ZEMLJA I JA

Zemlja i ja otimamo se jedno drugome
Otimamo se stoljećima preko ovih otoka
Preko ovijeh grobova
Prenatrpanih mrakom - tako da im popucaše ploče
Tako te prosukljava iz njih
I evo: obzorja tamne
Ali gdje su ta obzorja, krošnjo što vječito šumiš?
Priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja
Az opat Držiha pisah se o ledine juže
Az opat Držiha 
Az poet
Az človek
Ona hoće da bude zemlja bez svoga kužnoga poroda
Ja hoću da budem ja bez srama što mi je ona mati
Bez grižnje
S kamenom u srcu što ga valjahu puci
Do ove idile
Svečanih žrtvenika
Do ovog ljeta Gospodnjeg 1967
O, gospodine Gospode!
Ona hoće da bude zemlja bez stida pred svojim
                                                                suncem
Ja hoću da budem ja bez krivnje pred svojim
                                                               sucem
Se rekoh ja
Ja opat Držiha 

Ja poet
Ja človek
I vidih nebo novo i zemlju novu
Zemlja hoće da bude zemlja
Ja hoću da budem čovjek
Ona hoće da bude
I ja hoću da budem
I uzburkalo se more
Valovi rigahu pjene
I az opat grešni otplavljen bih
Ni na nebu ni na zemlji 

I ja opat Držiha gledah zemlju
I ja opat Držiha promatran bih
Zemlja promatra mene
Promatram i ja zemlju
Jesi li ti čovjek pita zemlja mene
Jesi li ti zemlja pitam i ja zemlju

Oko mog srca kruži jedan svijetli satelit

Jedna sićušna zvijezda rođena iz moje krvi

Oko mog uma kruži jedan tihi vječni svemir
Tihi
Vječni
Svemir
Svemir, zemljo
(Godine svjetla, godine!)
A što si ti, zemljo
Az opat Držiha pitam zemlju
đAz opat Držiha, az poet, az človek

Josip Pupačić

Klis

MALE RADOSTI

Svaki je moj dan ispunjen
jednom radošću. Radujem se
sebi, kad naiđem na pusti
drvored, i kad se moji
znanci osvrću
za mojim odlaskom. Veselim se
skromnoj večeri, koju je
priredila
moja dragana. I prolazim
(sakat i pogrbljen
u znatiželjnim oknima!).
Zadovoljan sam svojim korakom
kad stupim
na mračnuo stubište i mislim
kako ću se ušuljati
da osvijetlim malu
sobicu. Sigurno ću potom
pružiti ruke
i zagrliti -
svoju tišinu.

Josip Pupačić

Solin

BALADA O RIJECI

Rijeka razgrće
žalo i prolazi
kroz moje noge.
Provlači se
između dvaju brda,
da se ne poljube.
O žute
klisure udaraju zelena
bedra.
Razletješe se zlatne krljušti
i zasjaše se
rasute po modroj
dolini. Rijeko,
čemu odlaziš?
Ona razgrće
žalo i biježi.
I bježi! Kuda?
Kuda srljaš, sretna
rijeko? Ne znaš li,
da su na jezeru
ribiči (osmorica
iskusnih lovaca)
svukli mračne
plašteve, pa se ne će
desiti, da bi
zaspali. Znaš li,
da su im meke
omamljive i da su
udice njihove
jake? Nerazborna
rijeko, odlaziš!...
  Ribiči su
raskoračili noge
i ulovili su
rijeku
na udicu. Gle!
previja se.
Približila se brda
jedno drugom.
Nešto pričaju.
Spojile se
dvije obale. I riče
odnekuda žedno
more.
Ribiči su ulovili rijeku
na udicu. Rijeka se
svija. I umire!...
   I nema više rijeke. Nema
više rijeke!

Tužna rijeko.

Josip Pupačić

Krka

 

 

ČIME ME ZASLJEPLJUJEŠ

Čime me zasljepljuješ, strašna svjetlosti
Čime me pogađaš, zrako nestvarna
Čime me obaraš, snago okrutna
Čime me omamljuješ
Te padam kroz grozničave tmine
U ovaj prazni prostor gdje me nema
U ovaj puki prostor gdje ničega nema
O, ružni sne, gdje više nema svijeta
O, sramna javo, gdje ne opstoji zbilja
Ovdje u ovoj ognjici
Ovdje u ovoj klinici
Ovdje gdje samo snivam
Gdje samo nedostojno sanjarim
Sanjam plahoviti povjetarac kako se u snu dodiruje
S granom
U čovjeku što ga uzalud sanjam
Ovdje gdje se poput vulkana
Sa zvijezda bacamo u dubine
(Ali bez njihova sjaja!)
Samo nedostojno snivam
Samo nedostojno zovem
Ko nježna ptica što zavija
U visinama
Za izmaknutom zemljom
Ko lučonoša koji je utrnuo svoj luč
I svoj iščezli svemir

