Prikazani su postovi s oznakom Nikola Milićević. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Nikola Milićević. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 26. travnja 2021.

PRVA PJESMA

Kad je u svome počelu
čovjek
zapjevao prvu pjesmu,
magla se oko njega razišla
i pred njim odjednom sinuli
široki i bistri vidici.
Svijet mu se zaodjeo ljepotom
kakvu dotad nije poznavao.
U njegovim očima zasjala
velika radost
i kap je bola kapnula
u njegovo srce.

Nikola Milićević

Primošten

ponedjeljak, 4. studenoga 2019.

CESTA

     Ova cesta dolazi iz daleka i vodi bogzna
kamo.
     Njome su se u davna vremena kretale rimske
legije.
     Njome su hramali umorni križari.
Po njenoj kaldrmi Mlečani su vukli topove
i turske karavane su donosile žito a odnosile
sol i ulje.
     Napoleonovi vojnici su je popravljali i
širili, spremajući se za velike pohode.
Njome su stizali i odlazili osvajači,
pljačkaši i palikuće.
     Jer svaka cesta je veliki izazov i velika
nada.
     Svaka staza je tjeskoba i bol.
Svaki put je beskraj i beznađe.

Nikola Milićević

Drniš


petak, 24. svibnja 2019.

TRI MIRISA

Otići ću, moram otići jednog božjeg dana,
s torbom na leđima i tišinom u srcu,
otići ću na južne obronke otoka Brača
gdje ima ljutih prodolja i strmih vrleti,
gdje stare česvine sniju pradavni san.
Zaista, moram otići na južne predjele Brača
da tamo na miru, među kamenjem, naberem
plavetna vrijeska, kadulje i ruzmarina,
da ih zajedno složim i tako sjedinim
tri opojna mirisa u najčudesniji miris
koji duši donosi slutnju božanskog daha.
I eto, samo zbog tog jedinstvena mirisa
svakako moram otići na južne obronke Brača.

Nikola Milićević 

Bol na Braču


srijeda, 22. svibnja 2019.

OD ČEGA?

Kako otkrivamo tajne
tako praznimo svijet
i pustoš je sve prostranija.
Što je manje tajni
pred nama
siromaštvo je naše veće.
Ostadosmo bez mitova,
više nemamo vjere
ni blaženog neznanja.
Od čega da gradimo pjesmu?

Nikola Milićević

Daruvara- Zdenac želja

utorak, 21. svibnja 2019.

TIŠINA

I onda se ljudi skruše
potišteni, sivi, blijedi,
pusta lica, grla suha.

Svatko šuti, svatko sjedi
pored svoje mračne duše,
pored svoga crna kruha.

Nikola Milićević

Daruvar

utorak, 26. ožujka 2019.

PJESMA SVIH PJESAMA

Jednu pjesmu tražiš
po svim putima i bespućima.
     Tražiš je od pamtivijeka,
tamo gdje si bio i gdje nikada
     nećeš biti.
     Tražiš tu jednu jedinu
pjesmu nad pjesmama.
     I kad bi je našao,
umro bi spokojan.
Ali, pod nebesima, nema te pjesme,
     i nema spokojne smrti.

Nikola Milićević

Dubrovnik

nedjelja, 24. ožujka 2019.

S TIHOM NADOM U KORACIMA

Stalni zastoji i mnoge nedoumice,
a putovi čudno spleteni
i nesigurni.

I nigdje ruke da nas uputi i povede
dok zdvojni i zabrinuti čekamo
na neznanoj stazi.

A svjetlost miluje smirene trave
i pozdravlja bijele leptire
na žutim cvjetovima.

Sveta roso, orosi naše srce
i sumnju nam obrati u vjeru
da čistije gledamo.

Pruži nam pouzdani štap milosti
da se oslonimo i da bez straha
slijedimo svoj put.

Da se oslobodimo nevidljiva tereta
koji nas pristišće k zemlji
i vidik nam smanjuje.

Da nam se ukaže sveta gora uznesenja
i da idemo prema njoj
s tihom nadom u  koracima.

Nikola Milićević


Split - Marjan

nedjelja, 23. rujna 2018.

BLISTAVA DUGA


Kad prođemo mnoge pute, prolaze i staze,
mnoga ustrajna i mukotrpna traganja,
kad smo gotovo sve provjerili i prozreli,
odjednom osjetimo da smo mnogu tričavost,
mnogi suvišan teret sa sebe odbacili,
da laganije hodamo i smirenije gledamo,
da nam je vidokrug postao znatno uži
no posve čist i sveden u čvrsto središte.
Vidimo da se oko nas otapaju tamne natruhe,
da grubosti postaju mekše, da isčezavaju
mnogi tvrdi obrisi i oštri bridovi
koji su nas toliko ranjavili i mučili,
a ostaje jasan sjaj, jedan i jedinstven,
izdvojen i postojan u svome sijanju;
ostaje nepomućena prozračnost i lakoća,
i blistava duga, visoka i nedostižna,
uzdignuta iznad svih oporosti svijeta,
rođena poslije dugih kiša, u plaveti.

