utorak, 31. siječnja 2017.

JAVOR

Gdi je ono uzraso javore
Ispod brda, u dolini tamnoj,
U sred drača i tvrda kamena,
Ni na vodi ni na bijelom danu?
Gusta ga je magla pritisnula,
Pobratime, kano sinje more,
Da ga žarko i ne vidi sunce.
A vrh njega brdu na prisoju,
Tu se vise brijesti i jablani,
I gizdavi hrasti od vijeka,
Te se uz njih vite loze penju
I rumeno proiznose grožđe.
Tud se ori bleka od ovaca
I sviroka mladog čobanina,
Žubor ptica i žamor vjetrica.
Sam se javor sobom razgovara:
"Avaj meni do boga miloga!
Što sam tužan sreći sakrivio,
Te me huda u dolinu vrže
U sred  drača i tvrda kamena,
U sred magle i debela hlada,
Ter se jadan ukrijepit ne mogu,
Ni pomolit glavu na vidjelo.
Kamen ne da, da u zemlju rastem,
Magla ne da, da se u vis dižem,
A drač ne da, da ukrijepim snagu,
Već mi pije krvcu iz njedarca.
Il sam drvo, ko što drvje nije,
Te ne vrijedim, da po svijetu gledim?
Il je moje srce od kamena
Ter ne može dobra zaželjeti,
Ni priljubit dana bijeloga,
Ni pram jasnom nebu uzletjeti?
Da je prvo, otkuda mi grane?
Otkuda mi žile i korenje?
Otkuda mi ova kosa rusa,
Rusa kosa od uvela lista?
Da je drugo, drugo bit ne može,
Jer što zborim, to i srce želi,
A što želim, to i ustim velim.
Ajde dakle, jadno srce moje,
Kupi sile što najviše možeš,
Tere tvrdi u zemlji korenje
I razgoni stanovno kamenje;
Ne bi li nam bog i sreća dala
Da i jasan zrak se podignemo
I vedrije nebo ugledamo
Nit se plaši, tužno srce moje,
Ne plaši se tvrdoga kamena,
Nit se plaši drača bodljivoga,
Niti magle, ni debela hlada:
I okupi po žilama krvcu,
Već pomeni boga velikoga
Te se ne daj, već na nebo gledaj!
Što nam kobne uskratiše zvijezde,
To nam, srce, osvojiti treba
Svojom snagom i krijeposti svojom
I uprijeti put nebesa grane."
To govori a bogu se moli,
I sakuplja po žilama snagu,
I raspinje stanovno kamenje,
I odbija drača neplodnoga.
Koliko se javor posilio,
Tvrdi njemu kamen popuštao
I pred njime drač se ugibao.
Što ne danas, to će sutra biti,
Što ni sutra, to će prekosutra.
Uzdiže se zeleni javore
Od dan do dan nebu pod oblake,
Vite svoje razmahujuć grane
I tjerajuć maglu po dolini
To gledali sa brda jablani,
Stari hrasti i zeleni brijesti,
I pod njimi vinove lozice,
To gledali, te su govorili:
"Mili bože, čuda velikoga!
Što se ono zamuti dolina,
Gdje se po njoj gusta magla vije,
Gusta magla kano sinje more,
Il zeleno ždrijelo od jezera?
Rek bi, brate, kit ga zamutio,
Golem kite il aždaja ljuta,
Il se po njem valjaju dupini!
Vijek prođe, toga bilo nije,
Drugi prođe, toga ne vidismo,
Treći prođe, i još ne bje toga!
Iz sred magle i debela hlada
Zelen javor pomolio glavu!
Kud se penješ, mlađani javore,
Kud se penješ, kud li grane stereš?
Nećeš jadan brda dohvatiti,
Iz nizine nadmašit visine."
Mlad javore tiho odgovara:
"Nije meni do visina vaših,
Do brdašca suncu na prisoju,
Već pomaljam glavu na vidjelo,
Da ugledam nebo sa zvijezdami,
Mjesec sjajni i sunašce žarko,
I pod njime što u svijetu biva.
Od kolijevke pa do tamnog groba
Prava svakom veličina teče,
A od nogu pa do vrha glave
U pametnih mjeri se visina.
Nije moje, što stekao nisam,
I što pusta podade mi sreća,
Već je moje što sam dohvatio
trateć svoju od njedara krvcu.
Nije visok tko na visu stoji,
Nit je velik tko se velik rodi,
Već je visok tko u nizu stoji
I visinom nadmaša visine,
A velik je tko se malen rodi,
A kad padne, golem grob mu treba."