Josip Pupačić

Poreč

VODAMA CETINE

Vodama Cetine moj narod mrmori
Povorke mrtvih s kamenjem na ramenu
S kapima znoja na čelu, s kapima krvi u znoju
Gaze - a voda do grla - zubima zarivenim u
                                                            zemlju

Vodama Cetine moj narod prolazi
Povorke živih s planinama na tjemenu
Potoci znoja po čelu, potoci krvi u znoju
Gaze - a voda do nosa - zubima zarivenim u 
                                                            zemlju

Vodama Cetine moj narod mrmori 
Povorke mrtvih s kamenjem u utrobi
Jezerca znoja na čelu, jezerca krvi u znoju
Gaze - a voda presahla - zubima zarivenim u 
                                                            zemlju

S vodama Cetine moj narod prestaje
Povorka sjena s mrtvima u pamćenju
Pretvorena u svjetlo, gdje je tvoj grob
Rijeko, nestaša rijeko u crnoj provaliji

Josip Pupačić

Cetina

IPAK ĆEŠ PROŽIVJETI SVOJ ŽIVOT, PRIJATELJU

Ipak ćeš proživjeti svoj život, prijatelju!

Sad ga više ne možeš izbjeći.
Više ti ne pomaže ni strah, ni uzdanje.
Došao si do kraja
Do točke gdje si oduvijek bio:
Pred tobom - zid,
Za tobom vrata  - zatvorena.

Svjetlost iz tvog srca u tebi se rasipa.

Josip Pupačić

Motovun

PJESNIKOV USHIT SLOBODI

Nek umrem od tebe 

kad u ime tebe, slobodo, i zbog tebe

slobodo

i zbog tvoje slobode

slobodo

moram da te poričem

(odričući se slobode u sebe)

Josip Pupačić

Rovinj

TAKO JE GOVORIO

Tako je govorio moj otac meni
Tako govoraše mom ocu djed
Stoljeća uminulih riječi
Poput ptica
U mome uhu
Cvrkut iz kaveza u kavez
Poput pokoljenja svijeća nad odrom
Nad baštinjenom bijedom
I pokopanim sjajem
Svjetlucavi vidici i mukotrpne staze
Nebo počinje iz njih
Zbog njih - zemlja se kiti i razodijeva
Ali i srce
Srce moje i tvoje
U njima igra i igra
Tako je gvorio moj otac meni
I evo: govor se u sebi vraća svom tvorcu
Grom i pakao i pepeo kad ništa
Grom i pakao
Sve riječi što ih ne smažem ostavljam za buduće
                                                               pjesme
Ili šutnje
I za vas koji iz prstiju prošlih izlijećete
Kao radilice pčele
Oj Mosore, Mosore!
Da pasu po tvome vrijesku
Sa cvijeta na cvijet
Od kiše do kiše
Da vrište po tvom vrisku
Od grada do tuče
Ali bura, ali bura, ali bura
Oj Mosore, Mosore!
I med, i mlijeko, i kamen;
I pelud
Tako je govorio moj otac meni
Zli anđeli u lijetu igraju se nad tobom kao nad 

                                                    raspetim Kristom

Tako govoraše mom ocu djed
Zli suci trljaju svoje ruke nad tobom
Kao nad svršenim činom
Oj Mosore, Mosore!
Sve riječi što ih ne smažem
Ostavljam
Za buduće pjesme; i šutnje

Josip Pupačić

Mosor

DAVNA PJESMO

Davna pjesmo, modrino iz uspomene

Mašto između čaša, pijem u dimu

dok živi svijet, izgorjevši, lebdi nad parkom

Nepriznat

s pticama, snom došaptava more

I prijaznije more

i predio iz naše slutnje

gdje jedan strm puteljak u osami žuti

(Nitko ne prohodi onud

nit itko njime silazi

u područja pristunih misli

koja dotiču zvijezde)

