nedjelja, 31. svibnja 2015.

ZAGREB

Povrh starog Griča brda,
kao junak lijep i mlad,
smjele glave, čela tvrda,
slavni stoji Zagreb-grad;
živ, ponosit,
jak, prkosit,
kad slobode plane boj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Mnoge bure povrh njega
prosu svijeta udes ljut,
al' pod krilom našeg stijega
on stajaše tvrd i krut.
Ljutit stresa
juriš bijesa
i razmrvi vraga roj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Nad njim bljesnu zlatna zvijezda,
da ugleda druga drug;
kao soko iz svog gnijezda
u daleki prhnu jug
glas Hrvatstva,
doziv bratstva.
Preni mi se, rode, oj!
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Ti uskrisi naše pleme,
ti rastjera duha noć,
ti nam siješ znanja sjeme,
ti nam dižeš roda moć.
Svijetlobornih,
umotvornih
glava rađaš silan broj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Kad zarudi mlada zora,
a iz zore dvor i hram,
zlatno polje, zelen-gora,
sjajna Sava, loze plam:
od miline
duša gine,
po krasoti bludec' toj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Zagreb-grade, naša glavo,
Zagreb-grade, štite naš,
Zagreb-grade, naša slavo,
kao sunce ti nam sjaš.
Budi velik, jak k'o čelik,
tisuć' ljeta slavan stoj!
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

August Šenoa
Zagreb

ZAGREB - Evo jedna slavljenička, danas na Dan Grada Zagreba, a odakle bi bila nego POVRH STAROG GRIČA BRDA, kako kaže Šenoa...

subota, 30. svibnja 2015.

HRVATSKOJ

Ja znam, da nije danas više moda
Pred tobom sagnut ponosno si čelo,
I skidat pjesmom zlato s nebna svoda,
Ovijat njim ti mučeničko tijelo...

Al ja sam, prosti, nešto glave svoje;
I ne ću kanit navika se starih:
Ja pjevam noću, kad se zvijezde roje,
I danju, kada svijetom sunce jari.

Pa komu sve te da namijenim pjesni,
No tebi, kojoj crn se otpad sprema:
Med djecom tvojom već ti borba bjesni
Za tuđe... ko da tvoga više nema...

Al bila pri tom kakve godjer sreće,
Pjevača tvoga ništa ne okrene -
Ja volim tvoje ruho i od vreće
No tuđe: bilo baš od svile cijene.

I zato će te dalje kô i prije
Sve pjesme moje, majčice, da slave -
Ja znam, da danas to već moda nije,
Al, ja sam, prosti, nešto svoje glave!


Đuro Arnold
Makarska - spomenik Dr Franji Tuđmanu

HRVATSKOJ - iako je i danas, baš kako i u ovoj pjesmi Đuro Arnold kaže, nepopularno voljeti svoju domovinu, meni se na današnji "zaboravljeni" praznik pjesma odlično uklapa sa fotkom iz MAKARSKE, i spomenikom PRVOM HRVATSKOM PREDSJEDNIKU, imajući na umu njegovu izreku: "Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!".

petak, 29. svibnja 2015.

STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!

Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.

Antun Gustav Matoš

Zagreb

STARA PJESMA - ovu pjesmu AG Matoša zamišljam baš u ovoj ulici koja vodi na Trg Svetog Marka u ZAGREBU...i kao da kaže "Domovino moja, tvoje sunce pada, Ni umrijeti za te Hrvat snage nema...", pa evo slika i pjesma...

HRVATSKIM MUČENICIMA

O gdje je plod vašeg slavnog sjemena?
I da li kojim rodom krvca vaša rodi?
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
Dok smrt je blizu gluha našega plemena.

A kukavan je Hrvat novoga vremena,
Te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi,
Ne opiruć’ se klanju, krotko janje hodi
I ne zna zbacit ropstva groznog bremena.

Al vrcnuti će iskra iz vašega kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
Sve žrtve vam i mučenistva budu?

Da, rodit će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću sazvat pakla vatre
Da spale sve, i grom, da ropski narod satre!


Tin Ujević
Baška Voda - spomenik Alojziju Stepincu

HRVATSKIM MUČENICIMA - gledam danas kako mogu pjesnikove riječi i nakon njegovog života biti aktualne...a uz ovu pjesmu Tina Ujevića prikladno mi ide fotka iz BAŠKE VODE, na kojoj je na neistaknutom mjestu spomenik Alojziju Stepincu, simbolu svih hrvatskih mučenika....

četvrtak, 28. svibnja 2015.

HRVATSKA

Ni brda nisu,
ni doline, ni rijeke, ni more,
ni oblaci nisu,
ni kiša, ni snijeg nije moja Hrvatska...
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
i ono u riječi mnogo dublje od riječi,
i ono dublje s Hrvatskom me veže,
s Hrvatskom Hrvata,
s patnjama njinim,
sa smijehom i nadom,
s ljudima me veže,
te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi
i kud god idem sa mnom je
Hrvatska.

Drago Ivanišević


Makarska

HRVATSKA - A evo kad sam već kod Drage Ivaniševića, ova njegova pjesma lijepo mi pristaje uz ovaj brod snimljen u MAKARSKOJ...slika možda neće zadovoljiti perfekcioniste, jer mi nije cijeli brod na slici...ali ipak to nije moja profesija...a ono što mi je bitno HRVATSKA ZASTAVA jest tu...

srijeda, 27. svibnja 2015.

