petak, 31. siječnja 2020.

POSJET GALERIJI

Duh Božji lebdi nad vodama,
Krist krvlju krsti Adama,
U pozadini plovi brod.

Junona čupa centaura,
Juraj probada dinosaura,
U pozadini plovi brod.

U pozadini plovi brod
da proda robu a la mode
da kupi koji južni plod
da zaradi na čemu god
ni pomoz bog ni kome rod

nad njime sparan zelen svod.

Ivan Slamnig

Dubrovnik

srijeda, 29. siječnja 2020.

ŠTO VIŠE GLEDAM, TO VIŠE VIDIM

Što više gledam, to više vidim
svijet podijeljen na dva dijela:
žene se bez treme svađaju, to im je posao
svakodnevno na placu i s mesarima.

Muškarci bi najradije mira:
pušti me stat, vrijeme je novac.

Muškarci su najčešće žene: spuštaju duga lica
Kisele se svojim ženomuževima, traže da ih se tetoši,
žene su opet muškarci: pa to je sitnica
nećemo sada trošiti živce, smiri se.

A nas dvoje, ni jedno ne zna nazvati taksi,
petljamo se između kofera, sjedimo na rubu pločnika
otpuhujući i smijući se bez razloga.
Još ćemo se povaliti na sred ceste.

Ivan Slamnig 

Split - Peristil

ponedjeljak, 27. siječnja 2020.

UŽASNI SE

Užasni se nad ovim večeras, ljubljena;
za nama ljudi govore potiho
jedan drugome naša imena,
ljubičaste fluorescentne lampe
osvjetljuju mjesta naših sastanaka
a riječi koje smo si šaptali
razglasuju preko radija

Ivan Slamnig 

Split
 

subota, 25. siječnja 2020.

BIJAH JEDNOM JEDAN LUĐAK

Bijah jednom jedan luđak,
na dnu ulice mi kuća.
Imao sam mali dućan.
Prodavao sam žute knjige
ružičastim djevojkama.
Ali jednog modrog dana
nesta mojega dućana,
izgori mi, rastopi se.
Mislim, pitam druge ljude
mora tako li da bude?
Drugi ljudi pametni su,
ne brinu se za te stvari.

Ivan Slamnig 

Split
 

petak, 24. siječnja 2020.

STARI PRIJATELJ

Imam starog prijatelja.
Za nekoliko stvari služe stari prijatelji.
Prvo, po njima vidimo da starimo.
A onda, razabiremo, da smo drugačiji.
Dobar stari prijatelj je uvijek pomalo sporedan.
Tolerirat će te
Ne trebaš biti oprezan s njime.
Stari prijatelju, o stari prijatelju,
jezik ti je odlakavio: mjesto da kažeš
da govorim gluposti, ti se samo pristojno
smješkaš.

Ivan Slamnig 

Split

četvrtak, 23. siječnja 2020.

NIGDJE U SVIJETU

Nigdje u Svijetu ničeg zapravo doista ozbiljnog
Postoji nešto krvavo, uplašeno, značajno i raslinsko
nešto zaglušeno, trajno, nešto što je bitno
ali nigdje ničeg ozbiljnog već stvarno: sve pomalo sitno
Postoji nešto betonsko i prašno nešto urvinsko
nešto neonsko nešto tiho nešto veliko daleko
Istina je, postoji nešto ubogo i strasno
ali ništa zaista ozbiljno i ništa zapravo jasno
Usprkos čitavoj buci i slavi Svijete što si je steko



Milivoj Slaviček

Split - Bačvice

utorak, 21. siječnja 2020.

MARINA

Nije više živ
tko nevoljan i bez oslonca
ne čuje u sebi
propuh sa svih strana svijeta

nije više živ
koji ne pluta
u strahu od slijedećeg
naleta mora

drhti, strepi, pazi se i obrće
tražeći okom,

lebdi, nosi ga, ne zna gdje je,
guta ga ponor,

znajući samo da u sebi čuva
ispražnjen prostor kao u oku oluje,
mjesto na kom bi se mogla

možda jedne vedre noći
nekome pojaviti ti,
zvijezdo mora, stella vespertina,

zavodeći konačno na put
kojem je suvišno kormilo

Nikica Petrak

Slatina - Čiovo

ponedjeljak, 20. siječnja 2020.