Te samcat iako bez ljudi

bez sjete

stojim na rubu svega što nas ovdje uzdiže

u istini bez smisla

ko grad bez imalo duše

napušten od žitelja

proslavljen prije predaje

Josip Pupačić

Zadar

APOKALIPSA

Gorim
i prosipam suze
koje neće izgorjeti.
Gorim kao jablan
uspokojen i miran tišinom
uzdignutom do njegova pogleda;
kao more koje se dimi i odustaje
od pokreta. Gorim i izvirem
iz svog tijela, i nadilazim
žrtvu rasprostranjenu u sebi.
Noći i dani okupljaju se
oko mene: gledaju kako
gorim, čude se kako postojim
i onesviješćeni padaju
do mojih nogu. Pepeo moje
krvi (kao pahuljice snijega)
pokriva ugašena jutra
i utrnule večeri. Padam
da bi zaštitio njihov san
od neumitnog
vjetra što se približava. I ustajem,
da gorim, da nadživim smrt
koja ruje poda mnom, da se
rasprostranim nad žrtvenikom
nad zemljom, koja osluškuje
moj glas, što tutnji
u visinama.

Josip Pupačić

FILIGRAN

Započeo sam neznalački i naivno
svoj posao,
ali su moji prsti bili okretni
i moje oči
obojene gorama.
Gradio sam kuću svoju
bijelu i otmjenu,
kuću u kojoj ću pogostiti svoje drugove
skromno
i pristojno.
I došli  su od sebe moji drugovi
sa slijepim rukama,
i pustili su jata šišmiša
na plave prozore;
sa slijepim rukama
moji drugovi...
Zatvorio sam vrata mramorna,
Zapalio sam prste ranjave,
i istjerao jata šišmiša
sa plavih prozora.
Kuća je moja bila
bijela
i otmjena.

Josip Pupačić

Grožnjan

SPAVAJ MI, MILJENO MOJE

Rastu, rastu tek iz tebe moji najtiši dani
Iz tebe kao cvjetovi u ovoj noći nada mnom
U mislima mi razmiču u nadi dalek vidokrug

Nad mojim grobom prastarim biser se biser prosipa

Iz tvojim malih očiju raste plamičak ljubavi
I zrači davnom svjetlošću one ugasle dane
Na jednom stolu hrastovom u bilu gradu nad 
                                                          morjem

U bilu selu na bregi kraj one bistre Cetine

Dok s grudi svoje majčice bijelim mlijekom 
                                                          napajaš
I brižno čelo njezino zvjezdanim sjajem ozariš
To oko lika bakina aureolu sazdaješ

U bili selu Slimenu kraj one bistre Cetine

U ovom gradu rvackom pod jednom gorom zelenom
Ti spavaš tako nevino u ovoj noći nada mnom
U ovom slavlju što ga tkam od zebnje i od radosti

Već petnaest dana i noći od suza i od nježnosti

U mojoj duši otvaraš u nadi dalek vidokrug
U ovom gradu rvackom pod našom gorom 
                                                  Slemenom
Ti ni ne slutiš, ti ni ne sanjaš, malešna

Ninu ni nana trajnana, o moja zlatna jabuko

Vani rominja kiša po našem blatnom predgrađu
(O moja majka stara u romoru svojih suza
Evo ti napokon uzdarja - ovaj nevini cvijet!)

Ti oko lika bakina aureolu sazdaješ

Spavaj moje dijete; spavaj moje dijete
Ninu ni nana trajnana, spavaj mi, miljeno moje.

Josip Pupačić

Cetina

KRIKOM U SUNCU

Evo se pokrenu u meni ono nešto

slično miguljanju riba u jezeru koje sahne

još više pritješnjenoj zvijeri

Ko voda se talasa

Pa se propinje, crveni kako me plijeni

Pa se propinje

srcem se ispunjava zagonetna voda

Gospodar njezin i sužanj

u meni je, a u njoj se davim

Sapet za vrhunce

niz gudure se valjam

krikom u suncu

sviješću u - ništavilu

Josip Pupačić

Plitvice

CRVENI MIRIS

                                                                                  Zeleni žuti plavi crveni mirisi

Ljeto

Sunce svijetli na grani

i savija je

Ja ću umrijeti

Plivam prema svome rođenju

i zaustavljam se u njem

Ja ću umrijeti

Ležim na leđima

i nosi me tlapnja vode

Rijela protiče

Josip Pupačić 

Plitvice

U VRIJEME PRISTAJANJA

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.

Daleko je obala.

Stanem, i gledam prema obali.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.

I tražim luku; al nigdje luke da se odmorim.

Neka daljina ohrabruje me - mislim pristat ću.

I veslam.

U prsima mi ječe nakovnji.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.

Veslam, prema luci palmama i tamarisom obrasloj.