MLADIN PISNICIMAN DALMATINSKIM

Ako van je smišno ovo ka brškanje po mrtvin
kostiman,
ako van je smišno ovo ka pasje zavijanje za mrtvin
daniman,
znajte da smo i mi nenavidili one
ča pišedu na oštracin aloja,
da smo i mi, liti i zimi, po dalekin valan landrali
žeju imajuć velu zaudobit svoju samoću.

Prijateji, jubili smo sebe u sven ča je mlado
na svin putiman svita neizmirnin
ka more.
Zato nan je ona prva morska sol još uvik u jočiman.


Drago Ivanišević

Split

MLADIM DALMATINSKIM PJESNICIMA - za ovu pjesmu Drage Ivaniševića nisam imala dilemu uz koju moju fotku pristaje...uz SPLIT, centar Dalmacije i "centar svita"...čija prva morska sol je i u mojim očima..

utorak, 26. svibnja 2015.

JADIKOVKA KAMENA

Vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja.
U zakone vječnosti moje djevičanstvo.
Bacite u mora, u oceane, gromovima predajte me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.

Neka vojske vaše ne zvone kopitima.
Neka suze ne teku.
Izvadite me iz pločnika i ulica, iz pragova tamnica i katedrala.
Neka me munje i bure biju. I zvijezde
da me krune.
            I ti, ruko koja dižeš dlijeto,
ne daj mi život čovjeka.
Ne daj mi srce i razum i oči
koje gledaju.
U mramorna mora, u sne i magle vratite me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
            I ti, ruko koja dižeš dlijeto, ne budi me.
Ne daj mi oči koje gledaju zločin.


Jure Kaštelan 

Baška Voda

JADIKOVKA KAMENA - Nije mi važno je li Kaštelan vidio ovaj kamen na  Mosoru, Omiškoj Dinari ili Biokovu, ja sam baš ovdje u BAŠKOJ VODI "čula" jadikovku kamena...možda zbog povijesti, možda zbog zemljopisa, nema veze...ali evo pjesma i slika...


ponedjeljak, 25. svibnja 2015.

DJEČAK U SJENI VRBE

Nad livadama šume ljetni vjetrovi
I pokošenog sijena nose miris, topao.
Potok teče bistar; lagano,
U žuborenju.

Vrba spušta mekane grane
Na ledinu.
U sjenci vrbe stoji dječak,
I pjeva.

Dragutin Tadijanović

Solin

DJEČAK U SJENI VRBE - Iako ovo nije Tadijanovićevo Rastušje, ipak: ovdje je livada, miris trave, rijeka, vrba...i Dječak koji pjeva (ali s druge strane kamere)...u SOLINU...meni dovoljno da pridružim pjesmu slici...

nedjelja, 24. svibnja 2015.

OKOMITO ČOVJEČANSTVO

Drže se ljudi na nogama, u viru nepogoda.
Dijele svu tamu ruda, ali i s bićem su srasli.
Istraju, poslije teških i osuđenih zgoda.
"Kako to, sebe smo spasli, a nismo nikoga spasli?"

Ima ih što su se riješili da već nikako ne spavaju.
Ima ih što varaju pijanstvo pokraj pehara vina.
Ima ih što krv iz grla na dar bez štednje davaju,
izvan bljeska legende i licemjernih hina.

Drže se ljudi tvrdoglavo na grudi crne stope.
Da i u oblak polete, opet ostaju svoji.
Ima ih što u otporu neće da oči sklope,
te noću krstare ulicama kojih se svatko boji.

Ima ljudi na nogama, u toj uličnoj vrevi,
da bi pomogli svakoga, a i dušu da brane.
Ima ljudi o ponoći, ljudi o popodnevi,
i ima spodoba što se zamornom borbom hrane.

I dok je sve puno sumnje, samo se ljudi drže.
Tvrdoglavi i prkosni oni ustraju pri svome.
I nema slova, nema riječi, da se smrznu ili sprže,
ljudi predstavljaju ljude — i neće da se slome.


Tin Ujević

Vepric - Makarska

OKOMITO ČOVJEČANSTVO - Ima nešto u ovoj Ujevićevoj pjesmi što me ponukalo da baš na današnji blagdan DUHOVA stavim uz ovu moju fotku KRIŽA iz VEPRICA...da li je to današnja nemogućnost da se razumijemo i kad pričamo istim jezikom...ili je to uporna ljudska potreba biti okomit...ili može li se pod križem ili tek na križu biti okomit...i bezbroj drugih pitanja...ali evo pogledajte pjesmu i sliku...

subota, 23. svibnja 2015.

POVRATAK

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
- - - - - - - - - -
- - - - - - - - - -
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

Dobriša Cesarić

Split

POVRATAK - "Ko zna, ah niko ništa ne zna" - sigurno velika većina nas često počne recitirati ove poznate Cesarićeve stihove....a meni su se izvrsno uklopili uz ovu fotku sa SPLITSKE RIVE...na kojoj se u vrijeme moje mladosti điravalo:"gori-doli...po sto puta"...ne bi li se susrele nečije oči...

petak, 22. svibnja 2015.