Ivan Mažuranić, hrvatski književnik i prvi hrvatski ban pučanin
 
Plitvice

JAVOR - evo zahvaljujući večerašnjoj emisiji o hrvatskim velikanima, i poznatom citatu iz ove pjesme Ivana Mažuranića, hrvatskog književnika i prvog hrvatskog bana pučanina..."Nije visok tko na visu stoji, nit je velik tko se velik rodi..." podsjetila sam se da pjesmu vrijedi zaista cijelu pročitati...a uz nju sam dodala svoju fotku sa PLITVICA...a izdvajam ovdje nekoliko poticajnih stihova:
 






ponedjeljak, 30. siječnja 2017.

IDEALIZAM HRVATSKIH PJESNIKA

Ono što ti ljudi često zaboravljaju
Jest da u Platonovoj spilji mnogih sjena
Jedna u svakom trenutku povijesti
– Koju stvaraš ili podnosiš –
Drži u rukama zračnu pušku
I polako skida sa zida najprije
Poslušne, potom neposlušne
Sve naše misli.

Boris Maruna

Šibenik
IDEALIZAM HRVATSKIH PJESNIKA - evo nakon završetka Svjetskog prvenstva....barem jedna od pjesničkih slika iz ove pjesme Borisa Marune mogla bi odražavati emocije nekih krugova....a uz pjesmu dodajem svoju fotku iz ŠIBENIKA...sa ovim topovima ispred Kneževe palače....

subota, 28. siječnja 2017.

TRUBAČ SA SEINE

(Matoš u Parizu)

Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim nas svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaija mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena -
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Etoilea, Saint-Michaela!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj
U koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje stičem sebi ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero... ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Šta mi je plaća? Mržnja gmizavaca
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

Dobriša Cesarić 

Paris - La Défense

 

TRUBAČ SA SEINE - evo da uz ovu pomalo tmurnu , žalopojnu pjesmu Dobriše Cesarić, izrazim i svoje osjećaje nakon izgubljene utakmice naših rukometaša u Parizu...pa evo i moja fotka iz Pariza...gdje se nazire novi futuristički slavoluk pobjede u četvrti La Defense...

 

PAS

Pokunjen
skoro ljudski
u ulici
Došlo mi je
da ga slijedim
da mu se pseći priklonim
i budem pas -

Išao je
ne obazirući se
Kao da se svijet srozao u njemu
sa čovjekom najdublje

Ako psa boli
ćutih se tako pseći.

Stanislava Adamić

Makarska


PAS - evo ovako su mi se učinili pokunjeni naši rukometaši sinoć...baš kao ovaj pas Stanislave Adamić...i ovaj moj sa fotke iz MAKARSKE...pa evo dozvoljen je jedan trenutak pokunjenosti...a onda - po broncu!....

četvrtak, 26. siječnja 2017.

SOUVENIR IZ PARIZA

u parizu sam dobio hemoroide
ili mi se nešto drugo tamo uvuklo
uglavnom dolje je kao u nekoj
manufakturnoj tvornici u četiri smjene tuklo

to su od neke nevidljive materije
neke otporne mase
proizvodili moje grimase
i kako su koju skuckali
kako su koju složili
na facu bi mi je objesili
u izlog izložili

brinulo me
kako ću samo toliki pogon
toliko postrojenje to nisu sitnice
prebaciti preko mitnice
i dalje do kroacije
bez popratnog lista
bez deklaracije

Zvonimir Balog 

Na modrom nebu iznad Zagreba - Ivanščica

SOUVENIR IZ PARIZA - evo već se nazire rezultat FRA-SLO...u Parizu...pa eto jedna humoristična pjesma Zvonimira Baloga, uz moju fotku snimljenu iz aviona negdje blizu Slovenske granice...(mislim da je ono Ivanščica)...ali zato ćemo imati priliku "potuć" svoje stare rivale u finalu...

srijeda, 25. siječnja 2017.

