Prikazani su postovi s oznakom Drniš. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Drniš. Prikaži sve postove

utorak, 21. travnja 2020.

OBRIS KNJIŽEVNOOSTI

Zamisli obris svoj
zatim ga lagano potjeraj
Ako ga neprestano tjeraš od hoda
Hej! Nakon toliko godina on hoda!
Dokle će stići pitaš se?
I još čuje, puši, pije, govori i jede
Jedući se opušta
ali zato hulja ništa ne čita
niti leti, iako to hoće
Najčešće spava
piše nešto u snu
probudit će se drugi put
ugodan i neopisiv
Možda će odzvanjati
kao pribor za jelo
ili briznuti u plač nizašto
zaštićen tek snom
a znamo d snova ima i ima
oni troše stvarnost
na velikim visinama
idu po nebu idu
pa se zamisle
svijaju od smiješna života dolje
jer dolje se sve može precizno izračunati
i dobra volja i neki odgovor
napet od adrenalina


Sead Begović 

Drniš
 

ponedjeljak, 4. studenoga 2019.

CESTA

     Ova cesta dolazi iz daleka i vodi bogzna
kamo.
     Njome su se u davna vremena kretale rimske
legije.
     Njome su hramali umorni križari.
Po njenoj kaldrmi Mlečani su vukli topove
i turske karavane su donosile žito a odnosile
sol i ulje.
     Napoleonovi vojnici su je popravljali i
širili, spremajući se za velike pohode.
Njome su stizali i odlazili osvajači,
pljačkaši i palikuće.
     Jer svaka cesta je veliki izazov i velika
nada.
     Svaka staza je tjeskoba i bol.
Svaki put je beskraj i beznađe.

Nikola Milićević

Drniš


ponedjeljak, 21. listopada 2019.

SEOSKI ŽIVOT

U toploj sjeni trešnje, što već žuti,
Mi sjedimo i mirišemo svjetlost dana.
Vrt pun je sunca. Sjenke slaze s grana,
Te tankim, čudnim sagom pokriti su puti.

Bjelina neka danas i zrak nam se smiju
Ko zadnji put – jer vrt sve žući biva –
Dan bio bi ko blagdan, da još zvona liju
S brežuljka milost zvuka povrh kuća i njiva.

Gle: dolje se kroz mali prozor kuće vide
Kukuruzi, što vise u bojama zlata,
A baka kraj njih viri i kitom lijepih kata
Otklanja sunce, što joj baš u oči ide.

I pjevac zapjeva; na prozor maca skoči:
Dvije zavjese se njišu kao bijela krila.
I čini se: iza njih neke glede oči,
I pozivlje nas k sebi neka duša mila.

Antun Branko Šimić 
Drniš  
Visovac
Petrovo Polje


ponedjeljak, 13. studenoga 2017.

TRIDESET GODINA PUTOVANJA

Anđele, pogledaj natrag kući
i plači;
no meni pusti da budem jači;
ja neću ući.

Mrzi me da gledam svoju mladost.
Mrzi me da me prošlost veže.
I u bijedi ima radost
što nema mreže.

Ja nemam mreže, ja nemam veže.
Ja gubim sebe desetljeća.
Ima u meni pomama cvijeća,
i još imam ravnoteže.

čemu se vraćati na stara mjesta?
Ja mrzim groblja i starinu,
i cijenim svjetlo i širinu:
postoji cesta.

Imaju kuće stare i nove.
Tuđe.
Ja nemam kuće.
Ništa me ne zove.

Trideset godina putovanja,
brda prokletstva.
Bez posla i bez zanimanja,
bez sredstva

Sotono, ne daj mi kući.
Anđele, plači.
Ja stradam, ja sam jači.
Ja neću ući.

Tin Ujević 

Drniš

četvrtak, 19. listopada 2017.

STARI SELJAK NE BOJI SE GOVORITI

Stari seljak ne boji se govoriti,
ali mu riječ teško pada preko usana
Strah ga je, one premalo, one previše.

On zna kako se kolje janje, a ovca striže,
što god poslije bilo s tim nakitom.
Boji se opsjene, strah ga je čarolije
od koje poslije ne ostaje ništa.

Stroga i suha, kamen oko vrata,
riječ-zalog, časna riječ, riječ-nož.
Perje i pjena, vuna i paučina
nisu njegov kruh.

Pod noć, on kadšto šutke
razgovara sa svojim mrtvima.
Odasvud mu naviru riječi, ali on ih više ne izgovara.
Dok traju, svaka je nova: put u nepoznato.
Odjednom, on se osjeća vrlo svečano.

Nikica Petrak
Petrovo polje

utorak, 1. ožujka 2016.

PORTRET RATA 1992.

Komadi krajolika pogađaju žestinom tanadi.
Sve sad leti, voćnjaci, djevojka s kravama,
             crkve, bunari.
Uzalud se pokušavaš uspeti na greben svijesti.
Sve više osjećaš: netko se drugi penje.
Ti  ne možeš biti ovo strašilo od krpa
             i razderana mesa.
Ili jesi, ili više nikad nećeš disati vedrim
             plućima.

Govore poremećeni glasovi, stvari se gomilaju
             u nasrtljive hrpe.
Vlakovi posrću u mučnim kružnicama.
Sada otići, sada sve ostaviti?
Šutlljivi si prosjak koji čuva nekoliko
            zamašćenih fotografija.
Jednako sebično ponavljaš uskoću koraka.

I više nije bitno što se tebi događa,
            što drugima.
Sjediš s istim prognanicima za beskonačnim
            stolom.
Prinosiš žlicu, stišćeš komad zelenog
            kruha.
Vani se utrkuju histerične sirene.
Netko odlazi iz tebe ali nitko ne dolazi.
Ostat ćeš naslikan s ostacima ruku
           na ušima.

Slavko Mihalić
Drniš