petak, 28. srpnja 2017.

HODAČ D.O.O.

Mjesto na kojem stojiš
zrcalo je onog koje ti je suđeno
sjena je onog koje si zaboravio
ti se zapravo i ne pomičeš pomiču se 
razlike gledišta oblici riječi
nerazumljiva geometrija gibanja
tajno svojstvo nestajanja tvarnosti
premrežen si tolikim razlikama
da su ti sva stanja ista
ni ovaj te grad nije dostojan
hodaš polažeš lekciju hodanja
sjeti se gdje si objesio sjenu
zamisli gdje si iznenadio pogled
u drvu u zidu u unutrašnjem govoru
možda utvrdiš gdje si
možda se vratiš iz iščezlog
iz svega što ti je tako opako
nesrodno


Jakša Fiamengo

Trogir

 HODAČ D.O.O. - oduševila me ova duboko misaona pjesma Jakše Fiamenga, pa evo uz nju moja fotka iz TROGIRA....možda se i mi prepoznamo u njegovu Hodaču..."premrežen si tolikim razlikama/da su ti sva stanja ista/ni ovaj grad te nije dostojan/hodaš polažeš lekciju hodanja/....možda utvrdiš gdje si/možda se vratiš iz iščezlog...."

četvrtak, 27. srpnja 2017.

BRODOVI NA ONU STRANU

Što prenose brodovi na onu stranu?
Riječi od kojih smo sastavljeni, dosluh
sa svime što nam se nađe na golome putu.
Prenose terete koji nas broje u svoje.
Oganj prenose, smijeh koji se u nas računa
kao poputbina i kad ne osjećaš put, kad si
i sam samo brod kojim valja otploviti.
Što prenose brodovi na onu stranu?
Narančasti ogrijev prenose, sav život u kojem
sva su naša stanja, i ona česta, naš
nauk, i ona koja nas najmanje troše.
Mjere vremena i mjere mora prenose, nove
riječi izmišljaju, ugljen da nas ucrta
u sve što nas ima zauvijek izreći.
Što prenose brodovi na onu stranu mora?
Travu prenose, sljez, prenose Boga koji je
ribar, hoda po vodi i drži propovijed.
Prenose mjesečinu, sjaj ulja, lake zagrljaje,
komade gvožđa, mekoću bijelih jastuka.
Prenose vrijeme kovano i vrijeme raskovano,
prenose sve ono što nam je dano
za naš mali beskraj.

Jakša Fiamengo


Trogir
BRODOVI NA ONU STRANU - metafore u ovoj pjesmi Jakše Fiamenga tako ležerno i lagano zvuče, pa kad sam već kod svojih fotki iz TROGIRA, evo jedna ležerna neužurbana, jednostavna....." i kad ne osjećaš put, kad si i sam samo brod kojim valja otploviti....prenose vrijeme kovano i vrijeme raskovano, prenose sve ono što nam je dano/za naš mali beskraj.."

srijeda, 26. srpnja 2017.

TVRĐAVA

Ja za to baš i nemam nekog osobitog dara
ali se svejedno uvijek iznova mjerim s tvrđavom
sa svim vremenima koja su je naselila
još uvijek nisam odredio sve njezine mjere
kako se složila u kamen kako podnosi godišnjice
opipavam joj ožiljke vrijeme davnih i nedavnih
sve njezino slavno i na isti način neslavno
svjetlost je oblaže stoljetnom emulzijom
nagovara je na bijele i tamne odjeljke vremena
još uvijek ne znam što je moru što joj je more
s pogledom na nju ponavljam ukrcaje iskrcaje
povoljne kurseve satnice starih plovidbi
nudi mi cvrkut lastavica žamor zaigrane dječice
mjeri me po postojanosti tragova od kojih svijetli
rado govorim o njenim okamenjenim danima
podsjećam je na vrijeme soli na gusare galijote
nikako da mi oda sporazume sa zvijezdama
kazujem joj kakva je po predaji bila u neprilikama
na kojoj je stranici zatvorila knjigu tajnih umijeća
može li za nas utvrditi neki paralelni svijet
neko ribarsko doba iz kojeg se lako nestaje
kao osmijeh s usana kao plamen sa žigice
ispitujem koje se to i sad vidljivo vrijeme javlja
s njezinog u sve upućenog sata