MAČKA

Da sam mačka,
ne bih bila čovjek.
Al ja nisam mačka:
s mačkom sklupčana
sa strahom ljudi.
Da sam mačka,
bih li pjesmom
prela snoviđenja?
grebla dušu
filozofski ustremljena?
Da sam mačka,
dušu ne bih osjećala
sa strahom ljudi
u samonježnost sklupčana.

Da sam mačka,
bih li svijet
do rane upijala.
Bih li riječ
pandžom zamijenila
ne znajući mržnju?
Da sam
da sam
mala sklupčana mačka
milovanja napregnuta.
Da sam mačka,
a ne čovjek -
Ali ja nisam mačka:
u plahost sklupčana
S pandžama u svojoj krvi.

Stanislava Adamić
Split

 MAČKA - evo jedan moj slučajni susret sa jednom Mačkom...ispred trgovačkog centra u SPLITU, pa uz nju evo i pjesma Stanislave Adamić....

utorak, 24. siječnja 2017.

HRVATSKA PJESMA

Glasna, jasna od pameti
Preko dola, preko gora
Hrvatska nam pjesma leti
Sve do sinjeg tamo mora,
Časak meka.
Čas kô grom:
Vječna jeka
Za naš dom
Davor oj,
Brate moj!
Nek se slože grla bratska:
Živila Hrvatska!

Gromorna se orijaše,
Zator slaveć
Tatar-kana;
Uz nju vječnom slavom sjaše
Zastava od sto nam bana;
Turad splesa
Bakač ban,
Svijet potresa Frankapan,
Pojuć: oj!
Brate moj!
Nek nam bljesne sablja bratska,
Živila Hrvatska!

Širom vala pjesma zvoni,
Naša pjesma iz sto grla,
Kada u svijet lađu goni
Od mornara četa vrla.
Talas vrije,
Gine brijeg;
Slavno vije,
Naš se stijeg;
Mornar moj
Pjeva: oj!
Složite se grla bratska,
Živila Hrvatska!

Nojcom blagom tih se ljulja
Ljupke pjesme odziv sladak,
Kao milen pijev slavulja,
Što kroz zelen cvili hladak,
Kad doziva
Vojno drag
Milka živa
Uzor blag:
Dođi oj,
Raju moj!
Mladim pjeva četa bratska:
Živila Hrvatska!

Davor, braćo, s duše pune,
K zvijezdam nek se pjesma vine,
Kada klikće, plače, dune,
Kao vjetar sred pučine.
Svako doba
Svaki čas
Sve do groba
Diži glas,
Pjevaj oj,
Brate moj!
Nek se čuju grla bratska:
Živila Hrvatska!
August Šenoa 
Kaštel Lukšić

ponedjeljak, 23. siječnja 2017.

BOLJE NE PJEVATI

Bolje ne misliti
Pjesmom ionako nećemo zapaliti svijet.
Ona je tiha iskra:
Planut će uz  nadgrobni kamen
Kamen će gorijeti
kad srce bude pepeo,
smeće iz cvijeća bude.

Uzalud trčanje po krovovima,
paljenje kresova na gori
I plaha želja
da i jazbini
            makar odsjaj bude
Danas je kao jučer:
hrpa pijeska,
staza pepela -
sa snom na straži,
s pogledom
koji kljuju ruže.

Bolje ne pjevati:
pjesma obremenjuje,
I nju će iskapati lešinari:
zato je od krvi...

teška je i kad se
od zvjezdanih uspona mrvi -

Najzad - smrt pjesnika.

Stanislava Adamić

Šibenik

 BOLJE NE PJEVATI - kaže Stanislava Adamić u svojoj pjesmi, a meni se tako dobro uz nju uklopila moja fotka iz ŠIBENIKA, ispod Tvrđave Sv Mihovila i starog šibenskog groblja..."Uzalud trčanje po krovovima, paljenje kresova na gori...pjesmom ionako nećemo zapaliti svijet,..."

nedjelja, 22. siječnja 2017.

