PROLJEĆE

Došlo je k meni kradom
s granom u plašljivom oku.
Na dlanu je nosilo nebo,
u vjetru je kupalo vrat.
I ja sam, rumen
ko oblak,
obujmio nebo i vjetar.
Ko kiše su pjevale ruke,
ko rijeka je proticao dan...
Poljubio sam proljeće.

Josip Pupačić

Makarska

STIJENA U KOJOJ BI TREBALO ZAPISATI BALADU

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

Vesna Parun 

Makarska

OTROVNIJI SVOJIM LJUTIM OTROVOM

Komadić po komadić vadim trnje iz dlanova
Zatim prelazim na trbuh, grudi, slabine - oni su
                   još raskošniji
Ali gle vraga: to ja sebe potkopavam
To ja sebe razgrađujem, to ja sebe razbacujem

Baš su mi podvalili koji su govorili o mojoj
                  bolesti
Htjeli su me lišiti moje najčvršće potpore
Da se što je u meni najžešće što prije
                  uništi
Prije obračuna razoruža, prije pokolja obezglavi

No loš su račun učinili
Ako sam trnje vadio, ja sam ga dublje
                 sadio
Ako sam gnoj isisao, ja sam ga žudno
                 ispijao
Postao sam otrovniji svojim ljutim
                 otrovom

Slavko Mihalić

Makarska

TIJELA

tijela tijela
svagdje svuda
razasuta razvitlana
lakim kretom jednih Ruku
Tijela ćute u molitvi
Tijela kriče u radosti
Tijela vrište u očaju
Tijela u snu
Tijela ljube tijela
Tijela povrh tijela u grčima
u stvaranju novih tijela
Tijela trunu u bolesti
gasnu kao žute lampe
mru
Tijela kroz noć hite lete padaju
Moje tijelo vjetri nose
Moje tijelo vapi zvijezde
Oblaci su zvijezde progutali
I jest: vječno jedne
Oči mirno gledaju
tijela tijela tijela

Antun Branko Šimić 

Makarska

PROLJETNA JUTRA

O, kako su divna proljetna svijetla jutra,
Kad srebrna rijeka svečanim tokom teče,
A nitko ne misli: kakav će dan biti sutra,
Ni šta je ljepše: jutro ili veče?

I nitko ne pita,
Zašto se sa mnom, ispod ruke, skita
Bezbrižno proljetno jutro -
Skorašnje jesenje veće.

Dragutin Tadijanović

Solin

POPUDBINA

Još nikad nije stari kesten
uživao u sjaju danjem ko jutros,
kad je cijelo jato vrabaca
zaživkalo na njem.

Prenaseljene su mu grane.
U krošnji mu je čudna vreva.
Hiljadu malenih života
na njem se prepliće i pjeva.

Možda ćeš ipak — rekoh sebi —
još radost osjetit, što jesi.
Tu svijetlu popudbinu
ptičju na neizvjesni put ponesi!

Dobriša Cesarić 

Solin

UNIĐI POD NAŠ KROV

Uniđi pod naš krov, pristupi k nama, ljepoto,
u našem seljačkom domu savij gnijezda svoja!
Rasvijetli pragova naše našu djecu, i potom
skini sa umornih čela pečat brige i znoja.

Neka se pjesma domi i radost neka gazdi,
neka je mir domaćin koji nam postelju stere.
Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi,
obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere!

Uđi, radosti, sestro, širom ti otvaram vrata,
svoj nasmijanoj djeci da kumuješ!
U nas je sijaset srca i alata,
ko minđuše, seko, povijest da nam kuješ.

I neka kroz naše oči, kroz tunel našega gnjeva
prostruji dah planina i svježi žubor rijeka.
Neka se slije u jednu, široka kolosijeka,
sva radost kojom se živi, i radost kojom se pjeva!

Vesna Parun 

Solin - Gašpina Mlinica

ŽENE POD ORAHOM

U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.

Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.

Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
I pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.

I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
Kao trava proljetna poslije kiše.

Odlazeći od njih, zanesen,
Mene muče vrele žudnje.

Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.

Dragutin Tadijanović 

Solin

DOM NA CESTI

Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.

Vesna Parun 

Čiovo

POVRATAK DJETINJSTVA

U mojem disanju ti si glas kukavice.
U proljeće
u tvom disanju ja sam
boja pijeska i sna.
Život ne zna šta će mu njegova žurba;
dolijeće
iz hirova ledenjaka, možda iz pokošenog sna.
I naprtivši na leđa sunce kao vreću šišarki
krećemo od sela do sela, a Ciganin koji nas prati
viče hrapavim baritonom:
proljeće! proljeće!
Kalajišemo stare lonce! Sadimo cvijeće!

Vesna Parun

Solin- salona- Tusculum, Manastirine

STABLO

Rekao si: budi stablo.
I bijah stablo.

Rekao si:
budi plaha.

I neusudih se
zatreperiti lišćem.

Rekao si: budi vjerna
I ja čekah.

Onda si ušutio.
A stablo je još tu.

I ne usudi se
zatreperiti lišćem.

Vesna Parun 

Solin- Stara Salona

 

DOM

Nije ni moj
ni tvoj
ni bilo čiji

on se samo premješta
od gnijezda
do sjene
od sjene
do mirisa

i ostavlja za sobom
poneku osirotjelu
riječ nalik na
zdenac
koji čeka

Vesna Parun

Split

ELEGIJA

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.

Vesna Parun

Split