VOĆKA POSLIJE KIŠE

Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi, pa ih njiše.
I bliješti, suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je oper, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.


Dobriša Cesarić

Makarska

Iako ovo vjerojatno nije voćka nego cvijeće, ova fotka koju sam snimila u Makarskoj nakon jedne kiše, podsjetila me na ovu poznatu pjesmu Dobriše Cesarića koju svi pamtimo iz školskih dana, pa će mi oprostiti oni koji koji bi htjeli da je tu baš voćka...ili kojima smeta citiranje poznatih pjesnika uz svoje fotke...

četvrtak, 21. svibnja 2015.

POČETAK PROLJEĆA

...U mladoj travi
Tad se javi
Zviždanjem glasnim prvi kos.
I gle! od pjesme žutokljunca
Odjednom vrt je prepun sunca.
Tiptip...do puta
Doskakuta,
I digne krilo, pa se sunča.
A onda se u travu vrati,
I sluša gdje ga hvale vlati.


Dobriša Cesarić

Makarska - Park F.Tuđmana

PROLJEĆE

Proljeće je kad ne znaš gdje se posaditi
Kad protiv koraka ništa ne možeš uraditi
Proljeće je kad si se bez pravog povoda uzbudio
I ne znaš sanjaš li još ili si se probudio.

Proljeće je kad koraci upravljaju tobom,
Kad šumu proglasiš svojom radnom sobom,
Kad se pokrenut suncem kotrljaš s brijega
Kao neka lavina, kao gruda snijega,
Pa kotrljajući se bivaš sve veći
I slutiš, nešto će se ludo iz tebe izleći.

Zvonimir Balog

Plitvice



SLAP

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.


Dobriša Cesarić

Plitvice - Veliki Slap

NAĐENI BOG

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
uza te Bog je, uvijek u blizini
u stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega
diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.

Antun Branko Šimić

Plitvice

MOLITVA NA PUTU

Bože
koji si me do ovog časa doveo nevidljiv
vodi me i dalje koncu mojih želja

Ne ostavi me
umorna i sama nasred puta

Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemoćno ko moje ruke vise

Bože
daj da novo plavo jutro
iz umora digne moje misli
da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi

Budi
nad mojom glavom moja pratilica zvijezda


Antun Branko Šimić


Plitvice

BOG U ŠUMI

Šušti meko cv'jeće rašeljkinih gronja.
Kuca malo srce púpovâ i klicâ.
Taknuta vjetrićem punim slatkih vonja
Brecaju sva zvonca bijelih đurđica.
Modrim okom bl'ješti ljubica i viri
iz skromnoga grma.
C'jeli gaj se budi, šumori i miri
Kao smilj i trma.

Jasen, štono dugo suh i jalov dr'jemlje,
Bršljanom se vije, lišajima mlâdi.
Visoke se jele klanjaju do zemlje,
A bor zlatnim praškom dô i goru kadi.
Skladan pjev se diže iz hiljadu gn'jezda,
Vrutaka i voda.

Ruku punih rose, sjemenja i zv'jezda
Bog po šumi hoda.

Vladimir Nazor

Plitvice


K BOGU!

Bože, ja sam uvijek nosio te živa
Na dnu duše svoje: u burne trenutke
Obijesti, i kada cijelu noć je šutke
Kopala mi srcem sumnja hladna siva.

Nošah te u sebi i kad sve sam vrutke
Vjeri pečatio, i kvas, što ga liva
Tvoja ljubav u nas, gušio, i tkiva
Nade u glib bacao niz drum svoj i putke.

Ja sam se rvao s tobom, velji Bože!
Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću
Spoznah, i znam, što ti blaga sila može.

I jer borbu s crvom ti prezreo nisi,
Osjećam u duši vjeru uvijek veću.
I sve biće moje prema tebi klisi.


Vladimir Nazor

Plitvice


1909

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Antun Gustav Matoš
Split - Bačvice

HRVATSKI JEZIK

U tebi sam vijek svoj proživio,
Drevni i lijepi jeziče Hrvata;
Rođen na morskom pragu tvojih vrata,
Polako sam te, uz trud, osvojio.

Povede ti me i gdje nisam bio.
Na vrhu gore i na kraju gata,
U kolibici, u kući od zlata
Svuda je meni glas tvoj žuborio.

Htio sam biti glazbalo na kome
Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće
Rojevi riječi u govoru tvome.

Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,
Da u tebi dišem i da živim s tobom,
I onda, kad me više biti neće.

Vladimir Nazor

Zagreb

NEPOJAMNOST BOGA

Tko da pojmi, Bože, mudrost tvoju,
Kojom ravnaš sijasete svijeta;
Kojom daješ svakom stazu svoju,
Njom hodeći drugom da ne smeta!

Tko da pojmi neizmjernost, koju
Zauzimlješ, u kojoj raspeta
Po stvorovah silnome bezbroju
Tvoja moć je, tvoja ljubav sveta!

Tko da pojmi i ostala mnoga
Čudesa ti sile i pameti!
Ljudski razum oko duha tvoga

Kao lepir oko svjetla leti,
Snebiti se drzitostju može,
Al pojmiti tebe nikad, Bože!