Nikola Milićević


Split

Split

ponedjeljak, 10. rujna 2018.

ČISTI PIJESAK

    Prolaziš ovim svijetom kao da bosonog gaziš
vlažnim pijeskom na obali.
    Za tobom ostaju jasno obrubljene tvoje stope
koje kazuju ponešto o tebi i tvom putu.
    A onda nadođe val, zapljusne, izbriše stope
i više nema ničega, ni traga, ni znaka, ni
tvoga puta.
    Samo čisti, ravni, netaknuti pijesak.
    I oblaci u visini.

Nikola Milićević


Split - Podstrana

  

utorak, 5. lipnja 2018.

TRAŽIM

Tražim pjesmu u riječi i dan u čovjeku,
tišinu laganu i modru.
Reci mi, gdje pitome i jasne vode teku?
Gdje je ptica što pjeva na svom odru?
Tražim hlada, a sunce me peče
i ginem od svjetlosti i iskara.
Zna li netko gdje su krila koja donose veče,
ljubav što u ledu izgara?
Tražim drvored u kojem nitko ne šeta,
grad u kom se ne govori ni molim ni hvala. 
Tražim malo ludosti na kraju svijeta,
jer mi je pamet dodijala.

Nikola Milićević 

Neretva

  

utorak, 29. svibnja 2018.

ZABORAV

Što si to zaboravio, samotni čovječe?
Zastao si odjednom, ukipio se
i tupo gledaš u prazninu,
kao da si došao do ruba dana
i ne možeš dalje.

Hoćeš da se sjetiš nečega
zbog čega si pošao na put,
nečega što te grijalo iz dubine,
što te nosilo između bregova.
A ništa da ti padne na pamet,
da te pokrene tamo ili ovamo.

Samo vidiš da si došao
do polja pšenice
i da se lahor poigrava žutim klasjem.
Možda se netko i tobom poigrao?

Možda te šumor žita opio
i bacio te u zaborav
pred kojim si tako nemoćan zastao.

Nikola Milićević


Salona

  

četvrtak, 26. travnja 2018.

GRANA

Ta čista grana, svijetla i zelena,
što se nečujno ko lepeza njiše,
dok u njoj negdje drhti i izdiše
svjetlost i njena izgubljena sjena,
ta grana, dahom noći umivena
i sva zelena u tom jutru plavom,
blago se svija tu nad našom glavom,
nad našim danom i našim bezdanom,
nad nekom strepnjom znanom i neznanom
što zelenim se brani zaboravom.

Nikola Milićević 

Solin

  

nedjelja, 8. travnja 2018.

OVAJ DAN

Možda bi trebalo reći: Hvala ti.
Nepoznati,
što si mi dao da vidim ovaj
raskošni dan,
ovaj beskrajni dan u mirnom
mjesecu travnju,
prostrt pod suncem sve tamo do plavih
vrhova gora
u daljini,
a iznad svega hvala ti što si dao
da vidim
ovo rascvalo stablo, svečano uzdignuto
pod rujenim cvjetovima,
ovo stablo puno nade i blistave
radosti
u ovom blistavom danu mjeseca
travnja.

Nikola Milićević

Solin


  

petak, 9. ožujka 2018.

SUNČANI GRAD

Moj veliki grade, sunčana šumo tornjeva i antena,
planirao sam te godinama i zamislio do sitnica:
zamislio sam široke bulevare s vijencima gustih krošanja,
trgove s vodoskocima i jatima golubova,
trgovine bez prodavača i blagajni, širom otvorene.
Zamislio sam stolove u sjeni stabala
spremljene za gozbu na koju su svi pozvani.
Bio sam zamislio prostrane zidove
na kojima svatko može
pisati riječi kakve hoće i izraziti svaku želju
pred svijetom i nebesima.
Sve sam bio predvidio, samo ne brave, katance i rešetke
stavio sam strogu zabranu: neka sve bude otvoreno!
Neka ljudi ulaze i izlaze gdje hoće, neka se vrata
pred njima sama otvaraju.

Sve sam bio predvidio, ali nijedna banka
ne htjede dati kredit za takav grad.
Ni jedan poduzetnik nije se htio latiti posla
da gradi kuće bez ključeva.

I tako eto moj veliki grad ostade dalek i nepoznat.

A ja se evo još uvijek, svake večeri, pognut i zabrinut,
vraćam kući ovom starom, prljavom ulicom
i zastajem pred izlozima staretinarnica i
strepim po mračnim stubištima
i posrćem, noseći u džepu, već pomalo otrcane,
planove moga velikog, sunčanog grada.


Nikola Miličević

Dubrovnik

  

petak, 9. veljače 2018.