POSLIJE

U pjesmama to uvijek izgleda drugačije.
Kada čitam rečenice koje drugi pišu,
sve mi se čini jasnim i laganim.
Kao list papira koji još odolijeva vatri,
koji jedva da osjeća znakove pepela
na sebi. U mojem dvorištu
pepeo je tako sveobuhvatan.
Poput varke, poput slike koja ushićuje.

Mnogi pišu o izgubljenoj ljepoti,
o nesreći koja dolazi iznenada i uvlači se
u neko tiho, napušteno srce.
Želio bih, međutim, nešto reći
o svojem dvorištu i velikoj rijeci
koja bi se trebala vidjeti s prozora.
O jasenu i dvjema lipama kojih
od neki dan više nema.

Mehanizam bajke postao mi je odjednom
sasvim nedokučiv.
Onaj pepeo koji se osipa s prozora,
ona crna čađ koja je još jučer
bila stol, krevet ili knjige,
nečiji život o kojemu se nije mnogo razmišljalo,
to mi stoji u grlu i zamagljuje vidik.
Kada zamahnem rukom,
hoću li još išta moći osjetiti?

Zvonko Maković
blizu lokacije Gornji Velebit

subota, 18. siječnja 2020.

MLADIĆ

Ja poznam bol mladića
koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca
u jutro pjeva
sa željom da sva srca s njegovim zatrepte
i da se osluškujući glave prignu
u ćutanje i slatki zaborav

Al pjev mladića nečuven od ljudi
padne natrag
u njegovu ćutljivu samoću

Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast
s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku
i sa strahom ispred crnog bezdana u duši

Ja poznam ponos mrk i tvrd
sa smjelim uspravljenim korakom što gazi
i s uhom koje iznutra
glas svoga Boga sluša

Antun Branko Šimić

Zagreb

četvrtak, 16. siječnja 2020.

PJESNIK

On o svemu dvoji. Ali u slobodi
U koju sumnja, crkva mu je sveta,
Pa u nju gleda žarom suncokreta,
Gusarskom kad brazdom samac brod mu brodi.

On je lik u mutnoj, uzburkanoj vodi
I traži tamjan neviđenog cvijeta
Što samo u srcu raste i vječno cvjeta:
On za tobom, Dušo, lijepa i slijepa, hodi.

A kad padne, umre, bogzna gdje i kako,
On što nije nikad sebe radi plako
Ostavit će tražen cvijet u suzama.

Uzmi ovo duše, rode, bratskom rukom,
Nek ti kao zvijezda pjeva za klobukom,
Žrtvovo kad budeš našim muzama.

Antun Gustav Matoš 

Zagreb

petak, 10. siječnja 2020.

PRODUŽENI SVIJET

Stvari su oko mene duboko sadržajne.
Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.
Vode šapću u noći neiskazane tajne,
i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.

Oči životinja krijese se s voljom izraza.
Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.
Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza
iz začarana kruga u pravilniku rima?

Java je, jošte jednom, preobražena snima
kao da ide u susret najdubljim jesenima,
ko da će Isukrste da sa raspela snima,
kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.

Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)
i ti su od tihih riječi potajno razdragani,
kao da misle: evo, već se polako dani,
sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
ali, svejedno: mogli bi biti pijani.
Ko da idu na doček vrlo starom otkriću
da su već bili, da žive u drugome biću,
i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.

Stara se zemlja buni što je ovako mala,
mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.
Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,
i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta
i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu
kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.

Tin Ujević 

Zagreb
 

petak, 3. siječnja 2020.

MJESECA JANUARA

Zabliještit će mi oči jutrošnja bjelina
i opit će me ovi bistri glasi što ih odsvud čujem
O lice vjetar udari

Niz brijeg
dvanaest se djevojaka sanjka
Vjetar smijeh raznese na sve strane

Antun Gustav Matoš 

Kupres