NEDJELJA

Nedjelja na tolike nalik
Zurenje u oblak,
ćaskanje uz  nadu.
Napor da se zaboravi jučer -
Da je sutra
iznova sve
kao prekjučer.

Susreti
blagdanski
manje napeti.
Priželjkivanje priče.
U licu namjernika
jedna boja djetinjstva,
strah
da se ne raspline.

Osjećanje da su stvari žive:
da se upravo sada rasanjuju -
i treba im pogled,
dodir topliji od jučer
da se ne dosađuju.

Umor nekako blaži
ozvučen postojanjem
neke iskupiteljske daljine.
Blago sklapanje vjeđa
Obmana da nema laži
barem danas.

Stanislava Adamić
Šibenik

 NEDJELJA - evo iako ovo nije nedjelja  "na tolike nalik"...(upravo je započela utakmica Hrvatska- Egipat)...pa čisto da se ostvari "susret blagdanski...manje napeti", uz pjesmu Stanislave Adamić...i uz moju fotku iz ŠIBENIKA....

utorak, 17. siječnja 2017.

BALADA O LIJEPOJ DAMI I O GOSPODINU S VISOKIM CILINDROM

Jedna je lijepa dama izišla usred noći
vani iz svoje kuće i morala je proći

kroz groblje, jer je tuda vodio put, baš tako
i srce joj je stalo kucati vrlo jako.

Na groblju sve je bilo tiho i samo rosa
na cvijeću blistala je, njoj dizala se kosa.

Ponoć je stala muklo udarat u taj mah,
dama je stisla zube i bilo ju je strah.

Tad vidjela je jednog gospodina u mraku
u visokom cilindru crnom i crnom fraku,

prišla mu je i rekla:"Ah, obraćam se vama
da pravite mi društvo, gospodine, jer sama

bojim se ići!" "Rado", reče gospodin tada,
"pravit ću društvo vama, gospođo lijepa mlada."

Nakloni joj se šešir dižući u tom trenu,
zatim joj ruku pruži i s njom kroz groblje krenu:

"Ja potpuno vas shvaćam", reče u licu siv,
"i ja sam bojao se kada sam bio živ."

Luko Paljetak

Šibenik


BALADA O LIJEPOJ DAMI I O GOSPODINU S VISOKIM CILINDROM - evo opet Luko Paljetak, i opet sa mojom fotkom iz ŠIBENIKA...nadam se da će ovi njegovi humoristični stihovi biti dobro prihvaćeni uz fotku, iako se "ova dama" nije usudila fotku napraviti usred noći...kao što se usudila dama iz Lukine pjesme po mraku kroz groblje proći....



ponedjeljak, 16. siječnja 2017.

NEMOGUĆA RUŽA

Nemam od čega kuću sagraditi kraj tvoje
kuće, a i da imam, gradit mi ne bi dali
taj krov, tu nemoguću ružu nad kojoj laste
zaoblile bi nebo i u njemu bi svoje
priproste anapeste pjevale, zato mali
i neprimjetni zanat ja vježbam u te tmaste

večernje sate, sjetno umijeće, da ti bliže
budem, jer noć je bliska svemu što na nju liči
i plavu boju krvi potiče kao vješti
političar, ja skupljam kamenje koje stiže
iz ugaslog vulkana što opet sav se bliješti
i radi kao mudar trudbenik dok puk kriči,

temelje jedne male sobe ja stavljam drsko
kraj onog savršenog zdanja, u kojem stojiš
nalik na stol, i skupljam (i to mi nije mrsko)
sve što mi u tom poslu ne pomaže a ima
sličnosti sa mnom, sve to slažem u temelj kuće
koja će kao korov niknuti, kao pruće

isklijat oko tebe; ti toga se ne bojiš
i zato spavam mirno i šapućem u snima:
zvjezdice sitne, ciao! 