Jakša Fiamengo

Trogir - Kamerlengo

TVRĐAVA - iako ne znam kojoj tvrđavi Jakša Fiamengo u ovoj pjesmi pjeva, ja uz pjesmu dodajem svoju fotku iz TROGIRA, sa tvrđavom Kamerlengo....vjerojatno sve tvrđave imaju neku zajedničku priču..."podsjećam je na vrijeme soli na gusare galijote...kazujem joj kakva je po predaji bila u neprilikama...."

utorak, 25. srpnja 2017.

GRADIVO GRADOVA

Ima gradova koje sanjamo
ima gradova koji nam se ostvaruju
izdubeni u vremenu udubljeni u misli vlastite
u njima se poput oblaka mijenja vrijeme
na njihovim je vratima dežurni svetac
na njihovom pločniku cjelo cjelcato nebo

Ima gradova koji sami izaberu mjesto počinka
ima mjesta koja izaberu gradove
otvore im svoja mora čeljusti trezore
pozivaju ljude podižu spomenike
izmiču svakovrsnim napastima
sreću sve više ispisuju u dugim sjenama
određuju se prema višim namjerama

Ima gradova koji su nam obećani
ima gradova koje smo izmislili
ima gradova koji se i bez nas događaju


Jakša Fiamengo
Trogir
GRADIVO GRADOVA - evo opet Jakša Fiamengo...ne znam na koje je sve gradove u ovoj svojoj pjesmi mislio, ali ja sam uz nju dodala svoju fotku iz TROGIRA, gdje na ulaznim vratima grada dežura njihov svetac - Sv Ivan Trogiranin...."Ima gradova koji nam se ostvaruju....na njihovim je vratima dežurni svetac/na njihovom pločniku cijelo cjelcato nebo....ima gradova koji su nam obećani...ima gradova koji se i bez nas događaju..."

ponedjeljak, 24. srpnja 2017.

SVIJETLI PRIZORI

Uvijek mi se činilo da je u Trogiru
sve nekako gušće, napučenije
Tu se i pogled zgušnjava
kao da lebdi u pari od bezbroj taloga
Tu i vrijeme, ma koliko mislili da je veliko,
zauzima manje mjesta
Stare su građevine tu osuđene
da ih se gleda čišće i jasnije
Tu je zacijelo i more starije
i, ćutim, kosiri iznad katedrale
Neću puno zagrabiti u prah ako kažem
da smo tu zapravo već odavno svi stariji
Ipak, od svega tu je najgušća ljepota
drži nas u lakom uzbuđenju
navaljuje nam na obraze napetost
draži nas svijetlim prizorima
potpisuje tajnu kojoj ne znamo ime
ali nepovratno
svi smo od nje sazdani



Jakša Fiamengo



Trogir

 SVIJETLI PRIZORI - u ovoj pjesmi kao da je Jakša Fiamengo prepisao moje osjećaje koje nisam znala izraziti dok nisam pročitala njegove stihove...pa eto uz pjesmu i moja fotka iz TROGIRA...."Ipak, od svega tu je najgušća ljepota/drži nas u lakom uzbuđenju/navaljuje nam na obraze napetost/draži nas svijetlim prizorima/potpisuje tajnu kojoj ne znamo ime/ali nepovratno/svi smo od nje sazdani...."


petak, 21. srpnja 2017.

I NE ZNAŠ

I ne znaš kako je bio
                        velik dan,
i kako si me voljela,
i kako si bila mala
                        za ljubav.
I ne znaš kako te nije
bilo, i kako si me voljela
i kad si postala
veća
                         a nije te bilo
kako si me voljela.
O kad su glavinjali
spori dani kako si
me voljela.
I kad si došla
                         a bio sam umro
kako si me voljela.
I kako si narasla
I kako nisi znala.

