DAVNA PJESMO

Davna pjesmo, modrino iz uspomene

Mašto između čaša, pijem u dimu

dok živi svijet, izgorjevši, lebdi nad parkom

Nepriznat

s pticama, snom došaptava more

I prijaznije more

i predio iz naše slutnje

gdje jedan strm puteljak u osami žuti

(Nitko ne prohodi onud

nit itko njime silazi

u područja pristunih misli

koja dotiču zvijezde)

Te samcat iako bez ljudi

bez sjete

stojim na rubu svega što nas ovdje uzdiže

u istini bez smisla

ko grad bez imalo duše

napušten od žitelja

proslavljen prije predaje

Josip Pupačić

FILIGRAN

Započeo sam neznalački i naivno
svoj posao,
ali su moji prsti bili okretni
i moje oči
obojene gorama.
Gradio sam kuću svoju
bijelu i otmjenu,
kuću u kojoj ću pogostiti svoje drugove
skromno
i pristojno.
I došli  su od sebe moji drugovi
sa slijepim rukama,
i pustili su jata šišmiša
na plave prozore;
sa slijepim rukama
moji drugovi...
Zatvorio sam vrata mramorna,
Zapalio sam prste ranjave,
i istjerao jata šišmiša
sa plavih prozora.
Kuća je moja bila
bijela
i otmjena.

Josip Pupačić

SPAVAJ MI, MILJENO MOJE

Rastu, rastu tek iz tebe moji najtiši dani
Iz tebe kao cvjetovi u ovoj noći nada mnom
U mislima mi razmiču u nadi dalek vidokrug

Nad mojim grobom prastarim biser se biser prosipa

Iz tvojim malih očiju raste plamičak ljubavi
I zrači davnom svjetlošću one ugasle dane
Na jednom stolu hrastovom u bilu gradu nad 
                                                          morjem

U bilu selu na bregi kraj one bistre Cetine

Dok s grudi svoje majčice bijelim mlijekom 
                                                          napajaš
I brižno čelo njezino zvjezdanim sjajem ozariš
To oko lika bakina aureolu sazdaješ

U bili selu Slimenu kraj one bistre Cetine

U ovom gradu rvackom pod jednom gorom zelenom
Ti spavaš tako nevino u ovoj noći nada mnom
U ovom slavlju što ga tkam od zebnje i od radosti

Već petnaest dana i noći od suza i od nježnosti

U mojoj duši otvaraš u nadi dalek vidokrug
U ovom gradu rvackom pod našom gorom 
                                                  Slemenom
Ti ni ne slutiš, ti ni ne sanjaš, malešna

Ninu ni nana trajnana, o moja zlatna jabuko

Vani rominja kiša po našem blatnom predgrađu
(O moja majka stara u romoru svojih suza
Evo ti napokon uzdarja - ovaj nevini cvijet!)

Ti oko lika bakina aureolu sazdaješ

Spavaj moje dijete; spavaj moje dijete
Ninu ni nana trajnana, spavaj mi, miljeno moje.

Josip Pupačić

KRIKOM U SUNCU

Evo se pokrenu u meni ono nešto

slično miguljanju riba u jezeru koje sahne

još više pritješnjenoj zvijeri

Ko voda se talasa

Pa se propinje, crveni kako me plijeni

Pa se propinje

srcem se ispunjava zagonetna voda

Gospodar njezin i sužanj

u meni je, a u njoj se davim

Sapet za vrhunce

niz gudure se valjam

krikom u suncu

sviješću u - ništavilu

Josip Pupačić

CRVENI MIRIS

                                                                                  Zeleni žuti plavi crveni mirisi

Ljeto

Sunce svijetli na grani

i savija je

Ja ću umrijeti

Plivam prema svome rođenju

i zaustavljam se u njem

Ja ću umrijeti

Ležim na leđima

i nosi me tlapnja vode

Rijela protiče

Josip Pupačić 

U VRIJEME PRISTAJANJA

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.

Daleko je obala.

Stanem, i gledam prema obali.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.

I tražim luku; al nigdje luke da se odmorim.

Neka daljina ohrabruje me - mislim pristat ću.

I veslam.

U prsima mi ječe nakovnji.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.

Veslam, prema luci palmama i tamarisom obrasloj.

(Luka skuplja u se modri dim tamjana.)

Ali jao - evo već stade bjesniti.

I sve joj lice pocrni.

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam

prema pučini, prema drugoj nekoj obali.

I tražim luku na dalekom obzoru.

Začađale mi kosti ištu odmora.

Daleka je obala.

Stanem, i gledam prema obali.

Umorilo me more; napušta me moć veslanja.

Ne! u taj kritični čas postadoh rogoboran.

Zavesalam još jače; veslam rukama.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.

Užas me obuze, jer eno zavjera se priprema.