Luko Paljetak 

Šibenik

 NEMOGUĆA RUŽA - evo jedna zanimljiva pjesma Luke Paljetka, baš kako on to zna "zakomplicirati"...a meni se uz nju čini dobra ova moja fotka iz ŠIBENIKA...."ja skupljam kamenje koje stiže/iz ugaslog vulkana što opet sav se bliješti/i radi kao mudar trudbenik dok puk kriči,/temelje jedne male sobe ja stavljam drsko/kraj onog savršenog zdanja, u kojem stojiš..."


nedjelja, 15. siječnja 2017.

PJESMA HRVATA

Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gorom zvijer prolazi,
A ja da se lanci speti
Dam tuđincu, da me gazi?
     Tko ne voli mrijet prije,
     U tom naša krv ne bije!
Znam, da moji pradjedovi
Cijelim svijetom gospođahu;
A ja jezik da njihovi
U ropskome tajim strahu?
     Tko ne voli mrijet prije,
     U tom naša krv ne bije!
Sam ću ubit svog jedinca,
Nož u srce rinut žene,
Neg da vidim od tuđinca
Pravice mi porušene.
     Tko to izvest gotov nije,
     U tom naša krv ne bije!
Sam ću palit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući,
Neg da tuđin mojim pravom
U mojoj se bani kući.
     Tko to izvest gotov nije,
     U tom naša krv ne bije!

Dimitrija Demeter
Šibenik - Tvrđava Sv Mihovil


 PJESMA HRVATA - evo za današnju 25. godišnjicu međunarodnog priznanja neovisnosti Hrvatske, jedna domoljubna pjesma Dimitrija Demetera, uz moju fotografiju Tvrđave Sv Mihovila iz ŠIBENIKA, samorodnog hrvatskog kraljevskog grada....možda nam se s današnje perspektive "komfora" stihovi čine  dramatični, ali ta povijest i nije bila tako daleko, a povijest bi trebala biti učiteljica života...

petak, 13. siječnja 2017.

PONEKAD MI JE POTREBNO DA PADNEM

Ponekad mi je potrebno da padnem
kako bih se mogao ponovno dići,
otresti prašinu sa odijela,
ispraviti krvave dlanove i koljena,
pogledati unaokolo
pejzaž pozlaćenih rubova
i krenuti iz početka.

Ponekad mi je potrebno
kako se već kaže:
da se srozam
kako bih se ponovno mogao uzdizati
u nedjeljno prijepodne
obrijati se, vezati kravatu,
sprati krivicu
i odvesti zagonetnu djevojčicu
na kolače.

Ponekad mi je potrebno
da se napijem
kako bih se mogao trijezniti,
mučno i predugo
sastavljati se od kamenih kocaka,
popiti kavu u dubokoj šutnji
i stajati na vratima
izložen visokom valu.

Kažem: ponekad
i to bi bilo dobro,
ali to je već tako često
da ja samo posrćem
od predaha do predaha.


Arsen Dedić
Šibenik


PONEKAD MI JE POTREBNO DA PADNEM - evo opet Arsen Dedić uz moju fotku iz ŠIBENIKA...čini mi se da ovdje dobro pristaje....

srijeda, 11. siječnja 2017.

POSLJEDNJI LET

Koliko nam je potrebno u životu letova
Da se vrtimo između zvijezda
Da obiđemo nekoliko svijetova
I da nam se ništa ne svidi
Stotine tisuća milja sam imao u nogama
Dok srce nisam podesio
Dok mu nisam dao mogućnost
Da bolje vidi
I na tvoju planetu gotovo pijan
Od magle i nestvarnih snova
Jedno jutro zakoračio
A oko tebe proljeća
Sve moje želje koje su otplovile
Za koje sam mislio da su već negdje
Tužno umrle od tvog nepostojanja
A onda su ti oči
Povijest ponovile
Stavila si boje onih istih nevena
Na uzglavlje u žaru mog dolaska
Najljepšu haljinu bijelu navukla
A meni je u glavi kao tisuće bubnjeva
Sad već odrasla ljubav tukla
Podigla su ruke
I sve moje želje stavila na mjesto
Razmjestila ih fino po cijelom tijelu
A pod tvoju haljinu bijelu
Mogao bi sav moj život stati
I rodio se jedan
Rodio se poseban svijet
I na tvome sam ramenu odahnuo
Završavajući svoj posljednji let



Željko Krznarić

Split - Aerodrom

POSLJEDNJI LET...ima nešto u ovoj lijepoj ljubavnoj pjesmi Željka Krznarića što me navelo da uz nju dodam svoju fotku sa SPLITSKOG AERODROMA...