Josip Pupačić 

Kaštel Gomilica - Kaštilac


I NE ZNAŠ - uz ovu lijepu ljubavnu pjesmu Josipa Pupačića, evo moja fotka iz KAŠTEL GOMILICE, s pogledom na Kaštilac iz 16. stoljeća..." I ne znaš kako te nije/bilo, i kako si me voljela/i kad si postala/veća/a nije te bilo...."


četvrtak, 20. srpnja 2017.

TAJNA

Ti si moja tajna,
ljubav koja moli
tajnu moje tajne,
da joj tajnu skrije.

Jer ako prestaneš
biti tajna moja
nestati će čara sutonskih tišina.

I ja ću te skinut s blistavih visina
da na tvoje mjesto dođe druga žena,
I reći ću svijetu: tajne nema.

Nestati će čara sutonskih tišina

Josip Pupačić

Split

TAJNA - a evo i jedna pjesma Josipa Pupačića, uz ovaj prizor sa moje fotke sa Rive iz SPLITA...nešto u tom prizoru me vratilo u neke mlađe dane, pa mi se učinilo prikladnim staviti je uz jednu ovakvu tajnovitu pjesmu....

utorak, 18. srpnja 2017.

MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI

Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. – Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. – On gori
Dovikujem ti. – Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga – moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskraj tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.

Josip Pupačić 

Solin
 MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI - uz ovaj stravičan prizor požara nad Splitom, evo jedna dramatična pjesma Josipa Pupačića....i moja fotka snimljena mobitelom iz SOLINA..."Evo me, moj svijete, na raskršću/i tvom i mome/Oprostimo se. – Ti plačeš/Moj križ svejedno gori./Udaljuješ se...Ti strepiš/iskre po tebi pršte/Peku stravične snove..../Udaljujem se. Pružam za tobom ruke/Sjene velikih vojski nadiru iz davnina/Zrak su omastile strijele..."

petak, 14. srpnja 2017.

MI NISMO BOGATI PUTNICI

                    I.
Mi nismo bogati putnici,
koji pokupe komade neba
i vijadukte dalekih brda,
koji pronose
tržnice
i parkove velegrada,
reklame i palače,
i groblja,
i šarene boje ulica.
Mi nismo oni stari vračevi,
koji, tumačeći svoje sne,
poniru
u čovjekovu sudbinu
krutim rukama.
Mi nismo krotitelji zvijeri,
ni sadioci šuma,
ni uzgojitelji riba,
pred kojima životinje
poginju svoje glave
i stabla svijaju
svoja žilava tijela,
pred kojima uzmiču obale
i povlače se vode
u svoja umorna
korita.
Mi nismo ni djeca,
koja orobe pejsaže
i utapaju ih u rijeke
što otječu
i u oblake.

                    II.
Mi smo siromašni prolaznici
s polomljenim teškim nogama,
s uzdignutim očima
i opijenom
sudbinom.
Mi smo nevješti i naivni
pješaci,
koji nastoje,
da se naviknu
na pijesak
i na zaprta
vrata konaka.
Mi nosimo u sebi:
zvona,
koja svojim podmuklim pjevom
navješćuju
dolazak nepoznatih i uzetih
zvijezda;
vatre koje se pale
u zidovima ulica;
lica sa svojim skrivenim tajnama;
istinite i sačuvane
boje
oblaka, krovova, žena;
mi nosimo u sebi
napaćene kiše.
I radujemo se smirenosti zemlje
kad se usporedimo
s njezinim bolesnim šumama.

Josip Pupačić

Zagreb
 MI NISMO BOGATI PUTNICI - evo još jedna "putnička" pjesma Josipa Pupačića, opet uz moju fotku iz ZAGREBA...."Mi nismo bogati putnici,/koji pokupe komade neba/i vijadukte dalekih brda,/koji pronose/tržnice/i parkove velegrada,.....Mi smo siromašni prolaznici...nevješti i naivni pješaci, koji nastoje da se naviknu/na pijesak/ i na zaprta/vrata konaka....."

četvrtak, 13. srpnja 2017.