Petar Preradović

Plitvice



PODNE

Šumori stari hrast na rubu prastare šume
i tiho spušta grane pune mladoga žira,
podne se otajnim lukom prema zenitu penje,
zaljubljen pastir svira.

U docu drijemaju sela, ko klupko oblak se bijeli
u sitne pramove kida, livada pobožno ćuti,
krave na pojila idu, opita suncem vrelim
divlja jabuka žuti.

Zastaše potoci gorski, jezera sklopila oči,
kroz zlatna žita više ne prolazi oštra kosa,
jagoda zri na lišću, tih se maslačak preno,
na glavu sjela mu osa.

I sunce se pomiče, ide: plime sunčane teku
i plave tihe doline, sela i livade rodne.
Omara: čas svečan; čovjeka prolaze srsi,
u zenit ušlo je podne.

S nebeskih krugova modrih Bog sad silazi dolje
i tiho blagosivlja ljude, šume, polja, doline,
i sve su stvari svete i tako čarobno lijepe
da nam se braćom čine.

Đuro Sudeta

Plitvice


KAD SLUŠAM BILO IZVORA

Nikada nećete shvatiti
kako se čudnovato osjećam
kad slušam bilo izvora: učini mi se
kao da i ja odnekud izvirem,
ko iz nekog korijena
što ga preci moji zasadiše
negdje na razmeđi pepela i sapunice.
Tada i ne opažam kako
svatovi mog oca pokraj mene prolaze
a grana oplođena
pušta korijen u zemlju
na kojoj sam kao prolaznik ubilježen.
Nitko mi tu zemlju ne može darovati
- meni je određeno da zemlju darujem
pregršću praha što mi na koncu ostane.
A pravo reci: što je zemlja time dobila!
Ništa! reći će zemlja.
Ono što je valjalo odnijela je zvijezda.

Janko Bubalo

Plitvice


ŽEDAN KAMEN NA STUDENCU IV

Tako ako si me pustio k oazi,
da i moje biljke šiknu žaru neba,
vrati oči k meni i pomnjivo pazi,
da li cvjetan imam temelj što mi treba.

Pamti da ja trebam svježu tekućinu.
Da i žari sunca nježne vijence kose.
Pazi da bez njege lomne biljke ginu,
da i duh mi treba sok i hladovinu:
jedan šator sjene i dvije kaplje rose.

Tin Ujević

Plitvice

LJUDI IMAJU

Vidim, zastavši u hodu

Ljudi imaju svoje šlagere koji pjevaju o protekloj mladosti
ljudi imaju obiteljske i prijateljske proslave i sastanke.
Ljudi imaju svoje ljubavi i pjesme
u kojima plaču i tješe se i zaboravljaju,
ljudi imaju poneku ženu ili prijatelja ili nikoga.
Ili nikoga.
Ljudi imaju svoju zemlju. (Svi je negdje imaju.)
Ljudi imaju svoga brijača i svoje mjesto u gostionici.
Ljudi imaju svoje subote i sportske priredbe,
svoje male i skromne zabave koje sebi pružaju.

Što to ljudi imaju?

Tiho idem dalje

Samo sebe ljudi nemaju.


Milivoj Slaviček

Plitvice


KASNI GOST

Već su svi zrakoplovi poletjeli, vlakovi prošli
već su svi automobili nesagledivi u daljini
već su sva mjesta popunjena i jedra razapeta
već su drugi putnici proputovali pola svijeta

a ti se još uvijek polako spremaš strpljivo čekajući

u magli znak za tvoju plovidbu čekanu godinama
s čežnjom na osamljenoj maloj stanici jedva znanoj
viđen samo od klonulih jablana i pustih kuća
i tu negdje čekaš jer će možda naići neki prijevoznik
pa ćeš i ti konačno krenuti ali na kraju ravnodušan
krenuti prema svjetlima već zamagljenih putokaza.

Miroslav S. Mađer 


Plitvice


VRIJEME JE DA SE DOGAĐA NAPOKON ČOVJEK

Vrijeme je da se događa napokon Čovjek
(a Čovjek nije običaj nego želja on nije upravitelj nego prijatelj)
da se događaju njegova težnja i duh
da se događa njegov Izlaz: bratstvo i aktivnost
Vrijeme je da se događa ljubav
da se događa Putovanje
da se događa srž
Vrijeme je da se događa nezapretana patnja
da se ne događa umiranje i trajanje i bodrenje
Vrijeme je da more bude gusto i puno tihog sjaja
da obala bude obala a ne nepolazak
da cvijeće miriše da obronci budu obronci a ne položaji
da ravnice budu ravnice a ne posjedi
a vode doista pune tokova
Vrijeme je da stanujemo diljem Svijeta
da prigrlimo Zemlju kao mater
da odabiremo vlakove po volji, stanice po trenutku
da promatramo i čujemo svjetla
da slušamo svoju nevezanost i govor koji nitko ne izgovara
Vrijeme je da stvaramo gipke sonete
Vrijeme je da pobratimo pravila i ljudskost
zakone i cjelovitost
Vrijeme je pobratimo putanje i život
Ili još vrijeme nije i nikad neće biti

Milivoj Slaviček

Plitvice


TEORIJA POEZIJE U HRVATA GODINE 1991.,1992.,1993...