četvrtak, 5. siječnja 2017.

MLADOSTI

Poklanjala si, al si krala,
i nevjerna si bila ti,
ne, suviše mi nisi dala:
O mladosti...
O mladosti...
O mladosti moja...

To škrto sunce što je palo,
ta ljubav jadna,
kratki sni,
za uspomene to je malo:
O mladosti, mladosti...

Daj stani na čas, i daj mi snage
da oprostim se bar od nje,
i da mi društvo pjesmu svrši
i da se čaša ispije.

Još prepun nade, što da radim,
na pola puta tek smo mi,
a jutros već su drugi mladi:
O mladosti...
O mladosti...
O mladosti moja...

 Pa zbogom, budi bolja s drugima
 i daj mu više nježnosti

Arsen Dedić

Šibenik


MLADOSTI - evo jedan zimski zalazak sunca u ŠIBENIKU uz koji mi se tako dobro uklapa Arsen Dedić sa ovom svojom pjesmom mladosti....
 

srijeda, 4. siječnja 2017.

UVODNA PJESMA

U ovim ćete pjesmama uzalud tražiti
Neki drugi dublji smisao od onoga što same
Govore
S druge strane čitatelj će lako
Zapaziti očito Mislim prije svega
Na mjesto radnje koje je uvijek zadano Treba
Također pretpostaviti da je pisac svojedobno čitao
Aristotela
i nije mu stran Ben Jonson
To znači da pisac shvaća vaše probleme
Kao i osnove dramskog čina
da vrijeme liječi rane
I odnosi mrtve prema ušću zaborava
Ove pjesme dakle počivaju na premisi da će
Čak i površnijima biti jasne kod prvog čitanja
Ili barem u onoj mjeri u kojoj je
Bilo kome nešto uopće jasno
Pisac za sve drugo odgovorno tvrdi
da ne postoji
U zbilji Možda nikad nije ni postojalo
Izmišljeni su svi karakteri sve
Radnje petstotinjak hrvatskih sela nekoliko
Gradova
dvije gradske četvrti ponoćno pranje ulica
Poštanski uredi odvoz smeća
I u jednom slučaju čitav narod.

Boris Maruna

PRVE KAPI KIŠE

Ne postojim, ni ti ne postojiš,
možda si me sanjala,
možda sam te stvorio
od modrog kamenja,
od zvijezda koje ne vidiš,
od mesa obilježenog tvojim noktima,
od krvi koja te traži
dok napušta moje srce,
od ptica i njihova perja
visoko iznad zvonika,
od izmišljenih ruža bez imena,
od ljekovitih trava na kojima se odmaraju
tvoj plamen, tvoja košulja
i tvoje gusle,
od tebe same okupane u riječi
koja izvire iz moga grla,
od godišnjih doba koja podiže
ruža vjetrova, od snijega
koji će pasti gdje ti staneš,
od svega što nemam, miješajući sve to
sa onim što sam imao
ili sam vjerovao da imam.

Možda sam mijenjao skretnice
očekujući vlakove koji ne stižu
skupljajući ono što si odbacila,
možda sam učio napamet
stare molitve
i tvoj hljeb i tvoje vino
još su kraj moje postelje.
Nedjelja je svaki dan
ako još znam da postojiš,
naše se riječi sudaraju
i uspinju visoko na nebo,
držeći se za ruke.

Možda sam te posadio duboko u zemlju
čekajući da nikneš kad dođe vrijeme,
možda sam želio samo da me sanjaš,
ali ti spavaš zatvorenih očiju,
gledajući kroz prozor
prve kapi kiše.


Zvonimir Golob
 
Split - Aerodrom

 PRVE KAPI KIŠE...evo jedna pjesma Zvonimira Goloba uz moju fotku sa SPLITSKOG AERODROMA...uz prve kapi kiše...i osjećaj da završava blagdansko vrijeme...