IZVOR

Kad pođoh, izvor moj iza mene ostade,
i kamen moj ostade, i lisnato drvo,
i dugo sam slušao grgolj vode za sobom
i šumor lišća. Kamen je mrko šutio.

Tako me ispratiše. Ja se ne osvrnuh.
Mirno sam otišao, pun velikih nada.
I bio sam daleko. Gdje li sam sve bio?
Šta li sam sve gubio i šta nalazio!

A sad se eto vraćam, taman i opaljen
od mnogih sunaca, i sa sobom vučem
mnoge gorke gromade i sitniš života.

I sve što sam kroz duga ljeta tražio
na dalekim putima, možda nađem tamo
na svome početku, na svom bistrom izvoru.

Nikola Milićević

Cetina

MLADIĆI

Mladići su preskočili dvije rijeke
u potjeri za vremenom.

Pjevale su im zvijezde i ribe
i djevojke su im darivale svoje oblike.

Na obalama vijore kose...

Pjevale su im zvijezde i ribe
i ustalasana tijela žena.

Mladići su preskočili dvije rijeke
u potjeri za vremenom.

Josip Pupačić

Cetina

NA IZVORU CRNE RIJEKE

Kako li živo tečeš, bistra moja vodo,
kroz travu i kamenje, pod širokim
lišćem lopoča, u sjeni stoljetne šume.
Slušam te i gledam: stižeš i odlaziš
(ti živa i hitra, ja mračan i nepokretan),
donosiš i odnosiš - kao vrijeme.
Sjedim tu, pored tebe, Crna rijeko,
još crnji od tebe i prepun gubitaka.
Vrijeme je teklo kao što ti tečeš
i sve mi je odnijelo. Ali da nisam gubio,
kako bih znao da sam nešto imao?
Gubici su moje bogatstvo. To je jedino
što ostaje. Divno i gorko bogatstvo
sazdano od gubitaka

Nikola Milićević

Cetina

CETINA

(Zapisano na kamenu)

Nije to nikakvo čudo,
ali, pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je.
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan
gleda svoj stas
u vodi...
Nije to zato
što Cetinu volim;
ali, ovakvog grada
još nisam vidio.
Bože moj, - Cetina!

Josip Pupačić

Cetina

MOJ SVIJET

Kad sam imao šest godina
Svaku sam rijeku zvao Cetina,
Svaku planinu Mosor,
a svaki otok Brač.

Bože,
kako je moj svijet bio velik.

Ivica Sorić Suri
 

Cetina

DALEKO MOJA

Sve što bih ti mogao reći il dati
u ovoj maloj vrtnji koja je netom počela
bila bi samo tiha jeza, tiha vedrina

Sve iz bolova, iz bujnih perivoja
u ovom času što ga se plašim
Al to ne mogu glasom, šapatom, pjesmom

Negdje u treperenju krvi, zglavcima, dahu
nosit ću te prema tuđini
ko mornar more

A ti, i tako sama
ostat ćeš daleko moja
daleko moja
bez mene, bez nas, bez svega


Josip Pupačić

Cetina

VODO, DUBOKI ZDENČE

Vodo, duboki zdenče, ženo, urno ljubavi
nadnijet nad svoje lice
u tvoje utisnuto
nad tajnu svjetlost nagnut, nad zvijezde potonule

u tamnom sjaju bezdana tvoj lik očekujem

Nadnijet nad svoje lice
u tvoje utisnuto strašnom voljom sudbine
iz duše vapijuće
u crnom bedemu straha, u ponornoj tišini
dozivam tvoje ime

tražim neznano biće

Nad tajnu svjetlost nagnut, nad zvijezde potonule
modrinom nestvarnih zjena na drugu stranu tebe -
u vječnost pogled bacam
da tvoju dušu takne

nek odjekne, procvjeta od kobna dodira

U tamnom sjaju bezdana tvoj lik očekujem
tvoj lik od nestalna svjetla, od nedostupne vatre
Hoću taj lik
Tvoj zov u svojoj krvi čujem

u crnoj sobi bez vrata u srce zakovanoj


Josip Pupačić

Cetina

ZALJUBLJEN U LJUBAV

Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.

Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
ko brata,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.


Josip Pupačić

Cetina

TVOJ SVIJET

Ti si me vodio, Gospode,
svijet je tvoje djelo

Orao uzmahuje krilima tvoje oholosti
u klancu kipti božanska ti neodlučnost
a preopasne i mračne šumske staze
na koje snubiš duše argonautske
tvoja su slova
tanka, pijana

Svijet je tvoje djelo:
ma otkud stigoh
s tvojih se vraćam livada

Najamnik tvoj sam, dok ti je po volji,
ni trna nema koji ti ne pripada
na svakom listu tvoj je monogram
kožu i kosti tebi dugujem

Ti si mi vodič, Gospode,
svijet je tvoje djelo:
smradna kabanica
prebačena preko štapa
(Znoj crta po njoj bijele oblake)

Tebi ću, ako mi pružiš priliku
(pastiricu golu, s ovčicom u krilu)
oteti malen dio

Igor Zidić

Cetina

PRIZOR

Ako se o Bogu išta zna,
zna se da on ne zna
da se Zemlja okreće.
Za njega ovo sunce izlazi i zalazi
ravno u oči
ako su jasne

On zna pouzdano samo ono
što ja gledam od početka.

On pita:"Gdje si?"
Ja mu kažem: "Gospode, tu sam
među zvijezdama i stabljikama;
vješam vodu o drugu vodu,
vrijeme čekanja o pjesmu, mrtve o žive,
kost o udarac, bolest o neostvarenu ljubav
i veslam prema tebi u nepostojanje zla, grijeha, nespokoja,
u nepostojanje nevidljivog dok traje ova praznina,
praznina svakovrsnih riječi."

Danijel Dragojević

Cetina

MOJA DOMOVINA

Domovina je na različku
kristalna jutarnja rosa,
domovina je vilin konjic
i neočešljana vilina kosa.

Domovina je gnijezdo
u krošnji drevnog drva,
domovina je gladnim vrapcima
u zimi šaka mrva!

Domovina je prva visibaba
i jesenje voće zrelo,
domovina je zlatno klasje
i pahuljasto jutro bijelo!

Domovina je velika rijeka
i u gori najmanji vrutak,
domovina je hidrocentrala
i bijeli riječni oblutak!

Domovina je nemirno more
u beskraj što se pruža,
domovina je tiha glazba
u napuštenoj školjci puža!

Domovina je pjesma
i žapca i cvrčka i ptice,
domovinu nosimo sobom
i preko granice!

Domovina se uvijek voli,
a nekad je ljubav sama,
domovina je sve oko nas
i najtopliji kutak u nama.

Pajo Kanižaj

HE Peruča - Peručko jezero