Kopno se, kao zamka, prekrilo tamom.

Odmiče se obala.

Svjetionici žmirkaju i mjere moje udaljavanje

od obale.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.

Pred sobom na pučini stup tornada vidim.

Spašen!

U njem ću naći neprestani mir.

Odmorit ću se - gledajući pustoš ispod sebe.

Ovo more, koje gori, rukama prevselavam.

Josip Pupačić 

TVOJA DUŠA ŠUTI I GOVORI

I
Suza i grana masline
na nebesima
Znak ljubavi
Na nebesima će suza zasjati
Tvoja duša svijetli
sa dna mene
Ukazuje se more - tvoja duša šuti
Sviraju glazbe - tvoja duša govori
Tvoja duša šuti i govori:
treperi buduće lišće
u krošnjama

II
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje ti činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hoću da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom

III
Slijedim svoj san
I u morskim dubinama zazivam svjetlo:
Uđi u njezino tijelo
da ga ne izgubim

IV
Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi

V
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš
Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš

VI
Okrećem se prema odlasku
i prema siromaštvu
na granicama Stvaranja i Umiranja
Pristup tebi
značio bi približavanje veličanstvu hrama
koji obasjava u sebi samo mrtve
Nestvarna
ali stvorena od mene
gdje je sunce zaronilo u more
kad je čovjek ostao sam
i gdje je bog od imena postao stvarnost
što bih mogao učiniti da te spasim
(ali da ne priznam smrt)
osim da te u sebi ubijem.

VII
Kao da si mrtva
I to je pojmljivo samo meni
Ja se vraćam sa sprovoda
Okolo mene i tebe nema svjetla
u kome se prepoznajemo
Kao da si mrtva
Tvoj život prolazi na sve strane
Samo u smrti za mene
Ali - tvoj ljepši život živi
Nestane li tog sunca
koje me grije
ti ćeš se kretati između kuća i ljudi
kao doseljen stanovnik
jer će svijet izgubiti tebe koji si napustila
Jedini biljeg tvoga života na zemlji
bit će
ovaj moj jecaj za tobom
Drveće plače pjesmu
koju sam za tebe izmolio

Josip Pupačić

Kaštela, Biblijski vrt

 

NE MOŽE SE RASTATI OD MENE

Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.

Josip Pupačić

Split

OPASKA

Zaista! bijah odveć mlad
kad jurnuh sam pod vodopad.
Mati me zvala, otac, brat.
Navijestih svima hrabro rat.
I kliznuh, malen kao klin,
da vidim stari bijeli mlin.

Josip Pupačić

Solin- Gašpina mlinica

STRUJANJA

Ulice raznose mirise na zvučnim pladnjevima,
parkom gologlav šeće bijeli dan.
Jezero kite šume zlatnim noževima,
a konjic zeleni kasa ožujkom zauzdan.

U vrtu djevojče boso na harfi vlasi svira,
i pršti vodoskok svjetla po dojkama i bedri.
Mladić pod pazuhom srca nosi svežanj nemira.
Po moru prostranog neba sićušna lađa jedri.

Nevino gledaju stabla u sjenke što strastveno grle
i ljube crvenim ružom stopala gologa dana.
Čopori pitomih zvijeri nekamo neznano hrle.
Svija se u pijanoj žudnji ravnica razuzdana.

I prsti pjevaju kosom...Kroz ruke se prolijeva tijelo...
Našem se visokom nebu prohtijelo njihat u oku!
Trave su naćulile uši, da čuju plavo opijelo.
Gle! knjic plameno vrišti i preskače podne u skoku.

Josip Pupačić

Solin

PROLJEĆE

Došlo je k meni kradom
s granom u plašljivom oku.
Na dlanu je nosilo nebo,
u vjetru je kupalo vrat.
I ja sam, rumen
ko oblak,
obujmio nebo i vjetar.
Ko kiše su pjevale ruke,
ko rijeka je proticao dan...
Poljubio sam proljeće.

Josip Pupačić

Makarska

KOJA SI ZAGONETNO

Koja si zagonetno
prišla i sišla u me odjednom,
ne znam zašto si postala moj ljepši,
bolji život. I zašto si ostala jedino u mome snu
moj život. I zašto si drugome dala, otuđila od mene
moj život. I ostavila me bez moga života…
Koja si
zagonetno
prišla.
I ostavila me bez moga života…

Josip Pupačić 

Podstrana

BUDI MOJA NOĆ

Dođi, koja si moja
u moju noć.
Stvori, koja si moja
moju noć:
Utišaj ovu tišinu.
Umiri ovaj mir. Utopi
ovu smrt. Proširi ovu
sobu. Razori ovaj zid.
Podigni ovo nebo. Pomiri
ove sjene. Pokosi
ovu kišu. Uglazbi
ove suze. Rascvjetaj
ove ruke,
Sazidaj ove riječi. Izliječi
ove oči.
I postani moja noć.
Budi
moja noć.