ako je vrijeme za pjesmu koja nijema
                 u kamenu/korijenu čeka
     pritajena, ranjena, još pod anestezijom
                da se potom vine u nebo
           šikne od Vukovara do Konavala
                  ako je došlo njeno vrijeme
               ako je dozrjelo to vino od patnji
                             odapni je
        neka se izvije iz tog kamena/korijena
    neka bude malena i stamena ispod zvijezda
                neka odjekuje hodnicima
                 neka razumije i četvrtog
      neka bude ljepša od jur ni jedne na svit vile
          neka pronese opojnost svoje domovine
       neka se kiti i šepuri u svoj svojoj ljepoti
              da je se svijet nagleda i nadiše
da u svojoj mladenačkoj strasti samu sebe oplođuje
                                te tako
                               zaboravi
        da je iz kamena izljuštena sva bila u krvi
                              u ranama
                             polomljena
        te je iz korijena čupajući se odrala kožu
         da joj je vid bio slijepljen usirenom krvi
                           da je vrišteći
                              zabunom
                            stala pjevati

Alojz Majetić

Plitvice

IZVOR IZ GROBA

Tamo gdje uvire sve, ti izvireš, stoga ni jedan
     Vječnim se ne može tok nazvati, kao taj tvoj.
Živ iz smrti se rađaš i spajaš svršetak s početkom
     Tebe ne plaši smrt, iz nje ti rađaš se sam.

Ledan, čudno to nije, kad žuboriš hladnom po tijelu,
     Bistar ti ostaje tok, smrću ti čisti se mulj.
Niti Prokion te neće, ni silena jara iscrpsti,
     Više se iskona tvog plaši zvjezdani svod.

Bilo tko da si, svoj usijani mozak rashladi tom vodom,
     Ona će misao tu uliti tvoju u svijest:
Život mi donosi smrt, smrt život, a tebi je stalno
     Živjet, da dočekaš kraj, mrijeti, da izbjegneš smrt.

Ignjat Đurđević

Plitvice

NEMOĆ PJESNIKA

Pjesnici nekad nadahnuti vjerom
pjevahu ljudima o onom kraju
u koji čovjek prijeđe kad ostavi tijelo

Danas se svakom fantazija slomi
na rubu ovog svijeta

Dalje je ništavilo
pred kojim pjesnik stoji nemoćan i nijem

Antun Branko Šimić
Plitvice

KAO PRED ODLAZAK

Mnoge smo godine čekali po kolodvorima i lukama,
čekali neka neobična prevozna sredstva
da nas povedu u neviđene predjele svijeta.
Bili smo strpljivi i gajili smo veliku nadu.
U međuvremenu sjedili smo po zadimljenim krčmama,
kartali da utučemo časove čekanja,
pomalo pijuckali i pogledavali
kroz zamagljena stakla
da vidimo kakvo je vrijeme.
A vrijeme je uvijek bilo nepovoljno:
kiša ili zapara, hladnoća ili žega,
ili nešto između toga,
što nije spomena vrijedno.
I sve što smo radili, radili smo kao pred odlazak,
pred odlazak na daleko i značajno putovanje
u neki široki dan koji je ispunjen
velikom svjetlošću.
Odlazili su mnogi vlakovi i brodovi;
na svaki signal gledali smo kroz prozor
i svaki put ponavljali: nije naš.
Onda smo se ponovo vraćali kartama i čašama
da prikratimo vrijeme
pred odlazak.
I mnogo smo vremena tako prikratili i utukli,
dok jednog dana ne rekosmo:
nema smisla više čekati.
Nema smisla više čekati i treba da se vratimo kući,
ako još nađemo tu našu kuću,
ako nas već davno nisu iselili,
kad su vidjeli da nas nema.

Nikola Milićević

Plitvice

DAŽD

U obilnim mlazovima
iz teških oblaka
liva se gusta kiša.

Toči kao iz kabla
na livade,
na voćnjake,
na pašnjake;
ali, nadasve,
lupa na naša stakla,
kuca na naša vrata,
bije nam o krovove.
I zvuči,
i svira,
u svima jezicima,
u čudnim narječjima,
nasilna,
sveplodna kiša.

A njen je zvuk
sladak sluhu
kao čehulja grožđa
usnicama.

Jutros je varoš bila
čista ko svečana slika,
u smeđem, osvjetljenju
što padaše s neba
na ulice i trgove,
te smo šećući posred kestenova
tugovali,
žalovali,
blago,
bez žalosti,
bez tuge:
dolazi,
dolazi ona divna zagrebačka jesen.

I mučilo nas
što naši mrtvi nisu s nama
da vide novi Zagreb,
ljupku Hrvatsku.

A sada kiša
teče i zvuči;
kuca o naše prozore
kao jato golih tića
što cvrkuću,
što izdišu.
Kiša je isprala sve grane
na stablima
i sad je lišće svježe zeleno,
a kuće opet čiste i crvene.
Slatko je pisati uz romon dažda.

Kiša rominja,
glogolji,
žamori;
kiša jadikuje;
mijenja pravac,
vraća se,
bugari,
i opet sipi i sipi
na dvorišta gdje stvara mlake,
na krovove gdje teče u žlijeb;
kiša jednolično svira
kao lučac o zvonku staklu
po stablima,
po brezima,
po živcima,
po srcima.
Kiša kiši
i kiši
i prestaje da kiši;
a onda otiče cestom.