PUTOVANJE

Ti si se bojala puta. I strah me je bilo
odlaska. Mi smo se bojali puta i spremni smo bili
na odlazak. I rekli su nam: "Sretno!" I mahali
do umora. I kazala si,
da si umorna. Na polasku. I ja sam bio umoran
na polasku. I tako je počelo...
I pričao sam. O cesti kamenoj. O šumi sunca,
koje zalazi. To si voljela. I rekla si mi:
"Ti si ciganin"...I pričao sam. O bijeloj
kruški na staroj livadi. Ja skačem po njoj,
berem plodove. I nuđam oblak. "Dođi, okusi!"...
"Bio si mali. Znam te od tada!" "Znam i ja tebe.
Baš si plakala. Sa prebačenom zlatnom
dugom preko ramena"...I ti si meni onda pričala.
I opet ja. I ti. I opet ja sam pričao...
I htjela si mi nešto reći:"Eto postaje" -
doviknuo nam službeni čovjek. Stigosmo.
I nismo mogli ništa više. "Stigli smo?!"
I put je bio time dovršen. (Ipak, rekla si:
"Ta putovanje nije dugačko. A ni put nije
tako naporan. Zapravo: put je
u nama. I putovanje približava nas. Eto,
stigli smo!")
I put je bio time dovršen.

Josip Pupačić

Zagreb
PUTOVANJE - za ovu pjesmu Josipa Pupačića, odabrala sam svoju fotku iz ZAGREBA, jer me baš Glavni kolodvor podsjeća na ovakvu priču s putovanja o kojoj pjesnik pjeva..."Ta putovanje nije dugačko. A ni put nije tako naporan. Zapravo: put je/u nama. I putovanje približava nas. Eto,/stigli smo!")/I put je bio time dovršen....."

subota, 1. srpnja 2017.

ŠEĆEM ULICOM GRADA

I kad šećem,
pitam se:
        Kakve su ove šetnje,
        i otkuda su?
Ljudi prolaze
žurno. Ljudi prolaze.
        Treba li biti pijan
        i nasmijat se?
Jedan je čovjek visok
i njiše se. Jedan je izlog
nizak, i ljulja se.
        A ja sam časak
        trijezan, mislit ću.
I mislim, mislim,
(ali, uzalud!):
        Otkuda poznam
        toga čovjeka?
jer one me gleda;
(možda poznaje?).
        Pita se gdje sam
        rođen. (Pita se?
To mislim ja, a on -
tko zna što misli!)
I gubi se.
        I opet mislim:
Trebao bi nekom kazati
gdje sam rođen
i otkuda sam.
        I onda ono stablo
        (gordo u meni)
odjednom stade
da šumori.
        Čuje se štropot,
        huka, lomljava.
Večer je stala
od straha. ja sam
krenuo. I ulica se
svija preda mnom.
        A meni stablo
        govori:
"Rođeni moje krošnje
i mjeseca. Lijepa te
majka poslije poroda
njegovala u mome lišću
i skrivala. Od kad te nema
noću dolazi: ostavlja ruke,
plače i moli se."
        Daleko stablo, doći ću
        na tvoju granu
(makar, da se
objesim!)
        I zapjevat ću
        iz glasa:
"Rođeno stablo, sakrij me
od pijanog oka ludog izloga!"
        Ulica se svija pred
        našim pokretom.
"Hej, vičem znancu,
znadeš li
gdje sam rođen
i otkuda sam?"
        Ljudi mi prave mjesta,
        da se razmahnem.
Ljudi gledaju za mnom
i čude se:
        "Otkuda ovaj čovjek
        i što mu je?!"
Hodam ko stablo,
koje šumori.

Josip Pupačić
Zagreb Trg kralja Tomislava

ŠEĆEM ULICOM GRADA - ove pjesma prepoznatljivog stila Josipa Pupačića, kao da je baš u Zagrebu pisana, pa zato evo uz nju moja fotka iz ZAGREBA, sa Trga kralja Tomislava...."Trebao bi nekom kazati/gdje sam rođen/I onda ono stablo/(gordo u meni)/odjednom stade da šumori....Večer je stala/od straha. Ja sam/krenuo. I ulica se /svija preda mnom..."