje u
uropolj, gdje vladaju, ma tko vlada? i nije li onda
mudrost imena neposredno razvidna baš kao i karcinomsko

krvoliptanje ruže u nasmiješenim ružinim ustima, repetira
lomni šimić

Ivan Rogić Nehajev 

Zagreb - Većeslav Holjevac

četvrtak, 6. lipnja 2019.

O IZVORU TOČNOSTI

kada se progovori o božjem sudu
redovito se stresem, kao samokres
u ivanjskom krijesu u skosu bijelom,
pa toliko se puta odčitalo očito:
bog je občaran daljinom i vid mu nije
pouzdanim vidjelom izbliza,
kako će dijeliti, a mora,
pravedne i nepravedne?

ufam ipak,
nepravda vonja pravda miriše,
što smrdi ni bog, pa bio i svemoguć,
ne oprašta
jer smrdi,
ima izgleda da mu točnost nosa
ispravi netočnost oka


Ivan Rogić Nehajev 

Solin

utorak, 20. prosinca 2016.

KAKO PAMTIM MAJKU

dugo sam držao kako i nisam rođen

ipak, majku pamtim; najprije po jednoj
lipanjskoj bonaci pravilnoj kao kružnica
devetsto i ente; došla je na valu mirisa
pelina smokava i merlina i neupitana rekla
ocu: frane, tako smo lijepi na onoj slici
s vjenčanja, tako smo

pamtim je i po zimskom pristanu,
kako usred kuhinje raspolovljene kao koreja,
na vatreni dio i ostalo, drži ciglu u desnoj
a lijevom pruža zagrijanu podkošulju ocu
i prividno nemarno govori: preobuci se
potan si a već si nikakav sa zdravljem

pamtim je i po onisku tijelu
starijem od zviježđa velikog medvjeda;
izlizano bolešću stanjilo se u list
papira i nestalo među nepravednim
računima, ne znam jesam li ikada razumio
da više ništa ne mogu učiniti za nju

još je pamtim kao molitveno ime tereza
u imeniku sretnih iz nejasnih priča o vilama;
list gdje je upisana toliko je plav da se
ne razlikuje od odsječka zenita svijena trajno
tamo nad velebitom još u vrijeme kada je bog
češće volio popravljati rotaciju i lik

i još je pamtim u kolu nejasnih prizora
sličnih kometima; odabirem ih hirovito
i govorim to je sve, i varam; volim ponoviti
varku i kada novi sijev naglo zauzme pamćenje,
nema joj premca među vježbama iz prisilne
vedrine, a i po koji infarkt uspije odgoditi
koliko mi duguje koliko mu dugujem
bog?

Ivan Rogić Nehajev

Split - Varoš

ponedjeljak, 19. prosinca 2016.

PONOVLJENI ZAPIS O HRVATSKIM BRANITELJIMA

samo rečenica kraća od pucnja za njima traje
               ubilo ih,
izvršitelj može biti tko god s odužeg popisa
               krivotvorena negdje,
lakoće radi pričama još vlada: otišli su, zlo i zima
               učinili su ostalo

ipak, u onim rijetkim prostranim noćima, u rijetkim
               kada i imena ostaju
zasluženo sama a tijela tek orhideje brane i post,
               u onim rijetkim
vilinskim srsima iz tektonske prošlosti srca, tamo,
               još odjeknu
konjici krici kromirane kiše sami u vječnosti
               odvojenoj i glatkoj

tek krhki lovori i čistoća usta jasnije rišu
               odsjenke plavoga tvrdi galop limfe
neće stići pisma neće biti: možda, pod paskom psovke
               rane se peru samo u jednom smjeru,
toliko nevinih toliko tolikih, ponovo tko će
               kartirati plavo popuste li,
one duge fuge urasle u utihu ona vedrina slana
               i ista, rascijepljena visina, tko?

ta odanost, tako isključiva tako neprilična

Ivan Rogić Nehajev 


Solin - Spomenik hrvatskim braniteljima