(Luka skuplja u se modri dim tamjana.)

Ali jao - evo već stade bjesniti.

I sve joj lice pocrni.

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam

prema pučini, prema drugoj nekoj obali.

I tražim luku na dalekom obzoru.

Začađale mi kosti ištu odmora.

Daleka je obala.

Stanem, i gledam prema obali.

Umorilo me more; napušta me moć veslanja.

Ne! u taj kritični čas postadoh rogoboran.

Zavesalam još jače; veslam rukama.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.

Užas me obuze, jer eno zavjera se priprema.

Kopno se, kao zamka, prekrilo tamom.

Odmiče se obala.

Svjetionici žmirkaju i mjere moje udaljavanje

od obale.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.

Pred sobom na pučini stup tornada vidim.

Spašen!

U njem ću naći neprestani mir.

Odmorit ću se - gledajući pustoš ispod sebe.

Ovo more, koje gori, rukama prevselavam.

Josip Pupačić 

Makarska

TVOJA DUŠA ŠUTI I GOVORI

I
Suza i grana masline
na nebesima
Znak ljubavi
Na nebesima će suza zasjati
Tvoja duša svijetli
sa dna mene
Ukazuje se more - tvoja duša šuti
Sviraju glazbe - tvoja duša govori
Tvoja duša šuti i govori:
treperi buduće lišće
u krošnjama

II
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje ti činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hoću da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom

III
Slijedim svoj san
I u morskim dubinama zazivam svjetlo:
Uđi u njezino tijelo
da ga ne izgubim

IV
Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi

V
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš
Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš

VI
Okrećem se prema odlasku
i prema siromaštvu
na granicama Stvaranja i Umiranja
Pristup tebi
značio bi približavanje veličanstvu hrama
koji obasjava u sebi samo mrtve
Nestvarna
ali stvorena od mene
gdje je sunce zaronilo u more
kad je čovjek ostao sam
i gdje je bog od imena postao stvarnost
što bih mogao učiniti da te spasim
(ali da ne priznam smrt)
osim da te u sebi ubijem.

VII
Kao da si mrtva
I to je pojmljivo samo meni
Ja se vraćam sa sprovoda
Okolo mene i tebe nema svjetla
u kome se prepoznajemo
Kao da si mrtva
Tvoj život prolazi na sve strane
Samo u smrti za mene
Ali - tvoj ljepši život živi
Nestane li tog sunca
koje me grije
ti ćeš se kretati između kuća i ljudi
kao doseljen stanovnik
jer će svijet izgubiti tebe koji si napustila
Jedini biljeg tvoga života na zemlji
bit će
ovaj moj jecaj za tobom
Drveće plače pjesmu
koju sam za tebe izmolio

Josip Pupačić

Kaštela, Biblijski vrt

 

NE MOŽE SE RASTATI OD MENE

Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.

Josip Pupačić

Split

OPASKA

Zaista! bijah odveć mlad
kad jurnuh sam pod vodopad.
Mati me zvala, otac, brat.
Navijestih svima hrabro rat.
I kliznuh, malen kao klin,
da vidim stari bijeli mlin.

Josip Pupačić

Solin- Gašpina mlinica

STRUJANJA

Ulice raznose mirise na zvučnim pladnjevima,
parkom gologlav šeće bijeli dan.
Jezero kite šume zlatnim noževima,
a konjic zeleni kasa ožujkom zauzdan.

U vrtu djevojče boso na harfi vlasi svira,
i pršti vodoskok svjetla po dojkama i bedri.
Mladić pod pazuhom srca nosi svežanj nemira.
Po moru prostranog neba sićušna lađa jedri.

Nevino gledaju stabla u sjenke što strastveno grle
i ljube crvenim ružom stopala gologa dana.
Čopori pitomih zvijeri nekamo neznano hrle.
Svija se u pijanoj žudnji ravnica razuzdana.

I prsti pjevaju kosom...Kroz ruke se prolijeva tijelo...
Našem se visokom nebu prohtijelo njihat u oku!
Trave su naćulile uši, da čuju plavo opijelo.
Gle! knjic plameno vrišti i preskače podne u skoku.

Josip Pupačić

Solin

PROLJEĆE

Došlo je k meni kradom
s granom u plašljivom oku.
Na dlanu je nosilo nebo,
u vjetru je kupalo vrat.
I ja sam, rumen
ko oblak,
obujmio nebo i vjetar.
Ko kiše su pjevale ruke,
ko rijeka je proticao dan...
Poljubio sam proljeće.

Josip Pupačić

Makarska