Cjelodnevna kiša kao da se ruga
našem silasku do mora, niz vrijeme od kvarca.
Preostalima od blagdanskih ukrasa,
što nas u jutrima manje od svjetla još očekuje?
Dijeljenje darova, ispijanje zajedničkih likera,
iscijeđenih iz blagog rastvora svečarskih zvijezda?
Nastavljaju se naša stara čašćenja, napitci
u lokalnom kafiću, konobarice koje nam znaju
navike, društva po čijoj točnosti okupljanja
krojimo vrijeme, navijamo ručne satove
s pogledom na neograničenu količinu vode, sa
stražnjim prozorom u zametnuta dvorišta.
Nastavlja se ta prijetvorna potreba za
praznicima, smijeh koji nikoga ni na što ne obvezuje.
A kad se dnevna svjetla prepuste dotrajalosti,
kad sve pojača onaj svoj skroviti smisao,
izrastaju iz nas sveci za mjesne svečanosti,
dobri pastiri, raspjevani anđeli, gipsane ovčice.
I odmah, uvijek, pa i u vremenu dugih kiša,
s neponovljivim zrcaljenjima u spavaćoj sobi,
sa svakim našim suvislim pokretom izbija iz nas
ona mala filigranski čista radost,
riječ koja nam je cijelog božjeg dana
tako mnogo nedostajala.
Jakša Fiamengo
 |
| Split |