A onda kao miris dunja
kroz vidik rosnih bregova
hrvatske domovine
javlja se čežnja
za plavim morima,
za novim nebištima,
za širim obzorjima.
Budi
kiša sve što u nama drijema;
draga
kiša sve što u nama plače;
tješi
kiša sve što u nama cvili.

Ovako je mi nekada, pjani, slušasmo,
kroz lahore borika na brijegu Marjanu
gdje sprema svoje harfe i svoje svirale,
za naše duše dirke;
za svoje strašne svirke,
leleke,
i duduke:
o mi smo slušali kišu
po danu i po noći
gdje rida sladostrasno,
gdje kida u nama
kao rđavu strunu
sve što trebaše da pukne.

Ali draža no ona kiša u noći
čuta iz topla kreveta za bura
teče na njivu duše ova topla kaplja
Milosti,
Dobrote,
Oproštenja;
plače nas,
draga nas,
curi na nos,
milosna,
dobrosna,
svjetlonosna,
zagrebačka kiša.

Mi znamo da kroz to vrijeme
gore na Cmroku i Tuškancu
plave i crne djevojke
dišu na potna stakla
kuda naslanjaju čelo
i motre na kišu i oblake
i cvijeće u dvorištu.
Sanjare dakle djevojke,
a mi kroz to vrijeme
pjevamo kišu i cvijeće
i momke i djevojke.

A kada prestaje kiša,
mi kroz otvoren prozor
dišemo čisti uzduh:
- takva skuta plaveti
nema ni u kom Gradu
po spasonosnoj kiši. -

A onda Sunce
tjera oblake,
obasjava brežuljke
i suši po Gradu mlake
od skore kiše.


Tin Ujević

Plitvice

TVORAC SE UKAZUJE

       I.
Tvorac se ukazuje
kao titranje.

Tvorac se ukazuje kao
svjetlucanje,
mreškanje.

Kao boja
modra, žuta, zelena.

Kao smješkanje
iz pelena.

          II.
Tvorac se ukazuje
kao šušanj.

Kao daleka
jeka.

Tvorac se ukazuje
kao miris.

Kao topla
opna krušna.

Kao izazov.
Kao kušnja.

          III.
Tvorac se ukazuje
kao zebnja.

Kao uzdah
prestrašena
stvora.

Kao danje svjetlo.
Kao noćna
mora.

Tvorac se ukazuje
kao ukaz.
Kao privid.
I vid.

Kao strepnja.
Kao stid.

          IV.
Tvorac tu je
kao jesam.
Kao tko sam.
Kao gdje sam.

Kao otkuda.
Kao kamo.
Kao nagovijest.
Kao znamo.

Kao nešto
blizu dojma.
Kao nikad čuo
nemam pojma.

          V.
Tvorac je među nama
kao otac.
Kao mama.

Kao oko.
Kao uho,
Kao slutnja.

Kao oprost.
Kao blagost.
Kao ljutnja.

Kao snaga.
Kao vlaga.
Kao tmica.
Kao svjetlost.
Kao klica.


Zvonimir Balog

Plitvice

BUDI SVOJ

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mlada
Nebolike ti zlatne sanke budi,
Ko sivi soko uzvine se nada,
Al' svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi.
Da, zbilja goni s uzglavlja te meka,
U sebični te zovuć svijeta boj;
Ma što te, brate, u životu čeka:
Ti budi svoj!

Oj budi svoj! Taj svijet ti nije pako,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom:
Koracaj bez obzira krepko, živo,
Sudbina dok ne rekne tebi: Stoj!
I pravim drži pravo, krivim krivo,
I budi svoj!

Oj, budi svoj!Ta Božja ti je zamet,
A Bog sve mrzi što je laž i varka;
I neka ti ja vazda vedra pamet,
I srce vrelo, duša čista, žarka;
Nek' ravno um i srce tvoje važu,
Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!
Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:
Da, on je svoj!

Oj, budi svoj! Al' brat ti budi braći,
I radi za svijet, al' ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.

Oj, budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao sunce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l' i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj!

Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun završiti mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer tvoje srce šapnuti će tijo:
Oj mirno, brajane, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio:
Ta bio si svoj!

August Šenoa
Plitvice

HRVATSKA, LJUBAVI MOJA

Hrvatska, ljubavi moja,
i ovdje sam tvoj sin,
i ovdje sam tvoje ime
i tvoj sjaj.

Hrvatska, djevojko moja,
svuda mislim na tebe,
u svakoj zemlji te sanjam,
u svaki nosim te kraj.

Hrvatska, gujo pod kamenom,
s golim trokutima i ilirskim mjesecom
- tko na te s mržnjom stane
past će mrtav od otrova tvoga.

Hrvatska, zvijezdo na nebu,
tvojom pomoću stekoh sile svijeta,
svjetlost jesi što pada na ruke
iz tijela i krvi raspetoga Boga.

Zlatko Tomičić

Plitvice


PUT

Drvo ima strpljenja. Stoji
na brijegu od davnina.
I čeka.

Pojavu čega,
bilo čega,
ičega.

