PRVA STRANICA

Opisati bih htio strašne i lijepe čase
koji uslijedili su, iako znam da malo
shvaćamo u množini događaja što nisu
događaji za mnoge, jer vrlo mi je stalo
kako će, kad sve prođe, izgledati, kad zna se
jedva i kako bješe; kao kad sâm na visu

stojiš i u dolìni, pod maglom koja leži,
pokušavaš prepoznat mjesto zlog čina, stranu
ulice, stranu svijeta, smjer kreveta i kretnju
ruke niz tijelo, ili – zadatak još je teži! –
utvrdit mjesta slasti mògūće ili prijetnju
takva života; jedem prikladnu zato hranu,

nemrsnu, dosta zelja što pažljivo ga treba
očistiti od lišća slučajnog koje zapne
o srp, od lišća mnogih razloga, ništa ruka
ne smije drhtat, noge još manje, hljeba
svježeg se treba klonit, i bilo kakva zvuka,
dapače i tišine: ono što uho šapne

zbunjuje dušu, čvrstu i spremnu, koja čase
strašne i lijepe želi opisat, čase koji
uslijedili su s onim lijepim i strašnim koji
prethodili su potom

Luko Paljetak

Dubrovnik

PROSTORI

Nema u tijelu tijela, 
postoji samo mjesto za tijelo gdje te čekam
i samujem u svome obliku koji nije ni tvoj ni moj, 
sve drugo dobivam prema strogoj potrebi da te često provjerim,
da se snađem u tebi usred trome te noći što se s kraja otvara. 
Ja te dugo ostavljam samu tako da budeš izvan mene
slobodna u svom tijelu koje je samo mjesto za tijelo gdje te čekam,
a ostalo su ptice i lijepo sastavljena stoljeća s puno pjene i mora
s točnim nebom i lađom koju često nitko od vode ne zna razlučiti.

Tvoje lice od beskrajnog se dana sastoji,
svaki pokret postaje iznenadna mogućnost da te cijelu dohvatim
tu na rubu svijetlosti što se vraća napokon u se, sebi prejaka.
U snu okret tvoj se u valovima kotrlja prema dijelu obale koje nema, 
a koje more shvaća,
cvijeće se tamo javlja slučajno poput znoja izbuzumljenog sunca i snijega.
Ti u mojim rukama cijelo vrijeme ostaješ samo svoja
dok čekam te da dođeš, 
u čijem tijelu stojim?

Luko Paljetak

Dubrovnik

TUŽALJKA

Iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš. O što će
od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?

O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?

Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?

Antun Branko Šimić

Roč

PONIKNUH GLAVOM PONOSNOM

Poniknuh glavom ponosnom
I oborih je nice – –
A teške suze kanuše
Na moje trepavice.
I dršćuć skut dohvatih njen
I pritisnuh na usta!
O, moja krasna ljubavi,
O, moja željo pusta!

Gle, grozne suze plačem ja
Od prijegora i boli!
O, moja krasna ljubavi,
Pomiluj me i voli!
I daj mi podaj jakosti
Da živim crne dane,
I da se luda ne latim
I čaše otrovane.

Ti sve si mi oduzela,
I krasne sne i nadu,
A prepuštaš me uboga
I očaju i jadu!
Do srca si me raskrila
I ranila me tamo!
O, moja krasna ljubavi,
Ta gdje si mogla samo?!

Glej, grozne suze plačem ja –
O, sagni se do mene,
I utisni mi cjelov bar
Na rasplakane zjene!
I digni me i vodi me,
Gdje sinje nebo plavi,
Dok mine me taj gorki čas
I nađem zaboravi!

O, vodi me u divlji lug
I na široko polje,
I pokraj drevnog doma mog
Do crkve bogomolje –
Gdje sve me je ostavilo,
Da pokucam na vratih
Djetinjih iluzija
I prvih snova zlatih!

Vladimir Vidrić

Solin

MURVE

Dve ja murve rodne imam:
bela ta je mlajša,
ali črna blizu plota
ta je puno slajša.

K njim sad vnogo lepo dete
vu dvorišće zajde,
vsaku moje budno oko
tam vu kvaru najde.

Tak i danas ja sem vlovil
susedu gizdavu.
Rekel sem joj: Sad ja vidim,
gdo mi gazi travu!

Kaj mi daš? Ti znaš sigurno
Za pravicu staru:
da se ono sme zaplenit,
kaj se najde v kvaru?!

Branila se: “Zginulo je
najlepše mi pišće,
zato sem ga iskat išla
k tebi vu dvorišće.”

Zakaj nisi ti i mene
onda v pomoć zvala?
Kaj su tebi vusta črna?
– Ti si murve brala.

“No, pak jesem! Kaj bi tajit?
Sladke su i zrele.
Jesem, sused, al od danas
bum još samo – bele.

Dragutin Domjanić

Solin