VEČE

Kad bijeli danak za gorama mine,

Večeri rujne zatreperi krilo,

U svetu prošlost duša mi se vine

I sveg se sjetim što je nekad bilo:

Kad svaki zračak onih zvijezda mali‘

Anđelskim plamom punjaše mi grudi,

Sanjivom dolom kad sićani vali

Pričahu milje što ga srce žudi;

Kad svaki svijetak što ravnice krasi

Stvaraše ushit na licu mi mladom,

Kad slavuj-tice zadrhtali glasi

Zgrijavaše krvcu svetinjom i nadom…

I sada veče trepti krilom blagim,

Po plavom svodu zvjezdice se nižu,

I sada zefiri sa mirisom dragim

Kô tajni pozdrav do meneka stižu;

I sada slavuj nježnu pjesmu budi,

I zvijezde sjaju tajanstvenom draži,

Al‘ moja duša u daljinu bludi,

Daleko tamo svoju ljubav traži.

Miroslav Krleža

Split

PJESMA SVJETIONIČARA

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim sobom,

sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,

ja sam potpuno sam sa samim sobom.

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,

sa svojom ladjom i svojim brodolomom.

Svjetlosti moje putuju po tmini,

i lete ko rakete plamena signala,

iz blata i magle, iz gluposti i kala,

opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.

Miroslav Krleža

Makarska - Svjetionik Sv Petar

USPOMENE U NAMA

Pod našim mesom rastu spomena tamni koluti

Ko prstenje pod sočnom korom stabla,

Ko iz dubine zdenca mi s uspomene kabla

Dižemo sliku iz tmine što u nama šuti.

O, kako su duboki zdenci naših slika,

Trajanja, magle, grčeva i plača.

Voda nas živa uspomene jača,

Liječi nas tajna potonulih slika.

Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica,

Zaboravljene sobe, predvečerja kasna,

I javljaju se draga pokojna tiha lica.

I tako sja u nama kružnica zdenca jasna

Ko pladanj srebrn u okviru tmica,

Uspomena prhne iz nas ko splašena ptica.

Miroslav Krleža

Zagreb

NOKTURNO

To noću biva:

očajna mrena svijesti

ko velo prše

i stvari sve crne kao pocijepane strše, 

i kad se spomeni krše, 

kad predmeti lijeću ko fantomi, 

o, onda se sve lomi. 

O, osjeća se onda da sve gine i sve da trune, 

i mumljanje se neko onda čuje, 

to zemlja sama u praznini kune, 

i njena kletva bolnu dušu truje. 

To noću biva kada zemlja kune, 

kada sve gine i sve kada trune, 

i kada se spomeni krše, 

a stvari kao pocijepane strše.

Miroslav Krleža

Dubrovnik

PJESMA O PJESMI

Dugo već, dugo, sunčana ptica oblijeće moju dušu.
Jučer sam čitav je dan ganjao umoran,
a kad je svibanjsko podne
ažurnim sjekirama cijepalo Zemlju,
i kada su krmaka krda rovala tihe hrastike,
o, ja sam tu sunčanu pticu,
ko bolesni Pan,
ganjao umoran
i nisam je zgodio, nisam,
strijelom podnevnog stiha.
A sada,
kad Mirozov ropski trube u dvoru žute kasarne,
i kada se luči pale
i pada kiša,
sada je ranjena pala goruća sunčana ptica
u ovu turobnu tminu
i ja je na grudima nosim, ranjenu, krvavu, toplu.
A onda?
O, jadan što ću?
Rotacije gdje laju i danju i noću,
tamo ću je ponijeti iz ove očajne tmine,
i tamo će krvavi cvrkut njen
da bolno u gine.
Smrt Rikarda Harlekinija
Stajati pred ženom ispružene ruke
i znati, da su sve te naše muke
na vjetru krpe, pokidane niti,
o, ljubavnik je takav tužno biti.
Čekati tako. Čekati ko dijete
i gledati, kako duga ljeta lete,
i htjeti reći riječ i htjeti naći ton
i htjeti, htjeti, uvijek nešto htjeti,
dok život tako gasne i žalosno svijeti…

Miroslav Krleža 

Zagreb

 

PJESMA NAŠIH DANA

O, Ulico, kad ćeš iskesiti zube?
O, Ulico, kad ćeš polomiti spone?
O, Ulico, kad će zaječati trube
i zvona trijumfu tvom kad će da zvone
da si oborila krune i trone!

O, kad ćeš Ulico mamutskom rikom
ruknuti: danas je svega dosta!
Krvavom svojom kada ćeš šapom
udariti temelj kristalnog mosta
što vodi prijeko?

Kad ćeš pobješnjeti
o, Ulico, o Počelo, o Rijeko!?

Miroslav Krleža 

Zagreb

 

LOZA

Lozine kretnje su čvoraste, kljaste,

polagano loza spram sunca raste.

 

Iz blata i kiše, iz blata i pijeska

proziran grozd se na suncu lijeska.

 

Korijenje čokota krastavo, tvrdo,

penje se žilavo na jesenje brdo.

 

Loza se tiho i nijemo penje,

o, divno je njeno slijepo htijenje!

 

Htjeti iz blata postati čista,

kao vino kada u čaši se blista.

Miroslav Krleža 

Trogir