KAMEN

Taj kamen oko kojeg sam se mučio
mnoge godine,
klesao ga, brusio, rezbario,
još je tvrd i neukrotiv,
bezobličan.
Nikako da iz njega udari sjaj,
da proviri mudrost,
jaka i čvrsta poput njegove srži.
A mnoga sam već dlijeta polomio,
ruke utrudio,
oči zamutio njegovim prahom.
Udaram, a nikako da se pokori,
nikako da prozbori
iz bjeline,
iz svoje dubine.
I bojim se prije će on mene
nego ja njega,
jer eto, tvrd tvrduje i ne haje
za moj znoj
ni za moj strah
dok tučem sve jače,
sve beznadnije
pri posljednjoj svjetlosti,
prije nego padne noć.

Nikola Milićević

Solin



srijeda, 24. siječnja 2018.

POTOMAK

Potekoh od onog kome bi zemlja mat
i koji zemlji dade riječ svoju za uzvrat,
tu riječ koju pisa u drvo i kamen
kao znak prokletstva, kao gorki znamen,
da bude sva od krvi, da živi i diše
i da sva po zemlji i patnji miriše,
da u sebi nosi i svjetlost i tminu,
i zvjezdanu sjajnost i mračnu dubinu,
da bude riječ gola, da ne bude ništa,
samo tračak svjetla iznad pokopišta.

Nikola Milićević

Solin - Crkva Gospe od Otoka



utorak, 23. siječnja 2018.

PUT U ZLATNE SLAVOLUKE

Žvačući gorkost znojna hljeba,
gazeći staze strmih strana,
ponavljaš sebi svakog dana:
o, izdržati samo treba!

Izdržati - i ništa više,
to je sva mudrost ovog svijeta,
sva nada mirnog sunocokreta,
pod suncem što mu oči siše.

A ti sve stremiš nekom sjaju
gazeći tupo, malaksalo,
i uvijek kažeš: samo malo,
još samo malo, pa smo na kraju.

I tako ideš put visova
kroz gorku maglu svojih nada,
kroz zelen tuđih vinograda
i kroz bespuće svojih snova.

Podižeš svoje prazne ruke,
ideš za suncem kroz doline,
a ono uvijek dalje mine,
odnoseć zlatne slavoluke.

Ideš i ideš, brojeć dane,
i tome broju nikad kraja,
i ti sav crn, bez uzdisaja,
potežeš noge okovane.

No dani teku u svom slijedu
i smrt će doći iznenada,
a ti ćeš reći čak i tada:
još to izdrži - pa u redu.

Nikola Milićević

Klis

  

utorak, 12. prosinca 2017.

VELIKI SJAJNI MJESEC

Večeras mi se odjednom ukaza
veliki, sjajni mjesec, uzdignut visoko
posred čiste i bistre noći.
Nisam ga odavna takva vidio
niti sam vodio kakav razgovor
s njegovom tajnovitom svjetlošću.
I sad je bila prilika
da mu mnogo toga kažem, ali
bio sam posve zbunjen njegovim sjajem
i jedino sam uspio reći:
Moj stari, dobri mjeseče,
mi smo ti ovdje stalno nespokojni
i svakog dana drugačiji
nego smo jučer bili,
a ti si uvijek postojan
u svojoj visini,
hladan i mudar kao vječnost.

Nikola Milićević

Solin

nedjelja, 5. studenoga 2017.

GOVOR I ŠAPAT

Odasvud govor i šapat, glasovi i riječi,
raznovrsna glazba i utihli napjevi.
Posvuda govor i mnogi čudni jezici
koji u pustoši traže izgubljeni smisao.

Kiše šapuću, lišće šumori, vjetar huji,
i kamen nešto zbori i trava mrmori,
i sve govori govorom svoje tajne,
i sve nam kazuje nešto i ne kaže ništa.

Sve govori iz svoje tmine, iz dubine,
govori iz svog rođenja, iz svoje smrti.
Vjetar donosi riječi, odjeci putuju
i sve se slijeva u neku sivu sonatu.

A mi sve to napeto slušamo, umorni,
udaramo čelom u zagonetene poruke.
Ruke nam dršću, oko nas bruje glasovi
od kojih smo katkada potpuno zbunjeni.

Nikola Milićević

Odmorište Zir

subota, 7. listopada 2017.

RUŽA VJETROVA

O ružo vjetrova, treptava pri svakom dahu, kad
bih mogao naučiti tvoju osjetljivost i tvoju tihu
mudrost, tvoj svaršen mir i dostojanstvenu strpljivost!
Kad bih mogao osjetiti sve vjetrove koji pušu
nepredvidivo, odasvud, iz svih zakutaka svijeta,
osjetiti ih, označiti i ostati miran.
Kad bih poslije jednog vjetra mogao spokojno
očekivati drugi, treći, bilo koji, bez brige s koje
će strane doći, sve ih primiti i propustiti, da dođu
i odu u nepovrat.
A ja da ostanem čist, nepomaknut, ni tamo ni
ovamo, da nijedan od njih ne može reći da sam mu
naklonjen više nego nekom drugom.
Kad bih mogao, ružo vjetrova, imati tvoj blaženi
mir i tvoju gorku ravnodušnost!

Nikola Milićević

Prugovo - Dalmatinska Zagora