I uzgred šumi.

Veselko Koroman

Plitvice


ponedjeljak, 18. svibnja 2015.

SUTON

U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu -

Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.

I smješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan - vječan.

Dobriša Cesarić

Makarska

KAD IZGOVORIM TVOJE IME

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
preda mnom je  lice onog koji se podrijetla svoga odrekao
pa ostaje sam na putu, zatravljen pred ponorima
ne sjeća se svojih mrtvih, onih što su sve iskusili
nevjeru i omču, kajanje i prijetnju
i slijedi slijepo sunce što se zorom diže
nad tvoje gluhe uvale, nad tvoje prazne kolijevke
nikada u tvome srcu nije bilo toliko nesreće
nikada u tvome tijelu
nije bilo toliko metaka
nikada u tvojim snovima nije bilo manje ljubavi
za prah iz koga iznikosmo i koji će nas jednom natrag pozvati

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
tu čudnu riječ što stoljećima sam je samo sricao
i pođem bosonog kroz tvoje šume, hridi, šikarje
kuće bez ljudi, posjed bez gospodara
sakrivat ću se kao uhoda
i mahovinu naći da me korak ne bi odao
pred došljacima koji sretni u pijanstvu
ne žele ništa znati, ništa čuti, ništa vidjeti
i kada trijezni budu neće se zapitati
odakle teku tvoje rijeke i u koji se ocean slijevaju
još samo jednom javit ću se glasom
i znati da je prošao moj vijek.

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
umjesto bajke preda mnom se prostire pustinja
strah i varka, ili smijeh u vječnom z aboravu
napustit ću gradove i živjeti gdje nema ljudske stope
domahujući konjanicima koji silaze sa vrha planine
govor njihov, sastavljen od zapovijesti, ne mogu razumijeti
mi ostajemo oči u oči i uvijek ćemo tako ostati
jer molitva i kletva jednako su teške
a vrijeme prije sna i vrijeme kad se gube prijatelji
već je tako blizu da me topot taj zaglušuje
ja sadih stabla, a oni nose crne sjekira
i traže mjesta na kojima je bila zapisana
istina o zemlji gdje ni cvijeće više rasti ne može

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
grane se uznemire i zmija pojavi iz mojih njedara
za ugriz pravi čas, svi tragovi su već u prašini
a gorka kap na ovoj usni dovoljna je da me omami
ja te prizivam, i otkrivam u nedaćama
koje me okružuju, pretvarajući čitav svijet u sjenu
tvoga lika, sazdanog od kamena i soli
hladnoća je već tolika da se naše ruke jedva pokreću
u očima bez sjaja naziremo strane svijeta
a ja ne znam kamo da se vratim
jer što je jučer bilo danas više nema važnosti
na ovom otoku gdje u nekom zaklonu nas čeka
posljednji dio zakopanog blaga: SRETNA HRVATSKA

Željko Sabol
Plitvice


OBZORJA

Obzorja su prazna.
Ona pjevaju hvalu daljini
nijemim jezikom prostiranja.

Pod njihovim uzglavljem je brdo.
Pod njihovim uzglavljem je noć.
Ona su izvan sadašnjosti.

Kako je daljina nepomična.

Sjećanja su njezine sjenke.
Zaboravljanje je njezin sjaj.

Obzorja su o vječnost naslonjena.

 Vesna Parun 
Makarska


MOJ BOG

Našao sam ga i On je našao mene
 onaj Bog koji me voli
 Našli smo se tražeći jedan drugog
 i našao sam ga u sebi
 jer živi u meni i za me
 i ja se u njemu radujem
 Od iskona bili smo skupa
 i do konca bit će mi pratilac
 moj Bog.

Josip Pupačić
Vepric - Makarska

MARIJA

Marijo, ja u tebi gledam svoju majku
i svaku majku
         I ja mislim često
na onaj bol u tvom licu što se javi
kad tvoj se porod stade odvraćat od tebe

Ja znadem da si gledajući gdje ga gubiš
poželjela da nikada ga ni rodila nisi
i da je vječno pod srcem ti osto

I znadem i to da si u čas raspinjanja
više htjela život sina pokraj sebe
no mrtvog Boga

          I da si na koncu
svih muka i svih boli vidjela svoj poziv službenice
i smjerno prignula se pred zakonom koji tako hoće

Antun Branko Šimić
Vepric- Makarska

SUŽANJ VREMENA

Ne znam što sam, gdje sam, kamo idem,
samo ovo zagonetno tijelo mi je jamac,
da iz Punoće odlomljen bih, ubačen u vrijeme
između Ničega i Svega, potucalo i samac.

Ne znam gdje sam, ni da li možda sanjam, da sanjam
stepenice Noći u pustoši živih, i da bršljan
moj trup obavija, pa s očiju ga rasplićem, uklanjam
i dižem vjeđe sna nad pukotinom, gdje će propast "Ja".

A On kroz zid od jaspisa netremice zuri
u svaki moj kret i prstenjem mi daje znak
da je za me izmislio svijet, kalež sunca, krilo tame.

Osjećam vrijeme kao talog pijeska u staklenoj uri,
kao na pragu mjesečine neponjatan trak.
Crna ptica Noći slijeće mi na rame.