Josip Pupačić

Split - Podstrana

JESENJA PJESMA

Danas su odletjele ptice na sunčani jug,
danas su briznule vode ko krv iz dubokih rana,
a jablan, bezimen junak, vijori kosama grana.

Svirajte vaše ljepote, nosači jesenjih boja,
bacite maglene sante; bregovi plešu u svili.
U diple zadipli, momče, u gajde, starče zacvili.

Cvatu siva nebesa. Pjevajte grlate vode.
Na dnu se zelenog mora školjka biserna krije.
A stari opaki vjetar huluči, vrišti i vije.

Nebo je pjano i ludo. Ždrijebe se pticama čudi
za kojima u bijesnom trku nestaju crni vagoni.
Gle! krilat netko na brijegu u božji bubanj zvoni.

Pjesma je rođeno čedo, riječi su ukrale snove,
pa bježe nekud u letu. Prostori beskrajem zjape,
a voćnjaci, beznadno goli, kroz suze mole i vape.

Josip Pupačić

Split

MOLITVA ZEMLJI

S. S. Kranjčeviću ili jadnicima moga naroda

Hotio bih da se vratim
svome srcu - tvojoj mjeri
Volio bih da se vratim
svojoj tajni - tvojoj vjeri

Hotio bih da se vratim
svome kriku - tvojoj boli
Volio bih da se vratim
svojoj smrti - tvojoj kobi

Neka vatre što ih nosiš u svom dlanu
ko hridine k nebu mojom krvlju planu

Neka tmurne vode što ih bilom biju
proključaju ko vrulje iz mojih očiju

Neka gorko bilje što u tebi niče
ljekovitim cvatom iz mog grla kliče

Josip Pupačić 

Solin

PUSTINJA

Sreli smo karavan
i pitali ljude
gdje su oaze.
Pogledi su njihovi imali srce
i zato nam nisu zaobišli istinu.
Rekli su,
da se kupaju u mirisu rijeke,
što pušta svoj vrat preko grebena
i bljuje sebe.
Kazali su istinu,
zaključio je suputnik.
Ali,
iako to nije bila laž,
rekli su je ljudi iz karavane,
koja je bila -
fatamorgana.

Josip Pupačić

Dalmatinska Zagora

  

USUSRET VODAMA

Recite zemlji i travama,
da sam siromah;
šapnite pticama rijeke:
Osamljen klati se netko.
Kažite jablanu bijelom:
Tih je
i tužan ko voće.
Viknite zvijezdama mojim:
Propast će,

skitnica jedan!

Josip Pupačić

Neretva

NEBO

Jutros je prošlo nebo
rijekom u košulji bijeloj,
sa cvijećem u kuštavoj kosi,
u rukama s grudama sna.

Za njim se valjala jeka
gola, na valjcima pjena,
a glatkim obrazom voda
jedar je skakutao smijeh.

Hej, dobrojutro nebo!
Zdravo, mladiću, zdravo!
Zvek vražje bunovnih zvona
škropi mu nevidljiv trag.

A prozirne mu noge
ko štake krvavog sunca
tobož u nježnosti svojoj
ne dotiču se tla...

Nestalo bosog je neba
i snjime nevjeste moje,
a ja sam uzalud s druma
dozivao u pomoć svijet.

Josip Pupačić

Solin

ZABORAVLJENO DJETINJSTVO

U meni danas su, eto, iskrsli djetinji dani,
rođeno selo na rijeci, planina, vidici morski.
Ostani, pjesmo, ne teci, pupovi cvjetaju rani,
dolijeću pčele na badem, i vjetar zagorski.

Ostani pjesmo, ne teci, a ja ću u polje s djecom,
majka mi je rekla da idem, i ne ću gladan biti.
Na potoku su site i pravit ćemo mline,
pa ćemo na kruh u igri zaboraviti.

Na potoku su site. Ostavi lađe, nek plove.
Mrtva je mala žaba kraj vode na travi.
Križ ćemo sastavit bijeli od grane jablanove.
Ljubice uberi, i grob joj pozdravi.

Ljubice uberi, cvijeće radost nosi.
Na rijeci se diže zemljana centrala.
Ivica je ruši: on uvijek prkosi.
Kraj puta je prva trešnja procvjetala...


Josip Pupačić

Solin

MLADIĆI

Mladići su preskočili dvije rijeke
u potjeri za vremenom.

Pjevale su im zvijezde i ribe
i djevojke su im darivale svoje oblike.

Na obalama vijore kose...

Pjevale su im zvijezde i ribe
i ustalasana tijela žena.

Mladići su preskočili dvije rijeke
u potjeri za vremenom.

Josip Pupačić

Cetina