Viktor Vida
Makarska



PRI SVETOM KRALJU

Matiji Lisičaru

Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
Modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.

Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.

U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,

A kip joj veli: Majko, audiant reges;
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacije!

Antun Gustav Matoš
Zagreb

ZAGREB

Svi smo prošli nekako ispod krošanja
onih svetih zrinjevačkih platana
Prima nas Zagreb kao stari znanac, drevni otac,
na vratima kolodvora i tihog Zrinjevca.

A gdje se, čuj, sve nismo rodili?
Što sve od malog svijeta do Zagreba nismo bili?
Zagreb je ublažio našu vrućicu,
Zagreb je ublažio našu dušu,
Zagreb je otkrio u nama nove dubine zvuk.

Zagreb nam je, mislimo, krila dao,
Zagreb nam je , mislimo, misao sređivao,
Zagreb je ušao kao vrijeme u naše biće
i svojom toplinom probudio novo bilje.

Zagreb nam je pružio svoju pozornicu
što su je digli stari u teškoj muci.
Zagreb je čarobni žrec pod lipom
otvarajuć tajne i širi svijet u nama.

Mi sve naše igre na toj pozornici mogosmo odigrati
mogosmo sve ipak reći,
sve grimase odglumiti,
biti počelo ili razbijena igračka.
Netko je našao budnu sreću, netko podli grob.
Netko je bio lakrdija, a netko čast narodu.

Nečujno, netko u boli, netko u radosti,
postadosmo biće ovih ulica,
ovih prostora od Save do Sljemena,
gdje je sve naše ludom vjerom izliveno.

Netko praznih ruku, netko s kuferom
ovdje je progledao i samoga sebe dao:
postajemo još jedan kamen, jedna rana,
u tijelu ovoga grada ne samo svih Hrvata.

I svi skupa, izmireni u irealnoj točki,
Stvaramo ono bez čega ne možemo biti
ljudski ljudi za sve ljude. -
Zagreb nam otvara najdraža vrata svijeta.

Šime Vučetić
Zagreb

PROLAZIM ZRINJEVCEM DOTIČE ME MORE

Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more.
Čujem kliktaj neba, žamor golog mnoštva.
Brod upravo pristaje uz kavanu Splendid.

To ja možda more u svom srcu nosim
i ono zove drugo more po uskim ulicama.
Nedjelja je; maestral ore opustjele pločnike.

Pale se i gase svjetionici duha.
Radost nesputane misli nalazi mjesta
mrtvima i živima.
Napokon se našla zagubljena stoljeća.

Ribe izgovaraju svetu tišinu.
Pa i kad podivlja more,
ne utapa se smisao.
Nevera je očišćenje
od vječne hrvatske žalosti.

Dotiče me more i ja široko pružam
svoje grane.
Svaki korijen zatreperi
nekim srebrom lista.
Javlja se podne s tornja, plima se
diže do krovova.

Veliki smo milijunski brod
koji ne kani odustati.

Slavko Mihalić
Zagreb



DUŠA HRVATA (ANIMA CROATORUM)

Ja sam nježnost, radost,
žalost, krik i preklinjanje.

Ja sam roditeljica i hraniteljica.
Ja sam tvoja ljubav: djevojka i
zaručnica, žena i vjernica.
Ja sam ratnica, mučenica, uznica
i patnica: brojim korake po rubu
i strepim da se ne polome niti
izmedju biti i sniti.
Izmedju opstati i nestati, jer ja sam
java i san naše plovidbe što zori,
i čeka da na pladanj jesenske
gozbe padne jednom sve što se
sijalo, nad čim se bdjelo i sve
što se moglo i smjelo...

Ja sam to nagnuće. Nevidljiva
slutnja, bljesak i visina.
Tvoja misao i tvoja dubina.
Sjećanje i pjesma koju ruka
zapisuje dok me raspinju,
dok ostavljam crveni trag
ljubavi i krvi. Ja sam kruh,
što se mrvi dok domahuješ,
odmahuješ životu. Dok se
žalostiš, raduješ. Dok boluješ.
sumnjaš i samuješ.

Ja sam tvoj Ne i tvoj Da.
Tvoj Kako, Gdje i Što.
Tvoja blizina i onda kad
misliš da me nema. Ja i tad
lebdim između tebe i visina.
Tebe i mraka. Tebe i dubina.

Sve sam tvoje: tvoja davnina.
Tvoj krvotok, tok koji se
ulijeva u Rijeku Neprolaza.

Ja sam tvoje jastvo. Ja sam
ljudskost, bratstvo i tvoje
hrvatstvo: korablja tvojih
kraljeva i vila tvoga mora.

Ja sam neuništivi dio tebe
satkan od niti koje povezuju:
vezuju i obvezuju. Tvoja
silina i tvoja milina. Tvoj
mir i nemir. San i nesanica.
Sapetost i propetost.

Ja sam tvoja zemlja, tvoje
rijeke, tvoje nizine, tvoje
more i tvoje gore:
šum, žubor, huk i jauk.

Ja sam tvoj Kaj, Ča i Što.
Tvoj jezik, tvoje tijelo,
duh, grob i spomenik.

Ja sam Jedina
Koju se ne zaboravlja:
amanet, oporuka, znamen
i Amen.

Ivan Tolj

Gospa od Puta